Princ William i njegova poljska večera...

 ... u LGBT restoranu.

Poljski nacionalisti: "Nije naš rat!"

 

Za ovaj transparet dobili su kaznu od vrijednosti nešto više od 3.000 dolara.

Znaš, sloboda izražavanja.

Parolin udara na Poljsku

Poljska je jedna od velikih smetnji Novom Svjetskom Poretku zbog svog kršćanskog duha, mnogo življeg nego u drugim zemljama. I zbog svoje domoljubnosti i samostalnosti, koliko je mogu imati. Uz nju je i Mađarska jedna od glavnih država koje pružaju otpor novom vidu ropstva kojim nas žele potčiniti.

Ono što drži čovjeka racionalno protiv najezde zlih, jesu njegove ideje koje još uvijek ima neisprane u glavi. Zbog toga treba ići na ona mjesta koja su nositelji ideja, i uništiti ih.

To znači imati pod kontrolom medije, TV, i ako je moguće internet, makar pod prijetnjom kazni. Ali tu je i Crkva. Kršćanski duh i ideja, kršćanski život je najopriječniji i najefektivniji stav protiv Đavolskog Poretka. Treba stoga zauzeti pozicije u Crkvi, staviti njoj protivne ljude na ključna mjesta.

Budući je Crkva hijerarhijski ustrojena, ako stavimo na visoka mjesta naše ljude (tako je mišljenje Božjih protivnika), onda ćemo postići da ogromne mase misle upravo ono što želimo da misle. Gdje dakle treba izvršiti udar? Na biskupe, te odatle na bogoslovije. Kad formiramo "naš" kler, onda će ogromne mase vjernika misliti i ponašati se onako kako nama odgovara.

I stoga NSP šalje Parolina, ništa manje do Franjinog Državnog Sekretara, da pojasni poljskim biskupima kako trebaju proslijediti. Kazao im je. Da ne duljim, idemo na bitno, dosadno nam je prenositi njegov stil hipnoze zmija laskavim govorom:

"Jedinstvo s Papom također garantira slobodu nasuprot svjetskih moći i posebno interesnih grupa", rekao je Parolin obraćajući se poljskim biskupima prilikom slavlja zbog šestogodišnjice Bergogliovog izabranja.

"To garantira otvaranje prema sveopćoj Crkvi, kao i puno katoličanstvo, čuvajući sebe od opasnosti biti zatvoren sam u sebe ili biti iskorišten od izvjesnih stranki, bilo političkih, bilo nacionalističkih".

"Evropi je potreban kršćansko svjedočenje, autentični primjer življenja vjere, kao i nacionalno jedinstvo i dobrodošlica, otvaranje i puno poštivanje drugih".

Što im je rekao? Čitaj između redova: trebate prihvatiti multikulturalizam (trebate gajiti "dobrodošlicu") i LGBT agendu ("puno poštivanje drugih").

Jer, ako hoćete biti sa "Papom", a nije li tako, mali moji zločesti, jelde?

Još prošlog ljeta potegnuo ih je za uho (koristeći zrnce boljeg prijevoda): "Morate prihvati Amoris Proljev, jer ako ne, vi niste dragi moji se Papom".

I tako, nad poljskim bogoslovijama je bio izvršen udar od strane biskupa: sve više se uvodi "naprednjačka", tj. modernistička "teologija". Poljski katolici su prikupili 150.000 potpisa da bi se biskupi obavezali čuvati katolički moral gledi braka, ali su im biskupi rekli 'ko vas šiša.

Sve ide po planu. Rješenje je nabiti ih nogom u stražnjicu i smijati im se u lice, ovim mutežima. Otvoreno reći: bio sam i ostati ću katolik, odlazi Sotono!

Muhamede, nisi dobrodošao u Poljsku!

Doista, dosljedni nasljednici Sobjeskog:

"Postkoncilski stil" ostavlja svoje efekte i u Poljskoj: značajni pad vjerske prakse

Vidjeli smo da je kretenluk počeo ozbiljno zahvaćati i veliku nadu Istočne Evrope, Poljsku.

Odakle dolaze ovi tipovi? Koji je ambijent i način razmišljanja i koje vjerovanje koje stvara uvjete za ovakva otuđenja od katoličkog načina života i vjere?

Ima ih još uvijek dosta koji idu u crkvu, skoro 40% ide na misu svake nedjelje prema zadnjim podacima. Ali ako će mise biti tipa kazališta, kad djeca odrastu i sazriju sramiti će se od ovakvih običaja. Bit će im dosadni i čim mognu sjesti će na pivu sa kolegama, gledati utakmicu, otići na izlet, itd. Uostalom, misa je prikazivana kao neka vrsta užitka, te kad odrasteš sine otići ćeš po užitke za odrasle:

Sa užitka na užitak, uostalom to je izgleda bio glavno u toj vjerskoj praksi.

