Svi Franjini ljudi: novi australijski biskup. Od kuda nam može doći blagoslov?

Novi Franjin imenovani: "Vlč." Shane Mackinlay, za novog biskupa Sandhursta, Australija.

To je biskup? Ili protestantski pastir? Prva mu je mjera: "uključujuća Crkva", ali prema kome? Svakako LGBT (itd., nedostaje slova), osoba svakog žendra, povijesti i seksualne orijentacije. "Trebamo sve prihvatiti", kaže. Normalno, osim onih "starinskih".

Treba dopustiti svećenicima da se žene, i veću prisutnost žena u vodstvu svećenika (!?).

To je ono što promiče Bergoglio. Ne njegovi "protivnici", već on. Biskup po biskup, kardinal po kardinal, puni svoje redove prema sveopćoj protestantizaciji njegove crkve. Ne ću reći "Crkve", jer on to ne vodi. Ali on je napada.

Ovo je svjetski problem broj 1. Ne mogući sukob sa Iranom, Izraelom, USA, naša žalosna socijalna situacija, itd. Ne. Ovo je problem broj 1. Ako tu nema blagoslova, cijeli svijet trpi. Jer reče Bog Abrahamu: "ako nađem pet pravednih, poštediti ću Sodomu i Gomoru". Ako oni koji po imenu pripadaju Crkvi, obljutave, odakle može doći blagoslov? Pušteni smo mržnji da hara među nama.

Godišnjica je velikog i užasnog pokolja nad Hrvatima u selu Briševo, kod Prijedora, u srpnju 92. O kojem Hrvatska ne govori. Zauzeta je Srebrenicom. Tu su - kako da ih nazovem: srbi, četnici?, najbolje četnici, ali ljaga pada na Srbe - mučki pobili 67 Hrvata, silujući prethodno skoro sve žene i iznakazujući kao što se i sa životinjama ne može činiti razoružane civile.

Kakve veze ima prvo s drugim? Ima: nije li blagoslov među nama i nad nama, spušta se prokletstvo i nad nevine.

Molite stoga da Gospodin pohodi kuću svoju i očisti vijačom guvno koje mu pripada, i najamnici unakauzu.

Što očekivati od Müllera?

Kardinal Müller je upravo objavio tekst na 
nekoliko jezika u kojem poziva katolike da ostanu črvrsti u vjeri, unatoč "zbunjenosti" koja danas vlada u Crkvi. Posebno poziva odgovorne za napraviti red i poučavati ispravno i bez smutnji. 

Nešto što prvo on treba učiniti, jer kao što smo već rekli u svoje vrijeme, njegov nauk nije pravovjeran i to do sada nije opovrgao. Njegovi stavovi o pretvorbi, Gospinom djevičanstvu itd., nisu katolički.

Prema tome, to trebamo imati u vidu pri ocjeni Müllerovog istupa. Koji je s druge strane viđen kao upozorenje ili poziv Franji na promjenu. 

Izazvao je i oštru reakciju Kardinala Kaspera, koji je na Müllera krenuo svom paljbom. No, na ove činjenice bih se osvrnuo na kraju.

[Strašan je - od glagola "strašiti" - Kasper: Müller je kaže "novi Luter". A zar ti sad odjednom Luter nije dobar? A gdje ćemo tebe staviti?]

Sada bih komentirao jedan momenat također tijesno vezan za Müllera: njegov savjet za ne pohađanje izvjesnih "ekumenskih misa", kao one što se dogodila 20. siječnja u Milanu.

Da skratimo, baptistička "biskupkinja" - rekao kako rekao te riječi ne postoje, jer žene nikad nisu bile biskupi do luteranskih i anglikanskih buncanja zadnjih decenija -, bila je na jednoj "ekumenskoj misi" - ako je to uopće i bila misa - uz katoličkog svećenika, čitala Evanđelje, dijelila pričest, itd. Znamo o čemu se radi: o pripremanju uvođenja (najnovijeg) obreda "mise" ili sličnih praksi. Zbog toga je to i moguće bez oporbe biskupa ili kazne iz neke rimske kurije.

