Vrlo sigurno pokazuje da nije Papa. O Pavlu VI spominjao sam više nego ozbiljne optužbe o njegovoj homoseksualnosti. Samo to bi bilo dovoljno da ne bude proglašen svetim. Dalje, upravo u njegovo vrijeme toliki homoseksualci među klerom došli su na značajna mjesta. Postoji li tu neka veza?
[Pavao VI ljubi noge grčkom metropolitu u znak novog "ekumenizma". Franjo ga je teško nadmašio. Logično je s druge strane da ga Franjo proglašava svetim. Dolje, časteći Lutera u Vatikanu.]
Ali ne radi se samo o tome. Znamo što je sve učinio sa Drugim Vatikanskim Saborom, koliki heretični nauk se proturio preko tih dokumenata. Što se dogodilo u Crkvi poslije? Posebno na Zapadu. Po plodovima ćete ih poznati. Ne može biti svet netko gura Crkvu u takvu pogibelj.
1910 Sveti Papa Pio X odredio je da svi svećenici moraju dati "Antimodernističku zakletvu" da bi mogli biti zaređeni. To je poništio Pavao VI. Toliki nakon toga su govorili i propovijedali sve i sva, i ništa im nije bilo.
Pio X je ostavio da oni klerici koji bi obezvrijedili Dekret "Lamentabili" i Encikliku Pascendi, zadobili izopćenje Latae Sententiae rezervirane Rimskom Pontifeksu, ali Pavao VI je naložio da se ne govori više o izopćenjima (osim možda Lefebvreu i sličnima)
Za borbu protiv "sinteze svih hereza" kako je nazvao Modernizam, Pio X je reorganizirao Sveti Oficij preko konstitucije "Sapienti Consilio" 1908; nešto što je poništio Pavao VI, tvrdeći da ove "hereze" i "neredi" "hvala Bogu više ne postoje u Crkvi" ("Ecclesiam Suam"), i da je odbrana vjere sada bolje izvršena promovirajući Nauk više nego osuđujući.
I onda, čemu je doprinuo Pavao VI svim tim potezima? Neviđenom rasulu u Crkvi, eto što je učinio.
O Pavli VI i svemu što je učinio mogle bi se pisati knjige i knjige, i doista mnoge su napisane, ali ovih par crtica upućuje da tu svetosti ne može biti.
Ali prograšenje svetim Pavla VI jest proglašenje "svetim" Drugi Vatikanski Sabor. Bijeg unaprijed.
Ali ovdje imamo nešto mnogo gore. Kad Franjo proglašava svetim Pavla VI (i bilo koga drugog), koristi dogmatski jezik proglašenja i definiranja. Ovo je tekst kanonizacije:
“Ad honorem Sanctae et Individuae Trinitatis, ad exaltationem fidei catholicae et vitae christianae incrementum, auctoritate Domini nostri Iesu Christi, beatorum Apostolorum Petri et Pauli ac Nostra, matura deliberatione praehabita et divina ope saepius implorata, ac de plurimorum Fratrum Nostrorum consilio, Beatos N. et N, Sanctos esse decernimus et definimus, ac Sanctorum Catalogo adscribimus, statuentes eum in universa Ecclesia inter Sanctos pia devotione recoli debere. In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti.”
"U čast Presvetom Trojstvu, za veličanje katoličke vjere i rast kršćanskog života, sa autoritetom Našeg Gospodina Isusa Krista, Svetih Apostola Petra i Pava i Našim, nakon dugog razmatranja, zazivajući mnogo puta božansku pomoć i čuvši mišljenje brojne braće u episkopatu, proglašavamo i definiramo Svetim Blaženog N i N, i upisujemo ih u Katalog Svetaca, i utvrđujemo da u cijeloj Crkvi budu pobožno čašćeni među Svecima. U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga."
Prije možda mjesec dana sa bloga Katolička Tradicija kritizirali su me jer po njima smućujem vjernike, i jer govorim da Franjo izlaže hereze kad ustvari ne koristi dogmatski jezik. Jer da bi se njegov govor trebao shvatiti ex cathedra, morao bi sadržavati neku DEFINICIJU koja bi se odnosila na vjeru i čudoređe. Kopiram:
",,I tako Mi... naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom DEFINIRA učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod DEFINIRANJA UČENJA o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve DEFINICIJE rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve. (https://www.katolik.hr/crkvamnu/dokumentimnu/236-i-vatikanski-sabor-pastor-aeternus/)
Evo gdje - tri puta Vam piše da se mora raditi o vjerskoj definiciji da bi se radilo o nezabludivoj odluci i to je tumačenje što znači kada papa govori ex cathedra."
E pa eto, pri proglašenju svetim Pavla VI, Franjo očito koristi dogmatski jezik. Proglašava svetim nekoga protiv kojeg postoje teške optužbe gledi kreposti i gledi nauka.
Ako bi Franjo bio doista Papa, svaki katolik bi trebao imati pobožnost prema Pavlu VI. (Kao što bi trebao vjerovati da je smrtna kazna moralno neosnovana na Evanđelju, i tolike druge stvari.) Imajući u vidu sve što je učinio, trebalo bi ga se štovati kao sveca.
Ako nešto Franjo definira ovim, to je da nije Papa, jer netko nije svet koji doprinosi na najizravniji način tolikom rasulu; plus što ga je sam naučavao.
I koja je reakcija Bratovštine na ovo? Da to nije dogmatski govor, i da se tu "Papa" može prevariti.
Optužbe za homoseksualnost Pavla VI nisu beznačajne. Bez osobnog priznanja, nisu dovoljne za zaključiti da je doista takvim bio. No, takve optužbe koje su u skladu sa promoviranim biskupima koji su dokazani homoseksualci dobivaju drugu težinu. To prvenstveno utječe na proglašenje svetim Pavla VI. Kako neki čovjek u takvim okolnostima može makar i biti predložen za biti svet? Za biti primjer katolicima? To je najteža stvar u svemu ovome. Analizirajmo još malo ovu temu. Tko će biti podesniji za ubrizgavanje modernizma među vjernike nego ona osoba na visokom položaju koja je moralno korumpirana takvom pošasti, za koju se niti kaje niti nastoji pobijediti? Sodomija za koju se ne kaje otvara dušu sotonskom utjecaju. Nije slučajno da se u sotonskim ritualima koriste upravo seksualne perverzije. Ovakve osobe su kao smišljene za počiniti veliko zlo agresije na vjeru, i susljedno razaranje milosti u srcima i općenito vjernika. Idealne za đavolski napad na Crkvu. Kako ovo izvesti? Unaprijeđenjem sličnih na visoke položaje u hijerarhiji. Može homoseksualnost biti optužba protiv Pavla VI; optužba koju on nije prihvatio, ali ono što su činjenice - koje same po sebi također stvaraju sumnju o običajima Pavla VI - jesu promocija nekoliko istaknutih svećenika i biskupa na ključna mjesta u Crkvi. Jedan od takvih je Kardinal Joseph Bernardin. Nakon što je bio zaređen kao svećenik 1952., Bernardin, dvije godine kasnije postaje osobni sekretar Biskupa Charlestona, Mons. John Joyce Russel. Među njegovim bliskim prijateljima bili su: Frederick Hopwood, optužen za stotinjak slučajeva seksualnih zlostavljanja; Justin Goodwin i Paul F. Seitz, koji su napustili svećeništvo, nakon što su bili zatrpani osobnim skandalima pederastije. Dobro društvo, nema što!
