Bog zna okrenuti zlo na dobro. Također preko fenomena koronavirusa

Na svim aspektima. Na duhovnom, jer postaje jasnija izdaja kaloličke vjere izvršena iz samog (prividnog) vrha. Naizgled Crkvu stavili su pod noge svjetovnoj vlasti i njihovim moćnicima. O tome smo već kazali koju riječ. Prava Crkva ne može dopustiti pod cijenu života vanjsku regulaciju Božjeg kulta. Prije smrt, nego to dopustiti. Jednostavno, liturgija je Božja, ne naša, i tu se ne smije vrijeđati Boga. Kao što Sv. Šimun reče Gospi: "On će biti uzdignut na spasenje i osudu mnogima". U teškim vremenima stvari postaju jasnije.

Ali i na gospodarskom planu mnoge stvari postaju jasnije. Globalizam je pokazao svu svoju nemoć i apsurd. Poslovi koji su jako dobro išli, materijalno gledano, preko noći su padali do dna. Ali, pokazala si i još jedna stvar: vrijednost zemlje. Vrijednost samostalnosti i osiguranja, koliko toliko, osnovnih potreba. Novac više ne vrijedi, a i nema ga. Dok uzdržavana zemlja i dalje ima svoju vrijednost, i još veću. Pokazuje se zašto su komunisti od samog početka, od Rusije pa nadalje, nastojali oduzimati privatne zemljišne posjede, i strpavati seljake u fabrike da bi samo o njima ovisili. Nešto slično se događa i u ovom našem modernom društvu. Simptomatično je da i u EU primjenjuju "petogodišnje planove" upravo kao što je bio običaj u komunizmu. Planovi koji ne mogu vrijediti jer nemaju Boga sa sobom.

Ali kao po nekom instintku, mnogi su se odjednom sjetili ovih dva tri mjeseca, da imaju nešto zemlje i da bi je mogli raditi i održavati. Stoga, ponovno objavljujem članak (Prvi put ovdje, 2017: Čuvati zemlju, čuvati veliko blago ) koji sam već dva puta obljaviljivao na blogu (drugi put, 2018), ovaj put siguran sam bit će mnogo lakše prihvaćen:

Prije skoro godinu dana napisah jedan članak: "Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération", čija je poruka i dalje vrlo aktualna. Možda još i više gledajući zadnje podatke o emigraciji iz Hrvatske: u zadnje dvije godine čak 93 tisuće Hrvata je napustilo zemlju, uglavnom tražeći više novca negdje vani.

Radi se o procesu koji je u biti započeo industrijskom revolucijom. Počevši koristiti strojeve, buržoazija uspijeva dobiti veću proizvodnju, bilo samom proizvodnjom, bilo trgovinom. Veliki posjedi na kojima bi živjeli seljaci kao kmetovi postajali su neunosni. Mali zemljoposjednici ili kmetovi počeli su napuštati zemlju i puniti redove proleterijata. Tehnološki napredak čini da je potrebno manje radne snage za istu proizvodnju. Dolazi do viška radne snage.

Radnici se nude za bilo koje uvjete; rade preko svake mjere i mizerija se počinje instalirati u predgrađima. Dolaze revolucije. Glad čini da uvijek bude dobrovoljaca za buržoaske ratove kroz cijelo XIX stoljeće.

Ali proces je uvijek isti: konstantna idustrijalizacija doprinosi pražnjenju sela; upravo ono što je buržoazija i tražila. Ovisnu radnu snagu. Vrlo slično procesu vođenom od komunista u SSSR, kad su im otimali zemlju i posjed i slali ih u kovhoze.

Seljak je uvijek neovisan. Ima barem nešto za pojesti sa svoje zemlje. Uvijek je nepovjerljiv prema buržujima; ne peru mu pamet tek tako. Bolje reći nikako.

Zato jednostavno žele uništiti seljaka. Jer njihova neovisnost onemogućava da sa njama netko drugi radi po volji.

U ovom povijesnom procesu postojala je jedna zagrada, tj. vrijeme nakon drugog svjetskog rata kad se Evropa ponovno trebala izgraditi, i kad je trebalo pokazati da je komunizam nečovječan: živjelo se puno bolje na Zapadu.

Tada su plaće bile puno veće, kao i njihova kupovna moć. Danas kad naši ljudi idu vani, i općenito svi sa Balkana i dalje, misle da su onom vremenu. Da će za nekoliko godina uspjeti steći ne znam koliko. To vrijeme je definitivno prošlo. Plaće su tolike da ljudi jedva preživljavaju. Vani u principu zarađuju više, ali je standard mnogo viši i na koncu sve im izleti iz džepa. Rekli bismo da rade da se najedu i obuku, za zadovoljiti najnužnije čovječje potrebe.

A kakav je to onda život? Ima li to smisla? Postoji li kakva mogućnost da se to izbjegne?

Ima: ako imaš komad zemlje, nikad ga ne zapusti pod bilo koju cijenu. I ako nemaš, probaj tražiti udruge sa drugima u tom cilju. O tome sam napisao, polazeći od poruke one pjesme, idućeg dana: "Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine".

Što god posadiš u svojoj zemlji, tvoje je, i lišeno je bilo kakvog poreza. Ne dopusti da išta zaraste u korov. Radi se o cijeloj jednoj filozofiji života. Kombinirajući doprinose koje ti daje Bog preko zemlje, i drugi kakav posao, može znatno promijeniti tvoju situaciju i život ti učiniti mnogo ljepšim.

Probaj.

