Da li se Franjina riječ "nedopustiva" pri ukidanju smrtne kazne može shvatiti na prijašnji način?

Nipošto. Pogledajmo prvo cijeli tekst nove definicije točke 2267 (naglašena slova su moja):

"Kroz mnogo vremena poziv na smrtnu kaznu legitimnog autoriteta, nakon potrebnog procesa, bio je smatran odgovarajućim odgovorom na težinu izvjesnih zločina i dopušteno sredstvo, makar ekstremno, za očuvanje općeg dobra.

Danas je sve življa svijest da se dostojanstvo osobe ne gubi čak ni nakon počinjenih vrlo teških zlodjela. Štoviše, proširilo se novo shvaćanje u vezi smisla krivičnih kazni od strane Države. Na koncu, uvode se efikasniji sustavi zaustavljanja prekršioca, koji garantiziraju potrebnu odbranu građana, ali koji, u isto vrijeme, ne dokidaju osuđenom mogućnost definitivnog otkupljenja.
 
Prema tome Crkva naučava, prema svjetlu Evanđelja, da je 'smrtna kazna nedopustiva, jer ide protiv cjelovitosti i digniteta ljudske osobe', i odlučno se zalaže za njeno dokinuće u cijelom svijetu."

Pažnja: ovdje pod malim navodnicima, crnilom naznačeno, Franjo citira samog sebe, jer nema koga drugog; radi se o njegovom Nagovoru povodom XXV Godišnjice Katekizma Katoličke Crkve, 11. listopada 2017: L'Osservatore Romano, 13. listopada 2017, 5.

[Pogledajmo kako su se prije gradile katedrale, i kako danas. To nije slučajno. Onda se častilo Boga, danas su stavili zajendicu na prvo mjesto.]

Pogledajmo sekvenciju Franjinih riječi i pojmova: nedopustiva - prema svjetlu Evanđelja - ide protiv digniteta ljudske osobe. Smrtna kazna je dakle "nedopustiva" jer na osnovu Evanđelja - uvijek prema Bergogliu - ide protiv digniteta ljudske osobe.

[Sve je u katoličkoj umjetnosti stavljalo Boga na prvo mjesto. Sada stavljaju čovjeka. Dizejn nije slučajan, slijedi teoriju - bolje reći nego vjeru - koja mu prethodi. Još nešto: u ono vrijeme dobar dio ljudi živio je pod slamaricama, a Bogu su davali najbolje, jer Bog to zaslužuje. Danas nema kuće bez struje i vode, a Bogu daju gore nego skladište robne kuće. To je posljedica stavljanja na prvo mjesto "evanđelja čovjeka".]

Na prvom je mjestu "dignitet ljudske osobe". Onda umetne "svjetlo Evanđelja" koje o ovom pitanju govori ono što i Crkva kroz stoljeća: smrtna kazna je dopuštena legitimnom autoritetu preko pravednog suda. Sam Krist to kaže Pilatu. Sv. Pavao govori "da vlast nema mača uzalud", itd., već smo pisali o tome. Tj., Franjo laže poučen ocem laži. Ali razmišljanje jest tvrdo i nema vrdanja: smrtna kazna je nedopustiva na osnovu digniteta ljudske osobe.

Ali ljudsko dostojanstvo nije apsolutno... osim što je odraženo u  "postkoncilskoj vjeri". Čovjek ima dostojanstvo jer je stvoren na sliku i priliku Božju, ali to dostojanstvo može izgubiti svojim prekršajem. Ako je prekršaj velik, velika je i kazna, rezervirana smrtna za najteže prijestupe.

