Lijepe crkve uništavane dinamitom; danas kultom ružnoće

5. prosinca 1931, Staljinov židovski komesar Lazar Kaganovič, dao je zapovijed dinamitiranja Katedrale Krista Spasitelja:

Sve crkve onog vremena bile su lijepe, jer su imale nakanu odraziti Ljepotu Boga, koji je po riječima Sv. Augustina "ono što ima", to jest, Bog ne samo da je "dobar", već Bog je Dobrota. Isto tako Bog je svako savršenstvo: Ljubav, Ljepota, Mudrost...

Čak i crkve šizmatika odražavale su tu Ljepotu zbog svog katoličkog, kršćanskog korijena.

Danas se crkve uništavaju ne dinamitom, već modernizmom prvenstveno na Zapadu, i na Istoku spregom Saudijci/ISIL, pod odgovarajućim potkroviteljstvom

Crkva podignuta još 1982 u Madridu, poput tolikih modernističkih; neki je zovu "Robocop". U svakom slučaju glavni arhitekt je đavao:

Stvar ide mnogo dalje od ovog što vidimo. Nisam pročitao knjigu, ali naslov i opis sadržaja upućuje na ispravan zaključak:

"Ogledalo Pakla" analizira mnoge građevine današnjice, tvrdeći da se radi o okultnoj arhitekturi koja priprema svijet za sotonsko kraljevstvo.

Bez daljnjeg, to im je nakana. No, čovjek snuje, a Bog određuje. Božja je zadnja, i molimo se Bogu da osujeti planove zlih. U svakom slučaju radi se o kultu ružnoće kojoj je cilj otupiti ljudski duh i naviknuti ga na loše razmišljanje i postupke. 

Da mu narav postane loša.

Brani stoga Tradiciju, Vjeru i Ljubav kako je utemelji Isus Krist i predade Apostolima. Umri u toj borbi, bez povlačenja.

Katolička glazba, i ona koja to nije. Razlozi

 "Tota pulchra es Maria" (Prekrasna si, Marijo), je drevni kršćanski himan, iz četvrtog stoljeća. Stavljamo ga na čast Bezgriješne čiju svetkovinu danas slavimo:

S gregorijanskim notama:

Latinski tekst je:

Tota pulchra es, Maria,
et macula originalis non est in te.
Tu gloria Jerusalem, tu laetitia Israel, tu honorificentia populi nostri.
¡Oh! María, virgo prudentissima, mater clementissima,
Ora pro nobis, intercede pro nobis ad Dominum Jesu Christum.

Prijevod:

Prekrasna si, Marijo,

i mrlje grijeha nema na tebi.

Ti slavo Jeruzalema, ti radosti Izraela, ti 

čast roda našega.

Oh! Marijo, djevice prerazborita, majko milosna,

Moli za nas, zastupaj nas pred

Gospodinom Isusom Kristom.

Ovdje se dotičemo nekoliko pitanja. Zašto latinski? Jer je jezik rimskih mučenika gdje je Sv. Petar, prvi Papa i sam mučenik, ustanovio svoju katedru. Svi katolici na svijetu izražavamo jedinstvo vjere jednako vjerujući, jednako misleći. 

Jer jednako mislimo, jednako i govorimo, jer jezik izražava misao. Isti jezik, ista misao, isti osjećaji, ista vjera.

Jezik vjere i kulture. Leibniz još 1686 piše osnove diferencijalnog i integralnog računa "De geometria recondita et analysi indivisibilium atque infinitrum"; Netwon godinu kasnije svoja otkrića u mehanici i diferencijalnom računu "Philosophiæ naturalis principia mathematica".

Crkveni Oci su pisali svoja djela na latinskom i grčkom, biblijskim jezicima koja su poznavali u detalj (sada kaže Franjo da Oče Naš nije dobro preveden! - o tome kasnije) kao da bi im bio rođeni jezik, a na neki način i jest bio toliko su se služili sa njim.

To je također dovelo do toga da je Crkva bila ogromna sila makar bez oružja, od koje su moćnici strijepili. Još nakon drugog svjetskog rata, Crkva koja je u istoj tragediji izgubila mnogo svoje djece, ponovno se obnavlja i diže jaka i prkosna.