[Župnik se brani: pa kakav je problem što je tu bila biskupinja?]

Međutim, Müller  je otvoreno istupio i rekao da vjernici ne smiju ići na takve mise, jer su to u stvari svetogrđa.

U ovom smislu, Kardinal Müller ima ispravnu logiku: jedan katolik ne može prisustvovati na svetogrdnim "liturgijama" makar ove ne imale zabranu od odgovarajućeg autoriteta. To je sadržaj poruke, makar se ne ulazilo u pitanje značenja ili valjanosti same mise Novus Ordo.

Ponovno dolazimo do apsurda kojeg smo već prije imali priliku vidjeti kod pitanja pričesti 
protestanata u Njemačkoj. Müller je tražio od
svećenika da ne slušaju svoje biskupe koji bi im to naložili. 

Gdje je apsurd? U tome što ti sami biskupi to ne zabranjuju, niti je milanski nadbiskup zabranio ovu "ekumensku misu". A ovi ne zabranjuju jer im se iz Rima ne zabranjuje. A to znači da im "Papa" ne zabranjuje. Prema tome, Müller prelazi preko autoriteta "Pape". Čini nešto slično napr. meni kad odem na misu kod nekog predkoncilski zaređenog  svećenika. Jer  ne mogu slušati lošu naredbu.

U biti Müller priprema otvoreno suprostavljanje Franjinom "autoritetu".

A sad se vratimo na njegovu "ispovijest vjere" i poziv vjernicima da ostanu čvrsti u vjeri. Što
možemo očekivati od ovoga?

Već smo vidjeli Dubia, pisma prosvjeda Franji zbog ovog ili onog, negodovanja... i što na koncu sa svime tim?

Müller je teološki učenik duhovno zaražene njemačke moderne "teologije", koja je dobro namočena Rahnerovim zastranjenjima. 

Što očekivati onda od Müllera? Ne možemo reći čak ni "nedovoljno", jer bi i to bilo nešto u određenom smjeru, makar "nedovoljno". 

Praktično ništa. Korijen je povrijeđen. Dok se ne stavi sjekira na korijen u traženju potpune regeneracije... gubljenje vremena.

Kako danas odjekuju riječi Lamennaisa!

Robert Lamennais (1782 - 1854) je bio francuski svećenik i filozof, makar i jedno i drugo treba uzeti sa "štipaljkama".

Par njegovih misli:

"Atributi ili karakteristike za koje katolici vjeruju da pripadaju Crkvi, na primjer biti Božja institucija, pripadaju cijelom čovječanstvu. Čovječanstvo je prava Crkva ustanovljena od Boga u Stvorenju; i njeni visoki privilegiji i značajke se konkretiziraju i utjelovljuju u suverenitetu naroda. Narodnom suverenitetu pripadaju najviše nadležnosti...".

Nakon 1830 nečasne ideje ovog gorkog svećenika počinju se uvlačiti u misao i srce dijela klera i snobovskih intelektualaca. Ovaj svećenik je propovijedao religiozni relativizam i došao je do tvrdnje da se vječno spasenje duše može postići u bilo kojoj religiji, i da također postoje vjerske istine van Katoličke Crkve.

Lamennais je svakako bio izopćen, i protiv njegovog otrova Pape XIX stoljeća odlučno su se borile: Grgur XVI, Pio IX, Lav XIII. Umro je izvan Katoličke Crkve, nepokajan.

Ali usput, samo pitam, zar ti se ne čine malo poznate ove tvrdnje, da li slučajno imaš priliku u ovo naše vrijeme čuti ih s vrlo visokih pozicija?

Samo pitam.

Franjine uvrede Gospi imaju kontekst koji nije od jučer

Psovanja, bogohule, svetogrđa a ne samo uvrede. Ovako su prikazali Navještenje na skorašnjem kvarenju mladih u Panami:

Usput, iskorištavajući "kontekst" današnje mladeži, prave aluziju na Gospu preko djevojke senzualno obučene u tijesnim hlačama. No, to je usput. Među glavnim je ovo: predstavlja se Navještenje u smislu da je Gospa htjela imati dijete sa Josipom, ali zbog Naviještanja mijenja odluku i onda tek navodno se predaje Bogu za misiju koja joj je namjenjena.