Idemo na hodočašće u Lurd, pa ćemo u vlaku imati misu, fino komotno i sjedećke.

Prije par dan komentirali smo spominjući povijesna izvješća papinih izaslanika u Bosni kako se živjela sveta misa nedjeljom: po cijeli dan bi hodali da bi mogli doći na misu. Možda 20 km u jednom pravcu i poslije nazad. Prije drugog svjestskog rata iz moje obitelji išli su 10 i 10 km. Sveukupno nekoliko sati, i djeca od malo godina. A onda se nije moglo ništa izjutra jesti prije pričesti. Tako bude kad je Bog na prvom mjestu. Onda djeca rastu čvrsta i odgovorna. Nauče se trpjeti što je jedna od najvećih zadaća što imamo u životu, dolini suza.

Moderna psihologija je opsjednuta "radošću", a radosti nigdje. Ako furaš radost na silu, ne može je biti. Ne može se lagati. Dok je teškoća svakog dana na vratima, i treba se naučiti suprostaviti se onom što je teško i tako ići naprijed. To je paradoksalno tajna sreće: nema je bez vježbanja u trpljenju, stisnutih zubi i istrajnosti.

Ova karizmatska "ozdravljenja" su priprema za definitivno pošadrncanje. Koje to veze ima sa životom?

Vjernik treba da ima uvijek Boga pred očima i za to biti spreman podnijeti što god treba. "Koncilska Crkva" zaboravljajući tradicionalni fokus na Boga i samo Boga, i čovjeka radi Boga, pravi mlakonje od vjernika koji na koncu od dosade prestanu ići na ono jednom ukopčaju da je djetinjasto.

U zadnjoj deceniji broj onih koji pohađaju misu redovito nedjeljom pao je za dva milijuna. Čak i broj krštenja (opada imajući u vidu i pad nataliteta) opada u odnosu na osamdesete: sa oko 750 tisuća na kojih 368.

"Poskoncilski mentalitet" svugdje ostavlja svoj štetni trag.

Poljska, simbol nove rekonkiste

Naša slavna slavenska braća imaće mnogo problema, kao tolike države, ali jedno neće: Islam.Znaju bolje pto je Islam od Hrvata usred Bosne. Ni Hrvatu u Hrvatskoj nisu za pohvalu.

Britanska novinarka pita poljskog katoličkog političara i pisca, Dominika Tarczyński: "Koliko ćete 'izbjeglica' primiti?"

Ovaj odgovar k'o iz puške, pokazujući nulu prstima: "Nulu", odgovori.

Malo zbunjena, makar se radilo o drskim zapadnim novinarima, voditeljica intervjua ga upita: "I vi se ponosite time?"

A dobri poljak, Sobieskoga naslijeđe, odbrusi joj prelazeći na bit stvari:

"Ne čemo primiti niti jednog jedinog muslimana, jer je to ono što smo obećali... to je ono zašto je naša vlada izabrana; to je zašto je Poljska tako sigurna, to je zašto nismo imali niti jedan jedini teroristički napad."

Molitva krunice na poljskim granicama urodila je plodom. Mogli bi i reći, zato što su im stvari jasne, zato su išli moliti krunicu na granici svoje zemlje. Nešto zašto su je i neki katolički listovi kritizirali, kao La Croix. 

No, neka gube vrijeme. Ili neka laju dok pametni rade. Jesi si upoznao kakvu afričku zemlju koja funkcionira? Donekle je to bila Libija, ali kad je Gadafi htio imati nezavisnu valutu na Sjeveru Afrike, bio je uklonjen. A sigurno i da propuste ove valove migranata. Također je funkcionirala Južna Afrika za vrijeme Apartheida, sada više ne. Rusi su upravo prihvatili 15.000 afrikanera (bijelaca iz Južne Afrike) koji bježe od masovnog nasilja nad njima.

Prema tome, ili će Evropa krenuti stopama Poljske (ove o kojoj govorimo)... ili će grcati pod Muhamedovim stijegom. 

[82. smrtna žrtva ove godine. 17-godišnja djevojka smrtno ubodena nožem. Više ubojstava u Londonu nego u Njujorku.]

Komentar o poljskom svećeniku koji je na misi molio za Franjinu smrt, jer "odvodi od Isusa"

Riječ je o krakovskom umirovljenom svećeniku, Profesoru Edwardu Staniek (bivši rektor krakovske bogoslovije, 1993-2001). Na misi 25. veljače njegova molitva bila je kratka i jezgrovita: "da mu Duh Sveti dadne obraćenje, ali ako ne - onda brzi odlazak u Očevu Kuću".