[Kardinal Joseph Berardin koji je bio osobni sekretar Mons. J.J. Russel, biskupa Charlestona, bio je imenovan od Pavla VI kao Nadbiskup Cincinnatija, te postao Sekretarom i Predsjednikom Američke Biskupske Konferencije i Nadbiskup Čikaga. Bio je optužen za tjelesno nasilje - "seksualnim" putem -, oslobađajući se optužbi samo nakon isplate milijuna dolara. Bio je optužen za seksualno
zlostavljanje - u društv sa spomenutim Russselom - jedne djevojčice, Agnes.]
1968. Bernardin je bio izabran kao Prvi Generalni Sekretar Američke Biskupske Konferencije. Imenovao je za svog osobnog sekretara Jamesa S. Rausch (Matt C. Abbott ga također prikazuje kao homoseksualca). Bliski prijatelji i suradnici Bernardina bili su deklarirani homoseksualac John Muthig, John Willig, čuven kao takav; Michael J. Sheehan, naknadno imenovan Nadbiskupom Santa Fe, biskupija poznata kao leglo svećenika pedofila. 1972. Pavao VI je imenovao Bernardina Nadbiskupom Cincinnatija (Ohio). Njegov Pomoćni Biskup bio je John R. Roach. Obojica, Bernardin i Roach, dominirali su kroz decenije Američku Biskupsku Konferenciju; prvo preko položaja Sekretara i Predsjednika; poslije preko klera kojeg su promovirali za biskupe. U ovom su bili podržani od Mons. Jean Jadot, Apostolskog Delegata u USA od 1973 do 1980, imenovan od Pavla VI. Ova tri prelata imali su zadaću izabrati kandidate za biskupe koji bi dijelili poskoncilsku viziju Pavla VI; doista, tokom sedam godina kad su bili na položaju, oni su izabrali dugi niz biskupa, ne samo zbog svoje poskoncilske vizije, već i zbog podrške "homoseskualnom kolektivu" i pokrića homoseksualnih i pedofilnih skandala djela američkog klera. "On mi reče: "Sine čovječji, podigni oči svoje prema sjeveru!" Kad sam podigao oči svoje prema sjeveru, stajao je sjeverno od vrata žrtvenika taj kip božice ljubavi na ulazu. On mi reče: "Sine čovječji, vidiš li, što ovi rade? Veliki su to gadovi, što ih ovdje čini kuća Izraelova, tako da se moram udaljiti od svetišta svojega. Ali ćeš vidjeti još većih gadova."" Ez (8:5-6) Nastaviti će se.
U dopisivanju sa jednim britanskim piscem, koji je dobro poznavao akcije Britanske Tajne Službe, pitalo se Bellegrandija da li je Pavao VI zbog svoje homoseksualnosti bio izložen ucjenjivanju od strane tajnih službi Velike Britanije ili SSSR tokom drugog svjetskog rata. Pisac je odgovorio da su amerikanci i britanci znali o Moninitijevoj homoseksualnosti, i da su je koristili za pridobiti njegovu suradnju za funkcioniranje veza između Vatikana i Saveznika nakon rata.
Informacije o ucjenjivanju Montinija, sa strane KGB nakon rata dolazili su iz drugog izvora. Jedan stariji parižanin, koji je radio kao službeni prevoditelj za visoki vatikanski kler, rekao mu je da su sovjeti ucjenjivali Montinija za doznati imena svećenika koje je Vatikan slao, tajno, iza čelične zavjese u SSSR, za administrirati sakramente katolicima u vrijeme hladnog rata. Prema tome, tajna sovjetska policija bila je na vrijeme upućena i čim bi svećenici, kao civili, prešli granicu, bili bi uhićeni, strijeljani ili slanu u Gulag.
Slična svjedočanstva o infiltraciji komunista u Crkvu iznijela je poznata američka ex komunistkinja, obraćenica na katoličku vjeru, Gđa Bella Dod.
Ona je bila jedna od vodećih američkih komunista, i čudom milosti obratila se posredstvom Biskupa Fultona Sheen. Kad je shvatila nakon obraćenja što se je sve počinila i kojem je zlu doprinijela, osjećala se satrana tjeskobom zbog svojih velikih grijeha. Da li mi Bog može oprostiti, pitala se? Fulton Sheen ju je potakao da očuva nadu i ne suvisne od žalosti zbog svojih zlodjela, uzdajući se u Božje oproštenje jer nijedan grijeh nije veći od Muke Isusa Krista kojom je otkupio sve grijehe, ako se grešnik pokaje. Ali zadao joj je pokoru da putuje po cijeloj Americi svjedočeći koliko je zlo nanijela pomagajući komunističku infiltraciju u Crkvi.
Početkom 1950-tih, spomenuta gospođa dala je značajno svjedočanstvo o komunističkoj infiltraciji u Crkvi i Državi pred Komitetom Sjevernoameričkih Aktivnosti Doma Predstavnika, i također je pružila detaljna objašnjenja komunističke subverzije u Crkvi. Govoreći sa znanjem bivšeg visokog čelnika Komunističke Partije Amerike, gospođa je rekla: "Tridesetih godina uvukli smo tisuću i sto ljudi unutar svećeništva za razoriti Crkvu iznutra". Dvanaest godina prije Drugog Vatikanskog ona je izjavila: "Sada su oni na visokim pozicijama unutar Crkve". Prognozila je promjene u Crkvi koje će biti tako drastične da "vi ne ćete prepoznati Katoličku Crkvu".
Dra. Alice von Hilderbrand je podsjetila, pogodom intrevjua u listu Latin Mass (ljeto 2001), da je "Bella Dod rekla mom mužu i meni da kada je ona bila aktivni član partije, da je imala kontakte sa ne manje od četri kardinala unutar Vatikana 'koji su radili za nas'".
Bivši sovjetski KGB propagandist, Yuri Bezmenov, 1983. nakon bijega iz SSSR daje još strukturalnih detalja o njihovim planovima:
1. Špijunaža je najmanja tipa James Bonda. 85% sredstava se ulagalo u kulturnu subverziju. Bilo je potrebno moralno oslabiti protivnika.
2. U tu svrhu infiltrirali su svoje ljude u edukativne i crkvene krugove, koji imaju velikog utjecaja na mase.
3. Više može učiniti sladunjava pop muzika, ili drski rock, nego predavanje o Lenjinu u nekom kulturnom centru.
4. Omladina je trebala biti iskvarena, jer onda ostaju bez odbrane. S moralno oslabljenim pojedincima možete raditi kako hoćete.
Staljin, đavolskim lukavstvom je tražio da se ubace u katoličke bogoslovije mladi bez vjere i morala za subverzivne planove. Koji su bolji za te ciljeve od homoseksualaca?
To je bilo njihova prva nakana: razbijanje doktrine. Zato su im bili potrebni sodomci, koji su bili idealni za projetkirani cilj.