Ali onda Gospa ne bi bila Uvijek Djevica, kako traži od nas da vjerujemo Katolička vjera. Bezgriješna je oduvijek pripadala samo Bogu - predajući se Bogu puna milosti od Začeća i svojom slobodnom voljom -, dok je Sveti Josip je bio njen prečisti zaručnik koji je trebao bdjeti nad Djevicom i Božjim Sinom.

Međutim, Franjino psovanje nije samo njegovo. Već osamdesetih godina opazio sam jednu knjigu o Gospi koja je predstavlja baš u tom svjetlu: "Marijina šutnja" od Ignacia Larañaga (prevedena na hrvatski i preporučivana izgleda i na bogoslovijama). Po tom djelu, Marija se odlučuje za potpuno predanje Bogu i djevičanstvo samo nakon Navještenja. Dakle, u biti isti argument. (To je bilo jedno od prvih slučajeva kad sam uspio zamijetiti da se nešto daje u Crkvi a da ne odgovara vjeri. Tada sam počeo zvati telefonom da tu knjigu izvade iz opticaja, ali mi jedan - svećenik - reče, kao poučavajući me: "Nek se vidi što drugi misle".)

Prema tome, Franjo nije pao s neba. On je već postojao i klijao u postkoncilskom smeću koje je bilo svuda prostrto.

Ali da znate jednu stvar: Bogu se ne ruga. I svi ćemo biti kažnjeni zbog ovog. Zar ne vidite kako živimo i kroz sve što prolazimo zadnjih desetljeća? Mislite da je sve to "normalno" i "slučajno" i tako mora biti? Ne, Bogu se najveća uvreda daje iz pretpostavljenih crkvenih redova i navodno u ime Crkve - kad su ustvari otpadnici - a posljedice padaju na sve.

A sad ti koji ovo znaš odgovori čistim i svetim životom, časti Djevicu Majku kako Bog od tebe traži i moli da nas Gospodin izvuče iz svega ovoga što nam ima da padne po glavi. Pa makar poginuli, glavno je da se spasimo. I da ih se spasi što više.

Najgori neprijatelji su iznutra. Treba razotkrivati njihovu teorijsku podlogu

Znate li koja je evropska država među razmjerno najvećim "izvoznicima" ISIL-ovaca? Belgija, pa onda BiH. U Belgiji napr. ima oko 1,3 milijuna muslimana, od kojih su 440 otišli boriti se na strani ISIL-a. Iz BiH, na oko 2 milijuna muslimana, otišlo je 330. Ukupni podaci mogu se vidjeti na ovim grafikama:

Prije rata u BiH bilo je 1.144 džamije; danas ih je 1.912. Dakle, skoro osamsto novih. Kaže se, "radi potrebe". Žale se da nemaju za kruha, ali ima džamija, i ima "izvoza". Možda jedini izvoz iz BiH osim radnika po bijelom svijetu.

Te džamije su očito urodile plodom. Krvavim plodom. I kad pomislim kako su nam 90 godina govorili Hrvati iz Hrvatske: "nije vam trebao rat sa muslimanima". Jer, njima su problem bili samo Srbi, i odatle ih ne možeš išćupati. Sada se malo bude, ali koga muka ne pritišće, taj ne vidi. Ne daj Bože da vide na sebi. A trebalo bi malo koristeći svoju pamet, ta zato im ju je Bog i dao.

I sad, nema dovoljno džamija svugdje i svagda, nego još u crkvi Svete Marije u Parizu im prave minaret usred crkve:

da ne bi netko slučajno pomislio da katolici nisu za "međureligijski dijalog"! U Parizu 750 no go zona, ne možeš tamo ući zbog šarije, a oni njima minaret u crkvu.