Kopiram dolje oba članka, makar ostavio prethodno poveznice na iste:

Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération

Ovu pjesmu kanadske folk-rok grupe "Mes Aïeux" koristim kao uvod u ono što želim reći u idućem osvrtu:

Pjesma je praćena hrvatskim prijevodom, ali u svakom slučaju tekst ide dolje (prvo original):

"Ton arrière-arrière-grand-père, il a défriché la terre 

Ton arrière-grand-père, il a labouré la terre 

Et pi ton grand-père a rentabilisé la terre 

pis ton père, il l'a vendu pour devenir fonctionnaire 

Et pi toé mon p'tit gars, tu sais pu c'que tu vas faire 

Dans ton p'tit trois et d'mi ben trop cher, frète en hiver 

Il te vient des envies de dev'nir propriétaire 

Et tu rêves la nuit d'avoir ton petit lopin d'terre 

Ton arrière-arrière-grand-mère, elle a eu quatorze enfants 

ton arrière-grand-mère en a eu quasiment autant 

Et pi ta grand-mère en a eu trois c'tait suffisant 

pis ta mère en voulait pas, toi t'étais un accident 

Et pi toé ma p'tite fille, tu changes de partenaires tout l'temps 

Quand tu fais des conn'ries, tu t'en sauves en avortant 

Mais y'a des matins, tu te réveilles en pleurant 

Quand tu rêves la nuit d'une grande table entourées d'enfants 

Ton arrière-arrière-grand-père, y'a vécu la grosse misère 

Ton arrière-grand-père, il ramassait les cents noires 

Et pi ton grand-père, miracle, y'est devenu millionnaire 

Ton père en a hérité, il l'a tout mit dans ses réers 

Et pi toé p'tite jeunesse tu doé ton cul au ministère 

Pas moyen d'avoir un prêt dans une institution bancaire 

Pour calmer tes envies de hold-uper la caissière 

tu lis des livres qui parlent de simplicité volontaire 

Tes arrières-arrières-grands-parents ils savaient comment fêter 

Tes arrières-grands-parents ça swingnaient fort dans les veillées 

Pis tes grands-parents ont connu l'époque yé-yé 

Tes parents ctait les discos c'est là qu'ils se sont rencontrés 

Et pi toé mon ami qu'est-ce que tu fais de ta soirée 

Éteins donc ta T.V. faut pas rester encabané 

Heureusement que dans vie certaines choses refusent de changer 

Enfiles tes plus beaux habits car nous allons ce soir danser"

"Tvoj pra-pradjed je prokčio zemlju

Tvoj pradjed je orao zemlju

I tvoj je djed iznajmljivao zemlju,

a tvoj otac je prodao da postane državni službenik.

I ti moj mali, znaš li što ćeš učiniti

U tvom malom stanu i previše skupom, zimi ćeš se tresti

Čeznuti ćeš da postaneš vlasnik

I sanjati noću da imaš svoj mali komad zemlje

Tvoja pra-pra baka, imala je četrnaestero djece

Tvoja prababa imala je gotovo jednako

I maleni tvoja je baka imala troje što je bilo dovoljno

A tvoja majka nije ih više htjela, ti si slučaj. 

I ti curo mijenjaš partnera svo vrijeme

Kad napraviš glupost spasavaš se pobačajem

Ali ima dana kad se budiš plačući

Kada noću sanjaš o velikom stolu okruženom djecom.

Tvoj pra-pradjed je živio u velikoj bijedi

Tvoje pradjed skupljao je svaki groš

A poslije toga tvoj dedo, čudo!, postao je milionar

Tvoje otac-nasljednik, uloži sve u svoju penziju.

I sada ti, mladiću nudiš svoju stražnjicu ministarstvu,

Nemaš ni jedne pare na računu,

I kad ti se prohtjedne napasti banku,

Umiruješ se čitajući knjige o "dobrovoljnoj jednostavnosti".

Tvoji pra-pradjedovi znali su feštati,

Tvoji pradjedovi žustro su plesali na proslavama,

Poslije tvoji djedovi upoznaše epohu "yeye"

Tvoji roditelji, "diskaći", upoznaše se u disku.

I sada ti prijatelju, što radiš po noći?

Ugasi televizor, nije potrebno biti komotan,

Srećom ima u životu stvari koje odbijaju promjenu,

Obuci se svečano, jer ćemo večeras plesati."

 

Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine

 

Želim podijeliti nekoliko ideja u ovom članku. Nadam se da nekoga mognu potaknuti za učiniti nešto slično predloženom

Vidimo, Hrvatsku napuštaju mnogi mladi i ne tako mladi dan za danom, godinom za godinu. U BiH situacija je još nezavidnija. Slično i u našem "komšiluku". I ne samo to, ovo liberalno ustrojstvo samo produbljuje bijedu i smanjuje dostojne mogućnosti za posao. Pogledajte na primjer kako je izgledala ekonomska klasa Pan-Am 747 krajem šezdesetih:

Liberalizacija samo ide smanjenju troškova, ostavljajući čovjeka pukim sredstvom bogaćenja. Čovjek postaje najobičnije radno sredstvo, gubeći dostojanstvo rada u pravom smislu riječi.

Ipak, gdje je problem, tu postoji i riješenje. Pogledajte ovaj čuveni članak žalbe i protesta zbog odlaska mladih iz Slavonije, sa izrazima poput ovog:

"Ostat ću i čekati dan koji mora jednom svanuti, dan kada će konačno gorjeti kontejneri jer više u njima neće biti ničega jestivoga, dan kada ćete zajedno s vašim gradonačelnikom bježati iz Banovine, iz grada, iz zemlje. Taj dan će doći jer i krava se sruši kada je izmuzete do umiranja, a ne dajete joj jesti. Taj dan mora doći, a tada ja neću biti otac koji nariče i maše svom djetetu u autobusu za Stuttgart. Ja ću biti onaj s palicom koji će vas čekati ispred!’"

Ili:

"”Više prijatelja imam u Irskoj, nego ovdje. Nije im lako, ali nisu imali izbora. Obiđite gradove i sela u Slavoniji  da se sami uvjerite koliko su tamošnje ulice puste. Hrvatska je poput žene koja je silovana, zlostavljana i opljačkana, a počinitelj je na slobodi. No, svi o tome šutimo”. tim riječima je M.V., mlada Slavonka, prija par dana javno potvrdila da je, nažalost, itekako istina da se Slavonije ubrzano prazni i tiho umire te da zavaravaju javnost oni kojima savjest nije čista i koji tvrde da mediji pretjeruju pišući o ubrzanom iseljavanju plodne ravnice."

Ili:

"“Znaš šta ću vam reć’ svima skupa, jebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi, novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg šupka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontejneru, jebite se svi skupa, ja se u ovo sranje od zemlje više ne vraćam!“, riječi su to zadnjeg mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u zadnji autobus na osječkom autobusnom kolodvoru minut prije 15. sati, zadnjem od njih četiri koji su u koloni napustili kolodvor samo tog dana, a peti im se pridružio u Slatini."