Komentar:

1. "u Očevu Kuću" ne može se reći za onoga koji umire nepokajan ili neobraćen.

2. Može se moliti se za obraćenje jednog notornog heretika. Može se moliti i za njegovu smrt, ukoliko je njegov život poguban za vjeru tolikih. Vlč. Staniek se odnosi na sljedeći članak Sume Teologije Sv. Tome Akvinskog (Dio II-II, pitanje 11, čl. 3: Treba li se tolerirati heretike?):

"Kod heretika treba imati u vidu dva aspekta: prvi, prema njima samima; drugi, prema Crkvi. U odnosu na njih radi se o grijehu na osnovu kojeg ne samo zaslužuju odvajanje od Crkve preko izopćenja, već također i odvajanje smrću od svijeta živih..."

I s obzirom na drugi aspekt, podsjeća na stav Sv. Jeronima: "Treba odsjeći nekorisno meso, i gubavu ovcu treba odvojiti od stada, da se ne bi desilo da cijela kuća izgori, tijelo se korumpira, meso se pokvari i stoka se izgubi. Arrio, u Aleksandriji, bio je tek iskra, ali,jer nije bila ugašena na vrijeme, cijela kugla zemaljska bila je zahvaćena njegovim požarom".

3. Bog ne oduzima život Franji, ili bolje Bergogliju. Već pet godina sije poguban nauk, i ništa značajno se nije dogodilo. Govorilo se o mogućim korekcijama, ali na koncu ništa. Ne možemo očekivati da Bog učini za nas što Crkva treba. Jer ako Franjo i umro danas, ostaje korov i štetočina koju je posijao. Što onda sa tim? Tko će to poslije očistiti? Ili se ne će dirati?

Nego: oni koji imaju ikakav autoritet u Crkvi trebaju se ustati i reći mu: napolje, napolje Uzurpatore sa mjesta koje bestidno zauzimaš! Mislim da bi na to mogli i pozvati vjernici na Trgu Svetog Petra, sa odgovarajućim natpisom.

A Bog njemu dao obraćenje prije smrti.

Poljska, za kopiranje. Hrvati i komšije, obratite se

Mlada poljakinja na prosvjedu zbog kojeg iz Evrope prijete Poljskoj: 

"Ne ćete uvesti niti jednu od vaših islamskih zakona! Ovo je Poljska! Ovo je NAŠA zemlja, ovo je NAŠA država, NAŠA pravila, NE migranti!

Ovdje, Ius Krist je NAŠ KRALJ!

Ne zanimaju nas odredbe EU ni njihove kvote migranata!"

Gdje smo mi? Nema nas ni po šavu. I ovim ću odgovoriti gosp. Borisu Havelu, makar cijenim njegov napor:

Ne da izbjegava, već svi oni, i ljevica i njoj navodna suprotnost, "desnica" koja su ustvari neoliberali, jesu dva oprečna ekstrema iste negativne realnosti od koje nema pomoći, niti što treba očekivati.

I jedni i drugi, ne samo da ne žele "polemiku", već ne žele da ti makar pustiš glas. Žele te začepljenih usta, to je ono što žele. Jer za polemiku potrebno je prvo govoriti, a oni ti niječu čak i to.

Ali ni ja ne želim s njima da razgovaram, jer znam da su gluhi i da mi ne žele dobro. I to je greška, barem što slijedi iz samog teksta, Havelova. Jer ne treba od njih uopće tražiti razgovor!

Ali njima treba da te čuju, makar ti ne dopustili da govoriš; treba ti da vičeš ulicama i trgovima bez njihove dozvole!

Upravo je to poanta poljskog prosvjeda zadnjeg studenog. Ne dajete nam prostora, evo mi ćemo se izboriti za prostor! I vikati ćemo na sav glas da se sve ori! I ulice će biti naše, i oni koji izađu pred mikrofon biti će na tisuće, i bez kompleksa i vaših dozvola!

Zato je potrebno organizirati se u domoljubnim i kršćanskim krugovima, strateški i taktički uvezanim. Ti sam možeš početi promicati jednu takvu ćeliju. Plan je: molitva, tradicionalni kršćanski i politički nauk. Među mladima promicati zdravo domoljublje i kulturnu formaciju; ulivati im svijest da budu izvrsni stručnjaci i radnici, i da ostaju boriti se gdje ih borba čeka. Odreći se "probitka" negdje drugdje, već žrtvovati se za dom i krst.

