Ubili su tvog oca, majku, brata, sestru, sina, kćer, rođaka... braću!

290 ubijenih u Sri Lanci, i može biti i više. Pet stotina ranjenih, tko zna koliko ih može umrijeti od tih. Plus sva arogancija koju vidimo po svijetu sličnih ubojica, i tolika ubojstva koja ne možemo nabrojiti.

[Isusov lik pun krvi ubijenih u crkvi u Sri Lanci. To je rat protiv kršćana]

Dovode cinično uza sve to sve više i više takvih u Evropu, i inače u zemlje nekad kršćanske uz očitu nakanu. Smiju se nad kršćanskim žrtvama, kaoo Macron i PM Édouard Philippe pri ulasku u vatrom uništen Notre Dame: kao da uživaju:

Jasno je rekao čovjek koji je radio za Rothschilda, i po svemu sudeći još uvijek: "cijeli svijet gleda na nas da ga osvijetlimo".

Usput: da izgori hrastovina od 300 godina koja je u krovu Notre Dame, treba nešto više od plamena:

Na napadu na džamiju u NZ - izrežiran po svemu sudeći - sve sami osjećaji pažnje prema muslimanima:

a sad kršćani ne postoje:

Ne spominju ni napadače: islamsku organizaciju National Thowheeth Jama’ath (NTJ), dok je jedan od njihovih objavljivao videozapise na YouTube bez problema 

(dok na kanalu ja isti ne znam koliko su videa stavili pod restrikciju, ili zabranili uz prijetnju ukidanja kanala). To ide ovako: kad neki video rekao što bilo, ima samo malo pregleda, puštaju ga i daju iluziju slobode. Ali kad počne imati više od tisuću pregleda, i nije po volji NSP, odmah restrikcija ili brisanje kanala. Ne podsjeća li vas ovo na komunizam? Vrlo slično, ako nije i gore. Veće su mogućnosti kontrole, a i zlo napreduje, ne smanjuje se.

No, ponavljamo put Našeg Gospodina i Boga Isusa Krista. "Ono što su meni činili, i vas čeka", rečeno je i ako ne bi bilo tako, nešto ne ide u redu. Ako smo prijatelji svijeta, u smislu da njima pripadamo, bit ćemo slavljeni od njih... ali bili bi izdajnici.

Od prvog dana je tako. Atanazije Sinajski (630-701) - dakle, svjedok islamskog prodora iz prvih dana - opisuje: "ovi (muslimanski) osvajači gori su možda od đavola, jer nakon svega, demoni se plaše i zaziru od Kristovih misterija, njegovog Presvetog Tijela (Euharistije), križa... i mnogih drugih stvari. Ali ovi đavoli u ljudskom tijelu bacaju sve to pod svoje noge, rugaju se, pale vatru nad svetinjama, uništavaju ih (Raymond Ibrahim, Mač i Sablja - Sword and Scimitar, str. 27).

To je bit svega, dolazilo odakle dolazilo: mržnja na spasenje koje dolazi od Sina Božjeg. "Jer nije dano pod nebom drugo ime u kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista". Nema spasenja u ničemu drugom, niti ga mogu imati ni Židovi koji odbacuju Krista, ni muslimani, ni idolopoklonici ni bezbožnici. Jer svi oni traže spasenje ljudskim naporom, što je nemoguće. Čovjek nakon pada prvih roditelja ne može se podići iz blata u kojem se nalazi: samo Bog čovjekom postao svojim Tijelom pravi most za dobiti milost i spasiti se.

Spasenje koje je skupo, bez daljneg. Ali ne plaši se stado malo, muke ovog svijeta su prolazne.

Svaki dan čitam tradicionalni misal, gdje se spominje pored ostalih mučenika i mučenica, napr. Felicita. A znate što je ona učinila? Rekao joj je poganski kralj: ako ne odbaciš Krista, ubiti ćemo prvo tvoje sedmero djece, a onda tebe. Nije pristala. I našla je spasenje i svoju djecu na Nebu, uz Isusa i njegovu Majku. I odatle njen zagovor dolazi nam u pomoć kroz stoljeća.

Ne plaši se stado malo.

"Zbog Tebe nas odvode kao ovce na klanje". «Ti si kriva!» Zašto muslimani siluju zapadne žene?

Siromašna pakinstanska kršćanka iz Pandžaba; silovana od četvoro muslimana. Nakon toga, svučena do gola i izrugivana ulicom.

To je Islam, nadahnut od Protivnika Božjeg:

 «Ti si kriva!» Zašto muslimani siluju zapadne žene?

Ponovno objavljujem članak od prije tri godine, koji vrijedi za sva vremena jer se dotiče suštine ove zablude:

U ovom članku Raymond Ibrahim potcrtava da fenomen napastovanja, agresija i silovanja muslimana nada evropskim ženama (u analiziranom slučaju) nije proizvod slučaja, već duboko ukorijenjen u nauku i muslimanskom iskustvu od samog početka, počevši od Muhameda istog. Slijedi članak, utemeljen na originalnim izvorima i aktualnim arapskim piscima. Prilažem uz članak nekoliko umjetiničkih radova vezanih za temu i riječi Sv. Tome Akvinskog o "sekti muhamedovaca".

Jesu li zapadne žene odgovorne jer potiču muslimane na silovanje? Neki evropljani baš i vjeruju da je tako.

Nedavno, nakon što je jedna austrijska djevojka od dvadeset godina bila napadnuta, izudarana i opljačkana od četvorice afganistanaca dok je čekala na jednoj autobuskoj postaji u Beču – uključujući jednog koji je «počeo grabiti me rukama za kosu, ističući da od tamo odakle je on nema plavuša» - policajac je odgovorio na njenu tužbu  govoreći (žrtvi) da je trebala obojiti kosu:

«Na početku sam bila puna straha, ali sada sam ljuta više nego drugo. Nakon napada, rekli su mi da žene ne smiju stajati tamo nakon osam uvečer. I također su mi dali drugi savjet, govoreći mi da bih trebala obojiti kosu u crno te jednako ne oblačiti se na tako provokativan način. Indirektno to znači da sam u jednu ruku bila kriva za ono što se desilo. To je jedna neshvatljivo ogromna uvreda.»

