Najgroznija slika demokracije. Sadašnosti, ne samo bliske budućnosti

Našao sam ovu sliku izbora u Ceuti, španjolskom gradu i luci na sjeveru Afrike. Predstavnik partije kritične prema inmigrantskom valu i koja želi zaustaviti taj proces, izvrijeđan od predsjednice biračkog stola:

Da, dobro ste vidjeli: ova službena predstavnica, sa španjolskim državljanstvom, nosi nikab i vrijeđa ovog militanta jer pripada partiji koja se usuđuje tražiti nešto takvo.

Kako je uopće moguće da se netko predstavi kao službena osoba u ovakvom stanju? To je već poraz. Vijest donosi da će lider te partije podnijeti tužbu protiv ove žene (pretpostavljamo da je žena). No, poraz je već u tome što se ovo uopće može dogoditi.

Ceuta graniči sa Marokom i muslimansko pučanstvo je skoro većina u gradu. Doslovna slika Evrope u nekim njenim dijelovima, i bliske budućnosti u sve širim oblastima.

Evo vam vašeg dijaloga i prihvaćanja Islama kao "religije mira", pojam u čijem promicanju su učestvovali toliki postkoncilski "teolozi".

Ovo nam je i tvoj poljubac doprinuo u dobroj mjeri, Wojtyla:

["Svetac" koji ljubi Kuran. Ma je li molim te?]

Koliko treba upozoravati za vidjeti oluju što se sprema nad našim glavama?

Presveto ime Marijino, katolički blagdan za kršćansku pobjedu bez kompleksa. Danas taj blagdan smeta. Nama uvijek vrijedi

Kao što se nakon rođenja Isusovog slavi blagdan Presvetog Imena Isusovog, tako je Crkva uvela blagdan Presvetog Imena Marijinog nakon Svetkovine rođenja Gospinog. Blagdan se proširio na cijelu Crkvu iz zahvalnosti Gospi na pobjedu nad Turcima u odbrani Beča, na današnji dan 12 rujna 1683. "Postkoncilska Crkva" za vrijeme Pavla VI dokinula je tu svetkovinu. Vraćena je u novoj ediciji misala za vrijeme Ivana Pavla II, 2002, ali kao neobavezni spomen. "Duh Asiza" i "ekumenski dijalog", znate, ne pašu baš mnogo sa zahvalom za pobjedu nad Turcima. A možda bi se i Juncker mogao naljutiti, i znate, zato ne trebamo baš tako.

Ali mi ćemo, prkosni kakvi jesmo i katolici po milosti Božjoj po kojoj to želimo i ostati do zadnjeg daha, i dalje u vječnosti, podsjetiti na tako veliki dan prije 335 godina i zahvaliti se našoj Nebeskoj Majci, moleći je da u nama ostane žar, vjera, požrtvovnost i odlučnost Sobieskog. Ovoj Evropi kojoj je to još više potrebno nego onoj.

Podsjećam na članak od prije tri godine na istu temu:

 

Dvanaestog rujna doručkovao sam kavu sa kroasanom, u sjećanje na pobjedu Kršćanske vojske nad Turcima pri opsadi Beča, 12-og rujna 1683. Inocencije XI uveo u zahvalu spomen Presvetog Imena Marijina. Zašto kroasan? Pročitajmo, i u buduće te pozivam da ti isto učiniš. Vječna ti slava, ti Kralju Sobieski

«Islam je vječni neprijatelj Zapada.» Sv Louis, Kralj Francuske (1226-1270)

Napravimo kratak pregled najglavnijih najezdi Islama, jer nije dobro biti mazlum:

633-636 Osvajanje Sirije i Iraka (onda potpuno kršćanske zemlje)

638 Osvajanje Jeruzalema, svetog grada za kršćane

639-644 Osvajanje kršćanskog Egipta i rušenje prestižne Aleksandrijske biblioteke (baš kao što danas Palmiru razaraju)

646-666 Osvajanje kršćanske Armenije

647-709 Osvajanje kršćanske sjeverne Afrike (Tunis, Alžir, Maroko)

649 Osvajanje grčkog otoka Cipra

654 Osvajanje grčkog otoka Rodas

674-678 Prvo opkoljavanje Carigrada, kršćanskog glavnog grada Bizantijskog Imperija

711-714 Osvajanje Iberijskog poluotoka (odavno kršćanskih Španjolske i Portugala)

719-731 Invazija kršćanske Francuske. Uzimanje Narbone, Nimesa, Carcassonne, Autun i Marsella

732 Charles Martel pobjeđuje arapsku vojsku kod Poitiersa i stavlja točku na islamsko napredovanje zapadnom Evropom

800 Tuniški muslimani počinju invaziju Sicilije

809 Plijenjenje otoka Korcege i Sardinije

813 Plijenjene Nize

828 Plijenjenje Marsella. Ulasci u Provenza tokom cijelog devetog stoljeća

846 Razzias napada Rim, centar kršćanstva: bazilike Svetog Petra i Pavla su poptuno oplijenjene od muslimanskih trupa kojima je Papa Sergio II (842-847) morao obećati plaćanje godišnjeg poreza od 25000 srebrenih kovanica. Da bi spriječili ove napade, njegov nasljednik Lav IV (847-855) nalaže podići lavski grad, to jest, zidove koji okružuju Vatikan.

881 Muslimani provode Italijom pljačku velikog benediktinskog manastira Monte Cassino, osnovanog od Sv Benita početkom šestog stoljeća. Papa Ivan VII (872-882) prinuđen je ponovo plaćati porez muslimanima.

997 Almanzor (939-1002), muslimanski general u službi omejskog kalifa Cordobe, razara Santiago de Compostela, jedno od najvažnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta.

1009 Fatimidski Kalifa Al-Hakim naređuje razoriti Sveti Grob u Jeruzalemu i 30.000 kršćanskih crkvi u Egiptu i Palestini.

XI stoljeće: Turci selucidi, narod Centralne Azije obraćen na Islam, osvajaju Bliski Istok i napadaju kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju

1065 Gunther, biskup Bamberga (Njemačka) i 12.000 hodočasnika, pri dolasku u Svetu Zemlju su napadnuti od muslimana. Tisuće hodočasnika su masakrirani tokom tri dana od Velikog Petka do Uskrsa. Ostatak odveden u roblje.
1071 Bitka kod Mantzikerta: kršćanski grci su istjerani iz Anatolije od turaka.

Kršćanski Car Bizanta Aleksis Prvi Comneno upućuje poziv zapadnim kršcanima. Krstaški pohodi koče napredak muslimana.

Nakon krstaških ratova, od XIII do XVII stoljeća turski otomanski muslimani osvajaju i dominiraju kršćanske narode Balkana i sve do srednje Evrope.
1383 Otomani zauzimaju Solun

1389 Bitka na Kosovu: zauzimanje Srbije i Atene

1396 Bitka kod Nikopolisa: osvajanje Bugarske

1453 Osvajanje Carigrada od Sultana Mehmeda II
1475 Mehmed II osvaja Krim

1499 Osvajanje i početak islamizacije Albanje

1480 Zauzimanje Otronta od otomana koji masakriraju nadbiskupa grada i veliki dio klera; hvataju pučanstvo da bi ih prodavali kao roblje

1521 Osvajanje Beograda od Sulejmana Veličanstvenog

1526 Mohačka bitka: osvajanje Hrvatske i Mađarske

1529 Opsada Beča od Sulejmana Veličanstvenog

1565 Opsada Malte

1571 Bitka na Lepantu: otomani su pobjeđeni od saveza kršćanskih zemalja, organizirano od strane Pape Pija V (1566-1572), ali pri povratku turci osvajaju Kretu

1683 Po drugi put, otomani opsjedaju Beč, ali ponovo i definitivno (za sada) gube pred odbranom poljskog Kralja Jana III Sobieski. Po prvi put otomani su prinuđeni gubiti pozicije.