Trebalo se je obračunati sa Katoličkom Crkvom. Ni ratovi ne mogu sa njom. Staljin prezrivo pita: "A koliko divizija ima Papa?", ali Crkva ostaje, prkosi i jaka je. 

Ne može se je pobijediti izvana. Treba napraviti prevrat iznutra. Tu dolazi uloga Drugog Vatikanskog Sabora.

Što je bila ona glazba, što su bile one riječi, što je bio onaj nebeski dojam? Ono što ide usporedo s vjerom, s katoličkom vjerom i ritualom.

Ona muzika ne razumije se bez svog rituala, bez svoje mise. Ono je bila božanska glazba, za Božji obred. 

Jer Misa je Žrtva.

Svećenik, in Persona Christi Capitis (u Osobi Krista Glave Crkve), prinosi Ocu Žrtvu Boga Sina u Duhu Svetom. Isus Krist je dakle i Svećenik i Žrtva.

Misa stoga traži ozbiljan i dubok čin, duhovno ganuće posebno svećenika, a i svakog pojedinog vjernika. Misa je centar povijesti, jer je to Krist, jer je to njegova Žrtva na Kalvariji.

Katolička glazba je stoga morala ići u skladu sa tako nadnaravnim, trascedentim činom. Lex orandi, lex credendi - zakon molitve, zakon je vjere. Ritual mora odgovarati vjeri, vjera ritualu.

Zato je 1969 nastupio neviđeni napad na Katoličku Misu od kojeg su anđeli na nebu ostali zapanjeni od užasa. Misa Novus Ordo koja se tada uvela i nametnula, se protestantizirala. To jest, "protestantizirali su je". Izražava više "Gozbu" nego "Žrtvu". Govori se o "blagovanju", o "bratskoj gozbi". Budući čovjek i zajednica ("Crkva" kako kažu) dolazi na prvo mjesto, i svećenik se okreće zajednici, "narodu". Budući da je misa "gozba", glavno je pričestiti se. I budući je isključivo gozba, logično je pričestiti se "na ruku".

Potrebno je i "podučiti" vjernike o tome. Thomas Cranmer, Nadbiskup Canterberija u doba Henrika VIII i anglikanskog otpada, sam prihvaćajući prekid sa Rimom davao mu je "teološku" potporu. 

Učio je: "budući je misa gozba, neka oltar bude od drveta, jer na drvetu se objeduje, a na kamenu žrtvuje". Znao je on dobro što radi. Jednako je odobravao da se kamenje koje se koristilo za oltare katoličkih crkava upotrijebi za stepenice anglikanskih crkava. Tako će vjernici gaziti po njima pri ulasku u crkvu. Gaziti će na katoličku vjeru, dakle, prihvaćajući svoj izum.

I budući je zajednica na prvom mjestu zajednica, što god više "štimunga" budemo napravili, to bolje. Zbog toga i urnebes karizmatske obnove i sličnih "duhovnjaka" u "poskoncilskoj Crkvi".

Katolička glazba upućuje na vjeru i osnažuje razum. Zato je tako dostojanstvena. Poskoncilska muzika je disko muzika, jer godi osjećaju. Pogledajmo jedan od karizmatskih skupova i njihove pjesme i pjesmice:

O kojoj je muzici riječ?

To je muzika Boba Dylana. To je svirka ugođaja i sterilne mašte.

To nije katolička glazba, prijatelju. Bježi od toga. Budi vjernik kako Bog zapovijeda.

P.S. Zaboravih: zašto "Slavo Jeruzalema, radosti Izraela"? Jer je (Katolička) Crkva (sačinjena od vjernika iz svih naroda) Novi Izrael, a ne Židovski narod koji je odbacio Krista.

Čudna umjetnost logotipa Jubileja Milosrđa

Logotip Jubileja Milosrđa je rad umjetnika Isusovca Marka Ivana Rupnika. Što vidite? Sviđa li vam se?