Još tu ima stvari za komentirati. Franjo govori o "otkupljenju osuđenog". Misija Crkve je dovesti čovjeka do otkupljenja u Kraljevstvu Nebeskom, ne na ovom svijetu. Ovdje, istina, treba tražiti pravdu, ali u potpunoj mjeri ona je nemoguća. Da ne postoji pravda Božja, ovaj svijet, takav kakav je bio bi teško nepravedan. Ali jer je Božja zadna, ne će proći suza a da je Bog ne vidi. Sve će biti naplaćeno, sve će biti zadovojeno. Od vječne osude čovjek se lišava potpunim pokajanjem, ali ostaju vremenite. Te iste se skraćuju već prema pokajanju i pokori na ovom svijetu. Ali Bogu se ne će rugati nitko. Smrtna kazna za teške prijestupe upravo pokazuje da je ono glavno vječni život i spasenje. Ovdje te možemo kazniti za teške prijestupe, i za to nek ljudi razmisle nad ovom opomenom i neka zajednica bude pošteđena djela zlih ljudi. A takvi, jednom osuđeni, imaju priliku pokajati se i izmiriti sa Bogom. Smrtna kazna služi i za to. Kad se ima u perspektivi smisao ljudskog života na ovoj zemlji: vječno spasenje.

Smrtna kazna je također pitanje vjere, ne samo naravno pravo

Vjernik (katolik) treba u prvom redu ispovijedati vjeru "de fide credenda" (božansku i katoličku), na osnovu autoriteta samog Boga, na one stvari objavljene od Boga samog.

Ali također treba ispovijedati vjeru "de fide tenenda", tj. objavljenu od Crkve. Prihvaćanje jedne takve istini temelji se na asistenciji Duha Svetoga Crkvi.

E pa, nauk o dopuštenosti smrtne kazne je "de fide tenenda". Tako je na primjer, Papa Inocencije III zahtijevao od valdežana (jedne vrste prvih protestanata koji su bili prisutni na sjeveru Italije), pri njihovoj molbi za pomirenje sa Crkvom, da priznaju nauk o smrtnoj kazni ako bi htjeli biti katolici. Naime, valdežani su smatrali smrnu kaznu kao "antievanđeoskom". Zbog toga im je Inocencije III 1208. naložio ispovijediti:

"O državnoj vlasti tvrdimo da bez teškog grijeha mogu izvšiti krvnu kaznu, ako takvoj pristupaju bez mržnje, nego po sudu; ne brzopleto, već po savjetu."

Taj nauk u Crkvi se konstantno držao, kroz stoljeća. (Pio XII na primjer 1952. podsjeća: "Državni autoritet ima moć oduzeti život zločincu osuđenom na ispaštanje svog zločina, nakon što se on sam lišio svog prava na život."; Sveti Toma će reći da Bog ima pravo oduzeti život, i javni autoritet preko pravednog suda provodi u djelo Božju providnost radi zaštite društva.) Tek u naše doba, zadnjih decenija počeli su neki crkveni predstavnici dovoditi u pitanje smrtnu kaznu. Ali samo je bio Franjo koji se usudio nijekati to pravo u samom katekizmu.

Radi se o formalnom najvećem nijekanju neke vjerske istine u zadnjih pedeset godina. Uvijek dosad su koristili dvoznačnost. Ovo je nešto neviđeno i od ogromne važnosti.

Paralizirajući strah od "šizme"

"Šizma" pod navodnicima, jer ustvari se ne radi ni o kakvoj šizmi; u šizmi je Franjo i njemu slični.

Ono najgore od skorašnje promjene u (poskoncilskom) Katekizmu jest da se radi o najozbiljnijem formalnom činu za svo vrijeme kroz koje sjedi - nedopušteno, ali računa se da on sjedi - na Stolici Blaženoga Petra. Ne želim citirati vječni i nepromjenjivi nauk Crkve o ovom pitanju (naveo sam par bitnih stvari u prethodna dva članka). Nije potrebno napominjati da su 2+2=4; ono što me zabrinjava jest sljedeće: totalni nedostatak reakcije biskupa i kardinala (svakako "koncilskih").

Koliko mogu čuti od konzervativnih Novus Ordo (naprednjaci slave li slave), plaše se "šizme" jer to je kažu nešto najgore što se može dogoditi, i treba se izbjeći pod svaku cijenu.