Prije toga, 1492, Isabel Katolička, španjolska kraljica, istjerava arape iz Španjolske. To joj današnja ljevica ne može opostiti i naziva to činom «krajnje netolerancije».

Druga značajna pobjeda dešava se 7-og listopada 1571, na jednoj od najvećih pomorski bitaka svih vremena. Sv Papa Pio V nalaže svim kršćanima moliti krunicu za dobar ishod boja. Turska je flota bila puno brojnija, ali i teža: napravljena od sirovog drveta koje je otežavalo brzinu manevriranja. No, u određenom trenutku teške borbe protiv brojnijeg neprijatelja, oblaci topovskih dimova usredoče se na tursku flotu koja gubi potrebni vidik te su potučeni i natjerani u bjeg; činjenica koju kršćani pridaju zagovoru Djevice i od tada se slavi Gosa od Krunice sedmog desetog. Turska gubi nadmoć na moru, ostaje joj samo kopno, ali njena sila je još uvijek velika.

Iste godine sagrađena je Na Drini ćuprija, te održavana od vakufa iz Mađarskih posjeda. Dakle, otomanski imperij je još dugo imao ogromnu silu i kontrolu na teritoriju od nekoliko tisuća kilometara. U takvoj situaciji, nešto više od stotinu godina kasnije, turci ponovo nastoje zauzeti Beč. Jer cijeli svijet treba biti islamski ili podvrgnut Islamu. To je jedini razlog njihovog ratovanja i zadužbine.

Ogromna turska sila je pred Bečom. 11-og rujna zidovi su već napuknuli i očekuje se zadnji napad – branioci Beča su svega 6.000 vojnika i 5.000 tek naoružanih ljudi, danas bi rekli civilne zaštite, koji su izdržali već osamnaest naleta na grad- dvjesto tisuća Sulejmanovih trupa, vođenih vezirom Kara Mustafom. Iste noći, kao od Boga dan nakon nekoliko dana žestogog marša dolazi Jan III Sobieski, Poljski Kralj. Pred zoru su na svetoj misi koji slavi papin izaslanik blaženi kapućinac Marco d' Aviano, i u cik zore, nakon blagoslova vojske na Kalhenbergu, 65.000 kršćanske vojske navaljuje na 200.000 otomanaca. Sosbieski ih bodri: «Borci, nije samo Beć ono što moramo spasiti! Ono što spašavamo to je kršćanstvo, sami pojam kršćanstva!», te zapovijeda: «Vojsko, borimo se za Ćestohovsku Gospu!» To je bio Jan III Sobieski.

Borba traje cijeli dan, 1000 turskih topova već su onemogućeni napraviti stratešku prednost zbog borbe prsa u prsa na otvorenom polju; osigurana ravnoteža snaga i odbrana pozicija, Sobieski osobno vodi konjanički nagaz sabljama preko turskih redova. Prodor je potpun i turci prinuđeni na bijeg, ne prije sasjekujući nekoliko tisuća kršćanskih taoca. No, pobjeda kršćanske lige je potpuna, uz svega 2.000 žrtava nasuprot kojih 20.000 turskih. Otomanski Imperij se počinje raspadati kao nacikla kugla od stakla. Taj vjernik od glave do pete, poljski Kralj Sobieski, poručuje Papi šaljući mu barjake poraženih snaga, parafrazirajući riječi Julija Cezara, ali dajući Bogu slavu: «Veni, vidi, Deus vincit! (Dođoh, vidjeh, Bog pobjedi!)»

[Jan Matejko, Jan Sobieski pod Wiedniem]

[Pobjeda. Turski stijeg je u našim rukama]

Ali zašto tako naglo počinje rasulo Turskog carstva? Činjenica je da Marco d'Aviano, uz pape Inocencija XI –proglašen blaženim 1956 od Pija XII – nalog (bio je papin poslank za anti turski krstaški pohod), 

potiče i ohrabrava kršansku vojsku na daljne udarce turskih snaga: od 1683 do 1689 duhovna i moralna je snaga kršćanske lige pri osvajanju i istjerivanja turaka iz Budimpešte; i do 1686 do 1688 iz Beograda. Međutim, kršćanska determinacija i jasan vidik tko je problem i tko je opasnost i što treba da se radi, nisu jedino objašnjenje. Sigurno su bitan i neophodan elemenat uspjeha pohoda, ali ne i jedini.

Zašto dakle, pada tako brzo tursko carstvo koje se počelo topiti ko maslac na tavi? Jer je Islam parazitalna i negativna snaga. Islam živi od pljačke i pokolja, kao što smo vidjeli u bitnom povijesnom prelazu njegove povjesti. Širi se jedino kad ima mogućnost da pokorava nove teritorije. Ali na svom teritoriju on nije produktivan. Islam je parazit koji konstanto potrebuje novu biljku da bi opstao na životu.

Zato je u islamskim zemljama jad i čemer. Žive od drugih, i u zadnje vrijeme od nafte ko je ima, to jest, od drugih. Nesposobni su da išta dobro naprave. Imaju ukoliko otmu. Kad prestane otimačina, propadaju jer su truli iznutra. Austro-Ugarska za dvadeset godina okupacije već napravi prugu Sarajevo-Višegrad; navodi Andrić: «Četiri godine trajalo je građenje pruge od 166 kilometara, na kojoj je bilo oko stotinu mostova i vijadukata, oko 130 tunela,...» Franjo Josip pravi prugu sve do Jadrana, povezujući Beč sa jednim od najzabitijim djelovima Evrope držanim od turaka u potpunoj bijedi i zapuštenosti kroz stoljeća. «Makar trošili kilo baruta za kilo kamena koliko ga je u dolini Neretve, nikada ovdje nećemo moći napraviti prugu», poručuju inžinjeri Caru. On im odgovara: «Dati ću kilo zlata za kilo kamena, ali hoću prugu!»

To je razlika između jednog kršanskog carstva, zansovanog na vjeri od Boga danoj i na razumu koje daje svoje plodove čim oči otvoriš, i pljačkaške, parazitske, nasilne, lažne religije Islama. Pogledaj pa vidi, samo ako hoćeš. Najljepše i najklasičnije građevine Sarajeva i Mostara, najugodnije ulice su Franje Josipa. E u tome je razlika koja je plod i jednog i drugog nazora, ako hoćemo imalo biti pošteni i reći što jest.

Islam dakle, bršljen koji duši trup, opstaje samo ako ima novo deblo, novu granu. Nema li je, guši se sam u sebi jer je nezdrav kao učmala bara.

Opaska: I već kad smo tu, moram napraviti jednu opasku: koliko zla napravi taj nesretni prvi svjestki rat! Rasapde se Austrija, nastade komunistička Rusija. Ratna odšteta nametnuta Njemačkoj priprema teren Hitleru koji strmoglavljuje cijeli svijet u još gori rat. Hladni rat do svršetka prvog ciklusa 1989-te godine. XX stoljeće je u suštini obilježeno sa ta dva datuma: 1914 i 1989 kao početkom i krajem. Je li gubila Hrvatska, pitam se sada, dok je bila u Austro-Ugarskom carstvu? Ta bili su i česi, i slovaci i slovenci, osim svakako mađara. Pa gdje je ta tako zla germanizacija? Sigurno da ju je i bilo, ali svi ovi narodi i onda i sada govore svojim jezikom i dalje, a ne njemačkim. Nije, stoga, to bilo tako «zagušljivo», kako su neki htjeli reći. I ako si bio vođen ka njemačkom jeziku osim svoga, nisi li sada prisiljen na engleski? Koja je nezavisnost Hrvatske u Evropi? Manja nego što je bila pred Austrijom. Imali smo nesreću biti na udaru turaka; tako te zadesilo, i gotovo. To nas je strukturalno oštetilo te u suštini nismo mogli zbilja povratiti svoju nacionalnu samostalnost, koja u suštini ne može ni opstati bez suradnje sa susjedima. A da li smo u zadnjih tisuću godina imali boljeg od Austro-Ugarske? Pa i srbi, da nije nesrećne Crne Ruke, nisu imali boljeg. No, sad je gotovo. Ni Ausrija nije više kršćanska, niti imperij. A Hrvatskom upravljaju sa strane taman ko da bi bili turci. Na kraju ću se vratiti na ovu misiao još jednom. Kraj opaske.