Meni na prvi pogled već odudara, već mi je izgledao sumnjivo. Reći ćete, «e pa tebi je baš sve sumnjivo, uvijek tražiš dlaku u jajetu», ili nešto slično. No, pogledajmo malo bolje. Samo na prvi pogled možemo uočiti da je Isus u dosta neobičnom, mogao bih reći i nedostojnom položaju: kao da kliza. Na čemu, na kojoj «spravi»? Na dvjema kao daskama pod ne velikim kutom, otprilike kao masonski šestar:

Ruke i rukavi čovjeka kojeg nosi Isus su poput baklje, također poznati masonski detalj. Baklja se nalazi u ruci Kipa Slobode kojeg frankmasoni pokloniše Sjedinjenim Američkim Državama u znak njihovog porijekla i nakane. Prvi predsjednici USA bili su članovi masonskih loža koji su vidjeli neophodno ići u Novi Svijet za početi novi projekt ljudske civilizacije.

Masoni svoj «teritorij» i postignuća obilježavaju njima sklonoj simbolici, koja je uvijek uglavnom prikrivena, ali poznata upućenima. Svima ostalima je znak tko tu doista vlada. Sve značajne ljudske institucije u zadnjih par stoljeća dolaze pod njihovo domen. Baklja je u ruci olimpijskog trkača koji otvara olimpijadu svake četvrte godine, u slavu čovjeka i njegovih dostignuća:

Na vrhu je Centralne Knjižnice u Los Angeles:

Odakle potiče simbol baklje? Masonerija nije tek skupina moćnih ljudi koji se dosađuju pa kažu, «e hajmo sad mi nešto prodrmati na svoju korist». Ima i toga, ali to je samo posljedica uzroka. Masonerija je antiteza kršćanstva. U kršćanstvu Bog je dar koji se daje odozgor, dolazi u susret čovjeku po milosti danoj preko vjere u Isusa Krista; masonerija obnavlja prastaru gnostičku zabludu, kojoj je đavao korijen, uspinjanja čovjeka odozdo, da svojim naporom stigne do spoznaje i svjetla. Dakle potenciranje čovjeka nasuprot Boga. Naravno, to potenciranje vodi čovjeka samo u propast. «Bit ćete kao Bog», govorio je đavao prvim ljudima u zemaljskom raju. Prevara se uvijek služi laskavim riječima koje prikrivaju laž kao da bi bila istina. Do kraja vjekova đavao će nastojati oduzeti čovjeka Bogu, jer je zavidan sudbini čovjeka koji, makar ljudska narav bila inferiornija od anđeoske, ipak može očekivati, po Božjoj odredbi i ukoliko se pokajao od svojih grijega, život u slavi vječnosti. Đavao ne, jer je njegov grijeh načinjen od zloće koja je potpuno uništila njegovu narav kojom ga Bog bio obdario, dok je čovjek bio zaveden.

Đavao dakle zavidi čovjeku do srži, i želi ga neobuzdano sa sobom. Želi ga uvjeriti da je jednak Bogu, da mu je Bog neprijatelj i da je njegovo oslobođenje tek po Luciferu, koji će mu dati svjetlo za vidjeti. To svjetlo treba mason, preko postupnog usavršavanja i spoznavanja tajne nauke, prikrite običnim smrtnicima, dati drugima na upoznavanje, i tako dovesti Luciferu svo čovječanstvo. Zato su oni uvijek ti «prosvjetljitelji», koji po jakobinskom načelu i praksi rade sve «za narod, ali bez naroda». Hajvani su za vođenje.

Pobuna je to na koju đavao potiče protiv Božjeg zakona, nastojeći vođen očajničkom mržnjom baciti čovjeka u blato, predstavljajući ga prethodno božanstvom u samom sebi.

Mojsije prima Ploče sa Deset Zapovijedi na Brdu Sinaj. «Ljudska prava», prema tome, imaju svoj korijen u ispunjenju dužnosti prema Stvoritelju, i posljedično ljubeći sve ljude kao stvorene dobrotom Božjom.

I što je čovjek prema Prosvjetljiteljima?

