Kratko i bitno o Bergogliovoj Traditionis Custodes

 Susljedni koncilac, antipapa Bergoglio dokida Benediktov Summorum Pontificum kojim je bila dozvoljena Tradicionalna Misa u koncilskim biskupijama (nazovimo ih tako). Uz mnogo gore postavke. Sve ostavlja na lokalnog biskupa, uz mnoga ograničenja.

Zašto? Bergoglio mrzi Tradiciju. Summorum Pontificum omogućio je mnogima upoznati Tradiciju i razbojništvo koje se odigralo Drugim Vatikanskim. Onda su mnogi počeli otvarati oči.

Koncilci ne žele to, i došao je momenat.

Ali uzalud. Bog je dopustio neko vrijeme da katolici mognu upoznati nešto Tradicije koja im je bila oduzeta, i sad ponovno dolazi vrijeme zastora.

Međutim razbojnik Bergoglio i njegovi lopovi i sljedbenici se varaju. Ovaj potez podržati će Bratovštinu Sv. Pija X, i također i dosta sedevakantiste.

Evo koji je rezultat sedevakantista samo u Americi, i to nakon ranih devedesetih godina prošlog stoljeća kad su počeli sa par svećenika tako reći. Samo govorimo o jednoj sedevakantnoj skupini, Marije Kraljice Bezgrješne. Od onda: 50 kapela u 32 federalne jedine u USA, sa 9 produžetaka u evropskim zemljama, 6 osnovnih škola, jedno srednjoškolno sjemenište, jedna bogoslovija i 6 samostana časnih sestara.

Razbojnici, ne možete zabraniti Kalvariju. Bog će pobijediti, i Ostatak ne će nikad nestati.

Monsinjor Viganò: „Nadnaravna dimenzija (u Fratelli tutti) potpuno je odsutna. Falsificiranje svetog Franje je neugodno. Zbunjuje sukladnost jedinstvenoj globalističkoj misli"

 Pri površnom čitanju teksta enciklike Fratelli tutti, dobija se dojam da ju je napisao neki mason, a ne Kristov namjesnik. Sve je u njemu nadahnuto nejasnim deizmom i filantropizmom u kojem nema ničega katoličkog: Nonne et ethnici hoc faciunt? Ne čine li isto i pogani? (Mt 5, 47).

Makroskopska i jasno neugodno je povijesno krivotvorenje susreta svetog Franje sa sultanom: prema piscu Enciklike, Poverello "nije vodio dijalektički rat nametanjem doktrina"; u stvarnosti riječi svetog Franje o kojima kroničari izvješćuju zvuče vrlo različito: «Ako mi želite u svoje ime i u ime svog naroda obećati da ćete prijeći u Kristovu religiju, ako iz vatre izađem neozlijeđen, ući ću sam u vatru. Ako se opečem, to će biti zbog mojih grijeha; ako mi, s druge strane, božanska snaga učini da izađem živ i zdrav, priznati ćete Krista, Božju snagu i Božju mudrost kao istinskog Boga i Gospodina, Spasitelja svih».

Nadnaravna dimenzija je potpuno odsutna, baš kao što je odsutno i obraćanje na nužnost pripadanja Mističnom tijelu Kristovom koje je Sveta Crkva kako bi se postiglo vječno spasenje. Suprotno tome, postoji vrlo ozbiljno iskrivljenje koncepta "bratstva": za katolika je moguće samo u Kristu ako netko ima Boga kao Oca kroz krštenje (Iv 1,12), dok bi se za Bergoglia to ostvarilo pukom činjenicom pripadnosti 'čovječanstvu'.

Katolički koncept "slobode vjeroispovijesti" zamjenjuje se konceptom "vjerske slobode" kojeg je teoretizirao Drugi vatikanski koncil, trgujući božanskim pravom Crkve na slobodu bogoslužja, propovijedanja i autoriteta priznavanjem prava na pogrešku šireći je ne samo općenito, već čak i u kršćanskim narodima. Prava na istinu ne mogu se ometati davanjem prava na pogrešku. Crkva ima izvorno pravo na slobodu, dok je lažne religije nemaju.

Ravnanje enciklike prema fenomenu Covid zbunjuje, potvrđujući ropstvo jednoj misli i globalističikoj eliti; jednako ne iznenađuje opsesivno inzistiranje na univerzalnom jedinstvu i bratstvu, zajedno s osudom legitimnog prava države da zaštiti svoj identitet ne samo na kulturnoj razini, već i prije svega, vjerskoj.

Ova enciklika čini Bergogliov ideološki manifest - njegovu Professio fidei masonicae - i njegovu kandidaturu za predsjednika Univerzalne religije, sluškinje Novog Svjetskog Poretka. Ovo potvrđivanje podređenosti glavnoj misli možda vrijedi pljesak Božjih neprijatelja, ali potvrđuje neumoljivo napuštanje evangelizacijskog poslanja Crkve. S druge strane, to smo već čuli: "Prozelitizam je pompozna glupost".

Bergoglio je krivotvoritelj stvarnosti. Laže s lakoćom kojoj nema premca. S druge strane, glavni stručnjak za falsificiranje istine je upravo ova kineska diktatura koja tvrdi da je naš Gospodin kamenovao grešnicu. (Komunistički režim distribuirao je u školama knjigu s nekim epizodama preuzetim iz različitih religija, uključujući onu preljubnice, koju Isus kamenuje. Potpuno falsificiranje teksta.) Očigledno biskost komunističkog režima i Bergoglijeve crkve se ne ograničava Sporazumom, već i uključuje isti modus.

+ Carlo Maria Viganò

https://www.aldomariavalli.it/2020/10/04/ecco-fratelli-tutti-manifesto-sociale-di-francesco-con-un-commento-di-monsignor-vigano/

Atila Sinke Guimarães, u panici, potpuno shvaća Vigana

Ovo je što sažetiji komentar na Viganovo pismo-deklaraciju 9/06 koju smo objavili na blogu. Pismo nadbiskupa Vigana je šokiralo cijeli katolički svijet. Pristaše Novus Ordo, ili "postkoncilska Crkva", jedva su se usudili spomenuti njegovo pismo. Neki koji jesu, osudili su ga za šizmu. Da, sakriven negdje da bi još proživio koju godinu, on pravi šizmu. A ovi što sjede na stolicama nasljednika apostola, sve do Bergoglia prvog na samoj Svetoj Stolici, koji razaraju vjeru i moral, ti ne prave šizmu. Ali istina sebi otvara put. Na divan način to pokazuje nadbiskup Vigano. Pobunjenik, doista, iz same "koncilske Crkve", ali po svemu sudeći potpuno obraćen i okrenut na pravo katoličanstvo, katoličku vjeru od uvijek.

"Tradicionalni tabor", u koje stavljam Bratovštinu Sv. Pija X, kao i druge tradicionaliste koji prihvaćaju Bergoglia kao Papu, kao i druge od Ivana XXIII pa nadalje, također kao gromom ošinuti. I oni kritiziraju, ili zaobilaze Vigana. Jedan od njih, De Mattei, kao i Schneider, kritizirali su ga i prvi dosta oštro. Odmiče se od njega. Biskup Schneider bi ga htio kao pripitomiti, ali Vigano mu je ovim pismom pokazao što je katoličanstvo.

