Opasnost sedevakantizma 2

Jedna od činjenica koja mi je ukazala slijepu ulicu sedevakantizma bila je izabranje "Pape Lina II" 29/06/1994, u Asizu. Svakako, taj "Papa" nije bio jedini u nizu izabranih "Papa" posebno u postkoncilskom vremenu kaosa.

Ti lažni pape izabrani su uglavnom na dva načina: "mistici" i "konklavisti".

Mistici su oni kojima bi preko nekog ukazanja došla naredba za izabranje "Pape" ili "ustoličenje" toga i toga direktno za "Papu". Takvima ne ćemo posvetiti pažnju, makar je dobro spomenuti ih kao upozorenje tolikima koji se lako daju povesti ovim ili onim ukazanjem.

Druga vrsta su "konklavisti". Njihov argument se sastoji u sljedećem:

1. Nema Pape.
2. Crkva treba imati Papu.
3. Svi osim nas pali su u herezu, jedino smo dakle mi katolici.
4. Znači to smo mi, "Crkva", koja treba izabrati "Papu".

I tako eto ti "Pape", i između ostalih "Lina II". No, dobro je pogledati na par njegovih birača. S lijeva na desno idu Biskup Urbina Aznar, Biskup Malachi Martin, Sveć. Rama Coomaraswamy i Biskup José Ramon Lopez-Gaston. Među biračima "Lina II" bili su prvi s lijeva i prvi s desna.

Isusovac Malachi Martin bio je poznati pisac koji je ispripovijedao o masonskom i sotonskom utjecaju u hijerarhiji. Ali on sam je bio sekretar Kardinala Bea za vrijeme Drugog Vatikanskog Koncila. Po svoj prilici bio je jedna vrsta sionističkog agenta... i uhvaćen u psovanju na Boga.

Ali osvrnuti ću se posebno na R. Coomaraswamy, izgleda da je slika iz njegovog svećeničkog ređenja krajem devedesetih godina XX st (1999 - zaredio ga Lopez-Gaston). Indijac, otac četvero djece - u normalnim okolnostima to bi moglo biti da se udovac zaredi, ili stariji muž - izuzetan kirurg i liječnik. Kirurgiju specijalizirao na Njujorškom Sveučilištu a geologiju na Harvardu. Također specijalizirao i psihijatriju. Imao je čuo sam nekoliko vrhunskih doktorata.

No, što će mu sva ta pamet kad na koncu tako nisko padne?

Čitao sam njegovu knjigu "Uništenje kršćanske Tradicije". Budući je akademski tip, knjiga je dobro napisana i cijelu sam je potcrtao uz mnoge komentare na marginima. Međutim, mogla se vidjeti njegova "zašiljenost" i sklonost skretanju u ekstremnost i isključivost.

Uvidio sam ovaj problem prije nekoliko dana kad su mi jedni sedevakantisti iz jedne zapadne zemlje rekli da razmišljaju o potrebi za budućem izabranju "Pape", makar to bilo i za kroz neodređeni broj decenija. I pozivali su se na jednog od autora koji je organizirao "konklavu" u Asizu 1994. Na toj "konklavi" bili su spomenuta dva biskupa sa slike. Poslije "izabranja" uslijedilo je najsmješnije i najžalosntije - možda ipak najsrećnije: "Lino II" je zbrisao, nisu ga više mogli nigdje naći dok kroz dvije godine nije podnio "ostavku na njegovo izabranje".

To je čemu vodi sedevakantizam? Tome služi pamet? Doista, vidio sam jednu stvar: možda mnogi sedevakantisti mogu uočiti dosta precizno probleme u "postkoncilskoj Crkvi", nisu u stanju dati rješenje. Drugim riječima, ustanovljavaju dijagnozu, ali ne daju lijeka.

Razmišljajući o ovome dolazim do zaključka da je pogrešna njihova koncepcija Crkve: za njih "postkoncilski katolici" kao da i nisu katolici. Neki ih direktno ne smatraju katolicima. Mislim na svog oca i majku. Otac umro za vrijeme Ivana XXIII, majka Ivana Pavla II. Oni nisu bili katolici? To se ne može reći, ne samo zbog sentimentalnih razloga, to doista nisam nikad ni tvrdio, jer svi ti dobri ljudi i toliki dobri katolici imali su potpunu spremnost za biti poslušni "Papi u Rimu". Ako i ne bi znali neku stvar objasniti, rekli bi "ima Crkva svoje doktore, nek oni objasne". I ti me bi toliki dobri katolici izrazili svoju vjeru u Crkvu, u Boga, u papinsku instituciju. Prema tome, reći da svi oni nisu katolici, jest apsurd nad apsurdom i osim toga velika nepravda.

Dalje, koji je još problem ove pozicije. Izraziti ću ga sažeto na ovakav način: oni primjenjuju predkoncilsku teologiju i zakon, na današnje vrijeme ali u kojem oni sami priznaju da nema vrhovnog suca. Tj., ima se zakon, ali nema zakonodavca da ga primjeni. Tako da na osnovu predkoncilske teologije zaključuju da je misa Novu Ordo nevaljana, ali taj zaključak nije autoritativan; ta i oni sami priznaju da pravog autoriteta sada nema. Plus toga taj zaključak nije uopće jedinstven, jedni tvrde jedno, drugi drugo i obrazlažu svoje tvrdnje pozivajući se autoritativne iskaze iz prošlog vremena.