Novi čovjek rođen iz Francuske Revolucije. Čovjek sa zidarskom mistrijom i pojasom, jest svakao «slobodni mason» ili «frankmason». Naslonjen je na stup sa dvjema pločama «Deklaracije o Ljudskim i Građanskim Pravima» urezanima u njima, čija je nakana zamijeniti Ploče Deset Zapovijedi Božjih. Oslanjajući se na ovu «Deklaraciju», koja je osnova Ateističke Države, Novi Čovjek, gazi i ubija svećenika, bacajući na zemlju papinu Tiaru i Krunu. Poviše, velikim slovima je ispisana trostruka lema masonerije: «Sloboda, Jednakost, Bratskvo».

Simbol ugrabljene Vatre, Baklje svjetla spoznanja, uzet je iz grčke gnostičke mitologije Ptolomeja koji nastoji ugrabiti svjetlo bogovima i dati ga čovjeku:

Masonerija se ne ustručava pokazati dokle je sve došao njihov proboj i položaj. Bahato, nesramežljivo, drsko jasno će Prometej prkositi na fontani Centra Rockefeller,

Na kojoj piše: «Prometej, učitelj svakog umijeća, donositelj tog ognja koji treba biti proban u svakom čovjeku».

Baklja Luciferovog svjetla je neizostavno prisutna u ezoteričkom do u sitnice izrađenom liku Bafometa – s plamenom poviše glave -, idola obožavanog od masona u najvišim stupnjevima:

Mnogi će misliti da je pretjerano smatrati baklju sotonskim simbolom, ali nažalost varaju se. Na osnovu spisa samog Antona Laveya – osnivače Sotonske crkve -, sotonska doktrina sažima se u veličanju i egzaltaciji čovjeka kao da bi bio Bog. Vjerovanje koje ide tome da se sotonista smatra u posjedovanju moći vršenja vlastite volje bez ikakvog straha od nekog Boga, ili od posljedica svojih činova. 1861-ve, okultista Ephis Levi u knjizi «Dogme i Rituali Više Magije» napravio je jednu ilustraciju Bafometa, koju smo upravo prikazali. Crtež prikazuje različite ezoterične principe, među kojima se ističe baklja prosljetljenja.

Za šire društvo, uz kokice u podsvijest mazluma preko Columbia Pictures

Ulazi i poznato postaje jedno svjetlo o kojem se ni ne sanja.

Pogledajmo sad oval u kojem je smješten Isusov lik, u horizotalnoj položaju:

Na što vas podsjeća? Oblik je oka koji sve vidi, Ozirisovog oka prisutog na vrhu gnostičke piramide. Nalazi se i na samoj novčanici od jednog dolara. Sve zajedno:

Idemo sad obratiti pažnju na glavu Isusa i čovjeka kojeg nosi na leđima. Koliko očiju vidimo? Tri, jedno oko pripada i Isusu i nošenom čovjeku. Na službenoj stranici Jubileja, stoji sljedeće tumačenje ove činjenice:

«Krist vidi Adamovim okom, i ovaj to čini Kristovim. Na taj način, svaki čovjek otkriva u Kristu, novog Adama, vlastito ljudstvo i budućnost koje ga očekuje, kontemplirajući u njegovom pogledu ljubav Oca.»

U Kristu otkrivamo vlastito ljudstvo, ili humanost? Što će mi moje ljudstvo? Meni treba Bog, i Isus je Bog. Ja trebam vidjeti Boga u Kristu, kao što i jest, ne sebe ni svoju ljudskost. Pazi: u Kristu nema ljudske osobe, već je jedna jedina Druga Božanska Osoba, tijelom postala, koja u istoj Osobi ima dvije naravi, ljudsku i božansku. Drugim riječima, u Kristu vidim ne sebe, već Otkupitelja koji to ne bi bio, da nije Bog. U Kristu mogu vidjeti ne sebe, već svoje grijehe koje je On otkupio svojom krvlju, i to otkupljenje se primjenjuje na moju i svačiju dušu ukoliko smo spremni okajati i pokajati se za svoje grijehe.