No, onaj koji je najviše shvatio do koje mjere je otišao Vigano, bio je Atila Sinke Guimarães, poznati tradicionalist blizak Bratovštini. On stavlja do znanja, ono što su i drugi možda vidjeli, ali nisu se usudili reći: "Ti, Vigano, samo stavljaš Franju kao Papu pod navodnike, kad navodiš ono što drugi o njemu kažu". I, shvaćajući koji je bit Viganovog pisma, otvoreno ga pita dvije stvari:

1. Da li je tebi Bergoglio Papa?
2. Da li su Pape ostali od Ivana XXIII na ovamo?

Naime, ovo je srž Viganovog stava, nasuprot ovim tradicionalistima (mislim da bi se u ovom slučaju ova riječ mogla staviti i pod navodnike): Drugi Vatikanski Sabor ne može se smatrati stavom Crkve. Od Crkve ne može izaći nešto zlo, neki krivi nauk. A to je očito na ovom Vatikanskom Saboru, pa je prema tome to bio kukolj, djelo neprijatelja Božjeg. Prema tome, cijeli Sabor se treba poništiti jer nije došao od Boga.

I dalje, razbija krivo, vrlo krivo i teško učenje biskupa Schneidera o Florentinskom Saboru, govoreći da se na ovom saboru dalo krivo učenje gledi sakramenta reda. Jer je forma ovog sakramenta bila promjenjena od Pape Pija XII. Totalni apsurd. Jer Crkva ima potpuno pravo mjenjati formu sakramenta, ali samo ako ne dira u suštinu. I doista, sami Papa Pio XII to je i rekao 1950, kada je uveo promjenu. Jasno naglašavajući da ova izmjena ne utiče na prijašnje odredbe, nego se odnosi na buduća ređenja, uglavnom radi ujedinjenja rituala. Bitno je značenje obreda, koje je i prije i po odredbi Pija XII bilo jednoznačno: forma sakramenta predstavlja ono što sakramenat doista i vrši, po milosti Božjoj. Vidljivi znak nevidljive i djelotvorne Božje milosti, jasno naznačene ritualom sakramenta. Onim oblikom koji se upotrebljavao kroz stoljeća, i onim Pija XII.

Vigano stoga jasno naznačava grešku biskupa Schneidera, na koju se napr. Atila Sinke Guimarães niti osvrće, jer je potpuno jasna. Ali Guimarães je točno uočio o čemu se ovdje radi, i nastoji destabilizirati Vigana.

Ne, Vigano ne će odgovoriti. Odgovorio je svojim stavom. I upozorenjem da budući Papa treba poništiti Drugi Vatikanski Sabor. Njegovo povijesno pismo ostaje doista povijesno i za sva vremena. Ali i Vigano je svakako svjestan da bi to bilo pravo čudo, jer doista, kako se poslije i javno upitao, možemo li to očekivati od današnjih kardinala, koji su kandidati za novog papu?

To doista mora biti čudo, ali... Crkva jest i čudo Božje. Crkva je Božja i Bog ništa ne dopušta a da iz toga ne može izvaditi neko dobro. Tako i iz ove situacije, katastrofalne, u Crkvi koju danas opažamo. I uvjeren sam da Bog sve to dopušta da bi na kraju intervenirao, i iz pepela ponovno uspostavio red u Crkvi, pred očima svijeta i đavola, neprijatelja Božjeg i njegove Zaručnice.

Kada će to biti? Ne znamo, ali znamo da će ostati uvijek jedan ostatak, koji će održati svjetlo i bit Crkve do kraja, unatoč svim protivštinama. Mislim da je svjedočanstvo za to uvjerenje, ili bolje reći za tu mogučnost, sam Vigano skoro kao fenomen. Iz pepela "koncilske Ckrve" budi se jedan biskup, i počne govoriti jasno i glasno, kao glas savijesti, da ga svi čuju. Činjenica je da je sam Vigano priznao, da dok je još bio nuncij u Americi, da je svaki dan čitao Gloria.tv, tradicionalni medij. Čovjek se dakle napajao pravim pitanjima i imao je vremena za produbiti u bitnim stvarima i shvatiti prevaru kojoj je bio izložen. I odatle njegovi nastupi. Međutim, sada bi još rekao i nešto više: Vigano govori kao pravi sedevakantista, i vrlo je moguće da prati ne samo Gloria.tv, već i dobre sedevakantne stranice, sa pravom katoličkom teologijom. Jer njegova razmišljanja su vrlo precizna i sinkronizirana sa katoličkom teologijom od uvijek, bez primjese "oduprijeti se i priznati", poput Guimarãesa ili Bratovštine. Svakako, ostej bič "postkoncilaca".

To je ono što vidim, ovaj će ostatak ostati do kraja, i preko ovih iskri ponovno će buknuti svjetlo vjere i vatra istine i u najgorim časovima.

Ni Viganò, ni časna sestra u svojoj prepisci upotrebljavaju izraz "Papa"

 

 Dnevno.hr, dosta senzacionalni i prema tome (i također) površni portal, donosi vijest o prepisci izvjesne časne sestre u klauzuri (jasno, u potpunom anonimatu, jer znamo što bi joj se dogodilo). Portal prenosi u potpunosti spomenutu prepisku (prevedenu na Facebook stranici Tradicionalni Katolik, ali u naslovu (iz novinarske perspektive ono što je najvažnije, i oni to znaju dobro) donose neistinu: stavljaju u usta Viganu i sestri naslov "Papa" koji navodno daju Bergogliu, ali kao što se može provjeriti, to ne stoji u njihovim pismima. I sestra i Vigano u svom odgovoru koriste samo ime "Bergoglio".

Što je svakako jako bitan elemenat, jedan od najvažnijih u cijelom pismu. Ali Vigano u svom odgovoru pojašnjava stvari mnogo više. Donosim samo najvažnije:

"Nadnaravnim pogledom, potkrijepljeni svetim pismom i raznim Gospinim porukama, možemo shvatiti u ovom trenutku sada s većom jasnoćom stvarnu dimenziju epohalnog sukoba dobra i zla, između sinova svjetlosti i sinova tame."

Vigano se poziva na svjetlo vjere, na čvrstim temeljima posebno Sv. Pisma, ali i "raznim Gospinim porukama", gdje nije jasan. Cilja možda na Salette iz XIX st. u kojima se govori o tome kako će Rim postati sjedište Antikrista?

"Ono što uistinu skandalizira jest vidjeti kako se najviše razine hijerarhije otvoreno stavljaju u službu Princa ovoga svijeta, prihvaćajući zahtjeve Ujedinjenih naroda za globalističkom agendom, masonskim bratstvom, maltuzijanističkom ekologizmom, imigracijom ..."

Savršeno, nema se što nadodati. Kao što slijedi i ispravna afirmacija:

"Ono što se stvara je jedinstvena svjetska religija bez dogmi ili morala, u skladu sa željama masonerije ... očito je da Bergoglio, zajedno s onima koji stoje iza njega i podržavaju ga, želi predsjedati ovom paklenom parodijom Kristove Crkve."