Na koncu, za dvjesta godina, Turska će biti poražena i od samih srba (zasluga koja im ne treba biti oduzeta) i bugara u Balkanskom ratu.

Vraćam se na temu kapućina i kolačića zvanih kroasani (croissant). Nakon turskog bijega, među njihovim ogromnim zalihama našlo se velika količina vreća kafe. Toliko da je bečanima počela izlaziti im na nos od tolike nagle potrošnje. Zahvaljujući Bogu za slobodu, i rugajući se turcima, počeše praviti kolačiće danas zvane croissant, uz podsmijeh njihovom polumjesecu gubitniku.

Eto, sjećajući se Sobieskog, sjećajući se tih vitezova što odbraniše kršćanski nazor, podsmjevajući se islamskoj nemoći, doručkujete svakog dvanaestog deveto kapućino –ili makar bijelu kavu - sa kroasanom, nek vam je nazdravlje.

ZAKLJUČNA RAZMIŠLJANA

Islam je uvijek napredovao koristeći pad i stramputice kršćanske vjere. Napredak u Siriji dešava se zbog hereze monofizita, koji su odbacivali Trojsvenog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, smatrajući ih samo percepcijom Boga od strane čovjeka. Zbog toga nisu vidjeli tako stran pojam Alaha. Odvajajući se od Rima i ne obraćajući pažnju na osude i upozorenja, pali su kao lagan plijen u islamske ruke.

Sv. Augustin je djelovao u današnjem Tunisu. U njegovo doba i nakon njega još je tinjala hereza arijevaca, koji Krista nisu smatrali Bogom. Zbog toga nije im bio toliko stran Islam, jer je Isusa smatrao samo za proroka. Ne vidješe opasnost u Islamu, te ostadoše progutani.

Bizantija se odvoji od Rima, njihovi popovi govoraše: «Bolje sultanov turbin, nego li papina mitra.» Tako im (i nama) i bi.

Dakle: slabljenje kršanskog identiteta uvijek je bila ta koja je omogućavala prodor Islama.

Trenutna situacija: posebno Zapadna Evropa je postala skoro potpuno laicizirana, posvjetovnjena.

#Ovdje moramo istaknuti bitnu razliku između Zapadne i Istočne Evrope danas. Orban otvoreno ističe kršćanske tradicije svog naroda, koje je dužan braniti i čuvati. To im je i u Ustavu stavljeno. To nitko živ u Zapadnoj Evropi nema. Slovaci su slični tome, dok poljaci imaju jednog takvog predsjednika, koji na misi na svetkovini Tjela Kristova, klećeći nakon pričesti i to skoro jedini od svoje vlade koja opet tu bila prisutna, kad nekim slučajem pade jedna hostija na zemlju nošena naglim i nenadanim vjetrom, diže se hitro, uzima hostiju sa tla i nosi je kardinalu koji je slavio misu. To ne postoji nigdje na Zapadu:#

Religiozni stav je praktično poništen u javnom mjenju posebno zadnjih pedeset godina nakon Drugog Vatikanskog Koncila, navešćemo nekoliko primjera: Nizozemska je prešla sa više od 80% posjete nedeljnoj misi na manje od 2%. Quebec pada sa 90 na manje od 5%. Slično Španjolska, Italija,... Gdje je to obećano Proljeće u Crkvi koje je nagovarao Koncil? Nema ga ni po šavu.

Druga stvar: postoji danas velika razlika iz tehnološke perspektive u odnosu na srednji vijek. Praktično do kraja XVII stoljeća, turci su vojno bili jači. Zbog toga su otvoreno napadali Evropu, nastojeći je pokoriti čitavu. Danas je Zapad tehnološki i vojno neusporedivo jači od svih islamskih zemalja skupa. Mogu ih sasjeći kako hoće – međutim, upravo zbog toga Kalifat šalje pješadiju u unutrašnjost Evrope. Odatle, iznutra, jest odakle treba srozati «kršćansku» Evropu. I to je razlog ove današnje situacije, koja je sama po sebi dio potpuno istog islamskog mentaliteta koji je nepromjenjiv kroz stoljeća.

Treće i posljednje: kao što je nekad Papa Inocencije XI poticao stvaranje Svete Lige za odbranu i potiskivanje turaka, tako se danas događa upravo suprotno.

Pavao VI daje barjak koji su nosile kršćanske trupe na Lepantu 1571, kad poraziše silnu tursku flotu. Kao u znak pomirenja!? Nedopustivo! Pa tko ima pravo da daje kršćanski barjak krvlju natopljen jednim od najstrašnijih neprijatelja kršćanstva? (Ove riječi mogu sablazniti neke, ali o Pavlu VI posvetiću s vremenom posebne članke koje će mnogo toga objasniti za one koji hoće vidjeti i ne okretati glavu na stranu.) Svakako da te Franjo proglasio blaženim, ali to ne vrijedi, jer znamo da Franjo ne vrijedi. Njegova ne vrijedi.

Nostra Aetate, Deklaracija Drugog Vatikanskog Koncila o odnosu sa nekršćanskim religijama, kaže odnoseći se na Islam «... zaboravimo što je bilo». Oni koji to kažu, bili oni koji bili, su povijesno i teološki analfabeti. Nema šta više da nadodavam, za sada.

I ono najgore: u deklaraciji Dignitatis Humanae (o vjerskoj slobodi) Drugi Vatikanski Koncil ističe jasno da svaki čovjek ima pravo na vjersku slobodu. O svemu ovome ću podrobno napisasti, ali ističem par crti:

To je suprotnost utvrđenom nauku Crkve, kao što je i suprotnost zdravom razumu. Prije svega, taj stava je definitivno osuđen od Pape Gregoria XVI u enciklici Mirari vos te utvrdi iste u Syllabus, oslanjajući se na same riječi Isusove, te nauk Crkvenih Otaca (Sv. Agustina između ostalih) i Učiteljstva kroz stoljeća, kao i, rekosmo, na zdrav razum.

Jer ne postoji pravo na grešku. Samo Bog ima pravo da mu se da slava i kult. Čovjek ima dužnost da Boga časti onako kako je i stvoren za to. Zbog toga Bog daje čovjeku zapovijedi da bi se sjetio onoga za što je i stvoren, da bi se sjetio zapovijedi koje već ima zapisane u srcu. Praksa drugih religija samo se može tolerirati da bi se izbjeglo veće zlo. To je, vrlo sažeto, nauk Crkve od početka. Drugo je gnostički utjecaj u Crkvi koji je uvijek u blizini kao napeta puška, sadržan prije svega u masonskim krugovima koji su upravo ti koji stavljaju čovjeka na prvo mjesto:

[Novi čovjek, superčovjek, oslobođeni. Pogazio je table Božjih zapovijedi, diže deklaraciju ljudskih prava. Jednom nogom gazi svećenika, a papina mitra je bačena kao smeće sa strane. Ističe se naslov slike, masonsko geslo: Liberté, égalité, fraternité ]

Ovaj nauk polazi od čovjeka kao centra, i vjerska sloboda, kako je oni zamišljaju, je posljedica tog stava. Ali budući je sam čovjek njen začetak, religije moraju biti podređene legislaciji čovjeka, sve biti ravnopravne i podređene onom što se u parlamentu odredi.