S druge strane, kad su tri oka bili ikada kršćanski motiv? Nikad, pa možda ni tad. Ali tri oka su masonski i kabalistički motiv:

Prisutni su od kad je čovjek na zemlji pravio spomenike idolima, poučen o tome u svom neznanju od samog đavla, prema jasnom podsjećanju Sv. Pavla pokrštenim poganima (1ª Kor, 10; 20,21): «Ne, tvrdim jednostavno da pogani žrtvuju đavolima a ne Bogu. A ja neću da vi budete u zajedništvu sa đavolima. Ne možete piti iz kaleža Gospodnjeg i demonske čaše, jednako ne može se sjediti pri stolu Gospodnjem i đavolsmom.» U suštini, to je njihov uzrok i tumačenje. Inače, u ezoteričnom kontekstu se prikazuje kao put u samospoznanje, višu svijest ili «nadsvijest», svijest o «duhovnom».

U hinduizmu je vrlo uočljiv i poznat, na čelu Šive:

Interesantno je pogledati i ovo sliku Šive, na kojoj je prikazan kako nosi na leđima tijelo mrtve i ljubljene Sati, zbog koje neutješno obilazi plačući cijeli svijet:

Obratite pažnju na položaj nogu, nakoso stavljene glave, i tjelo pridržano dvjema rukama. Cijeli stav je dosta sličan onom prikazanom na logotipu.

ZAKLJUČAK

Da li je Rupnik mason? Neću to reći, jer izvjesna indicija ili sličnost sa masonskim i ezoteričnim pojmovima i motivima nije dokaz da je tvorac nekog djela upravo mason. Međutim, kad bi on to bio, bilo bi moguće da radi upravo ovako. No, mišljenja sam drugog. Čovjek se, mislilac a prema tome i umjetnik, može do te mjere upiti izvjesnom ideologijom a da to i ne primjeti, te onda prenijeti to u djelo. Da li to dakle opravdavam? Bože sačuvaj. Ova umjetnost (ovog logotipa, ne znači sva Rupnikova djela; doista na ostalim, klikanjem na ovaj redak ih možete vidjeti, nisam uočio nešto poput ovog) odaje nekršćanske pojmove koji tu ne bi trebali biti, kojima tu nije mjesto. Mogući su izraz iskrivljenosti pojmova, ostavljanja tradicionalne kršćanske vizije i estetike. Svjedoči o prodoru novih, stranih kršćanskoj misli ideja.

Rupnik nije jedini. Pogledajte oko u Dvorani za Audijencije Pavla VI:

Te stravičnu skulpturu «Isusovog Uskrsnuća» u pročelju same dvorane:

Kad je bila prikazana javnosti sedamdesete, predstavljena je kao «Isus uskrsnuo iza atomskog rata», ili nešto slično. Meni liči na utvaru pri Halloweenskom «prazniku» (pravom đavolskom prazniku neobjašnjivo prohvaćen u anglosaksonskoj kulturi, koja sve više otvara sebi put i u Zapadnoj Evropi), koja lebdi među granama – o koje su obješene ljudske lubanje - osušenog drveta usred zajedljive močvare. Nekad osvjetljeno utvarnom, nemirnim snažno ljubičastim tonom. Oprostite na mojoj realnosti pri komentiranju ovih radova, ali kad bih vidio nešto lijepo, lako i prozračno prepoznatljivog kršćanskog duha, na kraju ću i o tome dati nekoliko primjera, rekao bih to.