"Siguran sam da ste primijetili, draga sestro, inzistiranje toliko prelata i katoličkih medija na pretpostavljenoj potrebi novog svjetskog poretka: kardinali i biskupi su govorili o tome, kao i La Civiltà Cattolica, Vatikanske vijesti, Avvenire i L'Osservatore Romano, s dozom arogancije jer su u stanju reći stvari koje su nekad bile [u katoličkim krugovima] nečuvene, a sve zahvaljujući zaštiti koju uživaju [od vodstva hijerarhije]."

Drugim riječima, Bergoglio je u stanjo postići što traži zahvaljući ogromnoj podršci visokog klera.

Dalje ispravno tvrdi da su njihova nadanja uzaludna, jer Gospa od Pobjede je sa pravom Crkvom:

"Znamo tko su, što motivira njihove postupke i koji su im ciljevi: iza njih je uvijek Princ ovoga svijeta, protiv koga Gospe od Pobjede vodi naše pretučene vojnike, zajedno s daleko većom i strašnom nebeskom vojskom nad vojskama. Ali budući da smo već odabrali na čijoj smo strani na bojnom polju, ne smijemo se bojati, jer je naš Gospodin već pobijedio, dok nam nudi dragocjenu priliku da u ove apokaliptične dane utkatmo za sebe posebno slavnu krunu."

I sada Vigano pogađa u sridu, navodeći razlog kojeg ovdje branimo već nekoliko godina: stvari nisu počele sa Bergogliom, već s drugim vatikanskim:

"Vjerujem da je glavna točka za učinkovito vođenje duhovne, doktrinarne i moralne bitke protiv neprijatelja Crkve uvjeravanje da je sadašnja kriza metastaza koncilijarnog raka. Ako nismo razumjeli uzročno-posljedičnu vezu između drugovatikanskog sabora i njegove logične i nužne posljedice tijekom posljednjih šezdeset godina, onda neće biti moguće usmjeriti kormilo Crkve u pravcu koji joj je dao njezin Božanski kormilar, smjerom koji je držala dvije tisuće godina."

Ukazuje ispravno na liturgijski terorizam koji su načinili neprijatelji krajem šesdesetih; vezu izdajnika vjere sa također i ovim fenomenom covida. Ali ne mogu sve kontrolirati:

"Desetljećima su nas podučavali tom mrskom frazom da „nema povratka“ s obzirom na liturgiju, vjeru, moralno učenje, pokoru, asketizam. Danas čujemo te iste izraze kako se slavno ponavljaju u civilnoj sferi, kroz koji se pokušava indoktrinirati mase da "ništa neće biti kao prije". Modernizam i c/ovid-19 su dio iste marke, a za svakoga tko ima pogled prema transcendentnom nije teško razumjeti da je najveći strah onih koji žele da vjerujujemo da je utrka prema ponoru i neizbježna i nezaustavljiva, jest da im nećemo vjerovati, te da ćemo ih zanemariti i razotkriti njihovu zavjeru."

Nastavlja sa savjetom koji sam nastojao u svoje vrijeme provesti koliko mogu preko ovog bloga (kao i toliki drugi, uz Božju pomoć) i u ostalim aktivnostima:

"Danas je naša dužnost: otvoriti oči mnogim ljudima, svećenicima i religioznima, koji još nisu sastavili cjelokupnu sliku, koji se ograničavaju na promatranje stvarnosti samo djelomično i disfunkcionalno. Čim im pomognemo da shvate mehanizam, oni će razumjeti sve ostalo."

I slijedi savšen savjet:

"Moguće je vratiti se, draga sestro, moguće je na takav način da se dobro koje je lažno oduzeto od nas obnovi: ali samo u koherentnosti doktrine, bez kompromisa, bez skretanja, bez oportunizma. Gospodin će nam dati udjela u Njegovoj pobjedi, čak i ako smo slabi i bez materijalnih sredstava, samo ako se potpuno prepustimo njemu i Njegovoj Presvetoj Majci."

Stavlja se u molitve svih sestara:

"Stavljam se u vaše molitve i molitve vaših sestara i od srca vas blagoslivljam i cijelu vašu zajednicu."

Molitva za Vigana koju također osobno primam srcu.

Kontekst u kojem se najjasnije odražava srž fenomena covida

Pogledajmo kljućne stavove i pozicije gledi covida, kako su kružili u medijima, i prenošeni iz državnih vrhova skoro svih zemalja:

1.Radi se o jednoj zaraznoj bolesti koja se prenosi dodirom ili čak neposrednom blizinom, otprilike na manje od metar i po do dva.

2. Bolest mogu prenositi i zdravi, samo ako imaju virus.

3. Zbog te premise, čak se i zdravi stavljaju u karantenu, nešto nikad viđeno u povijesti do danas. Karantena je uvijek bila samo za bolesne. Izuzev u specifičnim slučajevima kad bi zvjesna osoba, ili grupa osoba, dolazile iz neke potpuno zaražene oblasti. Ali nikad se nisu stavljale u karantenu cijele države.

4. Medicinsko osoblje je izuzetak, svakako, netko treba liječiti bolesne. Ali i policija ne može ostaviti posao. Da čuva red, ili da kažnjava neposlušne? U biti, tolike države su još uvijek kao u opsadnom stanju. Dok su milijunima osoba oduzeta najosnovnija prava: kretanja, okupljanja, političkog i kulturnog djelovanja, makar i htjeli čuvati distancu.

Ovo je bit, još sažetije: kažu nam da se borimo protiv nevidljivog neprijatelja, koji se prenosi kontaktom ili blizinom, i stoga su nam oduzeta osnovna prava.

Navodno da nas zaštite oni koji će omogućiti ženama u međuvremenu, samo ako to hoće, abortirati i u svojim kućama, samo neka nazovu. To je osvnovno: „srediće se to“.

Ovim zločincima ti vjeruješ?

Ali idimo sad na katoličku poantu u ovom svemu, što me navelo da napišem par redova. Ako je, prema navedenim premisama, mogući uzrok za bolest čak i sama blizina, a kamoli kontakt, što onda učiniti sa misom? Još više: što onda sa pričesti? Jer, ako se zaražava blizinom, koliko li više ne će davajući hostiju u usta?

Prema tome, ako se usvoje sve one prethodne premise, nužni zaključaj jest da se zabrani pričest. 

Zar se ne vidi kako Sotona direknto cilja na Isusa Krista? Na Onog, kojeg se predstavlja čak i kao „mogućim uzrokom zaraze“!  Zar se ne vidi sotonski jezik iza ovoga?

Ali sad, ide iduće pitanje: kako je mogla Crkva pristati na ovo?

Ne, Crkva ne može pristati na ovo. Stoga, određeni  koncilski biskupi – tolika manjina da čovjek čak i među koncilskom sljedbom osjeća stid -, zadržavaju barem trun katoličkom stava, usprotivili su se. Napr., biskup Perić. Ostali mukom umukoše. Slično Italija, Španjolska, itd. 

 [Kažu na stranici njemačkih biskupa (ne biskupa, nego konferencije): ma daj, ne zafrkavajte se. Ne ćemo mi ponovno misu, nego samo liturgijske službe bez pričesti. Čak im to i dražva - barem javno - nije tražila.]

