Primjer apsolutno nevaljane Novus Ordo mise

 

Svećenik u „koncilskoj Crkvi“ zvani Josef Reisenhofer, župa Hartberg biskupija Graz, u Austriji, održao je ovog ljete parodiju od mise. Mimo bitnih pitanja o valjanosti Novus Ordo mise uopće, te svećeničkog ređenja, ovdje imamo jedan primjer apsolutno nevaljane mise, jer osim čudovišnog bogohuljenja na koje je ovdje izašao Novus Ordo, imamo jedan primjer totalne improvizacije kod riječi “pretvorbe”, koje izgovara ovako (za kalež; min 31:46):

 

“Uzmite i pijte iz njega, svi vi, ovo je kalež moje ljubavi, moja krv prolivena za vas, sve vas, za pomirenje i mir. Slavite ponovno i ponovno, tako da ne zaboravite moju ljubav”.

Da li je imao kakvu opomenu od svog biskupa? Izgleda samo da ne snima više ovu uvredu Bogu. A to što će u župi i dalje ići s ovim, to nije problem.

Ovo je jedan drastični primjer koji ukazuje da liturgija nije privatna stvar. Možete imati dozvolu od bilo koga za ova psovanja na Boga, ali to ne će biti misa. Bogu se ne možete rugati?

Čemu se onda čuditi ostalim stvarima što se događaju u društvu?

Kontekst u kojem se najjasnije odražava srž fenomena covida

Pogledajmo kljućne stavove i pozicije gledi covida, kako su kružili u medijima, i prenošeni iz državnih vrhova skoro svih zemalja:

1.Radi se o jednoj zaraznoj bolesti koja se prenosi dodirom ili čak neposrednom blizinom, otprilike na manje od metar i po do dva.

2. Bolest mogu prenositi i zdravi, samo ako imaju virus.

3. Zbog te premise, čak se i zdravi stavljaju u karantenu, nešto nikad viđeno u povijesti do danas. Karantena je uvijek bila samo za bolesne. Izuzev u specifičnim slučajevima kad bi zvjesna osoba, ili grupa osoba, dolazile iz neke potpuno zaražene oblasti. Ali nikad se nisu stavljale u karantenu cijele države.

4. Medicinsko osoblje je izuzetak, svakako, netko treba liječiti bolesne. Ali i policija ne može ostaviti posao. Da čuva red, ili da kažnjava neposlušne? U biti, tolike države su još uvijek kao u opsadnom stanju. Dok su milijunima osoba oduzeta najosnovnija prava: kretanja, okupljanja, političkog i kulturnog djelovanja, makar i htjeli čuvati distancu.

Ovo je bit, još sažetije: kažu nam da se borimo protiv nevidljivog neprijatelja, koji se prenosi kontaktom ili blizinom, i stoga su nam oduzeta osnovna prava.

Navodno da nas zaštite oni koji će omogućiti ženama u međuvremenu, samo ako to hoće, abortirati i u svojim kućama, samo neka nazovu. To je osvnovno: „srediće se to“.

Ovim zločincima ti vjeruješ?

Ali idimo sad na katoličku poantu u ovom svemu, što me navelo da napišem par redova. Ako je, prema navedenim premisama, mogući uzrok za bolest čak i sama blizina, a kamoli kontakt, što onda učiniti sa misom? Još više: što onda sa pričesti? Jer, ako se zaražava blizinom, koliko li više ne će davajući hostiju u usta?

Prema tome, ako se usvoje sve one prethodne premise, nužni zaključaj jest da se zabrani pričest. 

Zar se ne vidi kako Sotona direknto cilja na Isusa Krista? Na Onog, kojeg se predstavlja čak i kao „mogućim uzrokom zaraze“!  Zar se ne vidi sotonski jezik iza ovoga?

Ali sad, ide iduće pitanje: kako je mogla Crkva pristati na ovo?

Ne, Crkva ne može pristati na ovo. Stoga, određeni  koncilski biskupi – tolika manjina da čovjek čak i među koncilskom sljedbom osjeća stid -, zadržavaju barem trun katoličkom stava, usprotivili su se. Napr., biskup Perić. Ostali mukom umukoše. Slično Italija, Španjolska, itd. 

 [Kažu na stranici njemačkih biskupa (ne biskupa, nego konferencije): ma daj, ne zafrkavajte se. Ne ćemo mi ponovno misu, nego samo liturgijske službe bez pričesti. Čak im to i dražva - barem javno - nije tražila.]