Vratimo se ponovo na zajedničko oko Isusa i čovjeka. Krist vidi Adamovim okom? «Perfectus Deus, perfectus homo» (Atanazijsko Vjerovanje), «pravi Bog i pravi čovjek», ali ne dvije osobe, već jedna, Druga Božanska; jedan jedini subjekt, Bog Sin. Taj Bog uzima tijelo, Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama, nije to pobožanstvenjeni čovjek, već utjelovljeni Bog. «...njihova riječ se širi kao rak rana.», upozorava Pavao Timoteja (II Tim 2, 17) protiv utjecaja nevjernih. Neoarijevska «teologija» nijeganja Isusovog božanstva, smatrajući ga samo čovjekom, iznad svakog drugog ali na koncu konca samo čovjekom, ili pak Nestorovo krivovjerstvo koje uči dvije osobe, ljudsku i božansku prisutne u Kristu, mahom se proširilo unutar velikog djela bogoslovija Zapada. Jedan od glavnih eksponenata je i Kardinal Kasper, bliski Franjin suradnik čiju je teologiju sam Franjo nazvao «teologijom na koljenima», nesmetano i u vremenu dok nije bio kardinal (to je postao 21/02/2001) otvoreno širio svoj heretični nauk praktično niječući Isusova čuda nad materijalnim svijetom, govoreći da je to nadodatak napravljen prema vjeri koja «evolucionira» prve kršćanske zajednice, tvrdeći da Evanđelja nisu opis realnosti već poimanja vjere prvih kršćana; navodeći «teorije vizija» kao najraširenije «teorije uskrsnuća», ne naznačujući definitivno vjeru Crkve kakvom se uvijek ispovijedala; za njega je «pitanje djevičanstva Marijina barem teološki otvoreno»; uskrsnuće Lazara je kao fabula, literalna konstrukcija da «izgradi» vjeru, itd. (mišljenja sadržana u njegovim djelima, posebno Isus, Krist i Bog Isusa Krista.

Što ima onda biti čudno da kad je glava otrovana ovakvim krivovjerjem, da ta ista počne bulazniti, i u svo bulažnjenju ispolji prevaru autora tog bulažnjenja? Nikakvo čudo, burazeru, nikakvo čudo. Naprotiv, logično je da je tako. A u nekim stvarima ide se preko svake mjere. Gdje đavao želi najviše prodrijeti? U Crkvu, koju izvana ne može pobijediti, ali iznutra nastoji nanijeti najveću moguću štetu. Ovim svetohraništem u jednoj italijanskoj crkvi, kao da je ovijena zmija spremajući se na napad protiv koga se od iskona bori, Neshvatljivo da se tako nešto može uopće naći u bilo kojoj crkvi:

I zbog toga, kako rekoh, Rupnik nije sam. Plejade su Rupnika. Pogledajte zadnju Božićnu čestitku Svete Stolice:

Što vidite? Crno magare nasred čestitke, i stražnjicu okrenulo prema onom koji gleda čestitku. To ti se đavao ruga u lice. I to još crno magare. Ama zašto ga ne okreneš glavom prema Svetoj Obitelji, i smjestiš tamo u kutu, jer su i bik i magare tu, ali nisu brate moj protagonisti mrcine! Ali izgleda da treba naći neku «foru», te biti «nešto». Ali prijatelju, rugaj se meni, a ne Bogu!

Dopire puno toga u Crkvu, nečistog, mutnog. Pazi, prijatelju, razumna smo bića! Ne možeš uzimati zdravo za gotovo što god netko kaže. Kod mnogih pobožnih ljudi dešava se da nek li vide svećenika u svetom ruhu i na misi, sve valja. Što god kaže ili učini, u redu je. Tako u principu, makar ljudi nisu mahniti i imaju oči, ali u duhovnim stvarima vjernici se olako dadnu voditi od svećenika. Tako bi i trebalo biti, i oni kojima je prva odgovornost  da katolički pouče puk, to su svakako svećenici. Kad bi bogoslovi primali sto postotni nauk, bez imalo mrdanja i sve provjereno vjerom i razumom, u jednjoj jedinoj generaciji sve bi bilo obnovljeno i toliki problemi u Crkvi rješeni, da ne kažem svi.

Ali košta toliko. U karizmatskoj obnovi raširila se primjena nekih praksa od kojih barem nekoliko ih je, makar ti bio i neupučen, za staviti pod upitnik. Na primjer, tkzv. «odmor u Duhu». Svećenik položi ruke na vjernike, i ovi uglavnom mahom padaju ko pokošeni. Ti slučajevi su rašireni po svim meridijanima:

Zašto padaju? Bog čini da padnu? Što se događa? Neka energija, Božje djelovanje, što se događa? Ne znamo, to je pravi i najpošteniji odgovor. Svećenik moli, polaže ruke, vjernik pada (ne baš svi) ko pokošen. To vidimo. Razlog? Ne znamo.