Lukavi udar na Poljsku: stavljen novi prvi ministar židovskog porijekla

 Times of Israel odmah je to istakao 8. prosinca: Poljska imenuje novog prvog ministra, bivšeg bankara i židovskog porijekla:

 Jučer su malo precizniji i daju prave razloge njegovog dolaska na čelo:

"Szydlo (dosadašnja prva ministrica - bila na čelu vlade samo dvije godine) bila je vrlo popularna među poljacima, ali imidž zemlje je bio ugrožen njenom protivljenju primanja migranata,... postavši potrebno imati bolje odnose prema Njemačkoj."

 [Mateusz Morawiecki i Beata Szydlo na ceremoniji prijenosa odgovornosti 8. prosinca 2017. Izraz lica bivše ministrice mnogo govori: državni udar, izveden izvana.]

Dakle, vrši se pritisak na Poljsku u pravcu rušenja njenog identiteta, onoliko koliko se može za sada. I u pravcu prisile primanja "izbjeglica". Iz razloga koji su identični kao u svakoj drugoj evropskoj zemlji.

 Beata Szydlo, sa svojim mužom na ređenju njihovog sina 29. svibnja ove godine. Sin služi u Bratovštini Svetog Petra i služi samo tradicionalnu misu (na latinskom, svakako).

Sve je jasno.

Dvanaestog rujna doručkovao sam kavu sa kroasanom, u sjećanje na pobjedu Kršćanske vojske nad Turcima pri opsadi Beča, 12-og rujna 1683. Inocencije XI uveo u zahvalu spomen Presvetog Imena Marijina. Zašto kroasan? Pročitajmo, i u buduće te pozivam da ti isto učiniš. Vječna ti slava, ti Kralju Sobieski

«Islam je vječni neprijatelj Zapada.» Sv Louis, Kralj Francuske (1226-1270)

Napravimo kratak pregled najglavnijih najezdi Islama, jer nije dobro biti mazlum:

633-636 Osvajanje Sirije i Iraka (onda potpuno kršćanske zemlje)

638 Osvajanje Jeruzalema, svetog grada za kršćane

639-644 Osvajanje kršćanskog Egipta i rušenje prestižne Aleksandrijske biblioteke (baš kao što danas Palmiru razaraju)

646-666 Osvajanje kršćanske Armenije

647-709 Osvajanje kršćanske sjeverne Afrike (Tunis, Alžir, Maroko)

649 Osvajanje grčkog otoka Cipra

654 Osvajanje grčkog otoka Rodas

674-678 Prvo opkoljavanje Carigrada, kršćanskog glavnog grada Bizantijskog Imperija

711-714 Osvajanje Iberijskog poluotoka (odavno kršćanskih Španjolske i Portugala)

719-731 Invazija kršćanske Francuske. Uzimanje Narbone, Nimesa, Carcassonne, Autun i Marsella

732 Charles Martel pobjeđuje arapsku vojsku kod Poitiersa i stavlja točku na islamsko napredovanje zapadnom Evropom

800 Tuniški muslimani počinju invaziju Sicilije

809 Plijenjenje otoka Korcege i Sardinije

813 Plijenjene Nize

828 Plijenjenje Marsella. Ulasci u Provenza tokom cijelog devetog stoljeća

846 Razzias napada Rim, centar kršćanstva: bazilike Svetog Petra i Pavla su poptuno oplijenjene od muslimanskih trupa kojima je Papa Sergio II (842-847) morao obećati plaćanje godišnjeg poreza od 25000 srebrenih kovanica. Da bi spriječili ove napade, njegov nasljednik Lav IV (847-855) nalaže podići lavski grad, to jest, zidove koji okružuju Vatikan.

881 Muslimani provode Italijom pljačku velikog benediktinskog manastira Monte Cassino, osnovanog od Sv Benita početkom šestog stoljeća. Papa Ivan VII (872-882) prinuđen je ponovo plaćati porez muslimanima.

997 Almanzor (939-1002), muslimanski general u službi omejskog kalifa Cordobe, razara Santiago de Compostela, jedno od najvažnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta.

1009 Fatimidski Kalifa Al-Hakim naređuje razoriti Sveti Grob u Jeruzalemu i 30.000 kršćanskih crkvi u Egiptu i Palestini.

XI stoljeće: Turci selucidi, narod Centralne Azije obraćen na Islam, osvajaju Bliski Istok i napadaju kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju

1065 Gunther, biskup Bamberga (Njemačka) i 12.000 hodočasnika, pri dolasku u Svetu Zemlju su napadnuti od muslimana. Tisuće hodočasnika su masakrirani tokom tri dana od Velikog Petka do Uskrsa. Ostatak odveden u roblje.
1071 Bitka kod Mantzikerta: kršćanski grci su istjerani iz Anatolije od turaka.

Kršćanski Car Bizanta Aleksis Prvi Comneno upućuje poziv zapadnim kršcanima. Krstaški pohodi koče napredak muslimana.