Ova djevojka nije bila prva žrtva za osuditi. Prema editoru tjednika FrontPage, Jamie Glazgov:

Odgovor gradonačelnice Kelna, Henriette Reker na napade prema ženama u vrijeme njene uprave (kada su 1.000 njemačkih žena bile seksualno napadnute ili silovane od muslimanskih migranata) sastojao se u ruženju žrtvi, što sugerira da su one na neki način bile tražile upravo takav tretman. Ona se obvezala osigurati da će žene promijeniti svoje ponašanje, da više no provociraju muslimane da ih ne bi ponovo napali. Sada će biti objavljeni „on line“ savjeti ženama da bi ih mogli pročitati i pripremiti se... Rješenje norveške profesorice sveučilišta u Oslu, Dr. Unni Wikan u vezi velike stope muslimana u krivičnim djelima silovanja norveških žena nije u tome da silovatelji budu kažnjeni, već da norveške žene „preuzmu svoj dio odgovornosti“ za silovanja jer ih muslimani nalaze pobudljivima zbog načina oblačenja norvežanki. Norveške žene, savjetovala je, „trebaju shvatiti da živimo u jednom multietničkom društvu i prilagoditi se istom“.

Ovi odgovori prelaze preko činjenice da su od samog postanka Islama prije 14 stoljeća,  evropske žene – pa čak i redovnice – uvijek bile prikazivane kao seksualno izopačene po naravi.

<Giulio Rosati, Inspekcija nove kandidatice za harem>

<«Takav je slučaj i sa Muhamedom, koji je zaveo narode obećavajuči im tjelesne užitke, na što ih potiče vlastiti neuredni nagon. Sukladno obećanjima, dao im je i zapovijedi, koje tjelesni ljudi su rado voljni poslušati, dopuštajući svaku raskalašenost.» Sveti Toma Akvinski. Suma protiv pogana. Knjiga I, gl. 6.>

Ovo je lako uvidjeti ispitivajući srednjovjekovne muslimanske percepcije bizantiskih žena. (Početni kontakt Islama s Evropom u VII stoljeću bio je preko Kršćanskog Bizantijskog Imperija; to je jedan dobar uvid u islamsko viđenje evropskih žena.) Imajte u vidu iduće izvatke iz knjige Bizantija viđena od arapa, od Nadia Maria el-Cheikh:

«Jedna karakteristika koju su arapski muslimnai neizbježivo pripisivali bizantskim ženama bila je krasota... Ova značajka; ljepota, posebno je bila pridruživana bizantskim ženama. Bizantkinje se opisuju kao plavuše bijele kože, ravne kose i plavih očiju.

Ovo gledište seže do Muhameda. Prorok je upitao jednom svog novog obraćenika: 'Sviđajuli ti se žene Banu al-Asfara?' –'Od naroda žute kose' – nastojeći zadobiti ga za džihad u Bizantiji i pobrati njegove plodove, koji u ovom slučaju bi bili mogućnost otimanja plavih žena. 'Oh, Abu Wahb', Muhamed je dalje ulagivao, 'zar ne bi volio imati na desetke bizantskih žena i ljudi kao konkubine i sluge?'. Wahb odgovori: 'Oh, Poslaniče Alahov... vidim li bizantske žene, plašim se da neću biti u stanju supregnuti se. Nemoj me molim te napastovati sa njima...» (Ovdje se može vidjeti arapskitasfir.

Jedna kraća verzija ove narative također se nalaziu Ibn Ishaq, The Life of Muhammad – prijevod A. Guillaume, New York, Oxford University Press, 1977, 602-603.)

Ovo preferencijalno nagnuće ne odnosi se samo na arape. U vezi turaka, Bernar Lewis piše u Islam i Zapad, «evropljani su se vidjeli u prvom redu kao kršćani kojima prijeti novi nalet starog islamskog neprijatelja... Među defektima i manama pripisivanih turcima, dominirale su dvije teme: svojevoljno vršenje političke moći i raspuštena bludnost. Tako su sveopće bile ove značajke da su vrlo snažno odjeknuli u onim krugovima u kojima bi bili tretirani, bilo u književnosti bilo u slikarstvu...»

Na nesreću evropskim ženama, također su se i prometnule u primjer «fatalne žene» za muslimane. Nastavlja autor Bizant viđen od arapa:

<«Raj muhamedovaca, ipak, samo je prikladan beštijama; jer gadljivi senzualni užitak jest sve što njihovi vjernici tamo očekuju.» Sveti Alfonso de Ligoriio. Povijest Hereza i sukladna pobijanja.>

«U našim muslimanskim tekstovima, bizantske žene su snažno povezane sa seksualnim nemoralom... Naši izvori pokazuju ne bizantske žene, već kako na njih gledaju muslimanski pisci, koji su ih uzimali za simbol žene-nagrade u njihovom raju – i stalno viđene kao jedna potencijalna opasnost, posebno radi napadno raskalašenog promiskuiteta...»

Zatim tu dolazi  Muhamedova tvrdnja da ne postoji «Fitna više štetna za muškarce nego što su to žene.» El-Cheikh objašnjava:

“Fitna, što znači nered i kaos, odnosi se na prekrasnu fatalnu ženu koja čini da muškarci izgube svoju samokontrolu. Fitna je ključni pojam za definiciju opasnosti koje žene, konkretno njena tijela, su u stanju izazvati i poremetiti u mentalnom sklopu arapskih muslimana...»

<Tržnica robova, Jean-Léon Gérôme, 1884>

<«Nijedna Božja riječ izgovorena od proroka koji su živjeli prije njega daje svjedočanstvo o njemu (Muhamedu); štoviše, totalno izokreće spise Staroga i Novoga Zavjeta, čineći od nih fantastične priče, kako se vidi u njegovim spisima. Zbog toga je i lukavo zabranio svojim sljedbenicima čitanje knjiga Staroga i Novoga Zavjeta, da se preko njih ne bi uvjerili u lažnost njegovih tvrdnji. I tako, dajući lakoumno vjeru u njegove riječi, vjeruju mu s lakoćom. Sveti Toma Akvinski. Suma protiv pogana, Knjiga I, gl. 6.>

Cheikh dokumentira muslimanske tvrdnje prema kojima su bizantske žene (ili «bjelkinje») bile «najbesramnije žene na svijetu»; da, «jer uživaju u općenju su naklonjene bludnim odnosima»; da je «blud nešto uobičajenu u bizanstkim gradovima i pijacama», toliko da  «redovnice u manastirima izlaze na kule nuditi se redovnicima.»