Ali ovi koncilski biskupi utrli su ovaj put već odavno. Zar nisu njemački i nizozemski – i još pokoji – biskupi već ima dobrih decenija pristali na „pričest na ruku“, pa i iz „higijenskih razloga“, što je tolika uvreda Bogu, da se katolik mora skrhati na stolicu ili pod kat to čuje, ridajući u ljutoj boli. Zar nije to uvreda, žestoka uvreda koja je nanešena Kristu Bogu i Presvetom Trojstvu, Majci Božjoj i cijeloj Crkvi, vojujućoj, čistećoj i slavnoj? Da se od Boga čuva zbog „higijenskih razloga“?

Kako se onda čuditi, da oni koji su prihvatili takav mentalitet ima pola stoljeća, danas zatvaraju crkve i ne dopuštaju mise?

Kako je moguć ovakav udarac, pitamo se dalje? Usuđujemo se ići još korak malo dalje?

Jer su bili u stanju napraviti promjenu mise prije 50 godina, protestantizirajući je, praveći je sličnoj anglikanskoj s luteranskim elementima. 

Zaključak: duša mise napadnuta je prije 50 godina, i sada se taj napad odražava čak i materijalno.

Svakako, uz suradnju ovog svijeta i njegovih moćnika, koji ubrzano pripremaju dolazak Antikrista.

Zabrinuti? Da, ali i ohrabreni. Zašto? Jer se približava naše oslobođenje. 

Gore srca! Ali i spremite se i budite pripravni!

"Padoše ničice i pokloniše mu se". Mt 2:11

"na Isusovo se ime ima pokloniti svako koljeno..." Fil 2:10

I Isus Bog se molio klečeći: ""Udalji se od njih koliko se može kamenom dobaciti, klekne na koljena i pomoli se." Lk 22: 41

"... a pratili su nas svi sa ženama i djecom do iza grada, i kleknuvši na obalu, pomolismo se." Dj 21: 5.

Stoga je Crkva od najranijih dana shvatila da se Boga treba primati na koljenima. Tako je bilo općenito do pred naše doba, danas sa vrijednim izuzecima:

A onda dođođe prosvjetljitelji, i počeše naučavati njihove tužne vijesti, i zagadiše vodu.

Jer nije samo pitanje da li je sakramenat valjan ili ne, nego kako su vjernici poučeni da se štuje Tijelo Kristovo.

Na prvoj slici sve upućuje na katolički obred. Kad bi netko sa strane naišao, rekao bi: to je doista neki svečani ritual i pun štovanja prema Bogu.

Dok u drugom slučaju možda pita da li su dopustili protestantima slaviti njihovu službu jer su negdje bili u putu. U svakom slučaju notorno je odstupanje od katoličke tradicije pa i vjere.

Odbrana Tradicije preko "jedinstva"?

Engleski biskup Philip Egan iz Biskupije Portsmouth zarediti će četiri fratra iz progonjenog reda Franjevaca Bezgrješne za svećenike, po predkoncilskom obredu iz 1962.

Franjevci Bezgriješne su se opredijelili za tradicionalnu misu u svoje vrijeme, ali je red praktično srušen i raspršen po Bergogliovom nalogu. Ostalo ih je vrlo malo, tu i tamo.

Jedan od onih koji su im dali utočište u svojoj biskupiji, jest ovaj engleski biskup. Egan je osim toga dopustio tradicionalnu misu u jednoj župi u njegovoj biskupiji.

Radi se o biskupu koji očito promovira klasični način katoličkog života i duhovnosti. To se može vidjeti na stranici njegove biskupije, gdje između ostalog podržava klanjanje Presvetom, itd. Može se vidjeti na istoj stranici da biskup također slavi Novus Ordo (postkoncilsku) misu.

Biskup Egan se također usprotivio engleskoj vladi zbog nastojanja nametanja programa LGBT u katoličkim školama. Jedan od dvojice biskupa koji su podigli glas.

Sve u svemu, radi se o biskupu koji podržava tradicionalni stil življenja vjere. Međutim:

Sam biskup je zaređen u postkoncilsko vrijeme, pretpostavljam prema novom obredu koji je tada bio na snazi. Prema tome, koristiti predkoncilski obred ređenja od nekog zaređenog u postkoncilskom periodu... označuje jedan vrlo važni "detalj" koji se mora uzeti u obzir.

Kako možemo braniti predkoncilsku vjeru, prihvaćanjem koncilskih promjena sakramenata uvedenih na tako sumnjiv način od Pavla VI?

Ukratko: biskup Egan može imati dobru volju, ali ovim putem postoji jedan veliki propust koji čini da njegov trud ostaje bez prave snage. Niti je pravi otpor, ni reivindikacija. Pustiti će ga neko vrijeme, da se umire oni što vole "po starinski", ali agenda ide dalje.

Bez stožernog stoj, preko ovog ne dopuštam!, nasred puta, nema pravog otpora.

Čeka se i dalje na takav korak.