Na ovo i slično, odgovaram:

Nije tako. Nikad nije bilo lako. Potrošačko društvo učinilo nas je bolesno ovisnima o tolikim nepotrebnim stvarima. Dobro reče Sv. Jakov (4, 2-4):

"Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite. Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega."

Vjerujte, doista je tako. Život, ne samo Sv. Pismo, me nauči da je tako. Ima ne malo godina od kad sam ugledao ovaj svijet, i već imam dosta toga za porediti. Sjećam se, dok sam bio dijete par decenija iza (drugog svjetskog) rata, smatrao se ugojenim čovjekom ako bi bilo u njemu 90 kg "žive vage". A danas vidim ljudeskare i od 150 (sa kojih 40 čistog sala), stomačina pred njim da ne može hodati, a kuka! Pa odakle kukaš? Kako kukaš kad ima što da pojedeš?

Kažu mi: "i od makarona mogu se nabiti kile, ako ne jedeš što drugo ili raznovrsnije". Prijatelju, ja sam strugao šerpu sa makaronima, a znaš zašto? Možda ti trebam reći ono što danas već nije ni očigledno: nije bilo dovoljno ni makarona. Ručak je bio šnita kruha i tanjur čorbe, i seli!

Mladoženja je dovodio kući nevjestu i imali su sobu za sebe, i to je bilo dosta. S vremenom bi se osamostalili. I tako redom.

Danas, očito, ne želi se živjeti tako. Ali to znači da nisu u stanju prihvatiti realnost. Sigurno nije lako prihvatiti da se živi gore nego prije deset godina, ili ispod očekivanja. Ali ako to nisi u stanju prihvatiti, živjeti ćeš kao stranac svugdje, počevši od svoje domovine. Ne, ne će ti biti dobro u Irskoj. Liberalizam je i tamo učinio da se tek može preživljavati s poslom. Ne možeš ih tamo zarađivati, i ovdje ih trošiti. Pa makar i to bilo, gubiš, prosipaš svoj talenat negdje u svijetu dok propuštaš boriti se za domovinu. Taj propust nikad nećeš moći nadoknaditi.

Volim svoj narod koji ima dobrih osobina, voli društvo, lagano popiti kavu i pričati, pričati... Dosta je prirodan, i nekako lagan. Dosta direktan, i često srčan. Sve su to lijepe osobine. Ipak, ima ne malih mana: kao lud je za novcem, što ga čini vrlo nesretnim. Izlaže se gubitku duše za tu prokletu paru, i u stanju je za 500 eura više napustiti zemlju baš kao hajvan.

Rasipa se. Malo sam gdje vidio toliko volje i slasti za raskošću. Troši nemilice. Sve dadne "u sebe", u "dobra" (čitaj: skupa) kola, kuću, i sve redom. Za njega samog, koliko god treba. A za odreći se nečeg, prevrće kunu ispod mikroskopa.

Nadalje: nemoguće je sklon žalbi: žali se, žali se do u beskraj. Za sve su krivi političari, tajkuni, udbaši i tako redom. Sigurno da i jesu, ali ne formira se organizirani i konstruktivni otpor toj destrukciji. U tom smislu smo vrlo malo "socijalni" u kršćanskom smislu.

Na primjer, u novije doba, nakon publikacije Enciklike Rerum Novarum Lava XIII o socijalnim pitanjima, na Zapadu su se formirale mnoge udruge radnika i zemljoradnika koje su dignificirale ljudski rad i davale mu kršćansku dimenziju. Kooperative su dobile poticaj nakon Enciklike Quadragesimo Anno Pija XI tridesetih godina XX stoljeća, kao i druge varijante "alternativne ekonomije". Engleski katolički pisac Chesterton pokrenuo je "distribucijski pokret", ekonomsku viziju zasnovanu na socijalnom nauku Crkve i različit od socijalizma i kapitalizma. Te farme su zaživjele u Kanadi; brzo je bio optuživan za "antisemitizam" jer je između ostalog omogućavao gospodarsko gibanje neovisno o bankama. Poslije se pojavio i "Socijalni Kredit", koji je još jako živ i aktivan, no o tome ću pisati napose.

[Chestertonov autoportret, zasnovan na distribucijskoj lemi: "Tri hektara i jedna krava"]

Kod nas, možda zbog naše sklonosti prema individualizmu u gospodarstvu, sve ove realnosti nisu zaživjel, možda čak ni pustile klicu.

Idemo na konkretno: koji su sedam glavnih grijeha? To su: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost. Dok su kreposti koje nas čuvaju od glavnih grijeha: poniznost, darežljivost, čistoća, dobrostivost, umjerenost u jelu i piću, krotkost, revnost u dobru.

Dakle, tu je mana i tu je lijek protiv nje. Za škrtost lijek je darežljivost.

Na ovome se želim malo zadržati. Kod našeg naroda - a i kod tolikih drugih -, ako će se trošiti, onda je to samo za njega. Što god treba, ali nek je samo njemu ili možda njegovoj djeci. Žalimo se što su udbaši opljačkali zemlju i smještaju svoje, dok se iste ne znaju organizirati i pomoći tlačenima.

Moj konkretni savjet je u ovome: ako možeš, probaj sam kupiti napuštenu zemlju, i bez špekulacije čuvati je dok se ne preda bez zarade nekome vrijednom tko će tu htjeti ostati. Ili izdati uz povoljne uvjete.

Ako ne možeš sam, probaj sa dvoje troje praviti zajedničko vlasništo s istom nakanom.

I ako ne možeš, traži udruge zajedničkog vlasništva koje bi kupovale zemlju uz male uloge (ali puno "malih" postane dosta veliko) s istom nakanom.

Radi na ovoj ideji. Širi je dalje, netko će početi a i ti sam možeš to biti u stanju, makar u trećoj alternativi. Osobno već radim na tome. Ne možemo dopustiti da nam zemlju (ovo vrijedi posebno i za BiH) kupuju ne znam koji šeici i sl. Radi se o borbi za bijelu i kršćansku Evropu (nije "rasizam" reći "bijelu" jer upravo to se i napada; bolje reći radi se o odbrani onog što je napadnuto) i ta borba mora biti, osim duhovna, inteligentna i organizirana.