Zbog toga današnji predstavnici Crkve muče (skoro svi) pred najezdom Islama jer su kompromitirani koncilskim stavom. Oni će žalosno i jadno isticati, među prvima, da muslimani imaju pravo na džamije u Evropi, kad su to ništa više ni ništa manje «koplja islamske vojske» kako je i sam Erdogan tvrdio. Za to će švicarska hijerarhija bita ta koja će prva osuditi odluku referenduma o nedopuštenju građenja minareta u Švicarskoj. I u isto vrijeme dopuštaće psovke Bogu u svojim crkvama:

Sjetite se, da požurim završetak članka, sjetite se hrabre i vjerske aktivnosti franjevca Marca d'Avino. A pogledajte kojim glupostima se bave neki, a nije ih baš tako ni malo, franjevci u Italiji, oni uče plesati sa Sor Cristinom, i to svjetovne pjesme i u svetom ruhu:

Eto, to je slika koja dočarava razliku između nekad i sad, razlika u suštini prožeta vjerskim (i nevjerskim) poimanjem stvarnosti. I na koncu, zbog toga cijeli ovaj cirkus vezan za Franjin poziv za primanje izbjeglica, u suštini džihadovske podloge poslane u osvajanje Evrope, koje ako se već prije nije dogodilo, mora se, prema njima i onome što im je naređeno i kako shvataju, kad tad odigrati. Mi smo svi u tom procesu.

Evropa danas nema odbranu, i čeka svoju kaznu, jer oni koji su navodno na čelu Crkve ne vode je kako Bog hoće. Nije na Stolici Blaženog Petra pravedni i mudri muž Inocencije XI, već netko tko tu ne može biti:

Dok mi znamo da Crkva nije njegova, nego Božja i protiv nje neće moći pobjediti snage pakla.

Velika zabluda lefebvrista izražena u jednoj slici

Povodom razotrikavanja gadosti u kojim je godinama, čak decenijama izravno učestvovao američki kardinal McCarrick, pro FSSPX portal Gloria.tv donosi slijedeću karikaturu kojom vrlo plastično izražava veliku grešku svog razmišljanja:

[Bio sam upozoren da je McCarrick bio liberalni homoseksualni predator koji ne bi trebao biti imenovan kardinal. Ali tko sam ja da o tome vodim računa?]

Naime, Ivan Pavao II je bio po svemu sudeći upozoren na gnusna (ne)djela u kojima je izravno učestvovao kandidat za kardinalsko zvanje, McCarrick. Ipak, imenovao ga je kardinalom, uz vrlo poznatog Kaspera, te Bergoglia i ostalu kliku koja danas hara Crkvom.

Tog istog Ivana Pavla II Franjo proglašava svetim, preko svečanog čina kanonizacije na što je nadahunut od samog đavola.
Drugim riječima Franjo bi bio vikar đavla, a ne Isusa Krista.

Da Franjo provodi u djelo đavolje misli i nakane, to i ja osuđujem. Ali boguhula je smatrati takvog čovjeka Papom; nešto iza čega stoji FSSPX. 

To je veliki problem i zabluda Bratovštine.

Da ne propustimo aktualnosti iz Bergogliove vasione. Jer su mnogo više od vijesti

Ovaj blog nije zamišljen kao replikacija vijesti, niti kao objava posljednjih vijesti vezanih za ovu ili onu temu. Volimo se posvetiti jednom određenom predmetu i zaronuti u isti što je moguće dublje. Od površnosti nema koristi. 

I zato je potrebno vrijeme. Netko je rekao: "Čitati bez razmišljanja, jest kao jesti i ne probavljati". Međutim, za razmišljanje, potrebni su nam i podaci. 

Stoga, budući da se zadnjih svega nekoliko dana odigralo nekoliko značajnih čina vezanih za Bergoglia, smatrao sam shodnim napraviti jedan sažetak istih jer daju izvrstan dojam o koordinatama Bergogliovog gibanja; govore nam o smjeru kojim se upućuje i kojem vodi naivne i nepažljive. 

Iznijeti ćemo dakle ove činjenice (nećemo biti iscrpni; ne možemo, ima toga više nego što čovjek može obuhvatiti, ali zadržati ćemo se na trascedentalim momentima) praveći pri tome kratke osvrte uz dodatni komentar na koncu prikaza.

11/06/2017, na Presveto Trojstvo, u župnoj crkvi Sv. Roka, Reconquista (Santa Fe), Argentina (ovdje opširnije, uz svjedočanstvo prisutnih), lokalni biskup Mons. Angel José Macín, dao je pričest na svečanoj misi održanoj radi "integracije" tridesetak razvedenih i ponovno vjenčanih parova.

Istaknulo se da je misa - u ovom slučaju svetogrdna - održana nakon "priprema" od šest mjeseci. Pripreme su se sastojale u subotnjim sastancima kroz to vrijeme. Nije traženo da ponovno oženjeni žive bez bračnog odnosa. Ističe se u istovremeno da je pričest (javnim bludnicima) dana u duhu Franjine pobudnice Amoris Laetitia.

Što Franjo kaže na to? Biće da aplaudira ušima. Što je sigurno, to je da ovog biskupa nitko iz Vatikana nije upozorio. Dakle, svaki pojedini biskup na svijetu može učiniti isto, samo ako hoće.

A zašto bi ih Franjo ili netko iz neke kongregacije upozorio, kad je na prijedlog nekolicine argentinskih biskupa, dan prije kojih pola godine, da se učini upravo ovo što je sada učinjeno, sam Franjo uputio pismo dotičnim biskupima hvaleći ih za njihov prijedlog, navodeći da je to autentična interpretacija Amoris Laetitia?

To nije bio jedini slučaj gdje su se biskupi otvoreno izrazili za mogućnost dati pričest osobama u ovakvim situacijama. Malteški biskupi su to otvoreno dopustili, i odgovor iz Rima je bio... oduševljena pohvala javno istaknuta u L'OsservatoreRomano.

Opet prije nekoliko dana, biskupi sa Sicilije kreću istom stazom.

Što im je Franjo na to rekao? Odgovorio im je odobravajućom šutnjom.

Jer kad Franjo hoće nešto istaći ili zabraniti, ne drhti mu ruka. Nedavno se zbio jedan incident s jednim novoimenovanim nigerijskim biskupom, kojeg domaći kler nije htio prihvatiti jer je pripadao drugoj etničkoj skupini. Franjo im je zaprijetio izopćenjem ukoliko ga zbilja ne bi htjeli primiti. Dakle, ne tolerira se „rasističko“ ispoljavanje, dok se nepravovjernost ne samo tolerira, već se i hvali. Otvorenim pismom argentinskim biskupima, i pohvali u vatikanskom službenom mediju.

Katoličko-luteranska liturgija koja je prvi put uvela zajedničku „euharijstijsku molitvu“ common prayer, održana u Salamanci, Španjolska. S katoličke strane bio je prisutan nitko drugi do predsjednik španjolske biskupske konferencije Ricardo Blázquez.

Ovdje su bitni slijedeći elementi:

1. Ovakvi susreti prvenstveno se održavaju u katoličkim crkvama.
2. Iznimno teška okolnost: radi se o pokušaju  uspostavljanja neke vrste zajedničke katoličko-protestantske liturgije o kojoj se već govori mjesecima. Ovo je dakle balon za ispitivanje do koje mjere je nešto takvo prihvatljivo običnom katoliku, posebno svećenicima, da prime ovo svetogrđe kao katolički kult.
3. Vrlo bitno: gdje se ovo dogodilo? Upravo na nekad jednom od najboljih katoličkih sveučilišta, odakle se širio pravi nauk kojim su se suzbijala protestantska krivovjerja. Španjolski kraljevi su se stavili potpuno u službu Crkve, koju su branili u Prusiji protiv protestanata, i u Lepantu protiv turaka. Sto godina se krvarilo protiv protestanata, dok je Balkan stenjao pod turcima. Upravo zbog toga jedan katolički imperij kao što je bila Španjolska u ono vrijeme gubi ogromne količine ljudstva u borbi protiv obje najezde. Prilika koju će prljavo iskoristiti Francuska trgujući sa sultanom dok su katolici ginuli od istih. Britanska Kruna koristi upravo to vrijeme da počne zauzimati prevlast na atlantiku... koristeći se gusarima.