Zaključuje pisac Bizant viđen od arapa:

«Dok je jedna značajka naših (muslimanskih) izvora nikad ne negirati ljepotu bizantskih žena, dojam koji predočavaju o njima preko svojih opisa je sve više nego lijep. Njihove predstave su, prema prilikama, pretjerane, skoro karikaturirane, pretjerano negativne... Takve zgode (seksualnog promiskuiteta) su jasno daleko od bizantske stvarnosti i trebaju biti priznate kao ono što jesu: nastojanja ocrnjenja i ogovaranja jedne rivalne kulture preko pretjerivanja popustiljivosti kojom je bizantska kultura tretirala svoje žene... U suštini, u Bizantu, od žena se očekivalo da budu povučene, stidljive, umjerene, i da se posvete svojim obiteljima i vjerskim obvezama... Ponašanje većine bizantskih žena bilo je vrlo daleko od predstava koje se nalaze u arapskim spisima.»

Malo se toga promjenilo kojih 1400 godina nakon osnutka Islama: evropske žene su i dalje viđene kao naravno razuzdane i tako izazovne prema muslimanima, potičuči ih na silovanja.

Tako je prošlog prosinca u Velikoj Britaniji jedan musliman i otac četvoro djece «odvukao jednu mladu namještenicu iz jednog puba i silovao je kroz tri sata, dok joj je govorio «vi bijele žene ste dobre za ovo». Drugi musliman je zvao jednu praktično djevojčicu od 13 godina «mala bijeli ološ» - engleski izričaj za «izgubljenu promiskuitnu ženu» - prije nego što ju je silovao.

Nakon što je bila otkrivena endemska (prema rođenim engleskinjama od strane posebno pakistanaca – policita je to znala, ali nije se htejlo objavljivati radi zazora od optuživanja za rasizam) seksualna zloraba od strane muslimana, jedan hodža u Velikoj Britaniji je priznao da se mulimanima pokazuje da su žene «građani druge klase, malo više od namještaja ili posjeda prema kojima imaju apsolutni auktoritet», i da «hodže propovijedaju jedan nauk koji ocrnjuje sve žene, ali da pri tom tretiraju bijele ne muslimanske žene s posebnim prezirom.»

Ovaj mentalitet ne ograničava se na Veliku Britaniju. Jedan musliman koji je skoro ubio svoju njemačku žrtvu od 25 godina dok ju je silovao – uz povike «Alah!» - pitao ju je da li je uživala. Drugi muslimanski migrant je rekao da su «njemačke djevojke tamo samo radi seksa». U Austriji, jedan «čovjek arapskog izgleda» približio se jednoj ženi od 27 godina na jednoj autobuskoj postaji, spustio si pantalone i «sve što je mogao reći bilo je seks, seks, seks», sve dok žena nije zaviknula i pobjegla.

Ukratko, drevni islamski motiv gledi pretpostavljenego promiskuiteta evropskih žena je živ i jako aktualan, i nastavlja opravdavati nasilje i silovanja prema zapadnim ženama.

Ipak, i u ovom predmetu Islam će se moči vidjeti potpomognut od svojih ljevičarskih savaznika. Jer, jednako kako je Ljevica radila mnogo i teško za predstaviti islamsku netolerantnost i terorizam kao posljedicu krivice Zapada – zbog krštaskih ratova, kolonijalizma, karikatura, zbog Izraela, pa čak i zbog same slobode izražavanja (koja prema Islamu ne bi baš trebala da ostane takva) – sada se svom ovom spisku nadodaje i «zbog zapadnog promiskuiteta», kao jedan od razloga koji potiču muslimane na nasilje, i još gore od toga.

Zašto su kršćani masakrirani u Egiptu? Realni svijet, i svijet šuplje naprednjačke “teologije”; mjesto i uloga Frljićeve hule

Polazim od članka Raymonda Ibrahima o masakru egipatskih kršćana na Cvjetnicu, popraćen mojim komentarima kao i zaključnim razmišljanjem.

Devetego travnja – na Cvjetnicu, s kojom počinje Veliki Tjedan – dvije kršćanske crkve u Egiptu bile na udaru bombaškog napada, ostavljajući barem 50 mrtvih vjernika i blizu 130 ranjenih ili osakaćenih. (Slike, koje TV ne želi prikazati, možetevidjeti ovdje.)

Manje od četiri mjeseca ranije, oko Božića, druga crkva je bila metom bombaškog napadaa, ostavljajući 27 mrtvih vjernika – prvenstveno ženu i djecu – i blizu 70 ranjenih. Na Novu Godinu 2011, druga kršćanska crkva je bila napadnuta, ostavljajući 23 mrtvih.

2013-te, skoro 70 ckrvava u Egipto su bile napadnute, mnoge spržene do temelja od sljedbenika Braće Muslimana.

Osim toga, tu su mnogi ostali “manji” napadi na egipatske crkve: neuspjeli pokušaji podmetanja eksploziva, natpisi puni mržnje i poticanja “ljute rulje” koja su tako “svakodnevna” da ne primaju praktično nikakvo medijsko porkriće na zapadu.

Samo se treba poslušati riječi i pouke nekih egipatskih muslimanskih propovijednika za shvatiti zašto su egipatski kršćani – koji su masakrirani sve češće i češće – i njihove crkve pod konstantnim napadima.

Uzmimo za primjer doctora Ahmeda al-Naqib. Studirao je na najboljim islamskim madrasama, uključujući Al Azhar; autor je brojnih knjiga o islamskom Nauru, primio je nagrade i odlikovanja za svoja akademska postignuća i redovito ima prostor na televiziji. U jednom programu komentira jedan raniji napad muslimanske rulje na jednu egipatsku crkvu. Nešto što je potpuni cinizam ali u savršenom skladu s islamskim naukom mediji i vlada uvijek označavaju kao fitna, arapski pojam koji označava napast ili napad protiv kojeg Islam zapovijeda svojim sljedbenicima oduprijeti se.

Citirajući glavne islamske tekstove uključujući Kuran, Dr. Naqib je objasnio da je otvorena egzibicija shirka – najgoreg grijeha u Islamu, sadržana u štovanju “nekog drugog” osim Boga,  što je naziv kojim Kuran optužuje kršćane jer vjeruju u Trojstvo – najgori oblik fitne, gori od ubojstva i prolijevanja krvi.

Drugim riječima, i kako je u nastavku svog izlaganja ostavio potpuno jasno, fitna (uvreda) nije u tome da muslimani napadaju kršćanske crkve – daleko od toga -, već kada se dopušta kršćanima ponositi se svojim shirk (ili «hulama») u crkvama blizu muslimana.  Radije je boriti se protiv takvih okolnosti – i to do točke «ubojstva ili prolivanja krvi».

Drugim riječima: muslimanima su – i na bazi čiste islamske doktrne – kršćani utjelovljenje krivnje zbog toga što jesu što jesu.