E to je to, trebamo se boriti protiv ispranih mozgova ovih naših. A tko im ga je isprao? Drugi Vatikanski Koncil i njegovi lažni proroci, i njihove deklaracije poput Dignitatis humanae" o vjerskoj slobodi koja je širom otvorila vrata za ovakve bogouvrede i hule. Jer, "ima pravo čovjek na vjersku slobodu". Sto puta smo to rekli ovdje: nema, ako je to što hoće loše. Ako živiš u Egiptu, moraš trpjeti i tolerirati njihovu vlast, koja tebe ne će pitati da pravi džamije. Ali ti na navodno kršćanskom teritoriju ne smiješ dati, jer daješ pravo nečem što nije dobro. Ako se sastanu kod nekoga kući pa klanjaju, ne ćeš ih proganjati kao što saudijci rade makar se dvojica kršćana sastala da izmole krunicu u svojoj kući; ali javno im ne možeš dati, jer ono što čovjeku ne doprinosi dobra, ne može imati javnu podršku.

Kolika je istina ovo što govorim, možemo vidjeti čim proviriš kroz prozor u bilo kojoj evropskoj državi danas, osim srećnih izuzetaka.

No, da zaokružimo: objasni onima oko sebe da ne kaljaju svoju vjeru grešnim ustupcima, zabludama, i "pravima".

Sada dok se u Evropi diže prava pravcata identitetska struja, s kršćanskim osvrtom, ne dozvoli da nam "iznutra" ne zabijaju nož u leđa.

Kardinal Müller i njegov savjet svećenicima da ne slušaju biskupe kad nalažu dati pričest protestantima

Na ovu vijest mnogi konzervativci su aplaudirali ušima.

Ali činjenica da se daje savjet po ovom pitanju, i to ove prirode, ukazuje na totalno rasulo crkvenog mentaliteta u Njemačkoj (a sigurno i šire). 

[Napr. Biskup Kohlgraf javno izjavljuje da tamo neka zabrana, da je to njemu šprdnja i da će i dalje davati pričest protestantima. Pitanje je da li uopće on daje sv. pričest.]

Osim rasula, još i apsurd. Jer u prvom redu treba biti biskup mjerodavni za davati prave savjete. Ukoliko ih ne daje, treba biti suspendiran, ili teško upozoren. Svakako, od autoriteta koji je iznad njega. A tko je taj? Pretpostavlja se da je to Papa, ili oni iz Kurije koji rade u njegovo ime i njegovim potpisom.

Nema Pape, nema ni potpisa, nema ni savjeta, nema ni upozorenja. Široko ti polje, ljepotane moj. Jaši, pasi, trči, radi što ti volja.

[Pojam Katoličke Crkve sveli su do idiotizma. Koje čudo da djeca koja se uče "vjeri" u ovom Disney stilu - dok ih uvlače u profanaciju - napuste vjeru čim počnu misliti svojom glavom?]

Jer doista, savjet od "Pape" postoji: on ga je već dao na sto načina, i biskupi ga kuže. Kad bi pri posjeti anglikancima u Rimu podsjetio da su u Argentini katolici išli kod anglikanaca kad ne bi imali svog svećenika, i obrnuto. I to je stavio za primjer.

Dalje, tolikim svojim zagrljajima, pažnjama, tepanjima njemu dragim protestantima... kako onda očekivati da njegova raja ide mimo njega?

Međutim, ne žurimo toliko sa pljeskom Mülleru. Što on doista naučava o Euharistiji, da li bi mogli malo pročeprkati o tome i donijeti na vidjelo njegovu misao?

Svakako: Müller  piše 2002. godine knjigu "Misa, izvor kršćanskog života", u kojoj niječe pretvorbu. Njemu je to simbol. Te iste godine, Müller je imenovan biskupom i njegove nekatoličke fantazije nisu mu smetale za biti imenovan Prefektom Kongregacije za Nauk Vjere, od Benedikta, kao ni biti imenovan kardinalom od Franje 2014.

Učenje Kristovo, te i njegove Crkve jest: nakon pretvorbe, kruh i vino nisu više kruh i vino, nego pravo Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Isusa Krista.

Müller tvrdi ovo:

"U biti, Kristovo tijelo i krv ne označavaju fizičke dijelove čovjeka Isusa tijekom svog života ili u njegovu proslavljenom tijelu. Tijelo i krv ovdje posebno označavaju nazočnost Krista u simbolici kruha i vina. ..."