Zamka Benediktove tradicionalne mise

Benedikt XVI je dopustio 2007. svećenicima slaviti Tradicionalnu Misu. Nešto zbog čega su toliki "naprednjaci" napola poludili, uz obilno lučenje sline preko zubi i zakrvljenje očiju.

Onda, mnogi sigurno poželješe pokucati na vrata: "Ma stani malo, jesi li pri sebi? Zar hoćeš za Veliki Petak moliti da Židovi prihvate Krista? Jel to doista hoćeš? Jel baš tako?"

Bilo zbog tog (potencijalnog) kucanja, bilo zbog same Benediktove dosjetke i programiranja ako "kucanja" uopće nije ni bilo, iduće godine dolazi nadopuna odredbe: Mijenja se molitva za Židove za Veliki Petak.

Treba napomenuti da već Ivan XXIII mijenja tu molitvu, izbacujući iz nje pridjev "perfidni" (tvrdokorni) - perfidis Judaeis - ostavljajući samo "Oremos et pro Iudaeis". "Perfidni" nije pogrdan naziv. Etimologija te riječi znači (per+fide) "onaj koji ne odgovara vjerom koju bi trebao imati", jer su Židovi bili prvi koji su trebali vjerovati u Isusa Krista, i imali su sve uvjete za to. Predkoncilska molitva (u kojoj Ivan XXIII dokida riječ "perfidni") jest ova:

"Oremos et pro perfidis Iudaeis: ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum: ut et ipsi agnoscant Jesus Christum Dominum nostrum.
Oremus.
Flectamus genua.
Levate.
Omnipotens sempiterne Deus, qui etiam Iudaeos a tus misericordia non repellis: exaudi preces nostras, quas pro illius populi obcaecatione deferimus: ut, agnita veritatis tuae luce, quae Christus est, a suis tenebris eruantur. Per eumdem Dominum nostrum.
Amen."

Što znači:

"Molimo također za perfidne Židove: da im Gospodin Bog Naš skine veo sa njihovih srca, da i oni također priznaju Našeg Gospodina Isusa Krista.
Pomolimo se.
Kleknimo.
Ustanimo.
Svemogući i vječni Bože, koji u svom milosrđu ne odbacuješ perfidne Židove: čuj naše molitve koje ti upravljamo za tvrdokornost onog naroda; da, priznajući svjetlo tvoje istine, koja je Krist, budu izbavljeni iz svojih tmina. Po istom Gospodinu.
Amen."
(Usput: nema većeg milosrđa prema Židovima od izraženog ovom molitvom.)

Već promjenjenu molitvu Ivana XXIII Benedikt XVI mijenja u:

"Oremus et pro Iudaeis: Ut Deus et Dominus noster illuminet corda eorum, ut agnoscant Iesum Christum salvatorem omnium hominum.
Oremus.
Flectamus genua.
Levate.
Omnipotens sempiterne Deus, qui vis ut omnes homines salvi fiant et ad agnitionem veritatis veniant, concede propitius, ut plenitudine gentium in Ecclesiam Tuam intrante omnis Israel salvus fiat. Per Christum Dominum nostrum. Amen"."

Što znači:

"Molimo se također za Židove da im Naš Gospodin i Bog obasja srca, da prepoznaju Isusa Krista spasitelja svih ljudi.
Pomolimo se.
Kleknimo.
Ustanimo.
Svemogući i vječni Boće, koji hoćeš da se svi ljudi spase i postignu spoznanje istine koja proizlazi iz Tebe, dopusti po tvojoj dobroti da punina naroda uđe u tvoju Crkvu i cijeli Izrael bude spašen. Po Kristu Gospodinu našem.
Amen."

U pojašnjenju iz 2008. stoji: "formula (molitva) koja će biti čitana na Veliki Petak jest jednostavni poziv za moliti za Židove." Samo poziv? Znači, nije nužno. Jer izgleda ako se i ne odazovu, mogu biti spašeni. O tome je riječ, je li tako?

Dalje, vidimo da je Ivan XXIII dokinuo pridjev "perfidni", ali je još uvijek ostajala potreba obraćenja, "da i oni također priznaju Našeg Gospodina Isusa Krista". "Također" kao i bilo koji drugi narod, čime se označuje da Židovi više nisu izabrani narod, nego je to Crkva, u kojoj i Židovi mogu ući po obraćenju Kristu. Dokida se jednako izraz "da im Gospodin Bog Naš skine veo sa njihovih srca". Jer im taj veo smeta vidjeti Spasitelja.


Jednako nisu htjeli dopustiti molitvu da "budu izbavljeni iz svojih tmina".

Ove stvari, sjećate se, bile su označene na statui Crkva i Sinagoga na Notre Dame.

Zaključak.