Ali ovi koncilski biskupi utrli su ovaj put već odavno. Zar nisu njemački i nizozemski – i još pokoji – biskupi već ima dobrih decenija pristali na „pričest na ruku“, pa i iz „higijenskih razloga“, što je tolika uvreda Bogu, da se katolik mora skrhati na stolicu ili pod kat to čuje, ridajući u ljutoj boli. Zar nije to uvreda, žestoka uvreda koja je nanešena Kristu Bogu i Presvetom Trojstvu, Majci Božjoj i cijeloj Crkvi, vojujućoj, čistećoj i slavnoj? Da se od Boga čuva zbog „higijenskih razloga“?

Kako se onda čuditi, da oni koji su prihvatili takav mentalitet ima pola stoljeća, danas zatvaraju crkve i ne dopuštaju mise?

Kako je moguć ovakav udarac, pitamo se dalje? Usuđujemo se ići još korak malo dalje?

Jer su bili u stanju napraviti promjenu mise prije 50 godina, protestantizirajući je, praveći je sličnoj anglikanskoj s luteranskim elementima. 

Zaključak: duša mise napadnuta je prije 50 godina, i sada se taj napad odražava čak i materijalno.

Svakako, uz suradnju ovog svijeta i njegovih moćnika, koji ubrzano pripremaju dolazak Antikrista.

Zabrinuti? Da, ali i ohrabreni. Zašto? Jer se približava naše oslobođenje. 

Gore srca! Ali i spremite se i budite pripravni!

Značajna simbolika zatvaranja crkvi u Italiji

Prvi je Antonio Socci dao alarm, optužujući izravno Bergoglia ne samo za zabranu misa, već i zbog zabrane otvaranja crkvi zbog koronavirusa:

Uvidjevši simboliku i nezadovoljstvo izvjesnih vjernika tim činom, rimski vikar mijenja odluku odmah sutra. Ali Socci (i Cascioli) dokazuje da je glavni odgovorni bio Bergoglio.

No, nemoguće je iz svega ovog izvući pouke.

U ovim zabranama misa, po naredbi iz samog Rima, vidim simboliku dokidanja Žrtve prorečene u Svetom Pismu na više mjesta. I također se pitam:

- gdje je sada vaš smijeh i ruganje sedevakantistima jer oni ne mogu ići na misu često?

- i s obzirom na primanje pričesti usta, što sada kad ne možete više primiti pričest ni na ruku? Osim što je bogohulno, ali ne možete više ni tako.

Što sad? Vidite li znakove vremena?

Pogledajte Srednji Vijek, kad je kuga harala Kršćanstvom, a Islam sa Juga i Istoka. Kroz četrdeset godina Evropa je izgubila 25 - 30% pučanstva. Ali ipak u periodu od dva stoljeća koja obuhvaćaju četrdeset godina kuge uglavnom nadošle sa mongolima, preko tolikih prodora Turaka i Arapa (vrijeme kosovske bitke i prodora na Balkan), stalni napadi na južni dio Italskog poluotoka, Sredozemlje velikim dijelom pod kontrolom turske flote i još uvijek trećina Španjolske u muslimanskim rukama; kroz svo to vrijeme Evropa je utrostručila svoje pučanstvo. Jer je bilo vjere. Vjere i prave ljubavi.

I na što je pozivala Crkva? Na procesije, molitve, pokore, na mise. Upravo kako čitamo u Svetom Pismo, (Dj. 5, 15): "tako da su na ulice iznosili bolesnike i stavljali ih na posteljama i nosilima da bi, kad dođe Petar, barem njegova sjena osjenila koga od njih." I, jer se radilo o ISTOJ CRKVI, u Srednjem Vjeku su nosili Krista Boga vjernicima na okrepu i snagu u borbi protiv zla.

[Sveti Carlo Borromeo daje pričest bolesnima od kuge u Milanu, 1576]

A što imamo danas? Istina, neki svećenici prave geste vjere, i pohađaju i sa sakramentima vjernike i izlaze na ulice. Istina je. Ali od ovih "koji sjedoše na Mojsijevu stolicu", ali kojih se više ne može ni slušati, dolaze osim vrlo konkretnih slučajeva potpuno druge riječi i način djelovanja.

Ovo što se događa jest slika da su udaljili Boga od nas upravo po njihovim odredbama i napadima na misu koje načiniše prije pedeset godina. Kad su ondašnji tradicionalni svećenici upravljali proteste protiv napuštanja vjere, smijali su im se i nazivali ih "pretjeranima" i "zastarjelima", i sl. A što danas? Smijete li se još uvijek? Da li sada možete vidjeti što se događa?

Evo vam još jedne pomoći: pogledajte kakve se crkve sada grade, i kakve su crkve gradili katolici.

Je li isto? Zar se nije nešto promjenilo?

Jest prijatelji, i ono što se događa jesu znak i potvrda svega onoga što je upozoravano od tradicionalnih svećenika ima desetljeća od toga.

Dao vam Bog da progledate.

Komentar zadnjeg Viganovog pisma

Toliko snažna kritika Bergogliovog otpada, da se glavni mediji nisu ni usuduli publicirati njegovo pismo. Kaže Vigano:

„Ni dan ne prolazi a da s najvišeg uzvišenog prijestolja Vrhovni Pontifeks ne ide putem reušenja Petrove Stolice, koristeći i zloupotrebljavajući svoju vrhovnu vlast, ne ispovijedajući već negirajući; ne potvrđujući nego zavodeći; ne ujedinjujući nego dijeleći; ne graditi već rušiti.“

Da, ni dan ne prolazi. Sada prima grenlandsog šamana u posjet. Nakon Pachamame, sada dolazi, stari prika, grenlandski šaman:

I to nakon što je na sam Božić Vatikan dao koncert o Pachamami, propovijedajući tog idola tamo gdje je Sveti Petar predao život Isusu Kristu. Vrijeđajući Boga i Presvetu Djecicu. Može li se zamisliti nešto gore?

Neka indijanska djevočica govori kako oni daju idolu Pachamami prvu kosu i dio placente kad rode. I traži od prisutnih prekrižiti ruke da „osjete vibracije Pachamame“.

Svakako, liči na masonske geste. Logično, isti đavao koji nadahnjuje Pachamamu, nadahnjuje i masone.

Čemu ići dalje?

Ali ima jedna stvar gdje Vigano može otići dalje: reći, „Crkvo, vjernici, ovo nije Papa već Vuk koji razdire ovce“.

To je potez koji očekujemo od Vigana, i svakog drugog kojemu je stalo do čistoće svete katoličke vjere.

Uvrijeđen idolopoklonstvom, Vigano počinje zadnje pismo sa:

"Postoji li u srcu Djevice Marije išta drugo osim Imena Gospodina našega Isusa Krista? I mi želimo u srcu imati samo jedno ime: Isusovo, po uzoru Presvete Djevice."

Nek nas Gospa vodi do konačne pobjete spram ovih nitkova koji žele uništiti Crkvu.