Nakon krstaških ratova, od XIII do XVII stoljeća turski otomanski muslimani osvajaju i dominiraju kršćanske narode Balkana i sve do srednje Evrope.
1383 Otomani zauzimaju Solun

1389 Bitka na Kosovu: zauzimanje Srbije i Atene

1396 Bitka kod Nikopolisa: osvajanje Bugarske

1453 Osvajanje Carigrada od Sultana Mehmeda II
1475 Mehmed II osvaja Krim

1499 Osvajanje i početak islamizacije Albanje

1480 Zauzimanje Otronta od otomana koji masakriraju nadbiskupa grada i veliki dio klera; hvataju pučanstvo da bi ih prodavali kao roblje

1521 Osvajanje Beograda od Sulejmana Veličanstvenog

1526 Mohačka bitka: osvajanje Hrvatske i Mađarske

1529 Opsada Beča od Sulejmana Veličanstvenog

1565 Opsada Malte

1571 Bitka na Lepantu: otomani su pobjeđeni od saveza kršćanskih zemalja, organizirano od strane Pape Pija V (1566-1572), ali pri povratku turci osvajaju Kretu

1683 Po drugi put, otomani opsjedaju Beč, ali ponovo i definitivno (za sada) gube pred odbranom poljskog Kralja Jana III Sobieski. Po prvi put otomani su prinuđeni gubiti pozicije.

Prije toga, 1492, Isabel Katolička, španjolska kraljica, istjerava arape iz Španjolske. To joj današnja ljevica ne može opostiti i naziva to činom «krajnje netolerancije».

Druga značajna pobjeda dešava se 7-og listopada 1571, na jednoj od najvećih pomorski bitaka svih vremena. Sv Papa Pio V nalaže svim kršćanima moliti krunicu za dobar ishod boja. Turska je flota bila puno brojnija, ali i teža: napravljena od sirovog drveta koje je otežavalo brzinu manevriranja. No, u određenom trenutku teške borbe protiv brojnijeg neprijatelja, oblaci topovskih dimova usredoče se na tursku flotu koja gubi potrebni vidik te su potučeni i natjerani u bjeg; činjenica koju kršćani pridaju zagovoru Djevice i od tada se slavi Gosa od Krunice sedmog desetog. Turska gubi nadmoć na moru, ostaje joj samo kopno, ali njena sila je još uvijek velika.

Iste godine sagrađena je Na Drini ćuprija, te održavana od vakufa iz Mađarskih posjeda. Dakle, otomanski imperij je još dugo imao ogromnu silu i kontrolu na teritoriju od nekoliko tisuća kilometara. U takvoj situaciji, nešto više od stotinu godina kasnije, turci ponovo nastoje zauzeti Beč. Jer cijeli svijet treba biti islamski ili podvrgnut Islamu. To je jedini razlog njihovog ratovanja i zadužbine.

Ogromna turska sila je pred Bečom. 11-og rujna zidovi su već napuknuli i očekuje se zadnji napad – branioci Beča su svega 6.000 vojnika i 5.000 tek naoružanih ljudi, danas bi rekli civilne zaštite, koji su izdržali već osamnaest naleta na grad- dvjesto tisuća Sulejmanovih trupa, vođenih vezirom Kara Mustafom. Iste noći, kao od Boga dan nakon nekoliko dana žestogog marša dolazi Jan III Sobieski, Poljski Kralj. Pred zoru su na svetoj misi koji slavi papin izaslanik blaženi kapućinac Marco d' Aviano, i u cik zore, nakon blagoslova vojske na Kalhenbergu, 65.000 kršćanske vojske navaljuje na 200.000 otomanaca. Sosbieski ih bodri: «Borci, nije samo Beć ono što moramo spasiti! Ono što spašavamo to je kršćanstvo, sami pojam kršćanstva!», te zapovijeda: «Vojsko, borimo se za Ćestohovsku Gospu!» To je bio Jan III Sobieski.

Borba traje cijeli dan, 1000 turskih topova već su onemogućeni napraviti stratešku prednost zbog borbe prsa u prsa na otvorenom polju; osigurana ravnoteža snaga i odbrana pozicija, Sobieski osobno vodi konjanički nagaz sabljama preko turskih redova. Prodor je potpun i turci prinuđeni na bijeg, ne prije sasjekujući nekoliko tisuća kršćanskih taoca. No, pobjeda kršćanske lige je potpuna, uz svega 2.000 žrtava nasuprot kojih 20.000 turskih. Otomanski Imperij se počinje raspadati kao nacikla kugla od stakla. Taj vjernik od glave do pete, poljski Kralj Sobieski, poručuje Papi šaljući mu barjake poraženih snaga, parafrazirajući riječi Julija Cezara, ali dajući Bogu slavu: «Veni, vidi, Deus vincit! (Dođoh, vidjeh, Bog pobjedi!)»