Što je onda Tradicionalna Misa Benedikta XVI? Pokušaj da se zbuni tradicionalne katolike i da prihvate "barem nešto", da budu zadovoljni sa "daj što može", kao kad se hoćeš riješiti starih kola pa si zadovoljan i sa manje, samo nek ih odvedu. Pokušaj prikaza da je postkoncilsko i predkoncilsko vrijeme isto te isto, da je vjera ostala ista.

No, braćo, vidimo da nije.

Jednoj dobroj stvari je doprinijela Benediktova Tradicionalna Misa: mnogi su mogli vidjeti što im se ukralo. Te su počeli tražiti skriveno blago, prodajući sve samo da mognu kupiti nađeni biser.

Zaključak Kardinala Ottaviani o misi Novus Ordo

Nakon što je bio predstavljen novi misal (Novus Ordo Missae) 1969., koji će nadalje biti nametnut praktično svim katolicima širom svijeta, Prefekt Kongregacije za Nauk Vjere (Bivši Santo Officio ili Inkvizicija), Kardinal Ottaviani u bliskoj suradnji sa Kardinalom Bacci, naložili su detaljnu i rigoroznu analizu novog misala ekipi najboljih teologa s kojima je raspolagala Kongregacija. Rezultat je bio ne tako opsežni, ali vrlo dobro sintetizirani dokument kojeg ćemo citirati mnogo puta u poredbama Tradicionalne i Novus Ordo mise. Ovdje ćemo samo sažeto komentirati bitni zaključak dokumenta koji je Kardinal Ottaviani predstavio Pavlu VI. Zaključka samo s obzirom na valjanost mise Novus Ordo.

U bilješci broj 29 tvrde se vrlo znakovite riječi, koje bi svakog katolika trebale učiniti da zadrhti:

"Tako i kako se navode riječi pretvorbe - moja opaska: Pažnja, Ottaviani se odnosi na latinski original koji sadrži riječi "pro multis", dok se na hrvatskom prevodi potpuno pogrešno "za sve", kao još uvijek u drugim jezicima; sve što dodatno i vrlo značajno povećava težinu uvedene promjene - u Novus Ordo Missae, mogu (riječi pretvorbe) valjane s obzirom na nakanu svećenika; ali mogu i ne biti, jer to nisu više po samoj snazi (značenju, sakramentalnosti) riječi, ili konkretnije, nisu to više na osnovu svog vlastitog smisla (modus significandi) kojeg imaju u Rimskom Kanonu Svetog Pija V. Da li će posvećivati valjano svećenici, koji u bliskoj budućnosti ne prime tradicionalnu formaciju i koji se uzdaju u Novus Ordo Missae i njegove opće odredbe za činiti "ono što čini Crkva"? Legitimno je sumnjati o tome".

Drugim riječima, Kardinal Ottaviani potvrđuje zaključak koji sam više puta izložio na ovom blogu, ne citirajući neophodno Kardinalove riječi. Jer svatko tko se upozna s ovim pitanjem, dolazi do praktično istog zaključka.

A sad, da li smo svjesni problema do kojeg smo došli, u kojem se nalaze toliki katolici? Sažeti ću taj problem u ovoj rečenici: toliki katolici diljem svijeta izloženi su nesigurnom sakramentu!

Ovo je za nevjerovati! Ali je živa istina. (I nismo se dotakli pitanja promjene obreda ređenja svećenika.)

No, ovo razmišljanje donosi sa sobom i mnoga objašnjenja, na primjer: situacija danas u Crkvi je ovakva kakva jest jer toliki katolici u biti se ili ne hrane pravim sakramentom (Tijela i Krvi Kristove), ili su, makar sakramenat i bio (u nekim momentima) valjan, izloženi krivoj, nekatoličkoj teologiji prisuntoj u Novus Ordo.

Odatle, današnji katolici su kao neuhranjena i izgladnjela djeca. Nemaju krvi ni snage u sebi. I odatle sve drugo. A samo smo se dotakli ove točke! Dok je pred nama pravi ponor.

Žao mi je što sam tako kategoričan, ali ne može se govoriti neistina kad se analizira ova tema.

I sad, na koncu, osvrnimo se ponovno na pismo dvadesetak teologa kojeg su uputili Franji. Što to pismo može danas učiniti, nakon što su pedeset godina katolici izloženi na silu i ne pitajući ni tražeći, nesigurnom sakramentu?

Schönborn daje ideje o Amazonskoj sinodi. Manipulira kao socijalna inžinjerija

Listopada ove godine čeka nas veliki cirkus: Amazonska sinoda koja će se koristiti za vjerojatno uvođenje ređenja oženjenih u katoličkoj Crkvi, i pitanje "đakonica". Također, već se natuknulo razmatranje o dopuštenju korištenja biljke "yuca" - koja nije žito - umjesto kruha kao euharistijsku materiju.