No, makar Vigano ne nazvao Bergoglia otvoreno „antipapom“ ili „uzurpatorom“, ovaj put je otišao dosta dalje, i mislim da je to razlog zašto glavni mediji nisu htjeli objaviti njegovo pismo: Vigano ukazuje na Drugi Vatikanski Sabor gdje se sve začelo. Prvo nagoviješta ono o čemu smo već pisali prije par godina: sprema se nova reforma koncilske reforme mise. Za dotući je do kraja:

„Nekoliko tjedana nakon završetka Sinode, koji je obilježio šašćenje pachamame u srcu katoličanstva, saznali smo da se koncilska katastrofa Novus Ordo Missae podvrgava daljnjim modernizacijama, uključujući uvođenje koncepta „Rose“ u euharistijski kanon umjesto spominjanja Duha Svetoga, Treće Osobe Presvetog Trojstva.“

Nešto je bilo moguće jer već nekoliko desetljeća traje razorni plan:

„Tako, tijekom ovih posljednjih desetljeća, Mistično Tijelo polako se lišava svoje životne krvi nezaustavljivim krvarenjem: Sveti Poklad vjere postepeno je propadao, dogme denaturirane, štovanje sekularizirano i postupno oskvrnuto, moral sabotiran, svećeništvo poniženo, euharistijska žrtva protestantizirana i pretvoren u banket druženja ...“

Tako da u ovom paragrafu Vigano po prvi put prizanje i svoju krivicu, kao i tolikih drugih koji nisu na vrijeme uvidjeli što se događa:

„Već više od šest godina otrovani smo lažnim magisterijumom, svojevrsnom ekstremnom sintezom svih koncilijarnih zabluda i postkonciliarnih grešaka koje se nemilosrdno šire, a da nas većina nije primijetila. Da, zato što je Drugi Vatikanski Sabor otvorio ne samo Kutiju Iznenađelja, negó također, već i Overtonov prozor, i to tako postupno da nismo shvatili provedena previranja, stvarnu prirodu reformi i njihove dramatične posljedice, niti smo sumnjali tko je doista na čelu te gigantske subverzivne operacije koju je modernistički kardinal Suenens nazvao „1789. Katoličke Crkve”.“

Da skratimo: Vigano je uočio gdje je glavni problem, i stoga je stavljen u stranu. Dok se taj problem ne riješi, nema obnove u Crkvi.

To je nešto u čemu svi moramo učestvovati: molitvom, pokorom, riječju i djelom.

Svećenik izopćen i župa zatvorena nakon kritike „koncilskih Papa“

Komentirali smo usput ovu vijest, ali sada ćemo joj posvetiti više pažnje. Detaljno je opisana u ChurchMilitant, i uglavnom ću se koristiti priloženim materijalom, nadodajući po potrebi moje komentare.

Radi se o Vlč. Vaughn Treco, svećeniku osobnog ordinarijata Katedre Svetog Petra (anglikanci koji su prešli na katoličku vjeru u USA). Izopćen je i njegova župa zatvorena nekoliko mjeseci nakon što je kritizirao izvjesne čine nekolko papa (u ovom članku ne ću više stavljati tu riječ pod navodnike, jer je prenosim kako je napisana u ChurchMilitant) pri i nakon Drugog Vatikanskog Sabora.

Prvog travnja ove godine, Mons. Steven J. Lopes je objavio da je izdao dekret izopćenja protiv Vlč. Vaughn Treco, župnica Svetog Bede Časnog u predgrađu Minneapolisa, citirajući „odbacivanje magisterija i autoriteta Ekumenskog Koncila i serije papa“.

Optužba dolazi od propovijedi (opaska: jedne jedine propovijedi!) koju je Vlč. Treco izrekao 25. Studenog 2018., na svetkovinu Našeg Gospodina Isusa Krista, Kralja Svemira (Novus Ordo).

Propovijed nazvana „Grožđe otaca i zubi djece“, inspirirajući se na Ezekijel 18:2, gdje se navodi: „Oci su jeli kiselo grožđe, a djeci svrbe zubi“.

U svojoj propovijedi Vlč. Treco je identificirao mnoge korijene današnje krize u Crkvi  - greške i krive smjernice papa tokom i nakon Drugog Vatikanskog Sabora – i opisao odgovarajući katolički odgovor.

29. lipnja, kada ga se pitalo o optužbama prema kojima je negirao Drugi Vatikanski Sabor i podržao sedevakantnu poziciju, Vlč. Treco je odgovorio za ChurchMilitant: „Hvala na ovom direktnom pitanju. Za odgovor, mogu reći bez simuliranja da nikada nisam nijekao važnost Drugog Vatikanskog Sabora, niti sada vjerujem da je Sveta Stolica prazna“. (Opaska: ovdje se svakako razilazimo. Jer, ako Drugi Vatikanski jest važeći, zašto ga ne slušate? Jednako za one koje smatrate valjanim papama koji nalažu službeni  i valjani dokument. Ali nastavljamo sa argumentima Vlč.)

Na početku spomenute propovijedi, Vlč. Treco je objasnio svojim vjernicima: „Nastojim vam predstaviti dublje shvaćanje krize koja sada vlada Svetom Majkom Crkvom i predložiti vam put za slijediti kroz naredne mjesece i godine koje nam predstoje“.

Suprostavio je „duh katoličanstva“ sa „onim što su neki zvali duhom Drugog Vatikanskog Sabora“, naznačujući da je prvi protivan svijetu, dok ga drugi „grli“.

„Katolička Crkva postoji da svi ljudi i sve nacije budu u kraljevstvu Isusa Krista, Gospodina Svemira“, rekao je, i nadodao: „Ali prijetelji, pred jasnom poukom našeg Gospodina s obzirom na misiju Crkve, koncilske Pape, Petrovi nasljednici, na neki način su ponovili trostruko Petrovo zatajenje“. (Opaska: Petar je zanijekao Isusa dok još nije postao Papa; to će postati tek nakon Uskrsnuća. I Bog mu je dopustio pad radi škole poniznosti, što je drugo. I Petar sa svoje strane to je jako dobro koristio, sjećajući se svog skretanja svaki dan.)

Tri papinske greške

Vlč. Treco je predložio mišljenje prema kojem koncilske pape nisu ispunili svoje poslanje na tri načina.

Prvo, spomenuo je da je za vrijeme Hladnog Rata, Papa Pavao VI gledao u čovjeka, umjesto u Boga, za izgraditi put izbjegivanja konflikta. Vlč. Treco je sugerirao vjernicima da je u „Pavlu VI, Petar rekaa da UN, ne Katolička Crkva, imaju misiju donijeti mir svijetu“.

Vlč. Treco je citirao nagovor Pavla VI 4. Listopada 1965. pred Općom Zajednicom Ujedinjenih Naroda u kojem je pontifeks proklamirao da „ova organizacija predstavlja obavezni put moderne civilizacije i svjetskog mira“, suprostavljajući rečeno sa Enciklikom Ubi Arcano Dei Pija XI iz 1922: O miru Kristovom u Kraljevstvu Kristovom, predstavljajući ga „jedinim sredstvom“ za ljudske konflikte. „Jedino sredstvo je Kristov mir, jer mir Kristov je mir Božji“ i da su „ovi ideali i nauk Kristov bili predani od njega samog Crkvi i samo Crkvi za njihovo čuvanje“.

S druge strane, Vlč. Treco je optužio Pavla VI za neodgovornu administraciju, ističući da je „preko Pavla VI Petar negirao svoju odgovornost za upravljanje Crkvom: autoritet koji je sam Isus Krist povjerio Petru“.