I sad, u jednom takvom katoličkom simbolu kao što je Salamanka, održava se ova bogohula. Cinično kao đavolji čin.

Imenovanja za Pontificijsku Akademiju za Život. Militantni abortist njen član. Nadbiskup Paglia, znamo tko je – slikan gol uz njegovo dopuštenje na fresci katedrale u Terni, na kojoj je svetogrdno prikazano „spašavanje“ homoseksualaca -, prkosno opravdava imenovanje.

Možemo zaključiti: određeni biskupi – čak u grupama -, otvoreno proturječuju konstantno crkveno učenje o sakramentima, posebno Euharistiji. Franjo se tome ne protivi, dapače: u više slučajeva čak i čestita. Radi se prema tome o totalnom odobravanju teškog vrijeđanja Boga. Sa same Svete Stolice. Takva pouka ne može stoga doći u ime Boga, već od onoga tko Boga hoće otvoreno uvrijediti, i odobrava naredbe donošene protiv Boga.

„Znate li da onaj tko nedostojno prima Tijelo Kristovo, jede svoju vlastitu osudu“, reći će Sv. Pavao. (Usput, ova rečenica je izbačena iz čitanja u Novus Ordo Missae ciclusu.)

Makar, možda je najgore imenovanje Rabina Avrahama Steinberga kao člana navedene Pontificijske Akademije. 

Avraham Steinberg je autor Enciklopedije Židovske Medicinske Etike, inspirirane na Talmudu. Navodimo dolje par ključnih mišljenja ovog rabina.

Dio I, Abortus:

"Samo su noahidi odgovorni smrtnom kaznom zbog pobačaja, ali židovi nisu." Čisti židovski supremacist. Gdje su sada Bergogliovi govori o "ljudskim pravima", "jednakosti", "prihvaćanju drugih kultura" i milijun drugih stvari?

Dio III, Pedofilia:

Ovo nadmašuje najveću moguću kriminalnu fantaziju tek pomišljenu - a ne rečenu - što neki normalan čovjek može se usuditi natuknuti u najžešćem mogućem sarakazmu. Ukratko: "U židovskom zakonu... ako odrasli muškarac ima odnos sa zabranjenom rodicom (?) koja je mlađa od tri godine (!?, da li smo dobro pročitali: jesmo, ali jedva vjerujemo!), oboje su bez krivnje..." To je odobrenje pedofilije. To naučava židovski rabin pozvan od Franje (na koncu je to on koji daje potpis, ne samo Paglia) na članstvo u Pontificijsku Akademiju za Život. Namjerno pretjerujem u izražavanju zbog literalnog efekta, ali ova tema mi je poznata. 

[Opaska: Pretpostavlja se da je većina dječaka strogo odgojenih od rabina silovana prije devete godine. Vrlo često rabini su hvaćani u ovakvim činima, ali to se jedva propušta u tisku. Nasuprot, dogode se relativno lako lažne optužbe protiv katoličkih svećenika. Svakako napominjem da su takvi čini još gori od sodomizma, činio ih tko činio, a ako je autor kršćanin, posebno svećenik, grijeh je iznimno velik. Ali ovdje potcrtavam rabinsko licemjerstvo, zloću i utjecaj. S druge strane ne zaboravimo da je Hollywood - odgovoran za moralno trovanje mladih generacija "gojima" širom svijeta - u ogromnom postotku u židovskim rukama. ]


No, potrebno je predočiti ovu đavolsku ideologiju

Na Svetoj Stolici – zaključujem - je čovjek koji nije Vikar Kristov. Jer Kristov Vikar – to je sam Krist garantirao – ne može dopustiti niti odobriti da se Krist vrijeđa, i to preko samog svojeg „autoriteta“.

Plastično to potvrđuje, i shodno tomu se ponaša Bergoglio na ovogodišnjoj svetkovini Tjelova. Promotrimo ovu scenu sa svetkovine:

["Da vas nitko ne prevari ni na koji način, jer treba da najprije dođe otpad, i objavi se čovjek grijeha, sin propasti, koji se protivi i podiže više svega, što se zove Bog, ili što se štuje, tako da će on sjesti u hramu Božjem pokazujući sebe, kao da je Bog. Ne pamtite li, da sam vam ovo govorio, još kad sam bio kod vas? I sad znate, što ga zadržava, da, se ne javi u svoje vrijeme. Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen. I onda će se pojaviti bezakonik, kojega će Gospodin Isus ubiti dahom usta svojih i uništiti sjajem dolaska svojega, kojega je dolazak po djelovanju sotoninu sa svakom silom i znacima i lažnim čudesima, i sa svakom prijevarom nepravde među onima, koji propadaju, jer ljubavi istine ne primiše, da bi se spasili. I zato će im Bog poslati silu zablude, da vjeruju laži," (II Sol 2, 3-11).]

Jorge Mario ništa ne ostavlja slučaju. I on to zna. Zna da ga svi gledaju, da je svaki njegov pokret snimljen, analiziran i komentiran. On prenosi svjesno pripremljene ideje svojim gestama. On dopušta da tu bude klecalo i da se vidi da neće kleknuti. On prkosi poput Jude kad je poljupcem izdao Isusa u Maslinskom vrtu. Isus upita Judu: „Prijatelju, zašto si došao?“ Nijjednog apostola osobno Isus ne zove „prijatelju“, da bi potakao Judu na pokajanje. Tako i ovdje Bergoglio prkosno stoji i prezire Boga uspravno stojeći. Bergoglio će kleknuti pred muslimanima da im opere noge, da ih pozove na osvajanje slabog kontinenta. Zove „samoubojstvo“ Evrope to što njen narod ima mali natalitet a opire se najezdi novih barbara – beskrajno gorih od onih prvih, jer su se germani i sahoni obratili na propovijedanje Krista, dok muslimanima je to zabranjeno od njihovih vođa. „Samoubojstvo“ koje je ustvari ubojstvo, jer netko Evropu želi uništiti i njeno naličje potpuno izmjeniti. Jorge surađuje s njenim uništenjem. Umjesto da upozori Evropu da će ostavljanje kršćanstva nužno prouzročiti Božju kaznu, i po samoj naravi stvari dovesti do kulturne, duhovne i moralne pustoši, on samo mlati i mlati jezikom o „marginiranima, siromašnima, besposlenima“ i sl. On ne govori o Bogu, posebno ne o Isusu Kristu, nevjernicima. Ne govori o Katoličkoj Crkvi, osim da se stidi njene (slavne) prošlosti. Došao je dotle da je nazivao „narcistima“ Pape prošlih stoljeća, dok sam njeguje neviđeni kult ličnosti. Kad govori o Bogu kršćanima, onda je to neispravno barem svaku drugu riječ. Štoviše, dolazi dotle da vrijeđa Presveto Trojstvo (to jest, psuje: prema njemu Tri Božje Osobe „iznutra“ raspravljaju, dok „vani“ pokazuju „dobro lice“), Isusa („šali“ se na račun njegove Presvete Muke) i njegovu Majku (dolazi do sumnje podno križa, itd.). Puna su mu usta govora o „milosrđu“, dok prema onima koji mu imalo proturječe uzvraća im prostačkim prezirom.

Doista, vidim lažnog proroka (ne „Lažnog Proroka“; Bergoglio je jedan od „lažnih“, s malim slovom jer čini masu onih kojih pripremaju teren za ono što će doći) koji utire put Antikristu.