Kako se uvodi eutanazija u nekoj državi? Nađe se neki nesretnik u teškim bolovima, i umjesto da ga se čuva i bdije nad njim dokle mu Bog dopusti živjeti, dopusti se nekom članu njegove obitelji, ili kakvom bliskom "prijatelju", jednostavno ubiti ga na neki način.

Nakon toga dolazi generalizacija. Tj., nakon toga penzioneri iz Nizozemske - gdje je legalizirana eutanazija - bježe u druge zemlje na operacije da ne bi slučajno ostali nasmijani na stolu.

Tako su uveli sve moguće: od kontracepcije, preko razvoda braka, do pobačaja. Uvijek traže neki slučaj iz "laboratorija", i onda ga prenesu na cijelo društvo u vidu zakona za djela koje su dotada bila ilegalna. I što je najvažnije, mijenjaju mentalitet cijelog društva otprilike u samo jednoj generaciji.

U tom pravcu ide Schönbornova izjava: priprema teren za mijenjanje mentaliteta gledi ređenja žena. Ništa manje. Kaže: "po ovom pitanju postoji jedna tradicija od 2000 godina koja ima veliku težinu". S ovim želi reći dvije stvari, koje su obje neistinite, makar prva teža od druge.

U prvom redu, nije riječ o nekoj "tradiciji" od koje počinje neki "običaj", kao što bi to bio napr. nemogućnost ređenja žena. Ne. Već ta "tradicija" - tj., "predaja" - svjedoči nešto što je PRIMLJENO od Gospodina. Nije to nešto što je palo na pamet Sv. Petru ili Pavlu, već ono što im je Isus Krist naložio. TO JE PRAVI SMISAO TRADICIJE.

A velika težina ovog pitanja jest u sljedećem: radi se o sakramentu svetog reda. Za svaki sakramenat je potrebna materija i forma. Napr., za Svetu Misu su potrebni kruh i vino, to je materija koja se koristi u pretvorbi, kad kruh i vino u Misi prestaju biti kruh i vino, te su po riječima pretvorbe Krv, Tijelo, Duša i Božanstvo Isusovo. Materija sakramenta svećeničkog reda jest MUŠKARAC, i svakako kršteni. Žena nema tu materiju, kao što materija muškarca, odnosno njegova narav s kojom ga je Bog stvorio, nije načinjena da ima djecu. Po tom pitanju, postoji sličnost između činjenice da muškarci ne rađaju, i žene ne mogu biti svećenici. Jer jednima i drugima nedostaje materija za ono što ne može biti stvarnost kod jednih i drugih.

[Samo dopuštanje da žene daju pričest, također ide u tom pravcu. Oni ništa ne rade slučajno]

Krist je muškarac po tijelu, i svećenik, "alter Christus", drugi Krist, mora biti muškarac.

I to nitko ne može promijeniti, ni Schönborn ni pravi Papa (a kamoli...).

Prema tome, ovjde Schönborn lukavo nastoji napraviti neki dribling. Ali uzalud. Svakako, ako ga jednom napravili, tj. proglasili da može biti što ne može, to bi bila jedna velika potvrda njihovog odstupanja od vjere.

Ali komentirajmo samo ono što znamo do sad, makar moglo otvarati prozore prema komentiranim interpretacijama. Kad Schönborn kaže da "su tu 2000 godina tradicije...", koja ima svoju težinu, time daje do znanja da možda, kad se promijeni ta tradicija... da ćemo tada možda moći govoriti o tim stvarima. Uostalom, ta već je rekao da je po njemu to moguće - ređenje žena za "svećenike".

Dakle, treba pripremati teren. I kako se to radi? Pa, prvo bi trebali imati "đakonice". Đakon, đakonica... onda svećenik, svećenica. Stvar je prilagoditi mentalitet. Koriste ulogu koju su neke žene imale u apostolsko doba, u smislu pomaganja apostola u njihovim kućnim potrebama. Ali radilo se o vremenitim potrebama. Kao kad kaže Sv. Pavao "zar nemamo prava, kao i drugi, imati kod nas ženu vjernicu da nam može pomoći u svagdašnjim potrebama?". Jer i apostoli su imali materijalne potrebe. A kod Akvile i Priscile se vidjelo da su dobivali ulogu objašnjavanja Riječi propovjednku Aleksandru.

