Veza između Franje i Benedikta

Vratimo se prvo ponovno u mlađe dane. Barem ja se vratih kad sam razmišljao nakon zadnjeg članka o vezi između Benedikta i Franje, pade mi na pamet ono od Bilog Dugmeta "Ima neka tajna veza":

Tekst je:

Ima neka tajna veza
Za sve ljude zakon krut
Njome čovjek sebe veže
Kada bira sebi put

Sidro koje lađu čuva
Da ne bude buri plijen
Tone skupa sa tom lađom
Jer je ono dio nje

Ima neka tajna veza
Tajna veza za sve nas
Ima neka tajna veza
Tajna veza za sve nas

Jedan komentator pojasni:

Za one koji ne znaju. Muziku za ovu pesmu je komponovao Bregović,muzika je izvanredna. Ovu pesmu je napisao Duško Trifunović, inspirisan od strane jednog dokumentarnog filma koji je snimala televizija Sarajevo,bila je reč o najstarijem zatvorskom čuvaru koji je išao u penziju.Mislim da ga je malo dotakla sudbina tog čoveka koji je proveo ceo svoj radni vek čuvajući zatvor u koji su ulazile ubice,kriminalci,izdajnici,lopovi..Oni su svi ulazili izlazili posle od služenja kazne, samo je on tu ostajao duže od svih njih -> "Sidro koje lađu čuva da ne bude buri plen, tone skupa sa tom lađom jer je ono dio nje."

Svakako da postoji veze između svih nas. Jedna čista, prozirna, jasna i nimalo tajnovita:

Svakog čovjeka je Bog stvorio, svačija duša je izravno Božje djelo. Kod nekih ima još veća: ušli su u smrt Kristovu po krštenju te Duh Sveti prebiva u njima, ako ga ne otjeraju smrtnim grijehom. Zbog toga među članovima Katoličke Crkve postoji "Općinstvo svetih", preko koje zdravlje jednog uda pomaže zdravlju drugog; jednako kao što i trpljenje jednog dijela utječe na sve. Kao što i duše u Čistilištu mole za nas i mi trebamo za njih; kao što i građani Raja bdiju nad nama.

Veza ispjevana od Bebeka, jer je Rock and Roll stil, ima prizvuk nejasnoće, tumornosti i čak neke zebnje, slutnje i lošeg prizvuka: "sidro koje lađu čuva... tone skupa sa tom lađom jer je ono dio nje". Zlokoban prizvuk jer utapljanje se ne sviđa nikom. Nije to čista, pouzdana, kršćanska veza.

Niti veza između Franje i Benedikta nije čista. U zadnjem članku osvrnuli smo se na Benediktov tekst za koji mu nije briga za poreći ga:

"Interpretacija Kršćanstva, katolička i protestantska, obje, svaka na svom putu, su istinite u svom povijesnom trenutku. Istina postaje funkcija vremena. Vjernost istini od prije sastoji se, upravo, u njenom napuštanju i asimilaciji unutar istine koja vrijedi danas".

Govori o odnosu istine i vremena. Čekaj... gdje sam to prije čuo?

Tako je: u prvoj Franjinoj Enciklici, Lumen Fidei. Štoviše, to je Enciklika koju započinje Benedikt, i skoro cijelu je završi, a onda na kraju dovršava Franjo. I na koncu, u točci 57 izlazi sa svojim principom:

"Ne dopustimo da nam se oduzme nada, ne dozvolimo da je banaliziraju sa rješenjima i trenutačnim prijedlozima koji onemogućavaju put, koji 'sijeku' vrijeme, preobražavajući ga u prostor. Vrijeme je uvijek iznad (superiornije) prostora. Prostor kristalizira procese; vrijeme, naprotiv, projekcira prema budućnosti i potiče hodati u nadi (LF 57)".

"Vrijeme je iznad prostora". Znaš što je to? To je najobičnija glupost. Istina, koja je čvrsta i nepromjenjiva, označuje se sa "krutim prostorom". Ali treba biti podešeno vremenu. Ako danas nešto ne može biti prihvaćeno, biti će sutra. Strpljenje, sve ćemo mi to u svoje vrijeme promijeniti! Ono što danas nije, bit će sutra... polako! Smisao je vrlo blizak pojmu "istine u funkciji vremena". I tako u istoj enciklici nalazimo Franjinu misao koja je u skladu i kontinuitetu sa Ratzingerovom.