Dalje imamo Dr. Yasser Burharni, lice egipatskog salafističkog pokreta, jednako ovjereni i plodni pisac poput Naqiba: snimljeno je i registrirano njegova izjava prema kojoj, makar bilo dozvoljeno muslimanu oženiti se kršćankama ili židovkama, treba se osigurati u svom srcu da ih nastavlja mrziti – i uvijek pokazati da ih mrzi – jer su nevjernice; u suprotnom izlaže se riziku da uvjetuje svoj Islam. (Jesi li vidjela? E pa traži onda jednog muslimana za kojeg ćeš se udati; više ti vrijedi da ostaneš sama nego ovako «udružena», nikad bolje rečeno. I ako razmišljaš o tome, reci mu nek se krsti i nek izloži svoj život; u takvom slučaju možeš razmišljati o tim stvarima.)

S obzirom na crkve, Burhami je jednom prilikom objavio fatvu kojom je zabranio muslimanskim taksistima i vozačima autobusa voziti kršćanske svećenike u njihove crkve, čin za koji je rekao da je «više zabranjen nego voziti nekoga u kavane da se časti likerima».

Ali nije samo riječo «radikalnim» šeicima ili salafistima koji se tako izjašnjavaju. I takozvane «umjerene» islamske institucije poput Dar al-Ifta iz Al Azhar, objavile su fatvu u kolovozu 2009. poredeći gradnju jedne crkve sa «diskaćem, kazinom ili štalom za uzgoj svinja, mačaka ili pseta.»

Takve analogije ni su salafistički originali, ili od Dar al-Ifta, već dosežu do najcjenjenijih islamskih učitelja, među njima Ibn Taymiyya i Ibn Qayyim, čije knjige se prodaju i koriste u cijelom Egiptu, uključujući škole. Oni su tumačili da «graditi crkve je gore nego podizati kavane i burdele, jer one (crkve) predstavljaju nevjernost, dok ovi (kavane i burdeli) predstavljaju nemoralnost».

Zbog toga, to je razlog zašto, nakon fatalnog bombardiranja crkve 11 prosinca 2016., koje je ostavilo 27 mrtvih, «svagdašnji» muslimani su pisali na mass medijima i drugdje stvari poput: «Nek Alah blagoslovi onog koji je izvršio ovaj blaženi čin». Na ovomvideo na primjer, jedna muslimanska žena srednje dobi i nimalo vremešna javno na egipatskim ulicama slavi i likuje zbog pokolja (video s engleskim prijevodom). Triumfalno viče «Alah Akbar!» i nastavlja govoreći da «naš blaženi prorok Muhamed plaća nevjernima (kršćanima) zasluženo... jer odbacuju tavhid (komentar: «vjeru u Jednog Alaha, bez druga»), koji treba biti priznat u svakom kutu Egipta!»

Amerikanci također mogu se sjetiti kako su muslimani iz cijelog svijeta slavili terorističke napade 11. rujna. Onda, pretpostavka je bila «trebali smo nešto učiniti zbog čega nas muslimani toliko mrze». Ali ako je moćna Amerika sposobna provocirati muslimane svojom vanjskom politikom, što je počinila ponižena i podvrgnuta kršćanska manjina u Egiptu za prouzročiti muslimansko slavlje radi vijesti o bombardiranoj crkvi i raskomadanim kršćanima?

Mogli bismo slijediti i slijediti s primjerima muslimanskih kleriga i institucija koje potiču – s apsolutnom slobodom i bez straha o kažnjavanju jer toga i nema – protiv kršćana i njihovih crkava u Egiptu. Fatalna realnost jest ova: mnogi egipćani, sekularizirani i/ili umjereni slažu se s ovim stavovima. Na primjer, 2014., pristaše Braće Muslimana ubili su jednu žene nakon što ju je križ koji je nosila identificirao kao kršćanku. Malo nakon toga članak na zadnjoj stranici jednog egipatskog dnevnika pod naslovom «Nađite Pravog Marijinog Ubojicu» je argumentirao:

«Oni koji su ubili mladu i slabašnu Mary Sameh George, jer je nosila križ u svom autu, nisu kriminalci već bijednici koji slijede one koji legaliziraju ubojstvo u njihovo ime – bez korištenja riječi «ubiti» -, linčovanje, sakaćenje i ogolićavanje kršćanskih djevojaka. Muslimanski klerig Yassir Burhami i njegovi kolege koji objavljuju svoju mržnju protiv kršćana preko satelitskih kanala i u džamijama, tvrdeći da je mržna na kršćane sinonim ljubavi prema Bogu, su istinske ubojice koje trebaju biti suđene i optužene».

Jednako se može ustvrditi o zadnjim napadima na ckrve ove Cvjetnice koji su pokosili 50 života. Makar se ISIL požurio reklamirati terorističke napade, to u suštini nije bitno za ovu povijest. «ISIL» - kao i Al Qaeda, Boko Haram, Al Shabaab, Hamas, Talibani, Wahabbi i muslimani koji proganjaju kršćane u 40 među 50 najgorih nacija na svijetu po pitanju progona općenito – su sintom, ne izvor mržnje.

Sažimajući, dok ne dođe momenat u kojem egipatska vlada bude eliminirala «radikalne» šeike i njihove pouke u džamijama, školama, tv kanalima i na drugim utjecajnim pozicijama, crkve će i dalje biti bombardirane i kršćani i dalje ubijani.

***

Dovde članak kratko komentiran. Napraviti ćemo par dodatnih opažanja vezanih za vrijeme koje proživljavamo.

Opazimo da gore opisano odgovara teškoj stvarnosti tolikih kršćana u islamskim zemljama; također i u Evropi i općenito na zapadu kršćani su viđeni sve gore i gore. Ukoliko se odvaže ponoviti ono što uči Ponovljeni Zakon ili Sv. Pavao o homoseksualnosti, izlažu se riziku za trpjeti teške kazne službeno nametnute od civilnih vlasti (Jedan nedavni primjer imamo u Tim Farronu, britanskom političaru – krštenom katoliku u 21. godini – kojeg se sili izjasniti da li je «grijeh homoseksualni seks». Pitanje je ekvivalentno legalnoj pretenziji zabrane biti kršćaninom u javnom životu.); nije rijetko da su diskriminirani zbog same nošnje ukoliko se odvaže staviti križ na prsa, često trpe omalovažavanje na radnom mjestu ukoliko otvoreno ispovijedaju svoju vjeru ili djeluju sukladno istoj, itd. To je naša stvarnost, upravo to, i pritisak protiv – inače, ne puno njih – uvjerenih kršćana je u porastu. Možemo reći da su se danas kršćani posebno u Zapadnoj Evropi, nekad njihov naravni habitus, promijenili u strance u vlastitoj zemlji.