No, te "đakonice" nisu služile kod oltara. To je ustvari bilo jedno zastranjenje koje je došlo do izražaja u petom stoljeću kod istočnih biskupa. (Također, već za vrijeme Sv. Pavla bilo je zastranjenja kod služenja Svete Mise: neki bi donosili obično jelo za objed, pa ih je Apostol upozoravao da to ne smiju više činiti.) O svemu tome svjedoči, iz kasnijeg vremena, Benedikt XIV, 26/07/1755, enciklika Allatae sunt:

"Papa Gelasius (+496) u svom devetom pismu (Gl. 26) biskupima iz Lucanije je osudio ozloglašenu praksu koja se ustanila među ženama koje bi služile svećenike dok bi slavili misu. Budući da se ovaj običaj proširio kod grka (općenito tako se nazivalo istočne katolike), Inocencije IV ga je strogo osudio u pismu biskupu Tusculuma: 'žene se ne smiju usuditi služiti kod oltara; trebaju biti potpuno odvraćane od ove službe'. Mi sami smo zabranili ovu praksu istim riječima u vrlo ponavljanoj konstituciji Etsi pastoralis, dio 6, br. 21."

Prema tome, nikakva "tradicija", već zastranjenje koje ponovno žele preuzeti i ponoviti kako bi pripremili teren za promjenu mentaliteta katolika gledi "svećenica".

Samo baratanje ovakvim mogućnostima je skandal preko svake mjere, ali oni znaju što rade. I to pripremaju za listopad u Amazoniji. Bezvezna sinoda, ali u kojoj nastoje progurati nekoliko ovakvih elemenata.

Također žele govoriti o ređenju oženjenih, što doktrinalno nema težinu poput ova dva spomenuta pitanja, ali "sve ide u paketu". Jer, oni znaju gdje ima zvanja i kako ih postići. I zbog toga su zabranjivali sve tradicionalne redove (ili one koje vole "po starinski"), da bi onda izvadili navodni "manjak zvanja" za ubaciti ovu igru.

No, najteže je ono dvoje: đakonice i yuca.

Crkva to ne može dopusiti.

Što je u stanju učiniti Tradicionalna Misa i nauk. Jedan primjer

Čitatelji ovog bloga su upoznati sa mojim stavom gledi teologije Bratovištine SSPX. Ne prihvaćam za dobro njihov stav o Papi, da Papa može govoriti i naučavati ovakve stvari kao Bergoglio, i oni ga priznaju ali ne slušaju. Prolaze kraj njega k'o kraj turskog groblja. Njima također jedan Papa može odobriti jedan Koncil kao Drugi Vatikanski gdje će se nametnuti nauk protivan vječnom. Ali ono što im priznam jest njihova odbrana tradicionalne mise i nauka u ostalim bitnim stvarima.

Upravo to potcrtvam u ovom članku, efekt koji postiže tradicionalna pouka katoličke vjere. Ono što bi neki od nas rekli, "po starinski". Ili ono što bi naši najstariji, ili već preminuli rekli kad bi ustali iz groba: "jest, to je to, to je ono što su i nas učili, a ne ovo sad". Jer, kad bi naši stari ustali iz groba, i vidjeli ovaj cirkus koji posvuda surećemo, rekli bi: "gdje smo mi zalutali u ovu protestantsku zemlju, mi ovdje nismo živjeli, nije ovo naš kraj".

Ovdje, ponavljam, obratiti ćemo pažnju na tolike plodove koje donosi sam po sebi katolički nauk i liturgija kako Bog zapovijeda, to je poanta ovog članka.

Prevodim stoga u glavnim crtama vijest iz Gloria.tv, nakon toga par kratkih komentara:

Vlč. Pascal Schreiber, superior Švicarske oblasti Bratovštine Sv. Pija X, bio je u veljači u posjeti Americi (kontinentu). Prošao je kroz St. Mary, u Kansasu. Radi se o najvećoj župi Bratovištine sa preko 4000 vjernika.

Župa je smještena u koledžu koji ima Bratovština. Napravljen na isusovačkoj misiji iz 1848 za američke domoroce, i napuštenoj nakon Drugog Vatikanskog Sabora. Bratovština je kupila misiju 1978. Vlada Kansasa je priznala školu zbog njenih izvanrednih postignuća na obrazovnom planu. U školi je smještena radio stanica.

Vlč. Schreiber se mogao uvjeriti da ova župa ima više vjernika nego cijela švicarska oblast, zemlji u kojoj je osnovana Bratovština. (Njihova prva bogoslovija - koju je vodio Lefebvre - nalazi se u Ecône.)

Osnovna škola Bratovštine u St. Mary ima četiri paralelne linije za svako doba. U školi Bratovštine u Švicarskoj učenici od dvije razne dobi nalaze se u istom razredu. Dok ovdje u prvom razredu postoje dvije grupe za učenike, i dvije grupe za učenice. Prošle godine u župi se krstilo 121 i bilo je samo 7 sprovoda. Pola vjernika župe su ispod 21 godine dobi.

Mnogo vjernika živi u gradu St. Mary. Trenutni gradonačelnik pripada Udruzi. On je brat od Vlč. Patrick Rutledge, rektora, voditelja i Predsjednika Koledža St. Mary.