[Jan Matejko, Jan Sobieski pod Wiedniem]

[Pobjeda. Turski stijeg je u našim rukama]

Ali zašto tako naglo počinje rasulo Turskog carstva? Činjenica je da Marco d'Aviano, uz pape Inocencija XI –proglašen blaženim 1956 od Pija XII – nalog (bio je papin poslank za anti turski krstaški pohod), 

potiče i ohrabrava kršansku vojsku na daljne udarce turskih snaga: od 1683 do 1689 duhovna i moralna je snaga kršćanske lige pri osvajanju i istjerivanja turaka iz Budimpešte; i do 1686 do 1688 iz Beograda. Međutim, kršćanska determinacija i jasan vidik tko je problem i tko je opasnost i što treba da se radi, nisu jedino objašnjenje. Sigurno su bitan i neophodan elemenat uspjeha pohoda, ali ne i jedini.

Zašto dakle, pada tako brzo tursko carstvo koje se počelo topiti ko maslac na tavi? Jer je Islam parazitalna i negativna snaga. Islam živi od pljačke i pokolja, kao što smo vidjeli u bitnom povijesnom prelazu njegove povjesti. Širi se jedino kad ima mogućnost da pokorava nove teritorije. Ali na svom teritoriju on nije produktivan. Islam je parazit koji konstanto potrebuje novu biljku da bi opstao na životu.

Zato je u islamskim zemljama jad i čemer. Žive od drugih, i u zadnje vrijeme od nafte ko je ima, to jest, od drugih. Nesposobni su da išta dobro naprave. Imaju ukoliko otmu. Kad prestane otimačina, propadaju jer su truli iznutra. Austro-Ugarska za dvadeset godina okupacije već napravi prugu Sarajevo-Višegrad; navodi Andrić: «Četiri godine trajalo je građenje pruge od 166 kilometara, na kojoj je bilo oko stotinu mostova i vijadukata, oko 130 tunela,...» Franjo Josip pravi prugu sve do Jadrana, povezujući Beč sa jednim od najzabitijim djelovima Evrope držanim od turaka u potpunoj bijedi i zapuštenosti kroz stoljeća. «Makar trošili kilo baruta za kilo kamena koliko ga je u dolini Neretve, nikada ovdje nećemo moći napraviti prugu», poručuju inžinjeri Caru. On im odgovara: «Dati ću kilo zlata za kilo kamena, ali hoću prugu!»

To je razlika između jednog kršanskog carstva, zansovanog na vjeri od Boga danoj i na razumu koje daje svoje plodove čim oči otvoriš, i pljačkaške, parazitske, nasilne, lažne religije Islama. Pogledaj pa vidi, samo ako hoćeš. Najljepše i najklasičnije građevine Sarajeva i Mostara, najugodnije ulice su Franje Josipa. E u tome je razlika koja je plod i jednog i drugog nazora, ako hoćemo imalo biti pošteni i reći što jest.

Islam dakle, bršljen koji duši trup, opstaje samo ako ima novo deblo, novu granu. Nema li je, guši se sam u sebi jer je nezdrav kao učmala bara.

Opaska: I već kad smo tu, moram napraviti jednu opasku: koliko zla napravi taj nesretni prvi svjestki rat! Rasapde se Austrija, nastade komunistička Rusija. Ratna odšteta nametnuta Njemačkoj priprema teren Hitleru koji strmoglavljuje cijeli svijet u još gori rat. Hladni rat do svršetka prvog ciklusa 1989-te godine. XX stoljeće je u suštini obilježeno sa ta dva datuma: 1914 i 1989 kao početkom i krajem. Je li gubila Hrvatska, pitam se sada, dok je bila u Austro-Ugarskom carstvu? Ta bili su i česi, i slovaci i slovenci, osim svakako mađara. Pa gdje je ta tako zla germanizacija? Sigurno da ju je i bilo, ali svi ovi narodi i onda i sada govore svojim jezikom i dalje, a ne njemačkim. Nije, stoga, to bilo tako «zagušljivo», kako su neki htjeli reći. I ako si bio vođen ka njemačkom jeziku osim svoga, nisi li sada prisiljen na engleski? Koja je nezavisnost Hrvatske u Evropi? Manja nego što je bila pred Austrijom. Imali smo nesreću biti na udaru turaka; tako te zadesilo, i gotovo. To nas je strukturalno oštetilo te u suštini nismo mogli zbilja povratiti svoju nacionalnu samostalnost, koja u suštini ne može ni opstati bez suradnje sa susjedima. A da li smo u zadnjih tisuću godina imali boljeg od Austro-Ugarske? Pa i srbi, da nije nesrećne Crne Ruke, nisu imali boljeg. No, sad je gotovo. Ni Ausrija nije više kršćanska, niti imperij. A Hrvatskom upravljaju sa strane taman ko da bi bili turci. Na kraju ću se vratiti na ovu misiao još jednom. Kraj opaske.