Kako se kalila Evropa

Čitam bijesni komentar jedne hrvatice (Sanja Beneta) zbog ljigave socijalne situacije u njenoj zemlji:

Imaš pravo Sanja da se ljutiš. Neoliberalizam uništava Hrvatsku, kao i cijelo susjedstvo. Ni u Francuskoj nije puno bolje, sudeći po tolikim prosvjedima.

Ali čekaj malo, djevojko. Nisi ti izmislila svijet, niti su ovakve okolnosti po prvi put među nama. Vratimo se unazad dvadeset, trideset, četrdeset godina. Vratimo se, napr., u Englesku prije sto godina:

ovakvi ljudi (i žene): gladni, bosi, ozebli, prljavi, isto odijelo cijeli mjesec; topi onu koru kruha deset minuta u ustima da zavaraš glad: tako se podiglo sve ovo što vidiš oko sebe.

Onda je došao ekonomski napredak šesdesetih i sedamdesetih, u Evropi i osamdesetih godina. Ali ta Evropa je podignuta preko one mizerije. I sada, kad gledam ove "izbjeglice", vidim ih uhranjenije i čistije nego naše pretke. Zašto ih smatrati nesposobnim da ti isti takvi podignu svoje zemlje? Logično je da tako treba biti. Kao što i naš narod, samo naš narod, treba podići svoju zemlju, i to preko mnogih žrtava.

Ženo draga, zar ti misliš da sam ja od jučer? Poznaješ li ti nekog koji je kao podstanar dijelio krevet s drugim (čisto ekonomski razlog, nikakva sodomija) da bi mogao dočekati kraj mjeseca? Bilo je lako do drugog, ali od drugog do prvog (u mjesecu) malo teže. Znaš ti onaj vic "Pita šiptar u samopozluzi jednu štrucu od kila i malu čajnu paštetu. Prodavač ironično podbada da li ćemu to biti malo. Šiptar odgovara da ako bude malo, on još kupi jedan lebac."? Tako sam gospođo i ja živio u svoje vrijeme, makar dosta vode prošlo svojim tokom od tada. I mojoj majci je padalo na pamet skočiti s mosta zbog neimaštine, ali izdržali smo. Tako se živjelo, kćeri.

Ali imali smo Boga uz nas. I Bog nas je hranio, i bilo je dobrih ljudi u blizini, i zrno po zrno, izdržasmo i išlo je na bolje.

Vidim, na tvom Facebook profilu nalazim i da u jogi tražiš nekakvu utjehu:

zato i misliš kako misliš. I dok tako budeš razmišljala, nikad ni sreće ni mira imati ne ćeš.

Ima Boga. Ima nade. Uvijek Bog otvara prozor kad ljudi vrata zatvaraju. Pogledaj kršćane u muslimanskim zemljama, kako drže nadu: "Bog mi je bizak, ne plašim se. Što mi može učiniti čovjek?"

Eto, želim ti vjeru. Vjeru da imaš, kao i svim Hrvatima, i svim okolnim slijepima i nesretnima.

A hvala ti na onih 70kn što si dala onom očajnom. Vidiš, sposobna si za neko dobro. Vjeruj, i imati ćeš više.

A ko zaboravi na bližnjeg, probudio se dao Bog prije nego što se vidi proklet.

Isus nije umnožio novac, već kruh. Veliko zlo i napast materijalizma

U simpatičnoj knjizi "Mladi Stepinac - Pisma zaručnici", Diana Batona (pseudonim autora), navodi se interesantna konstatacija mladog Stepinca, 1923., koji se tada pripremao za ženidbu sa Marijom Horvat. "Lojzek" piše Mariji u jednom od pisama koje se navode u spomenutoj knjizi (crna slova su moja):

"... Molim te, draga Marija, da za ovo vrijeme ne dolaziš u Krašić. Nastojmo oboje, Ti i ja, da ne damo nikakva povoda naklapanju, dok Božji svećenik ne blagoslovi zauvijek naš savez pred oltarom. Mi ćemo i naše vjenčanje obaviti mirno i tiho, kako doliku kršćanima. Ako Ti ja ne bih pisao češće, ne budi zabrinuta, jer sam Te uistinu zavoliio nakon Tvoga odgovora i mislim da ćeš mi donijeti blagoslov Božji. Vidim da Te ne mori briga za bogatstvom kako na žalost, svuda opažam. Evo, upravo sada zaredaše ženidbene pogodbe po Krašiću. Vjeruj mi, draga Marija, da su ne samo smiješne nego i ogavne, nedostojne kršćanina. Ali - danas je bog novac. Neograničena pohlepa obuzela je ljude te se više ne pazi ni na što. Toga ćemo se mi čuvati, a umjesto toga moliti i raditi. Želeći Ti svako dobro od Boga, srdačno Te pozdravlja - Lojzek".

Prije toga Alojzije je bio mladić koji se borio na strani Austrougarske u prvom svjetskom ratu. Pao u zarobljeništvo kod Soluna, i kod općeg rasula carskih trupa krajem rata javljeno je njegovim roditeljima da je poginuo u ratu. Ipak, vratio se živ i zdrav.

Počeo je studirati u Zagrebu, ali ondašnji svjetovni život mnogih mladih nije ga oduševljavao; naprotiv - vratio se u selo voditi inače bogato imanje.

Odlučio se za ženidbu, i tako upoznao Mariju Horvat. Brzo joj nudi ženidbu, na što ona rado pristaje. Alojzije je bio pristao mladić, kulturan, pobožan i jako dobar. Imao je veliko imanje, ali Marija je bila vrlo kulturna djevojka.

Da skratim: na njenom mjestu 9 od svakih 10 bi prihvatile vjenčanje; prihvatile "siguran posao" bogate domaćice. Ali Marija nije bila takva. Voljela je Alojzija i vidjela je da on treba ići za nešto drugo: on treba pripasti samo Bogu. Na koncu, Marija otkaže vjenčanje, i ostaje neudata do smrti u prometnoj nesreći kad je već Alojzije bio nadbibskup zagrebački, 1939., na putu u Krapisnke Toplice. Prevrnuo se autobus. Bilo je više ranjenih, samo ona mrtva!

"Vijest od Marijinoj smrti prenio je nadbiskupu Janko Matko. Kad je to čuo, problijedio je i odmah se spustio na pod, na koljena. Molio je za njezinu dušu".