Što onda očekivati od Kristovog Vikara? Da posveti pažnju okolišu, situaciji «žena», «djece», «izbjeglica», ne ističući da je upravo Kristovo ime to koje se gazi i vrijeđa u onima koji ga imaju pridruženim njihovim osobama? Ne mogavši dati leđa neizmjerno težim stvarima poput opisanih u Egiptu. Štoviše znajući savršeno kršćani da ono što se događa jest upravo stoga što u ovom našem društvu «Gospodin ne gradi kuće». Gospodin nije pozvan da kraljuje našim društvima i državama; i niti ga se prestaje mrziti i psovati.

Veliki Tjedan 2017. počeo je pokoljem 50 ubijenih kršćana i drugih 13o teško ranjenih... zbog onog kome se pridružuju: Kristu. I tog istog tjedna, u Rimu, u Kolizeu koji čuva uspomenu prvih kršćanskih mučenika Rima, održava se «Put Križa» gnusno vrijeđajući prema vjeri i stavu katoličkom. U prvom redu zbog one koja ga je napisala: francuska «teologa» Anne-Marie Pelletier.

Bacimo pogled samo za momenat na par njenih biografskih podataka: dobitnica «prestižne» nagrade Joseph Ratzinger 2014. Odlična je ova nagrada. 2011. dali su je jednom «teologu» koji je izbacivao smeće iz svojih usta govoreći o «Isusovim osobnostima, itd.» (Isus ima samo jednu Osobu: božansku), nekom tom slavljenom od naprednjačkih teoloških listova, Olegario Gonzalez de Cardedal. Sramota i «ispod nivoa» je tom svećeniku obuči i klerigman, ali primjerno je za «nagradu». Svaka čast!

Ne ćemo praviti radiografiju drugih nagrađenih. S klubom Anne-Marie i Olegariom, imamo dovoljno.

Ali ne ćemo preći preko skorašnjih heretičnih doprinosa Anne-Marie. Evo dolje jednog kratkog ali konciznog i dovoljno značajnog prikaza postignuća ove neke Pelletier.

U svibnju 2015, vatikanist Edward Pentin je informirao da o privatnom susretu na Gregorijanskom Sveučilištu na kojem su prisustvovali predstavnici naprednjačkog sinedrija, u cilju pripremanja terena za «pastoralne novacije» koje će se predstaviti na Sinodi o obitelji u desetom mjesecu iste godine. Pozvani na susret su bili kardinal Reinhard Marx – predsjednik Njemačke Biskupske Konferencije -, biskup Markus Buchel – predsjednik Švicarske BK -, i nadbiskup Georges Pontier, predsjednik Francuske BK.

Detalji susreta su se filtrirali i prema Edwardu Pentinu, vatikaniste koji piše u National Catholic Register, jedno od glavnih disutiranih tema na priloženom susretu bila je prihvaćanje od strane Crkve osoba koje žive u stabilnim homoseksualnim združenjima. Niti jedan od prisutnih se usprotivio prijedlogu da ova sjedinjanja budu priznata kao valjane od Crkve. Također se tretirala potreba «razvoju» pouke Crkve u seksualnom odgoju.

Među pozvanima bila je francuska bibličarka Anne-Marie Pelletier, dobitnica Nagrade Ratzinger 2014 (bila je prva žena u povijesti s tim odlučjem). U susretu Pelletier je branila ideju kardinala Kaspera da bi trebalo konzultirati krštene za ustanoviti smisao stava vjernika, sensus fidei. U naknadnim izjavama, rekla je da ukoliko Crkva, na koncu Sinode, nastavi tvrditi uvijek isto, napravila bi promašaj jer je «potrebno aktualizirati neke stavke iz Evanđelja» vezane za 6. Zapovijed jer su «previše krute». (Uzeto iz Life Site News, 2/07/ 15)

Jedno od zadnjih članaka Pelletier objavio se 2. siječnja 2017 u L'Osservatore Romano gdje je manifestirala svoje nezadovoljstvo jer «skromnost Djevice, koja je živjela skriveno, u nevjerojatnoj je proturječnosti s teološkim pretjerivanjem i marijanskom pobožnošću; i a da čašćenje Djevice Marije ne zaštićuje protiv mizoginije (opaska: mržnje prema ženama)». (Uzeto iz La Nuova Bussola Quotidiana). (Komentar: istina je da je Djevica živjela skromno i skrovito, posebno u Nazaretu; ali kršćani časte Božji Misterij, vjerske objavljene istine koje su nevidljive, ali ne manje realne. I zbog toga su kršćani kroz stoljeća slavili Boga i častili svece, posebno Djevicu Mariju, dostojnim kultom, jer Boga i sve Božje treba častiti kako se priliči. Kao što Isus nije branio Magdaleni da ga časti skupocijenim pomastima koje su vrijedile godišnju plaću jednog radnika. I znamo što je Isus odgovorio Judi na njegovu opasku. Jer ako se Bog ne časti, sve drugo propada.)

Hoće li se sjetiti Ratzingerova nagrađena ubijenih i masakriranih kršćana zbog svoje vjere? Kako može provjeriti čitatelj pregledajući tekst stavljen na vatikanskoj stranici, ni u jednoj jedinoj prilici. Dapače, riječ «kršćani» pojavljuje se jedan jedini put u cijelom tekstu. I ne za nešto drugo, već za zamjeriti istima njihovu pretpostavljenu doktrinalnu grešku s obzirom na kolektivnu krivicu židova:

«Tokom mnogo vremena kršćani smo tovarili na leđa Izraelskog naroda težinu tvoje osude na smrt.»

Drugim riječim: prije je Crkva poučavala loše, i sada je kada poučava ispravno.

Jest, sada je kada najveći dio hijerarhije, s Franjom na čelu, pokazuje suprotno onom što je Crkva pokazivala - i ono što je i dalje njena pouka - kroz stoljeća.