Na koncu, za dvjesta godina, Turska će biti poražena i od samih srba (zasluga koja im ne treba biti oduzeta) i bugara u Balkanskom ratu.

Vraćam se na temu kapućina i kolačića zvanih kroasani (croissant). Nakon turskog bijega, među njihovim ogromnim zalihama našlo se velika količina vreća kafe. Toliko da je bečanima počela izlaziti im na nos od tolike nagle potrošnje. Zahvaljujući Bogu za slobodu, i rugajući se turcima, počeše praviti kolačiće danas zvane croissant, uz podsmijeh njihovom polumjesecu gubitniku.

Eto, sjećajući se Sobieskog, sjećajući se tih vitezova što odbraniše kršćanski nazor, podsmjevajući se islamskoj nemoći, doručkujete svakog dvanaestog deveto kapućino –ili makar bijelu kavu - sa kroasanom, nek vam je nazdravlje.

ZAKLJUČNA RAZMIŠLJANA

Islam je uvijek napredovao koristeći pad i stramputice kršćanske vjere. Napredak u Siriji dešava se zbog hereze monofizita, koji su odbacivali Trojsvenog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, smatrajući ih samo percepcijom Boga od strane čovjeka. Zbog toga nisu vidjeli tako stran pojam Alaha. Odvajajući se od Rima i ne obraćajući pažnju na osude i upozorenja, pali su kao lagan plijen u islamske ruke.

Sv. Augustin je djelovao u današnjem Tunisu. U njegovo doba i nakon njega još je tinjala hereza arijevaca, koji Krista nisu smatrali Bogom. Zbog toga nije im bio toliko stran Islam, jer je Isusa smatrao samo za proroka. Ne vidješe opasnost u Islamu, te ostadoše progutani.

Bizantija se odvoji od Rima, njihovi popovi govoraše: «Bolje sultanov turbin, nego li papina mitra.» Tako im (i nama) i bi.

Dakle: slabljenje kršanskog identiteta uvijek je bila ta koja je omogućavala prodor Islama.

Trenutna situacija: posebno Zapadna Evropa je postala skoro potpuno laicizirana, posvjetovnjena.

#Ovdje moramo istaknuti bitnu razliku između Zapadne i Istočne Evrope danas. Orban otvoreno ističe kršćanske tradicije svog naroda, koje je dužan braniti i čuvati. To im je i u Ustavu stavljeno. To nitko živ u Zapadnoj Evropi nema. Slovaci su slični tome, dok poljaci imaju jednog takvog predsjednika, koji na misi na svetkovini Tjela Kristova, klećeći nakon pričesti i to skoro jedini od svoje vlade koja opet tu bila prisutna, kad nekim slučajem pade jedna hostija na zemlju nošena naglim i nenadanim vjetrom, diže se hitro, uzima hostiju sa tla i nosi je kardinalu koji je slavio misu. To ne postoji nigdje na Zapadu:#

Religiozni stav je praktično poništen u javnom mjenju posebno zadnjih pedeset godina nakon Drugog Vatikanskog Koncila, navešćemo nekoliko primjera: Nizozemska je prešla sa više od 80% posjete nedeljnoj misi na manje od 2%. Quebec pada sa 90 na manje od 5%. Slično Španjolska, Italija,... Gdje je to obećano Proljeće u Crkvi koje je nagovarao Koncil? Nema ga ni po šavu.

Druga stvar: postoji danas velika razlika iz tehnološke perspektive u odnosu na srednji vijek. Praktično do kraja XVII stoljeća, turci su vojno bili jači. Zbog toga su otvoreno napadali Evropu, nastojeći je pokoriti čitavu. Danas je Zapad tehnološki i vojno neusporedivo jači od svih islamskih zemalja skupa. Mogu ih sasjeći kako hoće – međutim, upravo zbog toga Kalifat šalje pješadiju u unutrašnjost Evrope. Odatle, iznutra, jest odakle treba srozati «kršćansku» Evropu. I to je razlog ove današnje situacije, koja je sama po sebi dio potpuno istog islamskog mentaliteta koji je nepromjenjiv kroz stoljeća.

Treće i posljednje: kao što je nekad Papa Inocencije XI poticao stvaranje Svete Lige za odbranu i potiskivanje turaka, tako se danas događa upravo suprotno.