Potcrtao je da se tokom za svog pontifikata Pavao VI „negirao kazniti katoličke biskupe, teologe i profesore bogoslovija“, dok je naprotiv „promicao i promicao klerige koji su otvoreno negirali vječne i nepromjenjive istine Vjere“.

Nastavljajući o ovoj točci, Vlč. Treco je nadodao:

„Ljude koji su negirali Kristovo božanstvo; ljudi koji su negirali povijesno uskrsnuće Isusa Krista; ljudi koji su negirali jedinstvenu spasiteljsku moće Isusa Krista i svagdašnje obnavljanje ove žrtve, učinjene jednom za uvijek na Kalvariji; ljudi koji su negirali apostolsko nasljeđe biskupa, i ljudi koji su negirali potrebu ministerijalnog svećeništva“.

Treće, Vlč. Treco je žalio što su koncilske pape pokazale izvjesnu dozu uvažavanja drugih religija, govoreći da „preko Pape Pavla VI, Ivana Pavla II i Benedikta XVI, Petar je nijekao obavezu Crkve za ne dati štovanje nikakvom drugom Bogu, nego jedino Presvetom Trojstvu“.

Među drugim primjerima, naveo je kako je „svaki od njih posjetio i učestvovao u službama štovanja sinagoge u Rimu, dajući podršku lažnom poimanju da je moguće da neki narod imadne pristup Bogu Ocu makar odbacili njegovog Jedinorođenog Sina“.

Vlč. Treco je ukazao na plodove, „kiselo grožđe“, izazvane Drugim Vatikanskim Koncilom, opažajući da su preko istog „vjerske zajednice kolapsirale, sa više od 80.000 redovnica koje su ostavile svoje zavjete, zajedno sa više od 32.000 svećenika koji su napustili svoju službu“.

Također je istaknuo da se nakon Drugog Vatikanskog Sabora, „dopustilo herezama koje su prije bile osuđene, kružiti bez kočnice Crkvom; ove hereze su bile promovirane od profesora teologije i katoličke filozofije, od teologa, svećenika, biskupa i kardinala“.

Naznačio je štoviše da je kriza porasla za vrijeme Pape Franje:

„I sada, iz samog Vatikana nam se govori da osobe koje žive u drugom bludnom braku mogu primiti svetu pričest u izvjesnim slučajevima, što je upravo suprotno od onog što je čak i Papa Ivan Pavao II poučavao, kada je isticao da je 'apsolutno nemoguće' dati svetu pričest rastavljenima i ponovno oženjenima, jer, kako ističe Katekizam od njega objavljen, žive u 'stalnom i javnom bludu'“.

Zaključujući na kraju, Vlč. Treco je ustvrdio:

Aktualna epidemija bluda, iživljavanja i prihvaćanja homoseksualnosti kao moralnog dobra među vjernicima i klerom... te aktualni bič homoseksualne poroka među svećenicima i biskupima Katoličke Crkve su predviđeni i neizbježni plod odluke koncilskih papa za poštivati, častiti i odobravati pretenzije takzv. modernog čovjeka; kao i proglašenja, nastojanja i obrane egzaltacije čovjeka u Božjim hramovima.

Također je pozvao vjernike za sjetiti se Gospe od Akite, koja je u jednom odobrenom ukazanju od Crkve (13. listopada 1973; opaska: prema Trecu odobrili su ukazanje oni isti koje kritizira. Ovdje dolazi do apsurda), upozorilo je Sestru Agnes Sasagawa: 

„Đavolski utjecaj će se uvući u Crkvu čak i na taj način da će se moći vidjeti kardinale protiv kardinala, biskupe protiv biskupa. Svećenici koji me budu štovali biti će prezreni i odbačeni od svoje subraće... Crka i oltari opustošeni; Crkva će biti puna onih koji prihvaćaju kompromise i đavao će prisiljavati mnoge svećenike i posvećene duše da napuste službu Bogu“.

Vlč. Treco je sazvao svoje vjernike za potaći ih odgovoriti na krizu u Crkvi tražeći aktivno „obnovu kraljevstva Isusa Krista u našim životima, u društvu i svijetskim nacijama“.

Potaknuo ih je „učiniti od poznavanja Krista Kralja i njegovog svetog nauka njihov prioritet“, napuštajući „katolicizam običaja“; „dolazisti na misu u svoj pobožnosti“; „čitati samo one vjerske knjige koje su vjerne staroj vjeri“, i pokazujući „pravu vjeru, i samo pravu vjeru našoj djeci“.

Priznao sam bez sumnje da su sve pape od Ivana XXIII do Franje bili valjano izabrani nasljednici Svetog Petra.

„U ovom smislu“, nadodao je, „praktično pravilo bilo bi vratiti se na duhovne i teološke smjernice koje su bile odobrene od Svete Stolice prije revolucije šesdesetih“.

Propovijed Vlč. Treco je bila dobro primljena od vjernika, i brzo je došla do magazina The Remnant, tradicionalna publikacija koja simpatizira sa Bratovštinom Svetog Pija X. Medij je kontaktirao sa Vlč. Treco i upitali su ga da li bi pristao na objavljenje njegove propovijedi preko interneta. Prihvatio je, i 5. prosinca se objavio snimak njegove propovijedi na YouTue kanalu The Remnanta. Također se objavio tekst propovijedi. Za malo dana propovijed je primila više od 20.000 posjeta.

Optužbe za šizmu

Prvi problemi stižu 11. prosinca, kad je Vlč. Treco kontaktirao sa Generalnim Vikarom Ordinarijata, Vlč. Timothy Perkinsom. Vlč. Perkins je optužio propovijed kao heretičnu, i naredio Vlč. Treco da ode do Texasa za susret sa Mons. Steven J. Lopes, odgovornim za osobni ordinarijat.

Idućeg dana Vlč. Treco se susreo u uredu Ordinarijata u Houstonu sa Mons. Lopes, generalnim vikarom Perkins i Vlč. Richardom Kramer, odgovornom za nove pozive.

Vlč. Treco prenosi da je prvo govorio Vlč. Perkins, optužujući svećenika za pogrešnu interpretaciju Ezekijela 18:2.

Vlč. Perkins je koreknto naznačio da je cilj ovog starozavjetnog teksta bio ispraviti krivo uvjerenje izraelaca koje je onda bilo oće prisutno, prema kojem su djeca bila smatrana krivom zbog grijeha njihovih otaca. Međutim, Vlč. Perkins je izgubio potpuno pjesnički način govora koji sam koristi navodeći tekst u propovijedi. Umjesto da pojasnim ideju da će djeca Crkve biti kriva Bogu zbog grijeha počinjenih od crkvenih pastira, pravio sam suptilnije opažanje u smislu da je promašaj crkvenih pastira u svojoj dužnosti zaštite vjere, imao štetnu posljedicu prema djeci Svete Majke Crkve.

Nakon toga se Vlč. Kramer obratio Vlč. Trecu, citirajući komentar jednog laika na njegovu propovijed: „Konačno jedan svećenik koji je shvatio o čemu se radi“.

„Shvaćaš?“, upitao ga je Kramer.