Imamo li primjera za nešto slično u Svetom Pismu? Imamo, govorenja novim jezicima, ali koje skoro uvijek netko razumije. Istina je, Sv. Pavo govori o darovima i karizmama, međutim niti jedna nije ni čudna, ni strana, uvijek je u službi vjere i razumno je shvatljiva. Svak razumije što znači moliti se za nekoga polaganjem ruku, i da taj netko ukoliko ozdravi, da je to Božjim davanjem. Proroštva ako su takva, provjerena i sa smislom, isto tako. Govori li Pavao o «odmoru u Duhu»? Ne, braćo, ne govori.

Postupimo onda i razumno, ili da tako kažemo, po znanstvenoj metodi. Postoji li ovo među protestantima? I te kako, i među njima situacija je dosta nakaradna, i kratko se izražavam. Vrše se seanse polaganja ruku i ostalog, i ne malo puta rezultati podsjećaju više na opsjednuća negoli na Božji dar.

No, što je najgore, ovakva praksa, vrlo slična, postoji među hinduistima! Možete to vidjeti na sljedećem videu. Pripadnici ovih sljedbi padaju kao pokošeni unazad kad im guru položi ruke na čelo. Koji je duhovini uzrok ovih padova?

Zbog toga inzistiram da praksa vjere treba biti čista kao suza, i sve što mi je nejasno, što se ne podudara sa vjekovnom tradicijom Crkve, što nije nepobitno podržano Svetim Pismom i zdravim razumom, molim Vas, produžite. Da zaokružim, što više po starinski, to bolje. I da samo pojasnim jednu stvar: ima upravo među karizmatskim svećenicima takvih koji idu u najzabitije zemlje svijeta, Kristu tako oprečne kao Bahrein, Saudijska Arabija ili Jemen, i tamo propovijedaju po cijenu svog života. Nešto protiv? Pa zar ne učini Pavao u svoje vrijeme isto tako i da ja sad imadnem nešto protiv? Ne dao to Bog. Što je u redu, u redu je. Sve provjeravajte, zlo odbacite, dobro prihvaćajte, Duha ne trnite, ponovo nas podsjeća Sv. Pavao, i gluho bilo da to smetnem.

Sve provjeravajte. A ove stvari su dovoljan razlog za to. Puno se nedoličnih praksi olako prihvaća. Kardinal Jorge Mario Bergoglio, klečeći pred protestantskim propovjednikom u Buenos Aieres, primajući taj neki «blagoslov». To nije smetalo ni papinom propovijedniku, Ranieru Cantalamessa, inače poznatom katoličkom karizmatskom svećeiku koji je tu bio nazočan., na istom podiju na dva metra udaljenosti.

Znate šta? Ja ovo ne odobravam. Punina istine jest u Katoličkoj Crkvi, dragi moj prijatelju. Ti ljubi svakog živa, daj život za sve, ali ti trebaš jasno dati do znanja gdje je poklad vjere. Uostalom, kakav to blagoslov nakaniš se primiti? Zar ti Bog ne dade sve što ti treba za posvećenje? Vjeruješ li u to?

I onda, običaji se nastavljaju, ne prestaju preko noći. Na skorom susretu sa pentakostalcima, Franjo moli i prima «blagoslov» po pentakostalnom stilu:

Ja to ne potpisujem, i kažem da tako nije u redu.

Završavam ovo malo putovanje našom vjerskom svagdašnjicom. Rekoh nečeg lijepog za pohvaliti na kraju. Eh pa da, ima jedan slikar negdje skroz na jugu Španjolske, Raul Berzosa mu je ime, a mlad valan, i dičan brate. Pogledaj kakvu fresku naslika na plafonu crkve Bratovštine Muke Isusove u Malagi:

Kome je ovo ružno? Kome ovo nije duhovno? Koga ovo ne potiče na molitvu, na skrušenost, na nadu, na promjenu života, na okrepu ljepotom i Božjom i ljudskom? Voliš ići u ovakvu crkvu, ili u neku – tužno -, crkvu-magacin negdje u Austriji?