Kao što sam u prethodnom članku rekao, vrijeme je velikog kaosa. Vidimo problem, ali s našim snagama i našom pameću i nastojanjem - pogledaj Coomaraswamya - nismo ga u stanju riješiti.

Mislim sljedeće: samo Bog nas može spasiti i izbaviti iz ove situacije. To jedno. A da bi se to postiglo, trebamo Bogu vapiti molitvama, pokorom i svetim životom. Možda nam se smiluje, u to se trebamo nadati.

A drugo, osobno ću nastojati primjeniti - i usuđujem se pozvati te na isto - obrnuto od onog što učiniše modernisti u Crkvi: oni su bili "unutra" na trovanje, mi ćemo na promicanje nepromjenjivog nauka i liturgije.

Opasnost sedevakantizma

Sada je došao red da opalimo par dobrih šamara izvjesnim sedevakantistima, jer zaslužuju.

Koje su velike opasnosti sedevakantizma?

1. Lako je praviti grupe, i svaka grupa lako može doći do toga da prihvati nekog svog biskupa za (vrhovni) autoritet. Odatle lako dolazi do velike podjele među sedevakantistima.

2. Još gore: u nekim slučajevima, jer Crkva treba Papu, do izabiranja "Pape".

Sama ta činjenica da praktično nekoliko osoba izabere "Papu" govori o velikom promašaju tog stava ili čina. Promašaju cijelog načina razmišljanja koje je dovelo do izabiranja "novog Pape".

To razmišljanje sastoji se u sljedećem: Crkvi je potreban Papa, i budući da su skoro svi pali u herezu, i oni koji to možda nisu ne žele dati Crkvi Papu, to mi trebamo učiniti. I tako, više puta kroz XX stoljeće dolazilo je do izabiranja nekog "Pape".

Sami taj događaj, čin izabiranja "Pape" od šačice katolika, svojom bizarnošću potvrđuje zabludu onih koji ga izvršavaju. Pravi Papa mora biti univerzalno priznat od Crkve. Ukoliko postoji velika zabuna o tolikim doktrinalnim pitanjima, kao što je to danas, to je nužno prvo riješiti, svečano i javno odbaciti pogrešni nauk, imati sigurni katolički kult, općeprihvaćen i poznat od katolika cijelog svijeta. To bez daljnjeg danas nije slučaj. I onaj koji srlja u tom pravcu, pravi veliku uvredu Bogu i Crkvi. Sreća je da je takvih malo, ali ipak je potrebno razgraničiti taj problem da ne bi u budućnosti bilo takvih pojava više, sa sličnim rezultatima koji ne vode ničem dobru, niti mogu predstavljati ikakvo rješenje, osim povoda ruganju. A ovdje nismo da se rugamo, već da se borimo za Crkvu. Trebaju se ispraviti pogreške u svakom smjeru.

Posvetimo pažnju samo jednom ilustrativnom slučaju: izabranju "Pape Lina II".

Dogodilo se to 29. lipnja 1994, u jednoj kapelici u blizini Hotela Europa u Asizu. Izabran je bio izvjesni Víctor von Pentz, u njegovoj 41. godini. Dugo se ustezao za prihvatiti izabranje, ali ipak ga je prihvatio. Iz Južne Afrike, njemačkog porijekla, studirao je u USA kod FSSPX. Zaređen svećenikom od jednog ukrajinskog biskupa (pretpostavlja se sedevakantnog). Poslije je također izgleda bio zaređen kao biskup. Malo nakon izabranja nastojali su ući u Lateransku Baziliku u Rimu, ali im policija nije dozvolila.

Ono što još treba spomenuti jest da se izabrani odmah distancirao od onih koji su ga izabrali, te je izgleda dao do zvanja dvije godine poslije da otkazuje na svoje "poslanje".

[Lucian Pulvermacher, izabran kao "Pio XIII" u maloj "konklavi" 1998. Umro 2009.]

Osim ovog zaluđenog, ima još kojih dvadesetak i više drugih koji su bili izabirani prošlog stoljeća. Ima svakakvih slučajeva, i jedan švedski povijesničar (ne znam da li je protestant) donosi njihova imena i opise slučajeva.

Ovi žalosni slučajevi su još jedna posljedica nedostatka autoriteta kojeg uočavamo u Crkvi. S jedne strane vidimo svega i svačega kod Franje i njegovih, ali na drugoj strani među sedevakantistima ima ogromnih razmimoilaženja i bizarnih poteza poput navedenog, koliko tragikomičnog toliko i opasnog. Bez daljeg, sedeprivacionisti su lišeni ovog problema. Jer oni očekuju, svakako odbacujući sve zablude Drugog Vatikanskog, obraćenje izabranog na uobičajenoj konklavi. Ne ulazim sada u taj problem.

Ono što želim reći jest da je poskoncilsko rasulo doprinijelo ogromnoj zbunjenosti katolika u svim mogućim smjerovima.

Što možemo jedino tvrditi? Prvo, treba imati na umu riječi Sv. Pavla "Čuvaj poklad vjere!", što se u istom smislu navodi i u Otkrivenju. Ne može se udaljiti ni trun od nepromjenjive katoličke vjere. Ni milimetar.

Trebamo se moliti da imadnemo pravog Papu koji će sigurno i pravovjerno voditi Crkvu kako ne može biti drugačije. Nešto što nam samo Bog može udijeliti. Ne mi, da ne bi možda netko rekao "Ja sam to uradio, ja sam riješio situaciju". Ne, samo Bog ovo može riješiti.

I zato, treba se čuvati skoka u prazno.