Postoji veza između homoseksualnosti za koju je optuživan i prokazivan Pavao VI i sve većeg utjecaja lobby gay u Vatikanu u vrijeme i nakon njegovog perioda. Prema ovom, jer je Pavao VI bio homoseksualac, podržao je i unapredovao članove gay mafije na važna mjesta u crkvenoj hijerarhiji. Osim toga, kao homoseksualac, bio je uvjetovan tom okolnošću i moguće je da se plašio da njegove okolnosti i grešni susreti ne dođu u javnost. I prema tome pravio ustupke određenim sektorima. Ili jednostavno je bio sam član tih sektora i promicao istomišljenike. To objašnjava mnoge stvari koje se danas događaju, ovu suludu promociju nemoralnosti iz samih redova hijerarhije. Mislim prvenstveno i skoro isključivo na hijerarhiju iz zapadnjih zemalja, dok na žalost sa istoka jedva dolaze glasovi prosvjeda, ako ih uopće ima.
Iscrpno istraživanje o utjecaju lobby gay u Crkvi napravila je amirička novinarka Dr. Randy Engel u knjizi "Ritual sodomije - Homoseksualnost i Rimska Katolička Crkva". No, ona je prikupila prvenstveno svjedočanstva pa čak i publikacije prijašnjih autora. Svakako, nije jedina spisateljica koja se osvrnula u dubinu na ovaj zastrašujući fenomen.
"Glas da je Montini - budući Pavao VI - bio privučen mladim ljudima, kružio je dosta vremena. Svjedočanstvo Robina Bryans, irskog pisca i deklariranog homoseksualca, u njegovoj autobiografiji iz 1992, "The Dust Never Settles" (Prašina nikad ne pada", tvrdi da mu je njegov prijatelj Hugh Montgomery rekao da su on i mladi Montini bili ljubavnici, u vremenu kad je on bio diplomat u Vatikanu".
[Kniga od 1282 stranice iznosi imena i detalje svih Kardinala, Biskupa, Monsenjora i Svećenika koji su imali problema sa američkim sudstvom zbog nečasnog poroka protiv naravi.] "Francuski pisac i bivši Veleposlanik, Roger Peyrefitte, otvoreno homoseksualac i branitelj "gay prava", 1976. u intervjuu sa D.W. Gunn i J. Murat, predstavnicima "Gay Sunchine Press", govorio je o homoseksualnosti Pavla VI, koji je dok je bio Nadbiskup Milana išao u jednu udaljenu kuću za susresti se sa mladićima. Ovaj intervju je bio ponovno objavljen od talijanskog magazina "Tempo" iz Rima. 26. travnja 1976 Rimski Vikar i Biskupska Konferencija Italije su proglasili "dan opće zadovoljštine".
Sam Pavao VI, na Cvjetnicu, obratio se na ovu optužbu sa svog balkona govoreći o "užasnim stvarima i ogovaranjima" koja kruže o njemu. Ali nije podnio nikakvu tužbu zbog tog ogovaranja. Vijest je imala eho u Observer & Reporter iz Washingtona 1976:
"U 'The Vatican, A Slightly Wiched View of the Holy See' (Vatikan, malo zlobna vizija Svete Stolice), bivši dopisnik New York Times u Rimu je dao ime poznatog talijanskog glumca, Paolo Carlini, koji je postao česti posjetitelj Pavla VI, u njegovim privatnim odajama u Vatikanu. Također je engleska televizija intervuirala Peyrefitta, koji je nadodao ulje na vatru izjavljujući da je dobio toliku reklamu za nikakav trošak".
Bacimo pogled sada na drugu knjigu velikog pisca i istraživatelja, Franco Bellagrandi: "Nichitaroncalli - Controvita di un papa" (Edizioni Internazionali di Letteratura e Scienze, Roma).
[Naslovna stranica knjige profesora Bellegrandi koja opisuje "homoseksualnu kolonizaciju" Vatikana, započetu za vrijeme Ivana XXIII i nakon toga pojačana za Vladanja Pavla VI.] Bellegrandi nije bilo koji pisac. Iz njegove biografije o spomenutom profesoru: "Novinar i istraživatelj. Mnogo godina putujući dopisnik L'Osservatore Romano i Vitez Mača i Plašta Njegove Svetosti. Osim što je pisao u talijanskim i stranim listovima i magazinima, objavio je knjige povijesnih i putoposnih eseja, kao "Guida ai misteri e piaceri del Vaticano" (Uvod u misterije i zadovoljstva Vatikana), "Il portone de piombo" o Ospolitik Pavla VI. Radio je u Sali za Tisak Vitezova Rada. Bio je vatikanista u religioznim programima RAI, nakon toga odgovorni za kino i vodstvo Političke Tribune. Držao je predavanja Moderne Povijesti na Sveučilištu u Insbrucku i dobio je oličje Zlatnog i Srebrenog Križa od Predsjednika Austrijske Republike."
U knjizi "Nichitaroncalli...", Bellegrandi piše (ja pojačavam slova): "Montini, čuje se u Rimu i cijeloj Italiji, bio bi homoseksualac. Prema tome, podložan ucjeni. Prema tome u šaci onih koji ga budu nastojali manipulirati za svoje ciljeve. U Milanu izgleda je bio zaustavljen, po noći, od policije, u civilnoj odjeći i sumnjivog društva. Godinama je vezan posebnim prijateljstvom prema jednom glumcu koji farba kosu crvenom bojom i koji ne čuva tajnom svoju relaciju sa budućim papom. S druge strane, relacija će kroz godine biti još stabilnija. Potvrdio mi je jedan časnik iz službe sigurnosti Vatikana, da je Montinijev izabranik imao dopuštenje za uči i izaći iz papinskih odaja po svojoj volji. Toliko da ga se često viđalo doći dizalom, u noćno doba."
Ogovaranja? Ovo što smo naveli, nisu dokazi ali jesu informacije koje dolaze iz nekoliko raznih izvora, i to ne od bilo kojih autora. Sljedeće svjedočanstvo koje ćemo iznijeti jest jedne crkvene osobe, Abada Georges de Nantes, osnivača "Lige Katoličke Kontrareforme".
[Abad Georges de Nantes, osnivač Lige Katoličke Kontrareforme. Još 1969. iznio je optužbe za homoseksualnost protiv Pavla VI, citirajući nekoliko izvora.]
U Troyes (Francuska), 1969, u broju za šesti-sedmi mjesec magazina "Katolička Kontrareforma XX stoljeća", izlaže tužbu za homoseksualnost protiv Pavla VI, počinjući podsjećanjem na tužbu Paula Hoffman u vezi "Milanske mafije"; nakon toga osvrnuo se na jedan citat uzet iz knjige posvećene jednom ne talijanskom kardinalu, "čovjeku ljubaznom i prodornih očiju", kojeg je Pavao VI doveo do ključne pozicije, i o kojem se širio glas o sklonosti prema pederastiji u svom odnosu prema djeci i mladima koji su živjeli u četvrti iza Vatikana. Sam Abad svjedoči o jednoj zgodi koja se odigrala uoči Konklave 1963. u kojem je bio izabran Montini. Istog popodneva u kojem je počela sa radom Konklava, jedan velečasni iz San-Avit iz Bazilike Svetog Pavla, informirao ga je da su u Odjelu za Moral Milanske Policije imali dossier o Montiniju. Godinama nakon toga, Abad iz Nantes se obratio Ivanu Pavlu II ovim riječima: "Tako, nakon skandala izabranja jednog otvorenog homoseksualca na Petrovu Stolicu, koji je otrovao Crkvu, Vi, Sveti Oče, hoćete ponovno oživjeti, i postići za ovog nesretnog Pavla VI slavu oltara, i ponuditi njegove kosti kao relikviju vjernicima da budu ljubljene, i pokazati njegovo lice vjernicima njihovim žarkim pogledima pod slavom Berninija? Ah, ne! To je nemoguće!"