"Sada imamo zajedništvo s Isusom Kristom, kroz jelo i piće kruha i vina. Kao u međuljudskim odnosima, pismo može pokazati prijateljstvo među ljudima i ilustrirati naklonost pošiljatelja prema primaocu. "...



"Priroda tih darova može se razjasniti jedino u odnosu prema čovjeku. Bit kruha i vina, dakle, mora se definirati na antropološki način. Prirodni karakter ovih darova [kruha i vina] kao ploda zemlje i rada ljudskih ruku, kao dio prirodnih i kulturnih proizvoda, jest jačanje i hranjenje čovjeka i ljudske zajednice u značaju zajedničkog jela. ... Ova prirodna suština kruha i vina je preobražena od Boga u smislu da ta priroda kruha i vina sada pokazuje i ostvaruje spasiteljsko zajedništvo s Bogom. "

(G. L. Müller, Die Messe, Quelle Christlichen Lebens. Augsburg: Sankt Ulrich Verlag, 2002, pp. 139-140)

Drugim riječima: on ne vjeruje u pretvorbu. A Isus je bio vrlo jasan: "moje Tijelo i Krv su pravo jelo i piće". I Židovi ga ostaviše.

Ali Isus nije trčao za njima da im kaže: "Ne, ne, nemojte tako, niste me dobro razumjeli! Nisam  ja baš tako htio biti krut u jeziku. Malo je to drugačije, trebate to shvatiti!"

Ne, nije im tako govorio. Ostavio ih je da odu... jer su ga dobro shvatili! Čak je i Apostolima rekao: "hoćete li i vi otići?"

Kao što su sve to Apostoli i Crkva potvrdili, od prvih dana pa kroz stoljeća.

Ali Müller je jedan žalosni modernista.

I onda ovo što je rekao njemačkim svećenicima nema veze sa katoličkom vjerom.

Cilj modernizma je uništiti vjeru; već prema okolnostima

Kad modernisti prave crkve, prave razna čudovišta, poput ovog:

ne može se tamo opstati i sačuvati vjera. Ova ili se ugasi, ili se teško iskrivi.

Ali kad modernisti uzmu pod svoju ruku crkve koje su nekad napravili katolici, i ne mogu ih srušiti ili zaobići, onda im daju nekatoličku, još gore: profanu nakanu. Na primjer, "socijalne pomoći" davanja ovozemaljske hrane jadnicima ovog svijeta.

Ne znači to da siromasima ne treba pomoći; naprotiv, ali to treba činiti na drugi način i na drugom mjestu. Crkva je za poučiti duše o vječnom životu, o spasenju koje nam je donio Isus Krist, o dužnosti činiti dobro, ljubiti Boga i bližnjega. Puniti se milošću kruhom koji silazi s Neba.

Za to postoje i pravile su se crkve.

I jer je modernizam đavlija rabota, kad prave crkve onda prave necrkve.
A kad upadnu u pravu crkvu, onda joj krive svrhu i onda je profaniraju.

"Vaš govor neka bude da, da; ne, ne...", i modernistička metoda

Modernisti - definirani od Pape Sv. Pija X kao najopasniji neprijatelji Crkve - služe se dvoličnim načinom govora i pisanja za promicanje svojih zabluda. To jest za varanje i obmanjivanje katolika. Njihov stil postaje notoran na Drugom Vatikanskom Koncilu. Pogledajmo na primjeru Deklaracije o Liturgiji "Sacrosanctum Concilium" u vezi jezika koji će se koristiti u liturgiji. 

"Liturgijski jezik
36. § 1. U latinskim obredima treba saĉuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica."

Dakle, prvo se tvrdi da će se sačuvati latinski jezik, ali odmah iza toga ide onaj značajni "osim". Nakon toga ide dalji tekst koji potpuno razbija već navedeno:

"§ 2. Ipak, kako u misi tako i u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije, bit će nerijetko vrlo korisno za puk upotrijebiti narodni jezik; stoga neka mu se u liturgiji dade više mjesta, ponajprije u ĉitanjima, upozorenjima, u nekim molitvama i pjesmama, prema propisima koji će se o toj stvari pojedinaĉno odrediti u slijedećim glavama. 