Vlč. Treco komentira: „Na ovo pitanje, koje je izgledalo napravljeno da me uhvati, jednostavno odgovorih: 'Nisam siguran što je htio reći s tim“.

„Upitali su me da li sam vjerovao da su Ivan XXIII, Pavao VI, Ivan Pavao I, Ivan Pavao II, Benedikt XVI i Franjo legitimne Pape“. 

„Iskreno, pitanje me je potpuno iznenadilo. Izgledalo je da nema nikakve veze s onim što se govorilo na sastanku do tada, kao što me je i iznenadilo jer pitanje nije imalo nikakve veze sa sadržajem moje propovijedi“. (Opaska: Ovdje se vara Vlč. Treco: i te kako ima veze! Njegovi pretpostavljeni su perfektno shvatili o čemu se radi, makar možda Treco toga ne bio svjestan: Treco direknto niječe autoritet spomenutih „papa“. I ne samo to: možda na Balkanu takvo pitanje ne bi bilo upućeno, jer ovdje nema deklariranih nijekanja spomenutih papinstva – među svećenicima. Ali u USA „sedevakantista“ ima za izvoz. I zbog toga njegovi pretpostavljeni ne dozvoljavaju imalo prostora za gibanje.)

„Unatoč tomu“, nadoda Treco, „potvrdio sam nesumnjivo da su spomenuti, svaki od njih, valjani nasljednici Svetog Petra“.

Sa svoje strane, Mons. Lopes je izrazio iznenađenje što Vlč. Treco nije došao na sastanak sa pismom ostavke. (Opaska: drugim riječima, bolje da odeš ti sam, nego da te moramo tjerati. Ali ako bude trebalo, uraditi ćemo i to.)

Nakon razmene pisama kroz četiri mjeseca sa biskupom, situacija Vlč. Treca se brzo pogoršala. Osamnaestog prosinca je poslao Mons. Lopes osobnu ispovijed vjere, u kojoj je ponovno potvrdio Apostolsko Vjerovanje i optužio „Visoku Krituku“ – interpretaciju Svetog Pisma kroz prizmu lažne filozofije:

„Odbacujem ovu metodu razlučivanja i interpretacije Svetog Pisma koja, počevši od crkvene tradicije, vjerske analogije i normi Apostolske Stolice, prihvaća skretanja racionalista i, bez razboritosti ili umjerenosti, prihvaća tekstualnu kritiku kao jedinu i vrhovnu normu“. (Opaska: Eh, makar ne bio tako oštar, tu si ih ujeo.)

Štoviše, kako je Papa Pio X učinio prije jednog stoljeća, Vlč. Treco je osudio herezu modernizma (Opaska: I ti si mislio da će oni pustiti da ih udaraš po ustima?):

„Izjavljujujem da se protivim u potpunosti grešci modernista koji drže da nema ništa božansko u svetoj predaji; ili što je puno gore, recimo... da su grupa ljudi preko svog vlastitog rada, sposobnosti i talenta nastavili u kasnijim tumačenja praksu započetu od Krista i njegovih apostola. Stoga čvrsto držim, držati ću do svog posljednjeg daha vjeru Otaca u karizmu istine, koja jest zasigurno, bila je i biti će uvijek u biskupskom nasljeđu Apostola. Cilj ovoga nije, onda, da se dogma može adaptirati već prema ovoj ili onoj prilici, ili onom što izgleda podesnije za kulturu svakog vremena; štoviše, ne može se shvatiti drugačije nego da ista istina koja je bila navještena od početka, ostaje istom uvijek.“

Na koncu, Vlč. Treco je potvrdio da nije sedevakantist ni na koji način: „Također vjerujem da je Drugi Vatikanski Sabor bio valjano sazvan od Pape Ivana XXIII i koji je nastavio Papa Pavao VI, i da bi nauk ovog sabora trebao biti primljen na način predviđen od Pape Pavla VI i koncilskih oca“. (Opaska: tu se Vlč. Treco vara, u potpunosti. Da su oni bili željeli nešto drugačije, zašto su sazvali sve one „koncilske oce“, među kojima je bilo prethodno kažnjenih i stavljenih pod upitnik? Zašto misliti da Sabor naučava nešto drugo od onog što proizlazi iz njegovih tekstova, i koje stalno današnji modernisti guraju na nos svakome? Ali Trecove starješine nisu zadovoljni ovim. Oni ne dopuštaju bilo kakvu kritiku.)

Nadodao je: „Štoviše tvrdim da vjerujem da su Pape Ivan XXIII, Pavao VI, Ivan Pavao I, Ivan Pavao II, Benedikt XVI i Franjo bili izabrani kao valjani nasljednici Blaženog Petra Apostola i Rimske Stolice“.

Pitanja bez odgovora

Unatoč obećanjima vjernosti Vlč. Treca, Mons. Lopes je odbacio njegovu osobnu ispovijed vjere, optužujući svećenmika da diže šizmu unutar Crkve. Kako naznačuje Vlč. Treco i oni koji ga podržavaju, biskup se negirao označiti kako i gdje u njegovoj propovijedi Vlč. Treco promiče šizmu. Osim toga Treco je potcrtavao da je Mons. Lopes samo općenito formulirao optužbe.

„Odreći ću se svega u čemu sam pogriješio svojom izjavom dok ostajem vjeran Crkvi i Učiteljstvu“.

Sedamnaestog siječnja, Mons. Lopes je oduzeo svećeničke dozvole Vlč. Trecu. Tri dana kasnije, dao je otpusnicu Vlč. Trecu sa svog mjesta župnika Svetog Bede. Već sutradan, ukorio je Vlč. Treca, optužujući ga za okorjelu nepopustljivost:

„Nijednom prilikom u našim razgovorima zadnjih tjedana, ponudio je neku riječ kajanja ili grižnje zbog svog šizmatičnog čina i promocije šizme među vjernicima...  Naglašavam da je njegova objavljena negacija magisterijalnog autoriteta Drugog Vatikanskog Sabora, te njegovo tvrđenje da je sam Sabor i nekoliko Papa u zabludi predstavlja javni čin šizme“. (Opaska: jest, Lopes, imaš pravo. U biti, rekao što rekao naknadno, Treco se odvaja od Sabora. I tu si u pravu. Gdje nisi, jest u tome da se Sabor udaljio od vječnog i nepromjenjivog nauka Crkve.)

Vlč. Treco je odgovorio sutradan, naznačujući Mons. Lopesu:

„Budite uvjereni da ću se opovrći od svega što sam bio rekao i što bi bilo protivno katoličkoj vjeri; ipak, nisam svjestan da sam izložio bilo što protiv katoličke vjere. Precizirajući, i da Vi mogli odgovoriti na ono što vjeruje da sam se izjasnio protiv katoličke vjere, molim Vas da mi to naznačite, gdje sam rekao nešto protivno protiv katoličke vjere. Odreći ću se svega u čemu sam pogriješio svojom izjavom dok ostajem vjeran Crkvi i Učiteljstvu“. (E moj Treco, ti baš ništa ne shvaćaš: nisi se udaljio od vjere optužujući Drugi Vatikanski; već od njih, koji hoće da uvale njihove maštarije kao da bi bile katolički nauk. I, budući da ti to razotkrivaš, bilo nepažnjom ili bilo kako drugačije, ti si ovdje suvišan moj care. Ti si protivan njima, te ili oni, ili ti. I tu nema oprosta ni dijaloga.)