Prva nedjeljna misa je u 6:00. Vlč. Schreiber je izbrojao preko 250 prisutnih. Glavna nedjeljna misa se slavi u sportskoj dvorani jer je crkva premalena. Bratovština planira izgraditi prekrasnu crkvu koja može primiti 1.500 duša.

Važan momenat u ovom fenomenu je The Onyx Collection, firma koja zapošljava preko 530 radnika. Proizvode namještaj i pribore za kupatila koje prodaju u cijeloj USA. Najveći dio radnika je iz Bratovštine. Kroz mnogo godina firma povećava prodaju za 15% godišnje.

-------

Želim potcrtati jedan bitan elemenat: ne ostaju samo na liturgiji, već se brinu i o zajednici. Traže posao za vjernike i prave stabilnu zajednicu. Međusobno se organiziraju i pomažu, i život im je olakšan. Mnoge zajedničke poslove dijele između njih samih, smanjujući troškove. Uvijek je lakše naći nekog pozdanog da ti pričuva djecu, popravi što treba u kući, itd.

Svakako, sve je plod ispravnog tumačenja temeljnih stavki kršćanskog života.

Dalje, ovo je razlog zašto "naprednjaci" brane i nedozvoljavaju širenje tradicionalne mise. Ne žele da je vjernici upoznaju i počnu praviti razna - njima neugodna - pitanja.

Ali... istina će polako otvarati sebi put, i mnogi će imati priliku upoznati ono što im je netko u svoje vrijeme krvnički uskratio. 

(Dodatak: pogledaj ovdje neke detalje iz Poredbe Tradiconalne Mise i Novus Ordo)

Čovjek boli. Blagoslovljen Veliki Petak. Katolička molitva za Židove, i postkoncilska

Čovjek boli

   "Tko da povjeruje u ono što

nam je objavljeno, kome se otkri

ruka Jahvina?"

   Izrastao je pred njim poput izdanka,

poput korijena iz zemlje sasušene.

   Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja

da bismo se u nj zagledali,

ni ljupkosti da bi nam se svidio.

   Prezren bješe, odbačen od ljudi,

čovjek boli, vičan patnjama,

od kog svatko lice otklanja,

prezren bješe, odvrgnut.

   A on je naše bolesti ponio,

naše je boli na se uzeo,

dok smo mi držali

da ga Bog bije i ponižava.

   Za naše grijehe probodoše njega,

za opačine naše njega satriješe.

   Na njega pade kazna

radi našeg mira,

njegove nas rane iscijeliše.

(Iz. 53: 1-5)

Ne možemo ne obratiti pažnju za usporedbu molitve za Židove na Veliki Petak u katoličkoj liturgiji, i postkoncilskoj. Pogledajmo prvo ovu zadnju:

Liturgija Novus Ordo:

Molimo i za Židove:
njima je prvima Gospodin Bog naš govorio.
Neka im dade da rastu u njegovoj ljubavi i vjernosti Savezu.

Molitva u šutnji. Zatim svećenik:

Svemogući vječni Bože, ti si dao svoja obećanja Abrahamu i njegovu potomstvu: usliši molitve svoje Crkve i narod Izraelski, svoju prvu baštinu, privedi punom otkupljenju. Po Kristu, Gospodinu našem. 

Dakle, ne moli se za njihovo obraćenje Kristu i pristup u Jedinu Katoličku Crkvu. Oni su izgleda "djelomično otkupljeni", ali otkupljeni. I neka dakle i dalje "rastu u ljubavi", u kojoj se oni već nalaze.

To je izdaja. Katolička liturgija jest ovakva:

Molimo i za perfidne Židove: 

da Bog i Gospodin naš skine zastor sa srca njihovih, da i oni upoznaju Isusa Krista Gospodina Našega.

Pomolimo se.
Kleknimo.
Ustanimo.

Svemogući vječni Bože, koji i židovsku perfidnost ne odbijaš od svoga milosrđa: usliši molbe naše, koje upravljamo za tvrdokornost onoga puka; da upoznavši svjetlost tvoje istine, koja je Krist, iz svojih se tmina izbave. Po istom Gospodinu...

Ima li većeg milosrđa od toga, osim željeti da prihvate jedinog Spasitelja i Otkupitelja, onog istog kojeg su njihovi preci dali razapeti?

To je smisao onog što smo spomenuli u vezi likova na pročelju Notre Dame: žive u osljepljenju od kojeg molimo da budu oslobođeni.

Ecclesia et synagoga. I to je razlog njihove mržnje i konspiracije, jer ne mogu podnijeti da im se govori istina.

Zbog toga molimo i za njih... ne prikrivajući istinu.

 

Poredba Tradicionalne i Novus Ordo mise: primjer sabirne molitve Cvjetnice

U postkoncilskoj misi obred blagoslova grančica vrlo je siromašan: čitan se Evanđelje ulaska Isusovog u Jeruzalem, i nema nekih posebnih molitva za blagoslov grančica.