§ 3. Spada na nadleţnu crkvenu teritorijalnu vlast, o kojoj govori ĉl. 22 § 2, da na temelju ovih propisa — pošto se, ako treba, posavjetuje s biskupima obliţnjih pokrajina istog jezika — odredi naĉin i upotrebu narodnog jezika. To ipak odobrava ili potvrđuje Apostolska Stolica. 

37. Crkva ne želi ni u liturgiji nametnuti strogu jednoliĉnost, kad god nije u pitanju vjera ili dobro ĉitave zajednice. Naprotiv, ona poštuje i promiĉe duhovne osobine i obiljeţja razliĉitih rasa i naroda. Ona dobrohotno prosuđuje i, koliko je moguće, svom pomnjom ĉuva sve što u razliĉitim narodnim obiĉajima nije nerazrješivo povezano s praznovjerjem i zabludom; štoviše, katkada to pripušta i u samu liturgiju, ako se samo moţe uskladiti s izrazima pravog i istinskog liturgijskog duha."

Što opažamo? Prvo se kaže nešto što izgleda ortodoksno, ali odmah zatim idu riječi i izrazi tipa: "osim", "ipak", "ako", "ako treba", "koliko je moguće", itd. kao što bi se moglo vidjeti i u ostalom tekstu. Tako da "osim" i "ipak" ustvari postaju norme, postaju otvorena vrata za toliko toga da ne možeš ni zamisliti. A no koncu, koliko je ostalo latinskog u Novus Ordo misi, možeš i sam vidjeti. Dakle, govori se jedno - zajedno s drugim - a čini drugo.

Nadalje, još jedan primjer. Mijenja se fokus onoga što je bitno i pod navodnim dobrim razlozima uvode se potpuno novi običaji prakse. Na primjer u vezi pričesti: 

"Najvažnije je da se vjernici pričešćuju 

Veoma se preporuĉuje ono savršenije uĉestvovanje kod mise, kad vjernici nakon svećenikove priĉesti blaguju Tijelo Gospodnje od te iste ţrtve. Ne dirajući u dogmatska naĉela Tridentskog sabora,4« u sluĉajevima koje odredi Apostolska Stolica a po sudu biskupa moţe se dopustiti priĉest pod obje prilike i klericima i redovnicima i laicima: kao redenicima u misi njihova svetog reĊenja, zavjetovanicima u misi njihova redovniĉkog zavjetovanja, novokrštenicima u misi poslije krštenja."

Ovako, dobro je da se vjernici pričešćuju... ali ako su u stanju pričestiti se. Najvažnije je prema tome, da dostojno idu na pričest. To jest, da se preispitaju da li im je potrebna ispovijed. Ovaj fokus doprinuo je da danas katolici mahom pričešćuju, ali vrlo slabo idu na ispovijed. Kod hrvata još i nekako, ali u mnogim zapadnim zemljama situacija je bolna. Makar ova svijest je i kod hrvatskih katolika jako načeta. Stariji se sjećaju kako je prije samo manjina išla na pričest, i praktično isti broj pričesti koliko i ispovijedi. Ispovijedaonice su "radile punom parom". Ovim naglaskom donesenim na samom Koncilu dalo se do znanja katolicima da je glavno "euharistijska gozba i da na njoj treba obavezno učestvovati". Istina je da je Misa Žrtva vrijedna sama po sebi, i da je dobro da se vjernik pričesti ako je dostojan. Ovim se doprinijelo gubljenju smisla za grijeh. Vidimo, osim toga, da se potiče na običaj pričešćivanja pod obe prilike, ono isto što je tražio heretik Jan Hus pod izgovorom za biti vjerniji prvobitnoj praksi.