Ali još jednom biskup se negirao izjasniti kako komentari Vlč. Treca predstavljaju šizmatični stav, odgovarajući na optužbe općenito govoreći.

29. sječnja Mons. Lopes suspendira Vlč. Treca „zbog čina šizme“.

Prvog travnja, Mons. Lopes je priopćio svećenicima Ordinarijata da je Vlč. Treco formalno izopćen zbog njegove kritike koncilskih papa:

„Imajući u obzir da tvrdnja prema kojoj nauk Drugog Vatikanskog Sabora predstavlja odstupanje od katoličke tradicije;  izjaviti da su Pape nakon ovog Sabora stavile na stranu zapovijed Našeg Gospodina Isusa Krista, jest nesuglasno sa vršenjem svete službe, i budući da ovaj čin predstavlja značajni javni skandal... nametnuta kazna izopćenja (latae sententiae) Vlč. Trecu zbog počinjenja krivičnog djela šizme... objavljuje se ovim proglasom sa svim efektima i posljedicama koji slijede iz kanona br. 1331.“

Vjernici Vlč. Treca ostali su zapanjeni ovom odlukom, pitajući se o smislu tvrdnje Mons. Lopesa prema kojoj je svećenik potaknuo na šizmu. Prije ove odluke, vjernica koja je podržavala Vlč. Treca, Mary MacArthur je napisala pismo biskupu, moleći ga da pojasni koji katolički nauk je Vlč. Treco negirao u svojoj propovijedi. Između 20. sječnja i 29. ožujka, nudila je pismo župljanima na potpis, od kojih više od polovine su potpisali. U pismu je stajalo:

Uzoriti Steven Lopes,

Biskup Osobnog Ordinarijata Svetog Petra,

U svom pismu u kojem je najavio povlačanje našeg bivšeg župnika, Vlč. Vaughn Treco, navodi se da je negirao nauk Crkve u propovijedi za svetkovinu Krista Kralja, da je kritizirao Drugi Vatikanski Sabor i nekoliko izjava i postupaka naknadnih papa. Ipak, pismo ne naznačuje koji katolički nauk se smatra da je negirao Vlč. Treco.

Budući se pismo čitalo javno, tražimo javno objašnjenje, citirajući specifične rečenice prema kojima je u propovijedi Vlč. negirao katoličku dogmu, objašnjavajući točno koji definirani nauk proturječuje. Ako nam je navještao neku zabludu, mi, vjernici župe Svetog Beda, imamo pravo znati o kojoj se zabludi radi i koji je ispravni nauk.

Vaša u Kristu,

(potpisi)

Župljani Sv. Bede

Pismo župljana je ostalo bez odgovora. Ali šestog svibnja 2019 se navijestilo da se zatvara župa Sv. Bede. Završna misa se slavila 19. svibnja. 

„Ne vjerujem da je propovijed za svetkovinu Krista Kralja bila na bilo koji način heretična ili šizmatična“, pisala je MacArthur kasnije. „Vlč. Treco je uporedio papinske akcije koje je kritizirao sa negacijom Krista od Svetog Petra. Čineći to, ni na koji način je negirao papinski autoritet ovih papa, kao ni autoritet Svetog Petra!“ (Opaska: Sv. Petar je zanijakao Isusa dok još nije bio Papa, što je postao tek nakon Uskrsnuća. Greška ovog razmišljanja jest ako se dozvoli mogućnost da je Franjo Papa, onda bilo koji Papa može naučavati svašta; ne bi bila garantirana nepogriješivost. Dok se Bergoglio ne pošalje u Patagoniju, ne ćete moći riješiti te teškoće. Osim što će te nanijeti veliku štetu papinstvu.)

„Ako Mons. Lopes iskreno vjeruje da je propovijed Vlč. Treca bila protivna katoličkoj vjeri, zašto ne želi dati točno objašnjenje u čemu se sastoji njegovo protivljenje?“, pita se dalje. „Zašto ne dati orijentaciju stadu koje je, prema njemu, bilo krivo vođeno?“

Vlč. Treco se bori protiv svog izopćenja... Izopćenje ga je lišilo sredsava za izdržavanje njegove obitelji (Opaska: podsjetimo da je Treco obraćeni anglikanski pastor na katoličanstvo, prema tome bio je oženjen). Njegovi podžavatelji su pokrenuli inicijativu na GoFundMe i račanu na PayPal s ciljem prikupljanja pomoći za pomoći mu dok ne nađe neki svjetovni posao.

Također, pokrenuta je stranica web koja detaljno navodi njegov slučaj. Iznad svega traže molitve za Vlč. Treca i da na koncu pobijedila pravda. (Opaska: to o pravdi, sa dotičnim pretpostavljenima... liči na crnu šalu.)

[Samo jedan primjer, biskup Paglia, koji daje naslikati sebe nagog na fresci katedrale, uz navodni prikaz milorđa prema teškim bludnicima. Kažnjen? Unaprijeđen. Za predsjedavajućeg u Pontificijskoj Akademiji za  Život. Nedavno su istjerali od tamo neke koji su nastojali održati cjelovitost po pitanju bračnog morala. ]

ZAKLJUČAK: 

Prelazimo preko nelogičnosti stava da netko može biti Papa i naučavati službeno nekatolički nauk. Ovo me podsjeća na osnovne tečajeve logike, kada se objašnjava razlika između implikacije i ekvivalencije: implikacije je kad iz A slijedi B; ako A i B slijede jedno iz drugog, onda je ekvivalencija. Tako, A (biti katolik), je nužan uvjet za biti Papa, tako da ako je netko Papa (ispunjeno je B), onda mora biti katolik. Ali obrnuto ne vrijedi: netko može biti katolik, i time nije dovoljno da bude Papa. Ono što se hoće reći jest da se ne može biti Papa i govoriti nekatolički.

Zbog toga idemo samo na pitanje kazne; ovo je bitno: dok neki svećenik otvoreno kaže sa oltara da je homoseksualac (ima takvih slučajeva); dok član ureda za komunikaciju Svete Stolice, Isusovac James Martin, otvoreno diči homoseksualnost, govori da takvi ne moraju čuvati čistoću, i sl.; dok ovaj ili onaj kardinal govore o mogućnosti ređenja žena, dok... milijun dok. I kad si čuo da je netko od ovih bio izopćen? Ne samo da nisu izopćeni, nego još stavljeni na najviše položaje.

Dok, jed drugi, značajniji, neoprostivi „dok“; dok dakle neki nesretnik postavi samo u pitanje katoličanstvo nauka Drugog Vatikanskog i predsjedavajućih... taj čini najveći mogući „grijeh“ koji „Crkva dijaloga i milosrđa“ nije u stanju oprostiti.

Vi ste jedna sirova, drska, bestidna, mučna, cinična, diktatura koja je sama sebi cilj, a ne ni Bogu ni dobru ni istini.

Ali vaš će pad biti bučan i sramotan kao trule drvene građevine koja se lomi u jedan dan. Nismo tako daleko od toga.