Također Atila Sinke Guimarâes, u svojoj knjizi "Vatikan II, Homoseksualnost i Pedofilija" govori o homoseksualnosti Pavla VI, citirajući Bellegrandija: "Montini, tek štoje došao na Svetu Stolicu, bio je podložen ucjenjivanju od strane talijanske masonerije. U zamjenu za njihovu šutnju o "bjegovima" Nadbiskupa Montini u jedan švicarski Hotel, prilikom njegovih susreta sa njegovim glumcem-ljubavnikom, masoni su tražili da Papa eliminira tradicionalnu crkvenu zabranu spaljivanja tijela nakon smrti. Pavao VI je izvršio molbu. Nakon toga, seksualna perverzija Montinija promjenila se u predmet ucjene."
Nije zato bilo slučajno da je Charamsa, otpušteni svećenik koji je bio u službi u Kongregaciji za Nauk Vjere - zbog javnog priznanja svoje homoseksualnosti (ne potiskivanje, već aktivne), rekao: "Svi u Vatikanu znaju da je Pavao VI bio homoseksualac".
Bitni osvrt: jedan homoseksualac može biti Papa, ali ne može biti proglašen svetim. To proglašenje, koristeći izraze koji jasno obuhvaćaju nepogriješivost (definira se kao svetac i predlaže kao uzor cijeloj Crkvi), ukazuje tko je Franjo. Ipak, kod Pavla VI najbitniji je bio njegov nauk kojim se suprostavio vječnom učenju Crkve. Pitanje njegove homoseksualnosti, o kojoj još nismo sve rekli, objašnjava nagli porast lobby gay u vrijeme njegovog prebivanja na Svetoj Stolici, i nakon njega. Na koncu, sve će doći na svoje mjesto. Ne ćete uspjeti sve vječno varati, i istina vjere ponovno će sjati svom bistrinom. Nastaviti će se.
Kao što se nakon rođenja Isusovog slavi blagdan Presvetog Imena Isusovog, tako je Crkva uvela blagdan Presvetog Imena Marijinog nakon Svetkovine rođenja Gospinog. Blagdan se proširio na cijelu Crkvu iz zahvalnosti Gospi na pobjedu nad Turcima u odbrani Beča, na današnji dan 12 rujna 1683. "Postkoncilska Crkva" za vrijeme Pavla VI dokinula je tu svetkovinu. Vraćena je u novoj ediciji misala za vrijeme Ivana Pavla II, 2002, ali kao neobavezni spomen. "Duh Asiza" i "ekumenski dijalog", znate, ne pašu baš mnogo sa zahvalom za pobjedu nad Turcima. A možda bi se i Juncker mogao naljutiti, i znate, zato ne trebamo baš tako.
Ali mi ćemo, prkosni kakvi jesmo i katolici po milosti Božjoj po kojoj to želimo i ostati do zadnjeg daha, i dalje u vječnosti, podsjetiti na tako veliki dan prije 335 godina i zahvaliti se našoj Nebeskoj Majci, moleći je da u nama ostane žar, vjera, požrtvovnost i odlučnost Sobieskog. Ovoj Evropi kojoj je to još više potrebno nego onoj.
Podsjećam na članak od prije tri godine na istu temu:
Dvanaestog rujna doručkovao sam kavu sa kroasanom, u sjećanje na pobjedu
Kršćanske vojske nad Turcima pri opsadi Beča, 12-og rujna 1683.
Inocencije XI uveo u zahvalu spomen Presvetog Imena Marijina. Zašto
kroasan? Pročitajmo, i u buduće te pozivam da ti isto učiniš. Vječna ti
slava, ti Kralju Sobieski
«Islam je vječni neprijatelj Zapada.» Sv Louis, Kralj Francuske
(1226-1270)
Napravimo kratak pregled najglavnijih najezdi Islama, jer nije dobro biti
mazlum:
633-636 Osvajanje Sirije i Iraka (onda potpuno kršćanske zemlje)
638 Osvajanje Jeruzalema, svetog grada za kršćane
639-644 Osvajanje kršćanskog Egipta i rušenje prestižne Aleksandrijske
biblioteke (baš kao što danas Palmiru razaraju)
646-666 Osvajanje kršćanske Armenije
647-709 Osvajanje kršćanske sjeverne Afrike (Tunis, Alžir, Maroko)
649 Osvajanje grčkog otoka Cipra
654 Osvajanje grčkog otoka Rodas
674-678 Prvo opkoljavanje Carigrada, kršćanskog glavnog grada Bizantijskog
Imperija
711-714 Osvajanje Iberijskog poluotoka (odavno kršćanskih Španjolske i Portugala)
719-731 Invazija kršćanske Francuske. Uzimanje Narbone, Nimesa,
Carcassonne, Autun i Marsella
732 Charles Martel pobjeđuje arapsku vojsku kod Poitiersa i stavlja točku
na islamsko napredovanje zapadnom Evropom
800 Tuniški muslimani počinju invaziju Sicilije
809 Plijenjenje otoka Korcege i Sardinije
813 Plijenjene Nize
828 Plijenjenje Marsella. Ulasci u Provenza tokom cijelog devetog stoljeća
846 Razzias napada Rim, centar kršćanstva: bazilike Svetog Petra i Pavla su
poptuno oplijenjene od muslimanskih trupa kojima je Papa Sergio II (842-847)
morao obećati plaćanje godišnjeg poreza od 25000 srebrenih kovanica. Da bi
spriječili ove napade, njegov nasljednik Lav IV (847-855) nalaže podići lavski
grad, to jest, zidove koji okružuju Vatikan.
881 Muslimani provode Italijom pljačku velikog benediktinskog manastira
Monte Cassino, osnovanog od Sv Benita početkom šestog stoljeća. Papa Ivan VII
(872-882) prinuđen je ponovo plaćati porez muslimanima.
997 Almanzor (939-1002), muslimanski general u službi omejskog kalifa
Cordobe, razara Santiago de Compostela, jedno od najvažnijih kršćanskih
hodočasničkih mjesta.
1009 Fatimidski Kalifa Al-Hakim naređuje razoriti Sveti Grob u Jeruzalemu i
30.000 kršćanskih crkvi u Egiptu i Palestini.
XI stoljeće: Turci selucidi, narod Centralne Azije obraćen na Islam,
osvajaju Bliski Istok i napadaju kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju
1065 Gunther, biskup Bamberga (Njemačka) i 12.000 hodočasnika, pri dolasku
u Svetu Zemlju su napadnuti od muslimana. Tisuće hodočasnika su masakrirani
tokom tri dana od Velikog Petka do Uskrsa. Ostatak odveden u roblje.
1071 Bitka kod Mantzikerta: kršćanski grci su istjerani iz Anatolije od turaka.
Kršćanski Car Bizanta Aleksis Prvi Comneno upućuje poziv zapadnim
kršcanima. Krstaški pohodi koče napredak muslimana.