Ne volim „proračanstva“ ni „objave“. Slijedim nauk Crkvenog Naučitelja Sv. Ivana od Križa, prema kojem u „Isusu Bog nam je sve rekao“. I po njegovim uputcima ne osvrćem se čak ni na od Crkve odobrene „privatne objave“ jer sve to, u najboljem slučaju, usporava put rasta u vjeri. Mnogo puta se zna ipak desiti da određena duša dobije pozitivni poticaj od ovog ili onog ukazanja ili proroštva. Međutim, prema Sv. Ivanu od Križa, đavao koristi te doživljaje da navuče duše na ovisnost od izvannrednih i nadnaravnih pojava i može im nanijeti veliku štetu. Stoga, odgovor na pitanja o ovim vremenima koja zapanjeno promatramo, možemo i moramo naći samo u Svetom Pismu.

Interesantno je da su se tome s velikom pronicljavošću posvetili Crkveni Oci, naučitelji i dobri teolozi. Jedan takav sažetak napravio je izuzetni teolog, O. Sylvester Berry početkom dvadesetog stoljeća (točnije, 1921. Ovdje digitalna verzija, ovdje za spremiti kao pdf.).

Podsećamo prvo na 12. poglavlje Otkrivenja: "1 I znak veliki pokaza se na nebu: žena, obučena u sunce, i mjesec pod nogama njezinim, i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda. 2 Bijaše trudna i vikala je od bolovala i mučila se da rodi, 3 I pokaza se drugi zrak na nebu: i gle, veli, crven zmaj, imajući sedam glava i deset rogova; i na glavama njegovim sedam kruna; 4 I rep njegov odvuče trećinu zvijezda nebeskih, i baci ih na zemlju, i zmaj stajaše pred ženom, koja je imala da rodi, da joj proždere dijete, kad rodi. 5 I rodi muško, sina, koji će vladati svim narodima štapom gvozdenim; i dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. 6 A žena uteče u pustinju, gdje je imala mjesto pripravljeno od Boga, da se ondje hrani tisuću i dvjesta i šezdeset dana." (Otk 12, 1-6)

U Svetom Pismu sve je rečeno, ne treba tražiti mimo toga nikakvo dodatno proroštvo. Na osnovu tog podatka vjere, osnaženo i osvjetljeno Tradiciojom Crkve, treba dalje koristiti razum i razumjeti poruku Božju. Upravo tako razmišlja O. Berry: 

"1. Crkva, vjerna zaručnica Isusa Krista, predstavljena je kao žena odjevena u slavu božanske milosti ... Svjetlost sunca je odgovarajući simbol za prosvjetljujuću snagu učenja Crkve ... 2. Crkva je uvijek u trudovima dok rađa djecu za vječni život. U tužnim danima ovdje predviđenim, bolovi i jecaji će se umnožiti. U ovim redovima postoji očita aluzija na nekog posebnog sina Crkve čija će sila i utjecaj biti takvi da će Sotona tražiti njegovo uništenje po svaku cijenu. Ta osoba može biti nitko drugi nego papa koji će biti izabran u one dane. Papinstvo će biti napadnuto od svih moći paklenskih. Kao posljedica toga, Crkva će podnijeti velike progone i nevolje u osiguranju nasljednika na Petrovu prijestolju. Riječi sv. Pavla Solunjanima mogu se odnositi na Papinstvo kao prepreku dolasku Antikrista: 'I sad znate, što ga zadržava, da, se ne javi u svoje vrijeme. Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen. I onda će se pojaviti bezakonik,' 3. Sveti Ivan sada vidi na nebu crveni zmaj sa sedam glava i deset rogova; Svaka glava nosi krunu. Zmaj je sotona crven od krvi mučenika koje će prouzročiti... Zmaj se vidi na nebu koje je ovdje simbol Crkve, kraljevstvo nebeskih na zemlji. To ukazuje da će u Crkvi biti započete prve nevolji tih dana od strane otpadnih biskupa, svećenika i naroda - zvijezde povučene zmajevim repom. Ponovno pogledajmo 12. poglavlje. 4. Rep je oborio treći dio nebeskih zvijezda i bacio ih na zemlju. Zmaj je stajao ispred žene koja je bila spremna za bijeg; da, kad bi bila predana, mogao bi proždrijeti njenog sina. 5. Rodila je sina koji će vladati svim narodima željeznom žezlom. Njezin je sin priveden Bogu i prijestolju njegovu. 6. Žena je pobjegla u pustinju gdje je imala mjesto koje je Bog pripremio gdje će je hraniti tisuću dvjesta i šezdeset dana. Vlč. Berry objašnjava:

"4. Zmajev rep predstavlja lukavo licemjerstvo kojem će se prevariti veliki broj osoba i pastira – treći dio zvijezda. Zmaj je ispred žene spreman proždrijeti novorođeno dijete. Drugim riječima, moći pakla traže na svaki način uništiti Papu izabranog onih dana. 5. Žena rađa sina da upravlja narodima željeznom palicom. Ovo su identične riječi proroštva naviještenog od psalmiste u vezi Našeg Gospodina Isusa Krista. Potvrđuju našu primjenu ove vizije na Papu, Kristovog Vikara na zemlji za upravljati nacije svojim autoritetom i moći. Sada je čas tmina. Tek rođeni sin Ckrve vođen je 'Bogu i njegovom prijestolju'. Tek je okrunjen novoizabrani papa kad je ugrabljen mučeništvom. 'Tajna bezakonja' stupnjevito očitovana kroz stoljeća, ne može biti potpuno ispunjena dok je na snazi moć papinstva, ali sada onaj koji ga zadržava 'uklonjen je s puta'. Tokom odsutnosti papinskog autoriteta 'nečastivi biti će očitovan' preko svoje srdžbe prema Crkvi. Povijesna je činjenica da su najteža razdoblja  za Crkvu bila vremena u kojima je papinska stolica bila prazna ili kad su antipape reklamirali Sv. Stolicu legitimnom papi. Tako će biti i u onim zlim vremenima koji su za doći. 6. Crkva koja je lišena svog vrhovnog pastira treba tražiti sklonište u samoći da bi tamo bila vođena od samog Boga u ta teška vremena.” (Otkrivenje Sv. Ivana, Berry, 1921).

***

["... na svaki način uništiti Papu izabranog onih dana". O kojem je Papi ili "Papi" riječ? Je li zbilja Franjo bitno različit od svojih prethodnika iz koncilskog i postkoncilskog razdoblja? S obzirom na njegove svagdašnje ispade, njegov grubi - prostački - stil, to da; no, da li je razlika u bitnom, ili u prilikama? Da li ustvari Franjo granična točka jednog prelomnog perioda?

Promotrimo to na jednom konkretnom, i na jednom "teorijskom" slučaju.

Herbert von Karajan bio je jedan od najpoznatijih suvremenih klasičnih muzičara. Navodimo par stvari iz njegove biografije:

Još 1933 postaje član nacističke partije. Poslije smo svi "naprednjaci".

1958 ženi se po treći put, ostavljajući za leđima dva razvoda. Malo potpunije navodimo podatke iz njegovog osobnog života iz Wikipedije:

Bio je (von Karajan) namanji sin doktora Ernst von Karajan i Marte Kosmac. U srpnju 1938 ženi se sa operskom arijom Elmy Holgerloef. Razvode se 1942. Iste godine, 22. studenog, ženi se po drugi put ali sada sa Anna Maria "Anita" Gütermann, nasljednicom tekstilske industrije Gütermann. Karajan i Anita razvode se 1958. Opet iste godine ženi se po treći put sa Eliette Mouret, s kojom je imao dvije kćeri, Isabel i Arabel. Eliette je bila s njim do kraja njegova života, u Austriji, 16. srpnja 1989 u 81. godini.

Dakle, tri puta ženjen, i dva puta razveden. Ipak, Ivan Pavao II mu je bio osobno  dao pričest u samoj Bazilici Sv. Petra 1985, na samu Svetkovinu Sv. Petra i Pavla. 