Jednako se neće sjetiti žalosno nagrađena otetih kršćanskih žena, silovanih i ubijenih, zbog toga što jesu: kršćanke. Niti jedna jedina riječ! Ako je kršćanska žena, onda ne vrijedi. Naprotiv, ako je žena i židovka, e onda vrijedi. Anne-Marie ima sjećanje ne za kršćanske žene koje se bore i izdržavaju protiv terora, koje se bore da odgoje kršćanski svoju djecu i mnogo puta otrpjeti neodgovorne muževe; ne, nema riječi za krvavu današnjicu, ali ne može preskočiti ne sjetiti se jedne židovske žene, žalosno ubijene od nacista 43:

[Ester “Etty” Hillesum (Midelburg, 15. siječnja 1914 – Auschwitz, 30 studenog 1943) bila je mlada nizozemska  židovka koja je pisala dnevnik tokom Drugog Svjetskog Rata, između 1941 i 1943, koji svjedoči svoju vlastitu tragediju u koncentracionom logoru Auschwitz. Podsjeća na dnevnik Anne Frank, ali pisan od žene od 27 godina.]

“I također Etty Hillesum, jaka žena Izraela koja se održala na nogama u času oluje nacističkog progona, i koja je branila do kraja dobrotu života, šapće nam u uho ovu tajnu, koja ona naslućuje na kraju svog puta: na Božjem licu ima suza koje se trebaju utješiti, kada plače zbog bijede svoje djece. U paklu koji nadire svijetom, ona se odvažuje moliti Boga: 'Nastojati ću pomoći ti', kaže mu. Koja odvažnost tako ženstvena i tako božanska.»

Stavljajući u Put Križa čistu naravnu pouku.

***

Ovo je dan i noć jedne iste stvarnosti življene krvlju i tjeskobom u našem svijetu, s jedne strane, i s druge maligni osmijeh «teološke igre» bergogliovskih naprednjaka koji se dosađuju. Prazne i nacrtane suze, koje vise očekujući odobravanje lažnih proroka «socijalnog senzibiliteta». Merklenjini biti će zadovoljni tvojim «Križnim Putem», Bergoglio.

***

Sada ćemo se osvrnuti na jedan momenat, nimalo slučajan u ovom vremenu. Radi se o predstavi «Naše nasilje i vaše nasilje», Olivera Frljića.

Djelo je navodno nadahnuto romanom Petera Weiss, «Estetika Otpora». Ova gleda na Evropu kao iznenađenu migrantskom krizom, Evropa kojoj se zamjera zaborav njene kolonijalističke prošlosti, dok se zatvaraju vrata tisućama izbjeglica koje bježe od posljedica zapadne politike. To jest, to što Saudijska Arabija hoće protjerati pet milijuna stranih radnika, mogavši usput primiti sve i svakog pojedinog od prestpostavljenih izbjeglica iz Bliskog Istoka, o tome se ne govori. Sorosovi plaćenici promicati će povijesne falsifikacije slične klase.

[Ispravna parola. Doista, najgora klasa opsjednuća jest bijednog i kukavnog Frljića, jer se razumom i voljom predaje đavolskoj raboti i stavlja mu se na uslugu. Dao Bog da jednom htjedne potražiti dobrog egzorcistu. No, u međuvremenu, neophodno bi bilo – kad bi bilo reda i zakona, jer ovaj sotonin pristaša ruši temelje samog društva napadajući Boga.]

Sve to predstavalja opsjednuti Frljić na način koji ne želim podsjetiti, niti prikazati kakvu scenu đavlijih slina.

Čovjek ostaje zguren, bez daha. Ali ovo je to što ova đubrad predstavljaju i ovako je kako hule na Boga, njegovog Jedinog Sina i ovako je kako napadaju i vrijeđaju – i malo je tako reći - kršćane.

Na način da, neće se više govoriti o masakriranim kršćanima! Ne vidite li? I u ovim danima i u ovim okolnostima, nakanski se prenosi centar težišta novinarskih informacija prema «uzrocima» islamskog nasilja. To jest, muslimani se brane. I ova naprednjačka đubrad, škripeći zubima jer se govorilo pet minuta na TV o koptskim kršćanskim žrtvama – usput da napomenemo, imenica «kopt» znači «egipćanin»; drugim riječima, oni su očevidno svjedočanstvo islamskog progona od svojih početaka u VII stoljeću -, ovoj đubradi dakle potrebno je skrenuti pažnju na silu, te fokusira aktualnu problematiku iz perspektive pretpostavljene povijesne krivice kršćana. U isto vrijeme, pozivajući se na «slobodu izražavanja» - da podsjetimo, čisto masonski pojam; jer sloboda je za dobro, to je kršćanski princip -, nastoje opravdati jedan od najvećih grijeha – hulu na Boga – protiv Boga i posljedično tome rušenje temelja samog društva jer ukoliko se ovo ne bazira na kršćanskim načelima, kao što sama povijest Hrvatske to svjedočii, kao uostalom cijelog Balkana i Evrope, osuđena je na propast i nestanak.

Što je između ostalog, upravo ono što i traže «naprednjaci». Upravo zbog toga, zbog mržnje prema kršćanskom naslijeđu i baštini, jest to što lijevi i desni liberali izabiru Islam za saveznika.

Još par komentara. Nekoliko osoba, uključujući i članove hijerarhije, protestirali su u Hrvatskoj zbog ovog djela, govoreći da «vrijeđa kršćane, ali također i muslimane». To nije istina. Muslimani znaju da ih ovo djelo podupire. Zar ne vidiš da ih se predstavlja kao žrtve? Štoviše, kad bi oni doista bili uvrijeđeni... ne brini se, iz iskustva znamo da bi se cijena krvlju platila, i mogao bi biti još i slučaj da se doslovce otkotrlja jedna ili druga glava. Ne, muslimani nisu uvrijeđeni. Ti nasuprot bori se zbog onog što moraš braniti.

Na koncu, posvetiti ću par riječi stilu i kvaliteti hrvatskog otpora u ovom slučaju (požurujem se čestitati svima koji su prosvjedovali protiv ovog blata, ali stvari se trebaju bolje činiti).

Bila je 2011., deseti mjesec. U Francuskoj počinju predstavljati jedno bogohulno djelo, ovaj put italijanskog smeća Romea Castelluci, u kojem jedan drugi bezdušni predsavljaše neku osobu – žao mi je, podsjetiti ću na to, ali neću prikazati sliku – koja je vršila tešku nuždu na scenariju iza kojeg se u dnu projekcirao Kristov lik (prema čuvenom djelu «Salvator mundi» Antonella de Messina, XV stoljeće). Bogohula je izazvala energičnu reakciju, posebno mladihtradicionalnih krugova (podjsećam na naslove listova režima: «Mladi fundamentalisti se moviliziraju protiv'Golgota Picnic'»).