Marija se žrtvovala da Alojzije poleti nesmetano ka sunčevim visovima, poput orla. Žrtva žene rađa velikane.

No, nije ovo tema ovog članka, već opažanje mladog Alojizije o velikom hrvatskom proklestvu: srebroljupstvu. Alojzije, koji se borio protiv Srbije, ne žali se na Kraljevinu Jugoslaviju, već na duhovno stanje svojih sunarodnjaka. Vidi da je to velika propast i prokletstvo njemu dragih.

Nije dakle ova groznica od koje toliki pate prema novcu, od jučer. Makar, rekao bih da se pogoršala tokom onih decenija kad se naši ljudi uputiše kao bez glave prema Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama, od šesdesetih pa na ovamo. Dođe novac, i ode blagoslov. Narod se izopačio, i postao bolestan od žeđi za novcem, uzrokom tolikih zala.

O svemu sam ovome počeo razmišljati kad sam čitao u četvrtu korzimenu nedjelju (čitanja su različita od novus ordo mise), o umnažanju kruha. Pita Gospodin Filipa (to je činio da ga kuša): "Gdje ćemo kupiti kruha za dati jesti tolikima?"... Odgovori Filip: "Dvjesta dinara nije dovoljno da svaki dobije zalogaj..." I onda kad je Andrija rekao da tu ima jedan dječak sa pet kruhova i dvije ribe, Gospodin ih uzme, blagoslovi, i dadne Apostolima da ih razdjele među mnoštvom.

Isus nije htio umnožiti novac! A mogao je! Ali nije htio! Čak i pita Filipa: "Gdje ćemo kupiti...?" Drugim riječima, Gospodin inzistira da bi dao do znanja da ne želi umnožiti novac, niti da je to potrebno za nahraniti tolike koji su došli da ga čuju.

Bog daje ono što je potrebno za tijelo i dušu: umnaža ono što je Bog stvorio: plodove žita; ne ono što je čovjek izumio i što vrlo lako postaje predmet pohlepe: novac.

Kad bi bilo po nama, kad bismo mi bili tamo, što bi mi tražili? Oh Gospodine, daj mi maraka, molim te! Daj ti nama maraka i eura u izobilju, a za ostalo ćemo lako!

To je odgovor našeg srca. To je ono što mi osjećamo i mislimo, u našem ljigavom prokletsvu, koje nas vuče sve dublje i dublje. Kad bi netko gledao naše ljude objektivno sa strane, rekao bi: ovi se plaše da će umrijeti od gladi, tako se ponašaju. A svi znamo da nema razloga misliti tako.

Ispitajmo same postavke naše vjere, i naš način života. Mnogo toga imamo za ispraviti.

Na koncu: unatoč svim manama koje vidim kod svojih, meni je moj narod najdraži na svijetu.

Kada je razborito plaćati djeci studij?

Poznato je da u USA postoji problem financiranja studija. Studenti se uglavom zaduže, a poslije kad nađu odgovarajući posao, vraćaju dug sa kamatama. U zadnjoj deceniji zaduženje studenata se udvostručilo; situacija je takva da nakon završenog studija neki će morati plaćati dug kroz cijelih 30 godina. Prema tome, radi se o željeznoj kugli koja se veže za vlastite noge, sve dok robija ne završi. Situacija predstavlja veliki problem u USA, i postaje razlog ljutnje mnogih suočenih s ovom apsurdnom situacijom.

Pogledajmo sada na ovaj problem i s naše perspektive, i iz jednog drugog kuta. Mnogi roditelji ulažu crno iza nokata da im djeca završe ovaj ili onaj studij. U najboljem slučaju, djeca nađu posao... ali gdje? Dosta ih odlazi vani. Neki nađu posao negdje u našim krajevima, nekad i na stotine km daleko. Postavljamo pitanje: da li je to baš neophodno? Koju korist imaju i roditelji i djeca od nečeg takvog? I nema potreba da govorim o promašenim fakultetima, onima s kojima nema zaposlenja. Služe da se mladi viđaju jedni s drugim i da možda cura nađe momka, i obrnuto. Tu im je sva korist, ako je uopće ima.

Možda je naš najveći promašaj kao nacije, kao i tolikih drugih zemalja koje nisu na prvom mjestu iz gospodarske perspektive, u tome što toliko mladog i sposobnog potencijala odlazi vani. Odlaze graditi tuđe države. Često, vrlo često, ne u struci koju su stekli velikim naporom. Na koncu, to znači da sva ona žrtva koju su roditelji, i oni sami, napravili da steknu raznorazna zvanja, na dobar način jest neplodonosna. Ne nama kao narodu. Ne ni samim roditeljima, koji vrlo često ostaju bez blizine svojih najdražih. Ne ni njima samima, koji se potucaju po svijetu od nemila do nedraga, mnogo puta radeći vani ono što kod nas ne žele ni pogledati.

Što smo postigli? Ništa. Ima li kakva prednost od svega ovoga? Nikakva. Oni prvi koji trebaju ovo shvatiti, jesu roditelji. Mladost nema dovoljno iskustva za razlučiti mudro o svom životnom putu. Puste se nositi strujom koja ih okružuje, a roditelji umjesto da ih upozore, još i plaćaju da idu tom istom stihijom.

Radi se o izgubljenih nekoliko vrijednih i značajnih godina života, u skupoj pripremi za posao koji nikad ne će postati realnost; u mnogo slučajeva. I ako ga bude, uglavnom ne vrijedi za naše društvo, nego tko zna gdje. Razlog ovom neredu i šteti jest u materijalističkom poimanju rada. Kako je kod nas? Ako zarađuješ dobro, onda je posao dobar. Bez ikakvog daljnjeg sagledanja od moralnosti samog posla, pa do utjecaja na obitelj i dalje na naciju i općenito na društvo.

Ne možeš željeti imati neki skupocjeni BMW (osim možda ako nisi kakav vidjelac iz Međugorja, kao kad je Ivan još par godina iza rata došao sa jednim takvim glanc BMW  na susret mladih) za ići na posao. Ne možeš željeti imati umivaonik od zlata kao neki arapin. Ne možeš ulagati u obrazovanje više nego što može dati.