 Tražio sam, ali nisam uspio naći što je bilo s njegovim dvjema prvim ženama, npr. da li su bile već mrtve pri sklapanju trećeg braka, da li je treći brak onda bio sklopljen u Crkvi, i sl. Ali ono što znamo o von Karajanu jest da je bio praktični zen budist.

Vjerovao je dakle u reenkarnaciju duše; i on bi radije u orla, da može lebdjeti nad dragim mu austrijskim Alpama. A ipak sve to nije branilo da mu Ivan Pavao II osobno dadne pričest. Ako može von Karajan, zašto ne na tisuše i tisuće tolikih? Zašto se onda čuditi što u praksi se čini ono što je navodno proturječno po crkvenikm pravilima? Ipak, tu je razlika između Ivana Pavla II i Franje. Prvi je napisao Familiaris Consortio i za tolike nekomotnu encikliku Veritatis Splendor, dva svečana dokumenta koja su teorijski da tako kažemo tražila drugo od onog što je sam Ivan Pavao II učinio spram von Karajana. Franjo je otišao dalje: u Amoris Laetitia je teorijiski otvorio mogućnost onome što je prije bilo zatvoreno i zaključano.

No, pitamo se, gdje su onda bili Burke i Cafarra, i slični njima? Problem je mnogo dublji nego što sada izgleda.

Pogledajmo sada i "teorijski" problem vezan za Ivana Pavla II. Radi se Kodeksu Kanonskog Prava, odobrenog od njega samog 1983. Konkretno, članak 844 § 4: "Ako se radi o smrtnoj opasnosti ili, ako se prema sudu nadležnog biskupa ili Biskupske Konferencije radi o nekoj drugoj teškoj potrebi, katolički ministri mogu dopušteno administrirati ove iste sakramente (radi se i o Euharistiji) također i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi isti ne mogu pristupiti nekom ministru iz vlastite zajednice i kad budu spontano tražili sakramenat, pod uvjetom da ispovijedaju katoličku vjeru prema tim sakramentima i da budu dobro pripravni." 

Koji je ovdje problem? U tome što se ne traži od nekog konkretnog npr. protestanta da prvo pristupi u Katoličku Crkvu, i onda se pričesti. Nije dovoljno izraziti samo "katoličku vjeru" u sakramenat, jer prije svega to i nije "katolička vjera" ukoliko se ne vjeruje u sve što jedan katolik treba vjerovati: Bezgrješnu Djevicu, Otajstvo Crkve, Sakramente, Papino prvenstvo, itd., i to sve priznati formalnim pristupanjem u Ckrvu, makar se to uradilo i na smrtnoj postelji, pa se tek onda pričestiti. Jer primiti Tijelo Kristovo pretpostavlja biti punopravni član Crkve u prvom redu, i poslije ispuniti određene uvjete. Ukratko, ovaj kodeks daje mogućnost i ne katolicima primiti Sv. Pričest. Dovoljno da to dopusti nadležni biskup.

Slično kao što sada određeni biskupi dopuštaju pričest razvedenima i ponovno vjenčanima u opisanim slučajevima. Zašto onda drvlje i kamenje na Franju, a za Ivana Pavla II sve je u redu. U biti, gora je odluka Ivana Pavla II jer se nalazi u jednom od najformalnijih dokumenata Crkve kao što je Kodeks Kanonskog Prava. I jer dopušta dati pričest ne katolicima, dok je kod Franje riječ o katolicima.

Razlika je u tome što se moralna pitanja mnogo lakše uočavaju nego teološka, plus što Franjo djeluje kao šarlatan dok je Ivan Pavao II natupao na neki način kao svetac, mnogi su ga za života takvim smatrali. No, treba ići u srž pitanja i izdići se nad prividnost.]

***

Podsjećamo na Otkrivenje, dijelovi 13. glave: "1 I vidjeh zvijer gdje izlazi iz mora, koja je imala deset rogova i sedam glava, i na rogovima njezinim deset kruna, a na glavama ime na psovke. 2…I dade joj zmaj silu svoju i prijestolje svoje i vlast veliku. 3 I vidjeh jednu od glava njezinih kao ranjenu na smrt, i njezina rana smrtonosna izliječi se. I sva se zemlja začudila pristajući uz zvijer. I pokloniše se zmaju, što je dao vlast zvijeri; 4 I pokloniše se zvijeri govoreći: "Tko je kao zvijer, i tko se može boriti s njom?" 5 I dana su joj usta, da govori velike riječi, i psovke, i dana joj je vlast, da čini četrdeset i dva mjeseca. 6 I otvori usta svoja, da psuje Boga, da psuje ime njegovo, i šator njegov, i one, koji stanuju u nebu. 7 I bilo joj je dano, da zametne rat sa svetima i da ih pobijedi; i dana joj je vlast nad svakim plemenom i Pukom i jezikom i narodom. 8 I poklonit će joj se svi, koji stanuju na zemlji, kojima ime nije zapisano u knjizi života Janjeta, koje je žrtvovano, od postanja svijeta. 11 I vidjeh drugu zvijer, gdje izlazi iz zemlje, i imala je dva roga kao u janjeta, i govorila je kao zmaj. 12 I vrši svu vlast prve zvijeri pred njim; i učini da se zemlja i koji stanuju u njoj poklone prvoj zvijeri, kojoj se izliječila rana smrtna. 13 I čini čudesa velika, da i oganj silazi s neba na zemlju pred ljudima. 14 I zavodi one, koji stanuju na zemlji, znacima, koji su joj dani, da čini pred zvijeri, govoreći onima, što stanuju na zemlji, da načine sliku zvijeri, koja imade ranu od mača i ostade živa. 15 i bi joj dano, da udahne život slici zvijerinoj, da progovori slika zvijerina, i učini, da se poubijaju, koji se god ne poklone slici zvijerinoj. 16 I učini, da se svima, malim i velikim, i bogatim i siromašnim, i slobodnim i neslobodnim dadne žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovim; 17 I da nitko ne može ni kupiti ni prodati, osim tko ima žig: "ime zvijeri ili broj imena njezina."

Otac Berry objašnjava 13. Poglavlje Otkrivenja ovim riječima: “Zvijer koja se podiže sa zemlje je lažni prorok – prorok Antikrista. Naš Božanski Spasitelj ima predstavnika na zemlju u osobi Pape kojem je On dao potpunu moć za naučavati i vladati. Jednako će Antikrist imati svog predstavnika u lažnom proroku koji će raspolagati puninom sotonskih za obmanjivati narode.“... Dva roga označuju dvostruki autoritet – duhovni i vremenski. Kako je označeno po sličnosti sa jaganjcem, prorok će se vjerojatno ustoličiti u Rimu kao neka vrsta antipape u vrijeme vakancije papinskog prijestolja označene ranije. Ali  izabrani neće se dati zavesti; oni će se sjećati riječi Našeg Gospodina: 'Onda, ako vam netko kaže: Ovdje ili ondje je Krist, ne vjerujte im.'“

Slijedeća misao je jako bitna: “Sljeditelji Antikrista biti će obilježeni žigom imitirajući time znakom kojeg je Sveti Ivan vidio na čelima slugu Božjih. To znači da će Antikrist i njegov prorok uvesti ceremonije koje će biti imitacija Sakramenata Crkve. Doista, postojati će potpuna organizacija – crkva Sotone ustanovljana kao oporba Kristovoj Crkvi. Sotona će prisvojiti sebi mjesto Boga Oca; Antikrist će biti čašćen kao Spasitelj i njegov prorok zauzeti će mjesto Pape. Njihove ceremonije biti će falsifikacija Sakramenata i njihova magična djela predstavljena poput čudesa...“ (Otkrivenje Sv. Ivana, O. Sylvester Berry).