Ukratko: privlačilo je pažmju odlučnost, hrabrost, pobožnost, čvrstoća i savoir-faire (znati činiti) tradicionalnog katoličkog građanstva. Imajte u vidu da u Francuskoj, unatoč tome što je općenito svjetovni duh vrlo prisutan, postoje nasuprot pola milijuna katolika koji idu samo na tradicionalnu misu. Ovaj sektor je počeo svoje strukturiranje tamo šezdesetih-sedamdesetih godina prošlog stoljeća uz pobunu Mons. Lefebvre protiv nametanja koncilskog skretanja. Vidi se da se radi o jednom sloju društva prožetom solidnom pobožnošću i doktrinalnoj izobrazbi. Štoviše, imaju dosta svećenićkih i redovničkih zvanja, brojnih obitelji i škola u kojima se odgaja prema katoličkim parametrima. Imaju, da tako kažemo, strukturu katoličkog civizma koje se daje osjetiti. Odmah nakon prvih bogohulnih predstava, i povodom istih, jako su iznenadili vlastite i strane: u prosvjedima protiv bogohulnih predstava bilo je do pet i sedam tisuća osoba koje su nosile križeve s visokim dostojanstvom ulicama; molili su krunicu na koljenima pred kazalištima, sijući ulice upaljenim svijećama. Radilo se o autentičnoj katoličkoj revoluciji koja je proizvela ogromne plodove. Le manif pour tous, socijalna akcija francuskih katolika začela se u ovim prosvjedima protiv bogohulstva. Uz nadodatak da su se mnogi katolici da tako kažemo ne tradicionalni vidjeli privučeni energijom ovih prvih. Proizvela se prema tome jedan primjetna reakcija usred francuskog naroda, do te točke da ih je američka tajna služba okarakterizirala kao opasne protivsustavne grupe koje se mora imati u vidu.

[Prosvjedi u Parizu na kojima je bilo do 7.000 učesnika.]

Međutim u Hrvatskoj, ove grupe praktično još ne postoje. Bolje reći, upravo počinju svoju formaciju. U Italiji, Španjolskoj, Portugalu su jednako slabe. U Njemačkoj su malo jače, ali ni blizu Francuskim. Nešto što se osjeti u hrvatskim prosvjedima jest nedostatak organizacije i koordinacije; također su dosta mekane i nimalo čvrste. Ne ciljam na paljenje kontejnera za smeće; u Francuskoj katolici nisi spalili niti jedno, kao što nisu razbili ni jedno staklo, već što je javni izražaj vjere bio izvršen elegantno i visokim stilom, što ostavlja stvarni utisak jakosti viteških ljudi i žena.

Sažimajući: otaje usječen dojam razlike između tradicionalne i ozbiljne pobožnosti, rezultat mentaliteta jasne i prepoznatljive oporbe svijetu i njegovim djelima, pred utiskom zbunjenosti koje ostavljaju uvrijeđeni katolički pojedinci, poteklih iz redova uvjetovanim stilom previše naučenim na dijalog, «poštivanje», te druge mode anesteziranog presjeka.

[Francuski mediji zgraženi: pikazuju u nevjerici parole manifestanata: «Francuska ni islamska, ni laička, već katolička». Dolje, prosvjedi na sjeveru Španjolske (2015) zbog jedne izuzetno bogohulne izložbe. Naime, «umjetnik» je mjesecima lažno pristupao na pričest i tako stekao dugi niz posvećenih hostija kojima je naknadno napisao uvrednu riječ katolicima. Ovdje se već osjetio utjecaj Francuskog otpora, makar preostaje dosta puta za prevaliti:]

***

[Dolje, javne procesije tradicionalnih francuskih katolika u Francuskoj, 2014:]

Put, autentično katolički, ostaje prikazan na plastičan način s dosta jasnoće. Dvije stvarnosti su pred našim očima: ona koja može dati plodove milosti Božjom, i ona kod koje treba ugasiti svjetlo jer nema više nikog unutra.

[Dolje:prepuna  koptska crkva na dan Uskrsa, 2017, sedam dana nakon pokolja.]

Muhamedove prljavštine prema Djevici Mariji

Prevodim članak Raymonda Ibrahima nazvan doslovce "Muhamedove seksualne maštarije o Djevici Mariji", ali sam mu radije htio dati pravedniji naslov naznečen gore. Članak udopunjujem s par slika, i na koncu ostavljam kraći komentar.

U vrijeme kada se građani zapada stalno upozoravaju da se govori s poštovanjem prema Muhamedu, ili bi inače uvrijeđeni muslimani mogli odgovoriti nasiljem - na sramotu i krivnju onih koji ostvaruju svoju slobodu izražavanja - razmotrimo što muslimani redovito govore o stvarima koje su drage nemuslimanima.

Nedavno tijekom televizijskog programa na arapskom jeziju, Dr. Salem Abdul Galil - ranije zamjenik ministra egipatske vjerske zadužbine za propovijedanje - sasvim otvoreno je izjavio da, među ostalim biblijskim ženama (Mojsijeva sestra i faraonova žena): "Naš Poslanik Muhammed - molitve i mir neka su na njemu - biti će u braku s Djevicom Marijom u raju. "(Napomena: arapska riječ za "brak" označava "pravne seksualne odnose ", te je lišena zapadne "romantične " ili "Platonovske" konotacije.)

Odakle Galilu - vladin službenik koji također smatra da muslimani mogu nositi njima omraženo raspelo ako je potrebno da prevare kršćane - ova ideja? Kao i obično, od samog Muhameda. U hadisu koji se smatrao dovoljno pouzdan da bi bio uključen u poznatom Ibn Kesir korpusu, Muhamed je izjavio da "će mi Alah dati u raju Mariju, Imranovu kćer" (koju muslimani identificiraju s Isusovom majkom. Iz al-Muʿjam al-Kabīr, rana kolekcija hadisa prikupljena od Imama Tabarani. http://www.answering-islam.org/Shamoun/mary.htm).

Ako je malo modernih kršćana svjesnih ovog islamskog stava, nije bilo tako sa srednjovjekovnim kršćanima koji su živjeli u zemljama pod muslimanskim okupacijom. U tim nacijama muslimani su redovito bacali tu fantaziju u lice Katolika i Pravoslavnih koji su štovali Mariju kao "Vječnu Djevicu".

Tako je bio slučaj i sa Svetim Eulogiom iz Cordbobe, autohtonim kršćaninom u Španjolskoj okupiranoj od muslimana, koji je napisao: "Neću ponoviti hulu kojom se taj nečisti pas [Muhamed] usudio napasti Blaženu Djevicu, Kraljicu Svijeta, svetu majku Našeg Presvetog Gospodina i Spasitelja. On je tvrdio da će je u drugom svijetu razdjevičiti ". "Taceam sacrilegum (...) de beatissima virgine mundi regina, sancta et venerabili Domini et Salvatoris nostri genitrice Maria canis impuris (Muhamed) dicere ausus est. Protestatus enim est (…) quod eius foret in saeculo venturo ab se violanda virginitas." Eulogio: Memoriale sanctorum 1:7, CSM p. 376.