Poslije, Franjo će u Evangelii Gaudium ponovno nastupiti sa istim principom (br. 222):

"Postoji bipolarna tenzija između punine i limesa (granice). Punina izaziva volju za posjedovanjem svega i limes je zid koji je ispred nas. "Vrijeme", razmatrano u širokom smislu, odnosi se na puninu kao izraz horizonta koji se otvara pred nama, i trenutak je izraz granice koja se živi u omeđenom prostoru. Građani (opaska: je li Franjo Papa koji govori vjernicima, ili neka vrsta Roberspierra?) žive svoju napetost između sprege trenutka i svjetla vremena, većeg horizonta, utopije koja nam otvara budućnost kao zadnji razlog koji nas privlači. Odavde proizlazi prvi princip za napredak u izgradnji jednog naroda: vrijeme je superiornije od prostora".

Tipični modernistički govor. Kaže ti: Gledaj kako sam pametan!... dok govori teške i grube gluposti.

Ali Franček, neki te kužimo, ne muči se. U idućoj točci kaže:

"Dati prioritet vremenu znači zauzeti se više inicijacijom procesa više nego posjedovati prostore".

Dakle, "ne posjeduj prostor", tj. istinu. Istina nije bitna, već "proces". A proces ide od jedne stvarnosti do druge... a ako ta zadnja stvarnost proturječi prethodno postavljenoj istini... zaboravi istinu, prevaziđena je.

Tako ćemo moći doći do novih pastoralnih situacija u kojima istina više ne će biti bitna. Ne muči se.

Da bi se ovo svarilo malo bolje, "superiornost vremena" je praćena još drugim trima principima:

a) jedinstvo je važnije od konflikta; b) realnost je važnija od ideje; c) cjelina je superiornija od dijela.

a) Ako neko i od najviših crkvenih članova baljezga, ne brini se. Preko svega treba prijeći u cilju očuvanja "jedinstva". Svakako i preko istine.

b) Zbog određenih pastoralnih situacija, makar i neregularnih, treba žrtvovati puno toga. Ako treba i Zapovijedi. Amoris Laetitia.

c) Slično kao u a).

Upoznajmo Ratzingerovu misao

Ali ne iz vremena Künga ili Rahnera, već iz 1982 kada, iz pozicije bliske suradnje sa Ivanom Pavlom II, piše u knjizi "Principi Katoličke Teologije" (između tolikog i tolikog):

"Interpretacija Kršćanstva, katolička i protestantska, obje, svaka na svom putu, su istinite u svom povijesnom trenutku. Istina postaje funkcija vremena. Vjernost istini od prije sastoji se, upravo, u njenom napuštanju i asimilaciji unutar istine koja vrijedi danas".

Tako je opravdao radikalni prekid Drugog Vatikanskog Sabora sa prijašnjim (i vječnim) naukom Crkve. I zbog toga svi oni ne žele da se išta zna o predkoncilskom nauku Crkve. Da ne bi bogoslovi uvidjeli prekid koji čini današnja "teologija" spram vječnoj, uskraćuje im se pristup nečem tako elementarnom kao što su klasični udžbenici i tekstovi, uključujući najvišeg nivoa poput prijašnjih koncilskih dokumenata i enciklika.

Koji je korijen Ratzingerove misli? On kao i Kasper (zašto misliš zašto Kasper nije nikad bio suspendiran?) hvale Hegelovu filozofiju i njen doprinos teologiji. Doprinos bezbožne filozofije katoličkoj misli! Preko dijalektike suprotnosti dolazimo do nove realnosti. Tako, ono što je nekad bilo istina, sada nije i ne treba.

Zato te ne treba iznenaditi ono što vidiš danas.