***

13. svibanj 2017. Obratimo pažnju na scenarij oltara pred Fatimskim Svetištem. Dominira crna pogrebna boja oltara i svijeća. To nikad nije bila crkvena tradicija. Prije liturgijske poskoncilske reforme svećenici su na misama zadušnicama nosili crne haljine, ali oltar nikad. Upečatljiv je i lik "uskrslog Isusa". Ali to nije Isus. To je Ikar, gnostički lik osobe koja se svojim snagama uspinje "Bogu" ili samospoznaji. Vrlo omiljen masonski lik. Pogledajte mu i grudi. Kao da bi bile ženske. Motiv prisutan kod masonskog lika Bafometa, u isto vrijeme "muško" i "žensko". Svjedočanstvo sotonskog porijekla rodne ideologije.

Osim toga, svaki svijećnjak ima tri cvjetne krune:

ukupno 18 = 3 x 6. Smijete se? Ništa prijatelju nije slučajno. Oltar je naručen po određenoj zamisli. Koji znaju masonsku nomenklaturu interpretiraju ovaj čin kao Kristov pogreb.  Drugim riječima, to je njihovo naviještanje (pretendiranog) Kristovog poraza. To jest, radi se o slavlju dokinuća Vječne Žrtve. Ovo je u direktnoj vezi onoga što se odigralo u Salamanci. Priprema se dakle dokinuće Misne Žrtve. Ono što proizlazi nakon toga, to je imitacija sakramenta o kojoj govori O. Berry.

Ali i ovdje ne zaboravimo da je udar na Katoličku Misu izvršen protestantizacijom novog rituala Novus Ordo Missae, uvedenog 1969. Esencija Mise - obnavljanje Jedine Žrtve na Kalvariji - je zasjenjena potenciranjem aspekta banketa. Sama struktura i bitne misne molitve i rubrike su ranjene. Na neki način konfiguracija mise je postala kao neka gromada stavljena na rub litice; naslon ruke može je poslati u ponor. 

A i to nije Franjino djelo, već Pavla VI. Onog istog koji se molio u jednoj prostoriji unutar sklopa UN pred ovakvom nekakvom vrstom "oltara".

Opažamo da je crn kao onaj stavljen pred Franju u Fatimi.

***

O. Berry nije jedini u modernim vremenima koji je pisao bitnosti figure Pape, i onomu što očekuje papinstvo u posljednja vremena. Jako je dubok i na daleko sagledljiv Kardinal Henry Manning, koji je imao značajni doprinos u vrijeme Prvog Vatikanskog Sabora:

“I začuh glas drugi s neba, koji je govorio: Iziđite iz nje, narode moj, da ne budete dionici grijeha njezinih, i da ne primite od zala njezinih!” (Otk. 18, 4) Cardinal Henry Manning govori o Papinom izlasku iz Rima: “Autoritativni crkveni pisci govore nam da će se u posljednje vrijeme grad Rim vjerojatno otpasti od Ckrve i Kristovog Vikara; i da će Rim ponovno biti kažnjen, jer će se on udaljiti od grada; i sud Božji pasti će na mjesto gdje je jednom Kristov Vikar vladao svjetskim nacijama. Jer, što čini da Rim bude svet, već prisutnost Vikara Isusa Krista? Dopusti da se Kristova Crkva udalji od Rima, i Rim neće biti ništa više u očima Božjim od starog Jeruzalema. Jeruzalem, Sveti Grad, izabran od Boga, bio je srušen i progutan požarom jer je razapeo Gospodina Slave; i grad Rim, koji je bio sjedište Vikara Isusa Krista kroz 1.800 godina, ako otpadne od vjere, kao nekadašnji Jeruzalem, pretrpjet će sličnu osudu…” (Aktualna kriza Svete Stolice, Kardinal Henry Manning)

“Otpad grada Rima od Kristovog Vikara, i njegovo razorenje od Antikrista, mogu izgledati kao nove, neubičajene misli mnogim katolicima, i zbog toga mislim da je dobro podsjetiti na tekstove najeminentnijih teologa. U prvom redu, Malvenda, koji izričito piše o ovoj temi, dijeleći mišljene sa Ribera, Gaspar Melus, Viegas, Suarez, Bellarmino i Bosius, prema kojima će Rim otpasti od vjere i udaljiti se od Kristovog Vikara i vratiti se starom paganismu. Prema riječima Malvende: 'Sam Rim zadnjih dana svijeta vratiti će se svojoj staroj idolatriji, moći i carskoj veličini. Izbaciti će svog Papu, otpasti će od kršćanske vjere, teško će proganjati Ckrvu, proliti će krvi mučenika više nego ikad, i porvratiti će staro stanje raskošnog bogatstva, ili čak i većeg nego što su imali za vrijeme prvih vladatelja'.” (Manning)

Početak dvadesetog stoljeća sadržavao je akumulaciju antiklerikalnih nakana snažno započetih Buržoaskom Revolucijom 1789. Situacija je bila došla do kritične točke, nešto što jedan sveti papa poput Sv. Pija X nije mogao ne vidjeti. Doista, po njegovoj smrti uslijedila je nesrazmjerna katastrofa Prvog Svjetskog Rata, koji nije bio ništa drugo do početak perioda ratova, čije je prividno zatišje došlo krajem Drugog. Naličje Evrope će se potpuno izmjeniti, i u drugoj polovici dvadesetog stoljeća izgledati će kao da će sam pakao ustanovljavati zakone u svakoj zemlji. Ovo čemu smo danas svjedoci, ovom institucionaliziranom poroku koji se slavi, kojeg vladatelji svijeta naređuju da se slavi i časti kao jedan novi svjetski kult, jest doista sodomsko-gomorska situacija pred njihov zator. Doista, riječi Sv. Pija X u Enciklici E Supremi (1903), imaju dimenziju autoriteta i proroštva:

[Ponosni, na što? Razvrat se proglašava krepost. " I vidjeh zvijer gdje izlazi iz mora, koja je imala deset rogova i sedam glava, i na rogovima njezinim deset kruna, a na glavama ime na psovke." Deset rogova predstavlja deset đavolskih izvrtanja deset Božjih zapovijedi; sedam okrunjenih glava predstavlja sedam glavnih grijeha predstavljeni kao vrline.]

“…I kako se može očekivati nestati će kod većine ljudi svako poštovanje prema Vječnom Bogu, i nikakvo poštovanje Volji Svevišnjeg u javnom i privatnom očitovanju – dok će se koristiti svaki mogući napor i sredstvo za razoriti potpuno sjećanje i poznavanje Boga.

Kad se razmatra sve ovo, ima dobrih razloga za strijepiti da ova velika perverznost nije drugo nego samo uvod, i možda početak onih zala koji su rezervirani za posljednje dane; i da se već možda nalazi u svijetu ‘Sin Propasti’ o kojem govori Apostol (II Sol 2, 3). Takva je, doista, lukavost i jarost korištena na svim stranama u proganjanju religije, u borbi protiv vjerskih dogmi, u ovom bezobraznom pokušaju iskorijenja i uništenja svih odnosa između čovjeka i Božanstva! Nasuprot, kako je i označeno od samog apostola kao znak Antikrista, čovjek se usuđuje s beskonačnom drskošću staviti se na mjesto Boga i, da tako kažemo, učini od Vasione hram u kojem će on sam biti štovan. ‘On sjeda u hram Božji, pokazujući se kao da bi bio Bog’.” 

To je ono čemu je svjedok naša generacija. Relativno lako je izučavati prošlost. Teško je kad se povijest piše preko tvojih leđa, možda čak i tvojom krljvu.

"Ali onaj tko ustraje do kraja, taj će se spasiti." Gospodine, daj nam milost ustrajnosti.

Završna misao: makar članak odražava zatorno djelovanje Franje u Crkvi, misao vodilja ovog osvrta bila je predočiti da ova izvandredna kriza u Crkvi nije samo njegovo djelo, već je ljuta završna točka kriznog perioda formalno započetog Drugim Vatikanskim Saborom.