Nakon krstaških ratova, od XIII do XVII stoljeća turski otomanski muslimani
osvajaju i dominiraju kršćanske narode Balkana i sve do srednje Evrope.
1383 Otomani zauzimaju Solun
1389 Bitka na Kosovu: zauzimanje Srbije i Atene
1396 Bitka kod Nikopolisa: osvajanje Bugarske
1453 Osvajanje Carigrada od Sultana Mehmeda II
1475 Mehmed II osvaja Krim
1499 Osvajanje i početak islamizacije Albanje
1480 Zauzimanje Otronta od otomana koji masakriraju nadbiskupa grada i
veliki dio klera; hvataju pučanstvo da bi ih prodavali kao roblje
1521 Osvajanje Beograda od Sulejmana Veličanstvenog
1526 Mohačka bitka: osvajanje Hrvatske i Mađarske
1529 Opsada Beča od Sulejmana Veličanstvenog
1565 Opsada Malte
1571 Bitka na Lepantu: otomani su pobjeđeni od saveza kršćanskih zemalja,
organizirano od strane Pape Pija V (1566-1572), ali pri povratku turci osvajaju
Kretu
1683 Po drugi put, otomani opsjedaju Beč, ali ponovo i definitivno (za
sada) gube pred odbranom poljskog Kralja Jana III Sobieski. Po prvi put otomani
su prinuđeni gubiti pozicije.
Prije toga, 1492, Isabel Katolička, španjolska kraljica, istjerava arape iz
Španjolske. To joj današnja ljevica ne može opostiti i naziva to činom «krajnje
netolerancije».
Druga značajna pobjeda dešava se 7-og listopada 1571, na jednoj od najvećih
pomorski bitaka svih vremena. Sv Papa Pio V nalaže svim kršćanima moliti
krunicu za dobar ishod boja. Turska je flota bila puno brojnija, ali i teža:
napravljena od sirovog drveta koje je otežavalo brzinu manevriranja. No, u
određenom trenutku teške borbe protiv brojnijeg neprijatelja, oblaci topovskih
dimova usredoče se na tursku flotu koja gubi potrebni vidik te su potučeni i
natjerani u bjeg; činjenica koju kršćani pridaju zagovoru Djevice i od tada se
slavi Gosa od Krunice sedmog desetog. Turska gubi nadmoć na moru, ostaje joj
samo kopno, ali njena sila je još uvijek velika.
Iste godine sagrađena je Na Drini ćuprija, te održavana od vakufa iz
Mađarskih posjeda. Dakle, otomanski imperij je još dugo imao ogromnu silu i
kontrolu na teritoriju od nekoliko tisuća kilometara. U takvoj situaciji, nešto
više od stotinu godina kasnije, turci ponovo nastoje zauzeti Beč. Jer cijeli svijet treba biti islamski ili
podvrgnut Islamu. To je jedini razlog njihovog ratovanja i zadužbine.
Ogromna turska sila je pred Bečom. 11-og rujna zidovi su već napuknuli i
očekuje se zadnji napad – branioci Beča su svega 6.000 vojnika i 5.000 tek
naoružanih ljudi, danas bi rekli civilne zaštite, koji su izdržali već
osamnaest naleta na grad- dvjesto tisuća Sulejmanovih trupa, vođenih vezirom
Kara Mustafom. Iste noći, kao od Boga dan nakon nekoliko dana žestogog marša
dolazi Jan III Sobieski, Poljski Kralj. Pred zoru su na svetoj misi koji slavi
papin izaslanik blaženi kapućinac Marco d' Aviano, i u cik zore, nakon blagoslova
vojske na Kalhenbergu, 65.000 kršćanske vojske navaljuje na 200.000 otomanaca. Sosbieski
ih bodri: «Borci, nije samo Beć ono što moramo spasiti! Ono što spašavamo to je
kršćanstvo, sami pojam kršćanstva!», te zapovijeda: «Vojsko,
borimo se za Ćestohovsku Gospu!» To je bio Jan III Sobieski.
Borba traje cijeli dan, 1000 turskih topova već su onemogućeni napraviti
stratešku prednost zbog borbe prsa u prsa na otvorenom polju; osigurana
ravnoteža snaga i odbrana pozicija, Sobieski osobno vodi konjanički nagaz
sabljama preko turskih redova. Prodor je potpun i turci prinuđeni na bijeg, ne
prije sasjekujući nekoliko tisuća kršćanskih taoca. No, pobjeda kršćanske lige
je potpuna, uz svega 2.000 žrtava nasuprot kojih 20.000 turskih. Otomanski
Imperij se počinje raspadati kao nacikla kugla od stakla. Taj vjernik od glave
do pete, poljski Kralj Sobieski, poručuje Papi šaljući mu barjake poraženih
snaga, parafrazirajući riječi Julija Cezara, ali dajući Bogu slavu: «Veni,
vidi, Deus vincit! (Dođoh,
vidjeh, Bog pobjedi!)»
Ali zašto tako naglo počinje rasulo Turskog carstva? Činjenica je da Marco
d'Aviano, uz pape Inocencija XI –proglašen blaženim 1956 od Pija XII – nalog
(bio je papin poslank za anti turski krstaški pohod),
potiče i ohrabrava
kršansku vojsku na daljne udarce turskih snaga: od 1683 do 1689 duhovna i
moralna je snaga kršćanske lige pri osvajanju i istjerivanja turaka iz
Budimpešte; i do 1686 do 1688 iz Beograda. Međutim, kršćanska determinacija i
jasan vidik tko je problem i tko je opasnost i što treba da se radi, nisu
jedino objašnjenje. Sigurno su bitan i neophodan elemenat uspjeha pohoda, ali
ne i jedini.
Zašto dakle, pada tako brzo tursko carstvo koje se počelo topiti ko maslac
na tavi? Jer je Islam parazitalna i
negativna snaga. Islam živi od pljačke i pokolja, kao što smo vidjeli u bitnom
povijesnom prelazu njegove povjesti. Širi se jedino kad ima mogućnost da
pokorava nove teritorije. Ali na svom teritoriju on nije produktivan. Islam je
parazit koji konstanto potrebuje novu biljku da bi opstao na životu.
Zato je u islamskim zemljama jad i čemer. Žive od drugih, i u zadnje
vrijeme od nafte ko je ima, to jest, od drugih. Nesposobni su da išta dobro naprave. Imaju ukoliko otmu. Kad
prestane otimačina, propadaju jer su truli iznutra. Austro-Ugarska za dvadeset
godina okupacije već napravi prugu Sarajevo-Višegrad; navodi Andrić: «Četiri
godine trajalo je građenje pruge
od 166 kilometara, na kojoj je bilo
oko stotinu mostova i vijadukata,
oko 130 tunela,...» Franjo Josip
pravi prugu sve do Jadrana, povezujući Beč sa jednim od najzabitijim djelovima
Evrope držanim od turaka u potpunoj bijedi i zapuštenosti kroz stoljeća. «Makar trošili kilo baruta za kilo kamena
koliko ga je u dolini Neretve, nikada ovdje nećemo moći napraviti prugu»,
poručuju inžinjeri Caru. On im odgovara: «Dati
ću kilo zlata za kilo kamena, ali hoću prugu!»