Ali ja vidim ovo: dopustili ste, i dopuštate svaki mogući napredak u Franjinoj agendi. Zbog vašeg straha od "šizme", Franjo ruši sve pred sobom. I ide naprijed sve snažnije. K'o da mu je dvadeset i pet godina, a ne osamdeset i nešto. Tko mu daje ovu nevjerojatnu snagu i energiju za njegove godine? Samo je pitanje vremena što će biti sljedeće. Ne znam, ali znam da će biti. Priznanje kineskih komunističkih biskupa? Zašto ne, Parolin je već rekao - to su Franjina usta - da rade na tome. Prije malo više od pola godine Franjo je upozorio da je smrtna kazna neljudska. I eto ti sad. Sa potpisom najslužbenijim. Dakle, eto ti "patriotske kineske komunističke crkve" među vama bratjo. I poslije toga? Onda eksperiment sa najnovijom misom. Itd. Sve dopušteno, jer koja je bila reakcija na ovu službenu promjenu (njihovog) katekizma: nula. Zbog toga, sljedeće će biti još gore.

Kako je Ladari opravdao promjenu u Katekizmu? Sa svojim abrakadabra "razvojem nauka", ili "sada se shvaća bolje". Tj., preko koncepta evolucije nauka, baš kako upozorava protiv modernista Sveti Papa Pio X u svojoj Enciklici Pascendi (dok napr. bitno.net sramno i bljutavo vara naivne i neupućene).

Prema tome, sada dolazi sljedeća primjena "evolucije". Preko zakona "stupnjevitosti", također opisana od Svetog Pija X (nešto što se danas ne uči na bogoslovijama), malo po malo dolazi nešto novo na red i pada k'o zrela kruška. Prije 50 godina promjena u misi izgledala je nekima katastrofa. Ali nakon toga su se navikli. Danas samo vrlo mali broj njih zna što se onda dogodilo.

Ne znam što će u budućnosti učiniti Kardinal Sarah i dvoje ili troje sličnih. Izgleda da ništa.
Ono što izgleda očigledno jest da strah od "šizme" asfaltira novu i besplatnu autocestu Franji. Ferrari je spreman, gas se dodaje: eto ga. Ono što izgleda očigledno jest da je strah koji su izabrali najgora opcija.

Ali rješenje ne ide samo izbacivanjem Franje. Već cijelog Drugog Vatikanskog Koncila u smeće, tamo gdje mu je i mjesto. I njegovu protestantiziranu liturgiju. Nema pravog oporavka u Crkvi bez toga.

Bez smrtne kazne, ne bismo bili otkupljeni Smrću Gospodnjom

Ova misao najbolje odražava koliko je Franjo protiv Duha Božjeg. Po njemu, budući je smrtna kazna nedostojna čovjeka, osuda Isusa Krista - makar nevina - na smrt, ne bi imala mjesto. Đavla prži Kristova Smrt, i Franjo naučava ne u duhu Evanđelja, kako bestidno laže, već u duhu đavolskom. Nastupa kao vikar đavliji, a ne Vikar Isusa Krista.

Neki citati iz Novog Zavjeta o pravedosti smrtne kazne su sljedeći:

"On im reče: Zašto vi sami prestupate zapovijed Božju zbog predaje svoje! Bog je zapovjedio: Poštuj oca i majku! i: Tko pogrdi oca ili majku, neka smrću umre!" Mt 15:3-4
"Tako Mojsije reče: Poštuj oca svojega i majku svoju, i: Tko opsuje oca ili majku, smrću neka umre!" Mk 7:10

Jedan od zločinaca, što su visjeli na križu, hulio je na njega govoreći: "Zar nijesi ti Krist? Onda spasi samoga sebe i nas!"
A drugi ga je korio i govorio: "Zar se ne bojiš Boga, kad i sam trpiš jednaku kaznu? Mi dakako s pravom; jer primamo pravednu kaznu za svoja djela, a ovaj nije ništa zlo počinio." Lk 23:39-41

Isus reče: "Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom, kad ti ne bi bilo dano odozgo. Zato onaj ima veći grijeh, koji me predade tebi."  Iv 19:11

"A one moje neprijatelje, koji ne htjedoše, da ja kraljujem nad njima, dovedite ovamo i pogubite ih pred očima mojim!" Lk 19:27

Neprikosnoveno je s druge strane od Boga nadahunuto učenje Svetog Pavla - Riječ je Božja - o smrtnoj kazni:

"Svaka duša neka se pokorava višim vlastima, jer nema vlasti, da nije od Boga; a što su, od Boga su postavljene. Tko se dakle protivi vlasti, protivi se naredbi Božjoj. A koji se protive, navući će osudu na sebe; Jer vladaoci nijesu strah dobru djelu, nego zlu. A hoćeš li da se ne bojiš vlasti: čini dobro, i imat ćeš hvalu od nje; jer je sluga Božji tebi za dobro. Ako li zlo činiš, boj se; jer uzalud ne nosi mača, jer je sluga Božji, i kazni onoga, koji zlo čini." Rim 13:1-4

Također i zbog čega zakon i kazna:

"Znajući ovo, da pravedniku zakon nije postavljen, nego bezakonicima i nepokornima, bezbožnicima i grješnicima, zločincima i nečistima, ubojicama oca i majke, krvnicima ljudskim, bludnicima, muželožnicima, Ijudokradicama, lažljivcima, krivokletnicima, i ako što drugo ima protivno zdravoj nauci," 1 Tim 1: 9-10

U Starom Zavjetu, smrtna kazna nije bila rezervirana samo za ubojstva ili druge teže zločine, već i za one grijehe koji su po svojoj naravi mogli uništiti izabrani narod. Kažnjavali su se smrću ne samo blud ili oskrvnuće vlastite djece i druge rodbine, već i homoseksualnost i općenje sa životinjama, prostitucija kćerke svećenika, kao i teški prijestupi prema zajednici poput otmice:

"Tko ugrabi čovjeka pa ga je već prodao, ili je još u ruci njegovoj, ima se kazniti smrću." Izl 21:16

"Ako se tko nađe, da je ukrao koga između zemljaka svojih, kojeg Izraelca, i s njim kao s robom postupao ili ga prodao, taj kradljivac neka umre! Tako iskorijeni zlo iz svoje sredine!" PZ 24:7

Prema tome, smrtna kazna imala je, svakako u Starom, ali i u Novom Zavjetu odgojnu funkciju prema kojoj su se ljudi trebali plašiti zlodjela; trebali su biti užasnuti izvjesnim zastranjenjima i niti ih dovoditi u pamet. Tako se štitio red u društvu i čovjek. I mnogo više od toga: i sami Bog, jer nije dobro da iznimno teški grijesi ostanu bez ispravne presude.

Samo par komentara o navodnim današnjim mogućnostima efektivne kazne, i sukladno tome dovoljnosti njihovih mjera. Neki kažu da doživotna kazna ispunjava iste uvjete odbrane društva.

Čak i sa praktične strane, to nije istina. Veliki zločinci, ako nekad i došli u pritvor, u stanju su iz istog davati naređenja i zapovijedi za ubistvo ovog ili onog; svakako i onih izvan pritvora. I što govoriti o državama u kojima je zlo uzelo cijele institucije u svoje ruke? U Meksiku na primjer, samo u predizbornoj kampanji ubijeno je 135 političara.

Ali mimo svih tih praktičnih pitanja, ovdje treba potcrtati da Franjo ide direktno protiv samog principa smrtne kazne i katoličkog morala, jer definira istu kao "nedostojnu čovjeka".

Po svemu rečenom u ova dva zadnja članka vidimo da je smrtna kazna uistinu "dostojna čovjeka", tj. teškog zločinca preko pravednog suda (ne privatnog, ne na svoju ruku). I, svakako, da se ovaj puta možda Franjo na "najslužbeniji" način usprotivio katoličkom nauku mjenjajuči točku katekizma.

Biskupi šute. Vjernici se smućuju. Franjina družba ide na ruku masonskim zakonodavcima koji žele truljenje društva. Jer zločinci ostaju na životu, kvariteljima se daju krila, dok su zatvori rezervirani za one koji se usprotive LGBT ideologiji, multikulturnosti i slično.

No, najveća šteta nanosi se tolikim katolicima koji piju otrov a da i ne primjećuju. I cijelom svijetu jer ostaje bez potrebnog svjetla koje bi im trebalo doći iz Katoličke Crkve. Tako svijet tone sve više u mrak.