Naknadna opaska: spomenuti citat nije vrlo jasan, u smislu da li otvoreno brani to mišljenje, ili ga samo navodi kao jednu mogućnost koju dovoljno i jasno ne niječe. Međutim, knjiga je puna i prepuna prekomjernih zastranjenja. O prvom trebam preispitati malo više. O drugim stvarima, napr.:

"Znak koje je dao Teilhard de Chardin (opaska: isusovac osuđen prije Drugog Vatikanskog kao jedna vrs panteiste i sinkretiste; reivindiciran od ne malo "koncilskih otaca") otišao je još dalje: umetao je, s velikom hrabrošću, duhovno gibanje kršćanstva u velikom kosmičkom procesu evolucije od alfe do omege". Također u svojoj knjizi o liturgiji govori o nečem sličnom.

Naknadna opaska 2: Tvrdnju "Istina postaje funkcija vremena" ne nalazim nijekanu. Ustvari, izgleda potkrepa Ratzingerovom konceptu "hermeneutika kontinuiteta". "Drugi Vatikanski Koncil proturječuje Syllabus Pia IX",... ali nije problem.

Korekcija Kardinala Burke... ali samom sebi

Priznajem da je obeshrabrujuće. Očekivao sam šah mat Bergogliu, i sanjao sam s tim

ali Bergoglieu je na kraju ispao pametniji

Po svemu sudeći italijanski blog Anonimi della Croce u kojem pišu konzervativni svećenici s kontaktima u Vatikanu, jedna vrst vatikanskog WikiLeaksa, dao je za gotovo da će četvorica kardinala odustati od najavljene korekcije Franji. Doista, ta korekcija je bila najavljena za "izvjesno vrijeme nakon Bogojavljenja", i već očigledno dobro odmakli u korizmi ustanovljujemo da će od te ispravke... biti ništa.

Informaciju s ovog bloga su prenijeli na mnoge druge web stranice (Gloria.tv na primjer već sutradan, 16/03/2017) navodi razloge ovog – oprostite mi, ali na koncu ću ga kalificirati: smiješnog – ponašanja: četiri kardinala su vidjeli da ne računaju s dovoljnom podrškom.

A zašto onda se upuštaju u nešto ovakvo? Što je važnije, broj manifestanata na trgu, ili istina? Ako je nešto loše, loše je, neovisno o broju i položaju osoba koji to promiču.

Konačno, čemu govoriti više? Obeshrabrujuće i patetično. Onda, ako su već oni smatrali da nešto nije bilo u redu sa Amoris Laetitia, i da to „nešto“ može dati mjesto ničem manjem nego li profanaciji Tijela Kristovog, kako onda da taj razlog odjednom nestaje? Što je važnije od tog? Da se dođe do „šizme“? Ali ako se ne brani istina, ako se dozvoljava da se sa Petrove Stolice – nešto što se ne može dogoditi – da Tijelo Kristovo bude obešćašćeno, upravo tada je kada se nanosi preteška rana Tijelu Kristovom koje je Crkva.

Sažmimo: koja je posljedica ovog čina, ove, recimo to otvoreno: predaje? Da Bergoglio ima odriješene ruke za činiti što mu se prohtije. I sada treba vidjeti da li će se ispuniti predviđeni (najavljen od istog bloga Anonimi della Croce) napad na Euharistiju, to jest promocija jedne takve „ekumenske mise“ koja bi prema informacijama trebala služiti u isto vrijeme protestantima i katolicima (i jedni i drugi mogli bi prisustvovati istoj „misi“). To jest, ne bi bila više misa.

Radi se samo o glasinama „vatikanskog WikiLeaksa“ ili o potkrijepljenoj pretpostavci, ili još nešto sigurnije? Vidjeti ćemo. Ono što je istina jest slijedeće: ako doista Franjo nije Papa, djelovati će kao takav – anti-Papa. Neće biti tamo kao onaj tko ne bi bio Papa, i ne radio ništa štetno. Ne, ako nije Papa, raditi će kao onaj koji nije. Vršiti će i započinjati projekte koji nisu od Boga, baš kao što on i nije njegov Vikar. Ako nije Kristov Vikar, govoriti će u ime nekog drugog, i taj neće biti Krist.

Ipak, sada se budi jedna nada u izvjesnim sektorima: ta nada je Benedikt XVI. Prekinuti će svoju šutnju, misle. Braniti će Euharistiju i diće će svoj glas. Zašto, ako ne zato, je obučen u bijelo i idalje živi u Vatikanu, ako ne za ispuniti Božju misiju, ili ovo ili ono proroštvo?