To je razlika između jednog kršanskog carstva, zansovanog na vjeri od Boga
danoj i na razumu koje daje svoje plodove čim oči otvoriš, i pljačkaške,
parazitske, nasilne, lažne religije Islama. Pogledaj pa vidi, samo ako hoćeš.
Najljepše i najklasičnije građevine Sarajeva i Mostara, najugodnije ulice su
Franje Josipa. E u tome je razlika koja
je plod i jednog i drugog nazora, ako hoćemo imalo biti pošteni i reći što
jest.
Islam dakle, bršljen koji duši trup, opstaje samo ako ima novo deblo, novu
granu. Nema li je, guši se sam u sebi jer je nezdrav kao učmala bara.
Opaska: I već kad smo tu, moram napraviti jednu opasku: koliko zla napravi
taj nesretni prvi svjestki rat! Rasapde se Austrija, nastade komunistička
Rusija. Ratna odšteta nametnuta Njemačkoj priprema teren Hitleru koji
strmoglavljuje cijeli svijet u još gori rat. Hladni rat do svršetka prvog
ciklusa 1989-te godine. XX stoljeće je u suštini obilježeno sa ta dva datuma:
1914 i 1989 kao početkom i krajem. Je li gubila Hrvatska, pitam se sada, dok je
bila u Austro-Ugarskom carstvu? Ta bili su i česi, i slovaci i slovenci, osim
svakako mađara. Pa gdje je ta tako zla germanizacija? Sigurno da ju je i bilo,
ali svi ovi narodi i onda i sada govore svojim jezikom i dalje, a ne njemačkim.
Nije, stoga, to bilo tako «zagušljivo», kako su neki htjeli reći. I ako si bio
vođen ka njemačkom jeziku osim svoga, nisi li sada prisiljen na engleski? Koja
je nezavisnost Hrvatske u Evropi? Manja nego što je bila pred Austrijom. Imali
smo nesreću biti na udaru turaka; tako te zadesilo, i gotovo. To nas je
strukturalno oštetilo te u suštini nismo mogli zbilja povratiti svoju
nacionalnu samostalnost, koja u suštini ne može ni opstati bez suradnje sa susjedima.
A da li smo u zadnjih tisuću godina imali boljeg od Austro-Ugarske? Pa i srbi,
da nije nesrećne Crne Ruke, nisu
imali boljeg. No, sad je gotovo. Ni Ausrija nije više kršćanska, niti imperij. A
Hrvatskom upravljaju sa strane taman ko da bi bili turci. Na kraju ću se
vratiti na ovu misiao još jednom. Kraj opaske.
Na koncu, za dvjesta godina, Turska će biti poražena i od samih srba
(zasluga koja im ne treba biti oduzeta) i bugara u Balkanskom ratu.
Vraćam se na temu kapućina i kolačića zvanih kroasani (croissant). Nakon turskog bijega, među njihovim ogromnim zalihama
našlo se velika količina vreća kafe. Toliko da je bečanima počela izlaziti im
na nos od tolike nagle potrošnje. Zahvaljujući Bogu za slobodu, i rugajući se
turcima, počeše praviti kolačiće danas zvane croissant, uz podsmijeh njihovom polumjesecu gubitniku.
Eto, sjećajući se Sobieskog, sjećajući se tih vitezova što odbraniše
kršćanski nazor, podsmjevajući se islamskoj nemoći, doručkujete svakog
dvanaestog deveto kapućino –ili makar bijelu kavu - sa kroasanom, nek vam je
nazdravlje.
ZAKLJUČNA RAZMIŠLJANA
Islam je uvijek napredovao koristeći pad i stramputice kršćanske vjere.
Napredak u Siriji dešava se zbog hereze monofizita, koji su odbacivali
Trojsvenog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, smatrajući ih samo percepcijom Boga
od strane čovjeka. Zbog toga nisu vidjeli tako stran pojam Alaha. Odvajajući se
od Rima i ne obraćajući pažnju na osude i upozorenja, pali su kao lagan plijen
u islamske ruke.
Sv. Augustin je djelovao u današnjem Tunisu. U njegovo doba i nakon njega
još je tinjala hereza arijevaca, koji Krista nisu smatrali Bogom. Zbog toga
nije im bio toliko stran Islam, jer je Isusa smatrao samo za proroka. Ne
vidješe opasnost u Islamu, te ostadoše progutani.
Bizantija se odvoji od Rima, njihovi popovi govoraše: «Bolje sultanov turbin, nego li papina mitra.» Tako im (i nama) i
bi.
Dakle: slabljenje kršanskog identiteta uvijek je bila ta koja je
omogućavala prodor Islama.
Trenutna situacija: posebno Zapadna Evropa je postala skoro potpuno
laicizirana, posvjetovnjena.
#Ovdje moramo istaknuti bitnu razliku između Zapadne i Istočne Evrope
danas. Orban otvoreno ističe kršćanske tradicije svog naroda, koje je dužan
braniti i čuvati. To im je i u Ustavu stavljeno. To nitko živ u Zapadnoj Evropi
nema. Slovaci su slični tome, dok poljaci imaju jednog takvog predsjednika,
koji na misi na svetkovini Tjela Kristova, klećeći nakon pričesti i to skoro jedini od svoje vlade koja opet tu
bila prisutna, kad nekim slučajem pade jedna hostija na zemlju nošena naglim i
nenadanim vjetrom, diže se hitro, uzima
hostiju sa tla i nosi je kardinalu koji je slavio misu. To ne postoji
nigdje na Zapadu:#
Religiozni stav je praktično poništen u javnom mjenju posebno zadnjih
pedeset godina nakon Drugog Vatikanskog Koncila, navešćemo nekoliko primjera:
Nizozemska je prešla sa više od 80% posjete nedeljnoj misi na manje od 2%.
Quebec pada sa 90 na manje od 5%. Slično Španjolska, Italija,... Gdje je to
obećano Proljeće u Crkvi koje je nagovarao Koncil? Nema ga ni po šavu.
Druga stvar: postoji danas velika razlika iz tehnološke perspektive u
odnosu na srednji vijek. Praktično do kraja XVII stoljeća, turci su vojno bili
jači. Zbog toga su otvoreno napadali Evropu, nastojeći je pokoriti čitavu.
Danas je Zapad tehnološki i vojno neusporedivo jači od svih islamskih zemalja
skupa. Mogu ih sasjeći kako hoće – međutim, upravo zbog toga Kalifat šalje
pješadiju u unutrašnjost Evrope. Odatle, iznutra, jest odakle treba srozati
«kršćansku» Evropu. I to je razlog ove današnje situacije, koja je sama po sebi
dio potpuno istog islamskog mentaliteta koji je nepromjenjiv kroz stoljeća.
Treće i posljednje: kao što je nekad Papa Inocencije XI poticao stvaranje
Svete Lige za odbranu i potiskivanje turaka, tako se danas događa upravo
suprotno.
Pavao VI daje barjak koji su nosile kršćanske trupe na Lepantu 1571, kad
poraziše silnu tursku flotu. Kao u znak pomirenja!? Nedopustivo! Pa tko ima
pravo da daje kršćanski barjak krvlju natopljen jednim od najstrašnijih
neprijatelja kršćanstva? (Ove riječi mogu sablazniti neke, ali o Pavlu VI
posvetiću s vremenom posebne članke koje će mnogo toga objasniti za one koji
hoće vidjeti i ne okretati glavu na stranu.) Svakako da te Franjo proglasio
blaženim, ali to ne vrijedi, jer znamo da Franjo ne vrijedi. Njegova ne
vrijedi.