Ovu metodu već je izložio i osudio vrlo jasno 1794. Papa Pio VI u Buli Auctorem Fidei protiv zabluda jansenista na sinodi u Pistoia:
"... tvrdnje koje nas iznenađuju na jednom mjestu, objašnjavaju se pravovjerno na drugom, pa čak se na drugim mjestima i ispravljaju; kao da bi bilo dopušteno bilo kome tvrditi i nijekati jednu već iznešenu izjavu, ili ostaviti je u rukama osobnih individualnih nagnuća - takav je bio uvijek prijevarni i drski način korišten od novatora za uspostaviti pogrešno učenje. Dopušta toliko mogućnost promidžbe greške koliko dati izgovor za istu." Iz uvoda u bulu; naknadno u t. 6 se ističe:

"Znali su novatori vrlo dobro lukavo umjeće za varati. Koji plašeći se da ne uvrijede katolički duh, paze se obično da simuliraju varljivom igrom riječi, da preko više značenja izvjesnih riječi uspiju podmetnuti dušama skrivenu zabludu, i da se dogodi da, istina korumpirana s blagim nadodatkom ili izmjenom, postane greškom i prouzroči smrt prijašnje doktrine koja je donosila zdravlje..."
Podsjeća se da je takav metod prisutan od davnine. Navodi se primjer Nestora, Carigradskog Patrijarha koji je lukavim riječima nastojao zavesti katolike i skrenuti ih sa pravog puta: "...(takav način nalazio se u) pismima Nestora, Carigradskog Biskupa, kojeg je ukorio teškim upozorenjem naš prethodnik Celestin; u kojim pismima... naoružan rječitošću, ovijao je tminama ono što je istinito, i poslije zbunjivao i jedno i drugo, ili ispovijedao ono što je bio negirao, ili nastojao negirati ono što je bio priznao".

U redu, to je metoda modernista. Ali odakle dolazi ta inspiracija, taj modus operandi? Uvijek od đavola, nadahnitelja heretika, ali tehnički da tako kažemo potiče zadnjih stoljeća od kabalista. Za Kabalu, sinkretistička vizija svijeta uvedena od izvjesnih židovskih sekta, dobro i zlo su "relativni"; zlo je samo iluzija. Umjesto ispravnog i neispravnog, za Kabalu svaka akcija je kao Mjesec, sa svojom svijetlom i mračnom stranom. Kabalisti kažu da njihov polaznik treba prigrliti tamnu stranu za preobratiti se u "potpuno integrirano" ljudsko biće. Kabala je jedna vrsta ravnoteže između dobra i zla koji ne bi bili apsolutni. Kabala je drugim riječima, "umjetnost" zablude.

U XIX stoljeću, američki general Albert Pike i mason stupnja 33 pisao je: "Da, Lucifer je Bog, i na nesreću, Svevišnji je također bog. Jer vječni zakon je da nema svjetla bez sjene, ljepote bez ružnoće, bjeline bez crnine, jer absolutno postoji samo kao dva božanstva".
Njihov je cilj bio prodrijeti među katoličke redove i napraviti pomutnju. Napravili su dobro razrađen plan uvlačenja inteligentnih ljudi u redove klera. (I također napada na papinstvo. U toj konspiraciji učestvovao je i Garibaldi. Odatle njegov napad na papinsku državu.) Takvi s vremenom zauzimati će sve veće pozicije. Doći će vrijeme, prema njima, kad će napraviti revoluciju u Katoličkoj Crkvi, kad će njihovi doći na vlast...

Sve je to konspiracija Vrata Paklenih. Koja ne mogu uništiti Crkvu, ali mnoge će zavesti u vrijeme velikog otpada, prorečenog u Svetom Pismu od Danijela do Pavla preko samih riječi Nađeg Gospodina.

No, uvijek će ostati Ostatak. Moli se Bogu da ostaneš vijeran i nepromjenjive vjere, da te Gospodin nađe sa upaljenom svjetiljkom kada se pojavi.

I, da bi izbjegao zamke zloga i njegovih slugu, od kojih toliki i ne znaju da mu služe ali treba da progledaju, sam Bog ti je dao savjet: "Vaš govor neka bude da, da; ne, ne. Što je više od toga, dolazi od zla".