Pravilo je slijedeće: trebaju studirati samo vrlo dobri učenici; da kažemo odlikaši. Ostali trebaju biti navikivani na pošteni rad u izvjesnim strukama. To nije sramota, već čast. Trebaju biti poučeni o štednji tako da u određenom momentu mognu početi samostalni rad ili projekt, moguće i u svojoj firmi za koju će biti pripremljeni kroz radno iskustvo. Osim toga, dok budu radili, ne će trošiti na fakultete bez budućnosti, ili sa neodgovarajućom budućnosti. Budućnošću koja nam oduzima ljude, umjesto da nam ih stvara i održava.

Ali zašto posao? Za postati svet. Ne može sve biti samo posao i materijalni probitak. Svaki pojedini treba nastaviti svoj duhovni razvoj. Treba rasti kao osoba, kulturno i duhovno.

Neki se dalje dive izvjesnim osobama koje su otišle vani i postigle velika priznanja. Bez daljneg, napr. Davor Pavuna je veliki i cijenjeni stručnjak (makar o kozmologiji je potpuno promašen - također njegov komentar o Vlč. Sucu je totalno diletantski; i ne idem dalje), ali komu je on služio svojim znanjem? Sigurno je služio i dobrim projektima, ali mrlja je na njegovoj prošlosti biti savjetnik u administraciji Obame, prljavog zločinca. Onda, čemu koristi to znanje? Ako ne da postanemo sveti i preko posla posvećujemo druge, baci ga u smeće.

[Što vrijedi postići cijeli svijet, a izgubiti dušu svoju?]

Kad budeš odlučivao i savjetovao svoje dijete o njegovim studijima i budućnosti, stani na loptu; dobro stani, razmišljaj sabrano i stavi Boga na prvo mjesto. Da li će to što tvoje dijete radi služiti njemu za vječno spasenje? Za biti kreposan vjernik? Za biti na usluzi Domovini (što je također jedna derivacija četvrte Božje Zapovijedi)? Da li će zbog tog posla biti odvojen sutra od tebe, od vas koji bi mu toliko mogli biti na usluzi u svoje vrijeme?

Uzmi za vrlo ozbiljno sva ova pitanja.

Čuvati zemlju, čuvati veliko blago

Prije skoro godinu dana napisah jedan članak: "Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération", čija je poruka i dalje vrlo aktualna. Možda još i više gledajući zadnje podatke o emigraciji iz Hrvatske: u zadnje dvije godine čak 93 tisuće Hrvata je napustilo zemlju, uglavnom tražeći više novca negdje vani.

Radi se o procesu koji je u biti započeo industrijskom revolucijom. Počevši koristiti strojeve, buržoazija uspijeva dobiti veću proizvodnju, bilo samom proizvodnjom, bilo trgovinom. Veliki posjedi na kojima bi živjeli seljaci kao kmetovi postajali su neunosni. Mali zemljoposjednici ili kmetovi počeli su napuštati zemlju i puniti redove proleterijata. Tehnološki napredak čini da je potrebno manje radne snage za istu proizvodnju. Dolazi do viška radne snage.

Radnici se nude za bilo koje uvjete; rade preko svake mjere i mizerija se počinje instalirati u predgrađima. Dolaze revolucije. Glad čini da uvijek bude dobrovoljaca za buržoaske ratove kroz cijelo XIX stoljeće.

Ali proces je uvijek isti: konstantna idustrijalizacija doprinosi pražnjenju sela; upravo ono što je buržoazija i tražila. Ovisnu radnu snagu. Vrlo slično procesu vođenom od komunista u SSSR, kad su im otimali zemlju i posjed i slali ih u kovhoze.

Seljak je uvijek neovisan. Ima barem nešto za pojesti sa svoje zemlje. Uvijek je nepovjerljiv prema buržujima; ne peru mu pamet tek tako. Bolje reći nikako.

Zato jednostavno žele uništiti seljaka. Jer njihova neovisnost onemogućava da sa njama netko drugi radi po volji.

U ovom povijesnom procesu postojala je jedna zagrada, tj. vrijeme nakon drugog svjetskog rata kad se Evropa ponovno trebala izgraditi, i kad je trebalo pokazati da je komunizam nečovječan: živjelo se puno bolje na Zapadu.

Tada su plaće bile puno veće, kao i njihova kupovna moć. Danas kad naši ljudi idu vani, i općenito svi sa Balkana i dalje, misle da su onom vremenu. Da će za nekoliko godina uspjeti steći ne znam koliko. To vrijeme je definitivno prošlo. Plaće su tolike da ljudi jedva preživljavaju. Vani u principu zarađuju više, ali je standard mnogo viši i na koncu sve im izleti iz džepa. Rekli bismo da rade da se najedu i obuku, za zadovoljiti najnužnije čovječje potrebe.

A kakav je to onda život? Ima li to smisla? Postoji li kakva mogućnost da se to izbjegne?

Ima: ako imaš komad zemlje, nikad ga ne zapusti pod bilo koju cijenu. I ako nemaš, probaj tražiti udruge sa drugima u tom cilju. O tome sam napisao, polazeći od poruke one pjesme, idućeg dana: "Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine".

Što god posadiš u svojoj zemlji, tvoje je, i lišeno je bilo kakvog poreza. Ne dopusti da išta zaraste u korov. Radi se o cijeloj jednoj filozofiji života. Kombinirajući doprinose koje ti daje Bog preko zemlje, i drugi kakav posao, može znatno promijeniti tvoju situaciju i život ti učiniti mnogo ljepšim.

Probaj.