Pavao VI daje barjak koji su nosile kršćanske trupe na Lepantu 1571, kad poraziše silnu tursku flotu. Kao u znak pomirenja!? Nedopustivo! Pa tko ima pravo da daje kršćanski barjak krvlju natopljen jednim od najstrašnijih neprijatelja kršćanstva? (Ove riječi mogu sablazniti neke, ali o Pavlu VI posvetiću s vremenom posebne članke koje će mnogo toga objasniti za one koji hoće vidjeti i ne okretati glavu na stranu.) Svakako da te Franjo proglasio blaženim, ali to ne vrijedi, jer znamo da Franjo ne vrijedi. Njegova ne vrijedi.

Nostra Aetate, Deklaracija Drugog Vatikanskog Koncila o odnosu sa nekršćanskim religijama, kaže odnoseći se na Islam «... zaboravimo što je bilo». Oni koji to kažu, bili oni koji bili, su povijesno i teološki analfabeti. Nema šta više da nadodavam, za sada.

I ono najgore: u deklaraciji Dignitatis Humanae (o vjerskoj slobodi) Drugi Vatikanski Koncil ističe jasno da svaki čovjek ima pravo na vjersku slobodu. O svemu ovome ću podrobno napisasti, ali ističem par crti:

To je suprotnost utvrđenom nauku Crkve, kao što je i suprotnost zdravom razumu. Prije svega, taj stava je definitivno osuđen od Pape Gregoria XVI u enciklici Mirari vos te utvrdi iste u Syllabus, oslanjajući se na same riječi Isusove, te nauk Crkvenih Otaca (Sv. Agustina između ostalih) i Učiteljstva kroz stoljeća, kao i, rekosmo, na zdrav razum.

Jer ne postoji pravo na grešku. Samo Bog ima pravo da mu se da slava i kult. Čovjek ima dužnost da Boga časti onako kako je i stvoren za to. Zbog toga Bog daje čovjeku zapovijedi da bi se sjetio onoga za što je i stvoren, da bi se sjetio zapovijedi koje već ima zapisane u srcu. Praksa drugih religija samo se može tolerirati da bi se izbjeglo veće zlo. To je, vrlo sažeto, nauk Crkve od početka. Drugo je gnostički utjecaj u Crkvi koji je uvijek u blizini kao napeta puška, sadržan prije svega u masonskim krugovima koji su upravo ti koji stavljaju čovjeka na prvo mjesto:

[Novi čovjek, superčovjek, oslobođeni. Pogazio je table Božjih zapovijedi, diže deklaraciju ljudskih prava. Jednom nogom gazi svećenika, a papina mitra je bačena kao smeće sa strane. Ističe se naslov slike, masonsko geslo: Liberté, égalité, fraternité ]

Ovaj nauk polazi od čovjeka kao centra, i vjerska sloboda, kako je oni zamišljaju, je posljedica tog stava. Ali budući je sam čovjek njen začetak, religije moraju biti podređene legislaciji čovjeka, sve biti ravnopravne i podređene onom što se u parlamentu odredi.

Zbog toga današnji predstavnici Crkve muče (skoro svi) pred najezdom Islama jer su kompromitirani koncilskim stavom. Oni će žalosno i jadno isticati, među prvima, da muslimani imaju pravo na džamije u Evropi, kad su to ništa više ni ništa manje «koplja islamske vojske» kako je i sam Erdogan tvrdio. Za to će švicarska hijerarhija bita ta koja će prva osuditi odluku referenduma o nedopuštenju građenja minareta u Švicarskoj. I u isto vrijeme dopuštaće psovke Bogu u svojim crkvama:

Sjetite se, da požurim završetak članka, sjetite se hrabre i vjerske aktivnosti franjevca Marca d'Avino. A pogledajte kojim glupostima se bave neki, a nije ih baš tako ni malo, franjevci u Italiji, oni uče plesati sa Sor Cristinom, i to svjetovne pjesme i u svetom ruhu:

Eto, to je slika koja dočarava razliku između nekad i sad, razlika u suštini prožeta vjerskim (i nevjerskim) poimanjem stvarnosti. I na koncu, zbog toga cijeli ovaj cirkus vezan za Franjin poziv za primanje izbjeglica, u suštini džihadovske podloge poslane u osvajanje Evrope, koje ako se već prije nije dogodilo, mora se, prema njima i onome što im je naređeno i kako shvataju, kad tad odigrati. Mi smo svi u tom procesu.

Evropa danas nema odbranu, i čeka svoju kaznu, jer oni koji su navodno na čelu Crkve ne vode je kako Bog hoće. Nije na Stolici Blaženog Petra pravedni i mudri muž Inocencije XI, već netko tko tu ne može biti:

Dok mi znamo da Crkva nije njegova, nego Božja i protiv nje neće moći pobjediti snage pakla.