Kao i obično, bile su Eulogijeve uvredljive riječi o Muhamadu - a ne uvredljive riječi o Mariji - koje su imale krvave posljedice: on, kao i mnogi drugi španjolski kršćani glasno kritični prema Muhamedu, proglašeni su krivima zbog govra protiv Islama i javno mučeni i pogubljeni u "Zlatno Doba" Cordobe u 859.

Ne samo da mnogi zapadni akademici potiskuju ili ublažuju takve povijesne činjenice muslimanskog progona kršćana, već neki, bilo namjerno ili iz neznanja - preokreću ih u nastojanju da se prikazale kršćanske žrtve islama kao da bi bile kršćanski progonitelji islama. Tako je, nakon citiranja Eulogiove spomenutu žalbe protiv Muhammeda, Ivan V. Tolan, profesor i član Evropske Akademije, napisao:

"Ovaj skandalozni stav [da će Muhamed oženiti Mariju], izgleda da je Eulogiov izum; Ne znam za druge kršćanske polemičare koji bi načinili ovakvu optužbu protiv Muhameda. Eulogio fabricira laži dizajnirane da šokiraju svoje kršćanske čitatelje. Na taj način, čak i oni elementi Islama koji sadrže kršćanske pojmove (kao što je štovanje Isusa i njegove djevičanske majke) su deformirani i ocrnjeni, kako bi se upozorilo kršćanine od divljenja bilo čega što pripadea muslimanima. Cilj je potaknuti mržnju za "tlačitelja" .... Eulogio predstavlja stvari na način da pokaže da musliman nije prijatelj, potencijalni silovatelj Kristovih djevica."  (Saracens: Islam in the Medieval European Imagination, p.93).

["Ako ljubiš Isusa, onda umri kao Isus"]

Ali kao što smo već vidjeli, međutim, to je sam Muhammed - a ne bilo koji "kršćanski polemičar" taj koji tvrdi da će Marija biti njegova vječna priležnica. No, činjenice očito ne smetaju da akademici poput Tolana, koji su više željni demonizirati Eulogija u nastojanju da se oslobode krivnje "uvrijeđeni" Muslimani koji ga su ga zaklali.

Stavimo pitanje prave ili lažne povijesti na stranu, vratimo se modernom Egiptu i razmotrimo zašto bi Dr Galil - vladin službenik opisao kao "umjeren", graditelj mosta između muslimana i kršćana - otvoreno rekao nešto za što zna da će milijuni pravovjernih kršćana u Egiptu smatrati odvratnim: da će Kristova Majka biti dana - i imati seksualne odnose s takvim - onom kojeg kršćani smatraju lažnim prorokom?

Sigurno je da su mnogi egipatski kršćani izrazili zgražanje, uključujući i na društvenim medijima, iako nitko odgovorio nasiljem. Da je kojim slučajem neki kršćanski klerik, ili čak i obični koptski dječak, tvrdio da je Aiša - Muhamedova omiljena supruga, koja ima počastno mjesto u sunitskoj tradiciji - bila vjenčana i da bi imala seksualno općenje s lažnim prorokom, taj isti bi bio premlaćen, ako ne i ubijen dok bi bio zatočen na osnovu egiptasktog zakona "protiv religijske uvrede", koji navodno štiti i Islam i Kršćanstvo.

No, kao što i svaki musliman i kršćanin zna, egipatski zakon "protiv religijske uvrede" - koji je bio odgovoran za uhićenje i kažnjavanje mnogih kopta optuženih za ruganje Islamu na društvenim medijima - u stvarnosti je samo "zakon protiv uvreda Islama". Stvari koje kršćani držem svetima smatrane su besplatnim igrama - uključujući, na osnovu viđenog, i "umjerene" vladine dužnosnike.

["Isus će razoriti križeve i slijediti Kuran"]

Uostalom, Islam - počevši sa svojim prorokom i kroz svoje svete spise - izgrađen je na vrijeđanju nemuslimana i njihovih religija, posebno židovstva i kršćanstva. Kako onda treba reći da ono što Islam tumači kao istinito - makar bilo bogohulno prema 'nevjernicima' - nikada neće biti smatrano bogohulim od muslimanske osjetljivosti? 

***

Dodatak:

To je Islam. I toliko drugog nezamisljivo zlog. Ova "religija" jest započeta od samog đavla, jer jedino đavao može ovolike hule izgovoriti protiv Presvete Gospe. Njihov prorok jest, po riječima Sv. Eulogija, prljavo pseto koji svoju bljuvotinu riga na sve što je sveto. S pravom ga Dante Alighieri stavlja u pakao, kao što još uvijek stoji freska u Bolonjskoj Katedrali.

Od naroda poučenih u ovom mentalnom sklopu ne može se nikakvo dobro očekivati. Dok god ovise od ovog zla, biti će njime ispunjeni i prenosiće ga na druge. Najveća pomoć jednom muslimanu jest pomoći mu razumjeti u kakvoj je zamci zla. I ponuditi mu spasenje: Isusa Krista po njegovoj Presvetoj Majci.

A evo što se danas događa: stavljajući taj neki "ekumenizam" na prvo mjesto, evo hodža pjevaju kuranske šure usred Katedrale u Bariju:

evo ih i u drugim crkvama, u samom Rimu:

Mogli bi bez kraja navesti primjere, od onog fatalnoh teksta koncilske deklaracije (1965) "Nostra Aetate", konkretno u odnosu na muslimane "zaboravivši što je bilo..." (NA, 3). I još: " Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju." 

Eto, vidimo kako je časte. Ali od ovih budalaština, ove neodgovornosti - treba se upoznati što uči Islam, a vidimo da su to katolički sveci jako dobro znali u prošlosti - dolaze današnja zla i prokletstva. Što drugo očekujete ako se dopušta u crkvama, katedralama!, pjevati šure navodno napisane od nekog tko je proveo svoj život u razvratu, hulama na Boga Jednog i Trojstvenog, njegove Presvete mu Majke, Vječne Djevice, ne prestajući pri tom žestoko proganjati kršćane?

Stoga prvo treba od crkvenih osoba tražiti da operu sebi mozak i prihvate u cijelovitosti neizmjenjenu vjeru u Sina Božjega.