Kopiram dolje oba članka, makar ostavio prethodno poveznice na iste:

Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération

Ovu pjesmu kanadske folk-rok grupe "Mes Aïeux" koristim kao uvod u ono što želim reći u idućem osvrtu:

Pjesma je praćena hrvatskim prijevodom, ali u svakom slučaju tekst ide dolje (prvo original):

"Ton arrière-arrière-grand-père, il a défriché la terre 

Ton arrière-grand-père, il a labouré la terre 

Et pi ton grand-père a rentabilisé la terre 

pis ton père, il l'a vendu pour devenir fonctionnaire 

Et pi toé mon p'tit gars, tu sais pu c'que tu vas faire 

Dans ton p'tit trois et d'mi ben trop cher, frète en hiver 

Il te vient des envies de dev'nir propriétaire 

Et tu rêves la nuit d'avoir ton petit lopin d'terre 

Ton arrière-arrière-grand-mère, elle a eu quatorze enfants 

ton arrière-grand-mère en a eu quasiment autant 

Et pi ta grand-mère en a eu trois c'tait suffisant 

pis ta mère en voulait pas, toi t'étais un accident 

Et pi toé ma p'tite fille, tu changes de partenaires tout l'temps 

Quand tu fais des conn'ries, tu t'en sauves en avortant 

Mais y'a des matins, tu te réveilles en pleurant 

Quand tu rêves la nuit d'une grande table entourées d'enfants 

Ton arrière-arrière-grand-père, y'a vécu la grosse misère 

Ton arrière-grand-père, il ramassait les cents noires 

Et pi ton grand-père, miracle, y'est devenu millionnaire 

Ton père en a hérité, il l'a tout mit dans ses réers 

Et pi toé p'tite jeunesse tu doé ton cul au ministère 

Pas moyen d'avoir un prêt dans une institution bancaire 

Pour calmer tes envies de hold-uper la caissière 

tu lis des livres qui parlent de simplicité volontaire 

Tes arrières-arrières-grands-parents ils savaient comment fêter 

Tes arrières-grands-parents ça swingnaient fort dans les veillées 

Pis tes grands-parents ont connu l'époque yé-yé 

Tes parents ctait les discos c'est là qu'ils se sont rencontrés 

Et pi toé mon ami qu'est-ce que tu fais de ta soirée 

Éteins donc ta T.V. faut pas rester encabané 

Heureusement que dans vie certaines choses refusent de changer 

Enfiles tes plus beaux habits car nous allons ce soir danser"

"Tvoj pra-pradjed je prokčio zemlju

Tvoj pradjed je orao zemlju

I tvoj je djed iznajmljivao zemlju,

a tvoj otac je prodao da postane državni službenik.

I ti moj mali, znaš li što ćeš učiniti

U tvom malom stanu i previše skupom, zimi ćeš se tresti

Čeznuti ćeš da postaneš vlasnik

I sanjati noću da imaš svoj mali komad zemlje

Tvoja pra-pra baka, imala je četrnaestero djece

Tvoja prababa imala je gotovo jednako

I maleni tvoja je baka imala troje što je bilo dovoljno

A tvoja majka nije ih više htjela, ti si slučaj. 

I ti curo mijenjaš partnera svo vrijeme

Kad napraviš glupost spasavaš se pobačajem

Ali ima dana kad se budiš plačući

Kada noću sanjaš o velikom stolu okruženom djecom.

Tvoj pra-pradjed je živio u velikoj bijedi

Tvoje pradjed skupljao je svaki groš

A poslije toga tvoj dedo, čudo!, postao je milionar

Tvoje otac-nasljednik, uloži sve u svoju penziju.

I sada ti, mladiću nudiš svoju stražnjicu ministarstvu,

Nemaš ni jedne pare na računu,

I kad ti se prohtjedne napasti banku,

Umiruješ se čitajući knjige o "dobrovoljnoj jednostavnosti".

Tvoji pra-pradjedovi znali su feštati,

Tvoji pradjedovi žustro su plesali na proslavama,

Poslije tvoji djedovi upoznaše epohu "yeye"

Tvoji roditelji, "diskaći", upoznaše se u disku.

I sada ti prijatelju, što radiš po noći?

Ugasi televizor, nije potrebno biti komotan,

Srećom ima u životu stvari koje odbijaju promjenu,

Obuci se svečano, jer ćemo večeras plesati."

 

Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine

 

Želim podijeliti nekoliko ideja u ovom članku. Nadam se da nekoga mognu potaknuti za učiniti nešto slično predloženom

Vidimo, Hrvatsku napuštaju mnogi mladi i ne tako mladi dan za danom, godinom za godinu. U BiH situacija je još nezavidnija. Slično i u našem "komšiluku". I ne samo to, ovo liberalno ustrojstvo samo produbljuje bijedu i smanjuje dostojne mogućnosti za posao. Pogledajte na primjer kako je izgledala ekonomska klasa Pan-Am 747 krajem šezdesetih:

Liberalizacija samo ide smanjenju troškova, ostavljajući čovjeka pukim sredstvom bogaćenja. Čovjek postaje najobičnije radno sredstvo, gubeći dostojanstvo rada u pravom smislu riječi.

Ipak, gdje je problem, tu postoji i riješenje. Pogledajte ovaj čuveni članak žalbe i protesta zbog odlaska mladih iz Slavonije, sa izrazima poput ovog:

"Ostat ću i čekati dan koji mora jednom svanuti, dan kada će konačno gorjeti kontejneri jer više u njima neće biti ničega jestivoga, dan kada ćete zajedno s vašim gradonačelnikom bježati iz Banovine, iz grada, iz zemlje. Taj dan će doći jer i krava se sruši kada je izmuzete do umiranja, a ne dajete joj jesti. Taj dan mora doći, a tada ja neću biti otac koji nariče i maše svom djetetu u autobusu za Stuttgart. Ja ću biti onaj s palicom koji će vas čekati ispred!’"

Ili:

"”Više prijatelja imam u Irskoj, nego ovdje. Nije im lako, ali nisu imali izbora. Obiđite gradove i sela u Slavoniji  da se sami uvjerite koliko su tamošnje ulice puste. Hrvatska je poput žene koja je silovana, zlostavljana i opljačkana, a počinitelj je na slobodi. No, svi o tome šutimo”. tim riječima je M.V., mlada Slavonka, prija par dana javno potvrdila da je, nažalost, itekako istina da se Slavonije ubrzano prazni i tiho umire te da zavaravaju javnost oni kojima savjest nije čista i koji tvrde da mediji pretjeruju pišući o ubrzanom iseljavanju plodne ravnice."

Ili:

"“Znaš šta ću vam reć’ svima skupa, jebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi, novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg šupka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontejneru, jebite se svi skupa, ja se u ovo sranje od zemlje više ne vraćam!“, riječi su to zadnjeg mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u zadnji autobus na osječkom autobusnom kolodvoru minut prije 15. sati, zadnjem od njih četiri koji su u koloni napustili kolodvor samo tog dana, a peti im se pridružio u Slatini."