31 studeni 1999. Potpisuje se Zajednička Deklaracija (između katolika i luterana) u vezi nauka o Opravdanju u Augsburgu. Zašto 31 studenog? Jer je bio 31. studeni  1517 kad je Luter zakucao svojih 95 teza na vratima crkve u Wittenbergu. I zašto u Augsburgu? Jer je bilo tamo 1530-te kad je Luter svečano proglasio da je osnovana njegova nova religija. To je kao implicitno prihvatiti da protestantizam ima nešto za vidjeti s Crkvom.

[Konmemoracija desete obljetnice Zajedničke Deklaracije. Sada također s metodistima.]

Tko je bio taj tko je učinio mogućim ovaj dogovor? Prema protestantskom „biskupu“ GeorgeaAnderson, predstavniku Evanđeličke Luteranske Crkve u Americi, osoba koja je spasila dogovor bio je Kardinal Joseph Ratzinger. „Bez njega ne bismo imali Deklaraciju“, rekao je Anderson.

U točci 15 spomenutog dokumenta se navodi:

„Samo po milosti preko vjere u Krista i njegovog spasiteljskog djela i ne na osnovu bilo koje naše zasluge, prihvaćeni smo od Boga i primamo Duha Svetoga koji obnavlja naša srca, dajući nam snagu i pozivajući nas na dobra djela.“

Klasična pozicija Katoličke Crkve jest da je vjera potrebna za spasenje (to jest, bez vjere nema spasenja), ali s ciljem da zasluži spasenje vjera treba biti praćena dobrim djelima koji odražavaju suradnu ljudske volje. Protestanti niječu doprinos slobodne volje za spasenje. Za njih samo je vjera potrebna za spasenje. Augsburški dokument uvodi jedan novi pojam: milost. Sada bi prema tome vjera zajedno s milošću bila dovoljna za spasenje. Vrijednost dobrih djela se izričito niječe. Nema je nigdje. Obratite pažnju: „potiče nas se“ na vršenje dobrih djela, ali to nije potrebno. Doista, katolički je nauk „spašava se tko je u milosti“. Ali opet dolazimo na isto: nisi u milosti ako svojevoljno ne želiš dobrim djelima pratiti vjeru koju navodno ispovijedaš. Drugim riječima ta vjera bila bi mrtva i nedjelotvorna (ni dovoljna za spasenje).

Da li će se protestanti usprotiviti jednoj ovakvoj deklaraciji? Nikako. Jer je suglasna s njihovim stavom sola fide (samo vjera). Naprotiv, daju li katolici leđa tradicionalnom nauku o opravdanju s ovakvim stavom? Da, gospodine: jer je neophodno da Vi odgovorite djelima na Božju inicijativu.

Atila Sinke Guimaraes navodi još argumenata koji precizno ukazuju na odstupanje od vjere ove deklaracije. Podsjeća na kietističke (od latinskog „biti miran“ u smislu „nepokretan“) propozicije osuđene od Pape Inocencija XI u Konstituciji Coelestis Pastor (20/11/1687):

„Br. 2. Želiti aktivno djelovati jest uvrijediti Boga, koji želi biti on sam isključivi agent (učinioc); i onda je potrebno predati se potpuno u Boga.

Br. 4. Naravna aktivnost jest neprijateljica i priječi Božje operacije i istinito savršenstvo jer Bog želi raditi u nama bez nas...

Br. 40. Može se doći do svetosti bez spoljne aktivnosti.“

Evidentno je da je protestantizam napojen kao spužva sličnim i gorim tezama. Usput može se opaziti da se ove tendencije mogu naći prisutnima i izvjesnoj mjeri među karizmaticima.

U redu dakle, tko nas je spasio od protestantizacije? Samo imaš nepovjerenja prema mladom koncilskom stručnjaku Josefu, Rahnerovom ondašnjem uskom suradniku, ili također ima problema i sa Prefektom za Kongregaciju za Vjerski Nauk u 1999?

S ovakvom panoramom, doista izgleda neposredan definitivni napad na Misu. U ovom slučaju vidim malo njih spremnih ići u katakumbe (u takvom slučaju to ne bi bile crkve gdje bi se prihzvatilo reći takvu „ekumensku misu“) za biti na Katoličkoj Misi.

Ali to je što će se trebati činiti.