Nostra Aetate, Deklaracija Drugog
Vatikanskog Koncila o odnosu sa nekršćanskim religijama, kaže odnoseći se na
Islam «... zaboravimo što je bilo».
Oni koji to kažu, bili oni koji bili, su povijesno i teološki analfabeti. Nema
šta više da nadodavam, za sada.
I ono najgore: u deklaraciji Dignitatis
Humanae (o vjerskoj slobodi) Drugi Vatikanski Koncil ističe jasno da svaki
čovjek ima pravo na vjersku slobodu. O svemu ovome ću podrobno napisasti, ali
ističem par crti:
To je suprotnost utvrđenom nauku Crkve, kao što je i suprotnost zdravom
razumu. Prije svega, taj stava je definitivno osuđen od Pape Gregoria XVI u
enciklici Mirari vos te utvrdi iste u
Syllabus, oslanjajući se na same
riječi Isusove, te nauk Crkvenih Otaca (Sv. Agustina između ostalih) i
Učiteljstva kroz stoljeća, kao i, rekosmo, na zdrav razum.
Jer ne postoji pravo na grešku. Samo Bog ima pravo da mu
se da slava i kult. Čovjek ima dužnost da
Boga časti onako kako je i stvoren za to. Zbog toga Bog daje čovjeku
zapovijedi da bi se sjetio onoga za što je i stvoren, da bi se sjetio
zapovijedi koje već ima zapisane u srcu. Praksa
drugih religija samo se može tolerirati da
bi se izbjeglo veće zlo. To je, vrlo sažeto, nauk Crkve od početka. Drugo je
gnostički utjecaj u Crkvi koji je uvijek u blizini kao napeta puška, sadržan
prije svega u masonskim krugovima koji su upravo ti koji stavljaju čovjeka na
prvo mjesto:
[Novi čovjek, superčovjek, oslobođeni. Pogazio je table Božjih
zapovijedi, diže deklaraciju ljudskih prava. Jednom nogom gazi
svećenika, a papina mitra je bačena kao smeće sa strane. Ističe se
naslov slike, masonsko geslo: Liberté, égalité, fraternité ]
Ovaj nauk polazi od čovjeka kao centra, i vjerska sloboda, kako je oni
zamišljaju, je posljedica tog stava. Ali
budući je sam čovjek njen začetak, religije moraju biti podređene legislaciji
čovjeka, sve biti ravnopravne i podređene onom što se u parlamentu
odredi.
Zbog toga današnji predstavnici
Crkve muče (skoro svi) pred najezdom
Islama jer su kompromitirani koncilskim stavom. Oni će žalosno i jadno
isticati, među prvima, da muslimani imaju pravo na džamije u Evropi, kad su to
ništa više ni ništa manje «koplja
islamske vojske» kako je i sam Erdogan tvrdio. Za to će švicarska
hijerarhija bita ta koja će prva osuditi odluku referenduma o nedopuštenju
građenja minareta u Švicarskoj. I u isto vrijeme dopuštaće psovke Bogu u svojim
crkvama:
Sjetite se, da požurim završetak članka, sjetite se hrabre i vjerske
aktivnosti franjevca Marca d'Avino. A pogledajte kojim glupostima se bave neki, a nije ih baš tako ni malo,
franjevci u Italiji, oni uče plesati sa Sor Cristinom, i to svjetovne pjesme i
u svetom ruhu:
Eto, to je slika koja dočarava razliku između nekad i sad, razlika u
suštini prožeta vjerskim (i nevjerskim) poimanjem stvarnosti.I na koncu, zbog toga cijeli ovaj
cirkus vezan za Franjin poziv za primanje izbjeglica,
u suštini džihadovske podloge poslane u osvajanje Evrope, koje ako se već prije
nije dogodilo, mora se, prema njima i onome što im je naređeno i kako shvataju,
kad tad odigrati. Mi smo svi u tom procesu.
Evropa danas nema odbranu, i čeka svoju kaznu, jer oni koji su navodno na
čelu Crkve ne vode je kako Bog hoće. Nije na Stolici Blaženog Petra pravedni i
mudri muž Inocencije XI, već netko tko tu ne može biti:
Dok mi znamo da Crkva nije njegova, nego Božja i protiv nje neće moći
pobjediti snage pakla.
Transformacija mentaliteta današnjeg čovjeka (i žene) ima svoju podlogu u programiranom lansiranju feminizma u svim porama društva. Međutim, feminizam je kopiranje komunističke dijalektike.
Kate Wiegand u "Crveni Feminizam" (2002) upozorava nas da je promjena današnjeg društva komunistički inspirirana. Pojam klasne borbe prelazi pojam borbe između spolova. (Klase mogu postojati, ali rješenje mogućih nepravdi ili ponižavanja nije u "borbi", tj. mržnji; jednako u slučaju spolnih razlika. One postoje, ne malo puta i nepravde, ali takve se ne rješavaju uzajamnom mržnjom, ili mržnjom žene prema čovjeku jer je čovjek već navodno mrzi, pa ona "uzvraća"; ili "emancipacijom" koja je u biti kopiranje muških nesavršenosti ili prohtjeva, ili čak jednostavnih običaja: puši on, pušim i ja; on nosi hlače, nosim i ja, itd.) Sovjetski komunisti su znali za razarajuće djelovanje feminizma na društvo. Njihov cilj bio je razoriti iznutra "trulo kapitalističko društvo". Već 1948, Američka Komunistička Partija (prenosni remen Politbiroa), izdaje letke s tekstovim poput: "Silovanje je izražaj... muške nadmočnosti... prastare ekonomske, političke i kulturne eksplotacije žene od čovjeka." Ako netko misli da je ovo "prevaziđeno", neka upita katolkinje da li one nešto od ovoga prihvaćaju. Da, prihvaćaju. Ovakav način razmišljanja uvukao se u široke slojeve društva, posebno među žene. Mnogi katolici ne razumiju da svoja načela ne zasnivaju na Bibliji i Tradiciji, već na trenutnim trendovima prožetim feminizmom do srčike.
[Usporedi: Katastrofa Novus Ordo vs. Tradicionalna Misa]
Ali ne zaboravimo: komunizam je bio stvoren od židovskih masonskih bankovnih krugova koji kontroliraju sve korporativne institucije i nastoje uspostaviti svoju sotonsku tiraniju nad čovječanstvom. Bit komunizma (kabalistike, masonerije) je da ljudska bića nemaju dušu i da nema Boga (moralnog reda i duhovnog cilja u stvorenjima). Kabalisti prave same sebe Bogom i prevrću stvarnost na način da njihovi interesi i perverzija budu iznad svega. Komunizam SSSR bio je stoga, samo (značajna) faza u uspostavi nadmoćnosti ove elite nad cijelim svijetom. Ali postojala je jedna velika opreka: Katolička Crkva. Ova je zbog toga trebala biti infiltrirana da bi i preko iste mogli promicati svoje sotonske ideje njihove sulude nadmoćnosti. U tom kontekstu događa se liturgijska reforma odmah nakon Drugog Vatikanskog Sabora. Pogledajmo par njenih crta iz tretirane perspektive: Disimulira se naglasak na Žrtvi, na Misi kao Žrtvi Sina Božjeg; suštinski smisao Mise prestaje biti žrtva na Križu; akcenat prelazi na zajednicu vjernika i euharistijsku gozbu.