Na ovo i slično, odgovaram:

Nije tako. Nikad nije bilo lako. Potrošačko društvo učinilo nas je bolesno ovisnima o tolikim nepotrebnim stvarima. Dobro reče Sv. Jakov (4, 2-4):

"Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite. Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega."

Vjerujte, doista je tako. Život, ne samo Sv. Pismo, me nauči da je tako. Ima ne malo godina od kad sam ugledao ovaj svijet, i već imam dosta toga za porediti. Sjećam se, dok sam bio dijete par decenija iza (drugog svjetskog) rata, smatrao se ugojenim čovjekom ako bi bilo u njemu 90 kg "žive vage". A danas vidim ljudeskare i od 150 (sa kojih 40 čistog sala), stomačina pred njim da ne može hodati, a kuka! Pa odakle kukaš? Kako kukaš kad ima što da pojedeš?

Kažu mi: "i od makarona mogu se nabiti kile, ako ne jedeš što drugo ili raznovrsnije". Prijatelju, ja sam strugao šerpu sa makaronima, a znaš zašto? Možda ti trebam reći ono što danas već nije ni očigledno: nije bilo dovoljno ni makarona. Ručak je bio šnita kruha i tanjur čorbe, i seli!

Mladoženja je dovodio kući nevjestu i imali su sobu za sebe, i to je bilo dosta. S vremenom bi se osamostalili. I tako redom.

Danas, očito, ne želi se živjeti tako. Ali to znači da nisu u stanju prihvatiti realnost. Sigurno nije lako prihvatiti da se živi gore nego prije deset godina, ili ispod očekivanja. Ali ako to nisi u stanju prihvatiti, živjeti ćeš kao stranac svugdje, počevši od svoje domovine. Ne, ne će ti biti dobro u Irskoj. Liberalizam je i tamo učinio da se tek može preživljavati s poslom. Ne možeš ih tamo zarađivati, i ovdje ih trošiti. Pa makar i to bilo, gubiš, prosipaš svoj talenat negdje u svijetu dok propuštaš boriti se za domovinu. Taj propust nikad nećeš moći nadoknaditi.

Volim svoj narod koji ima dobrih osobina, voli društvo, lagano popiti kavu i pričati, pričati... Dosta je prirodan, i nekako lagan. Dosta direktan, i često srčan. Sve su to lijepe osobine. Ipak, ima ne malih mana: kao lud je za novcem, što ga čini vrlo nesretnim. Izlaže se gubitku duše za tu prokletu paru, i u stanju je za 500 eura više napustiti zemlju baš kao hajvan.

Rasipa se. Malo sam gdje vidio toliko volje i slasti za raskošću. Troši nemilice. Sve dadne "u sebe", u "dobra" (čitaj: skupa) kola, kuću, i sve redom. Za njega samog, koliko god treba. A za odreći se nečeg, prevrće kunu ispod mikroskopa. 

Nadalje: nemoguće je sklon žalbi: žali se, žali se do u beskraj. Za sve su krivi političari, tajkuni, udbaši i tako redom. Sigurno da i jesu, ali ne formira se organizirani i konstruktivni otpor toj destrukciji. U tom smislu smo vrlo malo "socijalni" u kršćanskom smislu.

Na primjer, u novije doba, nakon publikacije Enciklike Rerum Novarum Lava XIII o socijalnim pitanjima, na Zapadu su se formirale mnoge udruge radnika i zemljoradnika koje su dignificirale ljudski rad i davale mu kršćansku dimenziju. Kooperative su dobile poticaj nakon Enciklike Quadragesimo Anno Pija XI tridesetih godina XX stoljeća, kao i druge varijante "alternativne ekonomije". Engleski katolički pisac Chesterton pokrenuo je "distribucijski pokret", ekonomsku viziju zasnovanu na socijalnom nauku Crkve i različit od socijalizma i kapitalizma. Te farme su zaživjele u Kanadi; brzo je bio optuživan za "antisemitizam" jer je između ostalog omogućavao gospodarsko gibanje neovisno o bankama. Poslije se pojavio i "Socijalni Kredit", koji je još jako živ i aktivan, no o tome ću pisati napose.

[Chestertonov autoportret, zasnovan na distribucijskoj lemi: "Tri hektara i jedna krava"]

Kod nas, možda zbog naše sklonosti prema individualizmu u gospodarstvu, sve ove realnosti nisu zaživjel, možda čak ni pustile klicu.

Idemo na konkretno: koji su sedam glavnih grijeha? To su: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost. Dok su kreposti koje nas čuvaju od glavnih grijeha: poniznost, darežljivost, čistoća, dobrostivost, umjerenost u jelu i piću, krotkost, revnost u dobru.

Dakle, tu je mana i tu je lijek protiv nje. Za škrtost lijek je darežljivost.

Na ovome se želim malo zadržati. Kod našeg naroda - a i kod tolikih drugih -, ako će se trošiti, onda je to samo za njega. Što god treba, ali nek je samo njemu ili možda njegovoj djeci. Žalimo se što su udbaši opljačkali zemlju i smještaju svoje, dok se iste ne znaju organizirati i pomoći tlačenima.

Moj konkretni savjet je u ovome: ako možeš, probaj sam kupiti napuštenu zemlju, i bez špekulacije čuvati je dok se ne preda bez zarade nekome vrijednom tko će tu htjeti ostati. Ili izdati uz povoljne uvjete.

Ako ne možeš sam, probaj sa dvoje troje praviti zajedničko vlasništo s istom nakanom.

I ako ne možeš, traži udruge zajedničkog vlasništva koje bi kupovale zemlju uz male uloge (ali puno "malih" postane dosta veliko) s istom nakanom.

Radi na ovoj ideji. Širi je dalje, netko će početi a i ti sam možeš to biti u stanju, makar u trećoj alternativi. Osobno već radim na tome. Ne možemo dopustiti da nam zemlju (ovo vrijedi posebno i za BiH) kupuju ne znam koji šeici i sl. Radi se o borbi za bijelu i kršćansku Evropu (nije "rasizam" reći "bijelu" jer upravo to se i napada; bolje reći radi se o odbrani onog što je napadnuto) i ta borba mora biti, osim duhovna, inteligentna i organizirana.