Pogledajmo završni blagoslov nakon sedme antifone (ne govorimo o ostalim čitanjima):

"Gospodine Isuse Kriste, Kralju i Otkupitelju naš, u čiju smo čast, noseći ove grane, pjevali svečene himne slave: udijeli nam milostovo da, bilo gdje da budu nošene, tamo se spusti i molost njihovog blagoslova, i otjerana svaka zloća i zabluda demonska, zaštiti tvoja desnica one koje je otkupio. Ti, koji živiš i kraljuješ..."

Odmah može se uočiti razlika između "stare" i "nove" teologije po nazivu modernista. Skoro svaki spomen na đavola i molitvu za zaštitu protiv đavljeg utjecaja je izbrisan. Ne samo na Cvjetnicu, nego i inače.

Novus Ordo liturgija je nevjerojatno osiromašena, osim krivo usmjerena.

Nešto što Bog ne može htjeti da učini njegova Crkva, niti je moguće da njegov Vikar to sprovede u djelo. Jer je na Sveto Mjesto došao netko sa strane da pravi štetu. I dok to ne bude uklonjeno, i dok ne imadnemo pravog Vikara... Crkva nastavlja svoju Muku po ugledu na Otkupitelja.

Poredba tradicionalne i novus ordo mise: episkopalna i novus ordo

Ne ćemo pokazati ovaj put razliku između tradicionalne i novus ordo mise, nego nevjerojatnu paralelnost episkopalne i novus ordo mise. Pogledajmo primjer jedne svečane episkopalne mise, obraćajući pažnju na pojedinosti:

Obratimo pažnju na nekoliko ključnih momenata:

- Postoji procesija ulaska i izlaska.

- Čitanja, evanđelje, prikaz darova, euharistijska molitva; sve dosta slično kao u poskoncilskoj misi.

- Istina, čitanja vrše žene, ali obučene kao neke vrste "đakonica". Ali to je već dosta prisutno na Zapadu, napr. u Njemačkoj naveliko.

- Zanimljivo je da se "pričešćuju" klečeći. "Pričest" im daju i "đakonice" i njihov pastir (koji nije svećenik, makar imali nešto slično "svećeničkom redu", koji nije valjan sakramenat svetog reda). Ali i to je danas lako naći kod poskoncilskih katolika. Na ne malo mjesta žene daju pričest, i to sa manje poštovanja nego što to ovdje izgleda.

- Nema svetohraništa, jer oni ne vjeruju da je Krist u njihovoj pričesti. Već samo "duhovno" na neki način, ne stvarno prisutan. Nakon njihove mise, ta prisutnost se gubi, i za to nema potrebe za svetohraništem. Vidimo, s druge strane, da kod tolikih katoličkih poskoncilskih crkvava imamo sličnu situaciju: svetohranište je po strani, ili prikriveno negdje na drugom mjestu.

A sad pogledajmo misu novus ordo koju vodi biskup Hermann Glettler iz Innsbrucka, u jednoj sportskoj dvorani:

Ova je misa ogromna uvreda Bogu. Pričest - ako dozvolimo da je pričest - je krajnje bogohulna: djevojke daju pričest manjoj djeci, prima se na ruku, onda nakon toga sjednu... užas. Sama dvorana je neprikladna za misu, itd.

Ali obratimo pažnju na strukturu novus ordo mise: ona je vrlo slična episkopalnoj misi, a anglikanskoj još više.

Što to znači? Znači da, budući da su ove "mise" postojale prije novus ordo postkoncilske mise; znači da je novus ordo jedna vrsta kopije heretičnih anglikanskih i episkopalnih "misa". Iz koje svrhe je sve ovo vršeno? Zbog njihovog "ekumenizma", stvaranja jednoj te istog zajedničkog pojma "kršćanstva" i "kulta".

To je ništa drugo do rušenje katoličke vjere.

Inače, biskupa Glettera bi se moglo nazvati sotonistom, zbog stvari koje čini. Dao je izjavu o jednom bogohulnom "raspelu" na kojem je - žaba!. Navodno, to može možda smetati nekima, ali on daje intervju o tom "raspelu" i čini da se upozna, a bez stroge osude. Stavlja sat u jednoj crkvi u Innsbrucku, načinjen od razdovojenih ruku i trupa Kristovog tijela. Kao da ga Sotona nadahnjuje. Stalja parolu na samoj katedrali "Dok Bog ima bradu, ja sam feminist".

Ove antikatoličke tipove drži Jorge Mario na svojim mjestima.

Ali ovakvo katastrofalno stanje u ne malo mjesta jest posljedica atentata koji je izvršen na liturgiju i nauk Crkve.