[Žao mi je prikazati ovo, ali to je danas stvarnost. Ne zaziva se ovako Božji blagoslov, već kazna. Spomenite se u korizmi ovog svetogrđa: ispaštajte.]
Dozvoljavaju se prijevodi Biskupskim Konferencijama: počinje mnogo toga. U nekim jezicima "Deus Sabbaoth" (Bog Vojska) prevodi se sa "Bog Svemira". Briše se dakle militarni kontekst, vrlo vezan za narav muškarca. Borba protiv grijeha prelazi u blaže "hodočašće" ovim svijetom. (Na hrvatskom se ovdje prevodi dobro: Bog Sabaot, ali na primjer na ključnom mjestu u samoj pretvorbi i dalje se govori "za sve ljude", umjesto "za mnoge". Krist u Evanđelju govori "za mnoge", i tridentinstki sabor to (ponovno) objašnjava: Bog hoće spasenje svih, ali ono ovisi i o čovjekovoj volji da ga prihvati. Odatle da se spasavaju "mnogi"... ali ne "svi". Ovo pitanje je napravilo buru u Americi, te su već odavno preveli "za sve" sa "za mnoge", jer je bilo dovedeno u pitanje sama valjanost mise (ili barem pretvorbe vina u Krv Kristovu, što je skandalozno). A na hrvatskom, i još na nekim drugim jezicima (ne malo njih), prevodi se još uvijek sa "za mnoge". No ovo pitanje ostavljam za drugi put. Gubljenjem razlike između ministerijanog (sakramentalnog) svećeništva i redovitog običnih vjernika, svećenik postaje kao jedan od prisutnih. Skraćuju se i ublažuju pokorničke geste i prakse. Sve što podsjeća na "borbu do krvi".
[Da ne bismo stavili slike još i gore]
Ako na ove promjene (samo neke smo naveli), nadodamo naknadne "pronalaske" (čitaj: izmišljotine i maštanja) modernista, kao na primjer žene koje čitaju na misi; koje daju pričest, djevojčice-ministranti, glupe propovijedi u stilu New Age "pomozi samom sebi", pjesme bljutave tako se djetinjaste da su neizdržive, može se donekle shvatiti zašto je veliki dio katolika (muškaraca) pobjegao iz crkvava. Ovo jasno vidi onaj tko ide na novu misu, posebno na zapadu: nema muškaraca. Za malo vremena, na misama neo-crkve samo će biti žene, pokoje dijete koje uspiju dovesti i feminizirani. Sve je to dijelo, dragi moj, Pavla VI koji je uveo ovu misu. I kojeg uskoro žele proglasiti svetim. Nema tu više što da se pametuje. Dok Bog ne dadne da se povrati na velika vrata katolička vjera, liturgija i nauk... ne može biti obnove.
Kardinal Zen je pojasnio detalje njegovog susreta sa Franjom. To je bilo u privatnoj audijenciji dan prije polaska u Čile, i trajala je pola sata. Sandro Magister prenosi pismo Kardinala Zen.
Idemo na bitno. Kardinal Zen potvrđuje da mu je Franjo rekao: "Da, rekao sam njima (njegovim suradnicima u Svetoj Stolici) da ne prave novi slučaj Mindszetny!" Kardinal prenosi svoje nade: "Bio sam tamo u prisutnosti Svetog Oca, predstavljajući moju kinesku braću koja trpe. Njegove riječi trebale bi biti dobro shvaćene kao jedna utjeha i podrška više, njima kao i meni". I objašnjava koji je bit problema: "Inzistiram da problem nije u ostavci legitimnih biskupa, već spremnost za prihvaćanje ne legitimnih i izopćenih." I: "Da li slučajno Vatikan prodaje Katoličku Crkvu u Kini? Da, definitivno..." I:
"Da li sam ja najveći problem za proces dogovora između Vatikana i Kine? Ako se radi o nevaljanom dogovoru (lošem, zlom), više sam nego sretan što sam zapreka na putu." Samo dan nakon ovih izjava, glasnogovornik Nesvete Bergoglijeve Stolice, član Greg Burke, dakle Franjina usta, donosi jasnu prijetnju Kardinalu Zenu:
"Papa je u stalnom kontaktu sa svojim suradnicima, posebno sa Državnim Sekretarijatom, s obzirom na kineski slučaj, i vjerno je i u detaljima informiran od njih gledi situacije Katoličke Crkve u Kini i o koracima za napredak dijaloga između Svete Stolice i Republike Kine, koje prati s velikom pažnjom. Prema tome, iznenađujuće je i žalosno da se tvrdi nešto suprotno od crkvenih osoba, stvarajući tako zabunu i kontroverziju". Dakle, začepi usta, Kardinale! Jer, glupane, biti će s tobom isto što i sa mađarskim Kardinalom Mindszetny. Zar nisi shvatio da sam na tebe ciljao kad sam ti to rekao? Čim sam jučer čuo izjavu Kardinala Zen, odmah mi je bilo jasno što mu je Bergoglio rekao: čuvaj se da ti ne budeš Mindszenty! Podsjetimo se stoga tko je bio Kardinal Josef Mindszenty.
Za vrijeme drugog svjetskog rata intervenirao u korist progonjenih židova, oštro kritizirajući naciste i mađarsku pro nacističku partiju (Strelasti Križevi) zbog stradanja i proganjanja nevinih. Imenovan kardinal od Pija XII za vrijeme teškog komunističkog progona 8 rujna 1945. Bez dlake na jeziku protiv komunističkog režima, vrlo brzo ide u zatvor: 1948, ali ne pristaje na šutnju. Oslobođen iz pritvora za vrijeme mađarske antikomunističke revolucije 1956, i doveden u Budimpeštu.
Odmah nakon pada revolucije, traži azil u Američkoj Ambasadi, gdje ostaje praktično u zatvoru do 23 rujna 1971. Ali tu počinje prava Kalvarija Mindszentyja: Pavao VI, kojeg Franjo proglašava blaženim, i kojim su se dičili Ivan Pavao II i Benedikt XVI, ponižava kardinala, naređuje mu šutnju, zabranjuje mu pisati Memorije, zatvara ga u Vatikanski toranj, uz druga javna poniženja.
Ne prima ga, ne želi govoriti s njim. Pavao VI diže izopćenje mađarskom kleru koji je surađivao sa komunistima i postavlja novog biskupa uz odobrenje komunističkih vlasti!
Sam Kardinal je izjavio da je Pavao VI predao Crkvu u komunističkim zemljama u ruke njihovim svirepim vođama.
[Topi se pred Titom]
To je dakle, prijatelju moj, "slučaj Mindszenty", i time Franjo prijeti Kardinalu Zenu, na sliku i priliku njegovog uzora, Pavla VI, čiji je najveći zločin unatoč svemu rečenom i nerečenom... zabrana Katoličke Tradicionalne Mise i nametanje Novus Ordo, plus jako značajna promjena sakramenta svetog reda u latinskom obredu.
Shvaćaš li sada kada je zvanično počela kriza u Crkvi, i od kada je Crkva Katolička obezglavljena na vidljivi način na ovoj zemlji?
