Značenje šest posuda u prvom čudu na svadbi u Kani

 

Šest posuda predstavljaju šest dana stvaranja. Gospodin čini prvo čudo na molbu Majke Ljubavi. Objavljuje svojim učenicima da je Bog. Jer kao što je Bog na početku sve stvorio kompletno u šest dana (teorija evolucije je provala koja služi za udaljiti vjernike od Boga, kao što je i postignuto u velikoj mjeri; Karl Marx je osobno čestitao Darwinu za njegovu knjigu i posvetio je Das Kapital ovom engleskom lakrdijašu i  lupežu), tako sada Gospodin hoće naznačiti da počinje novo stvaranje u Božjoj milosti koja se daje po Njemu. On je onaj isti Bog koji je na samom početku, sa Ocem i Duhom Svetim, po sebi Riječi, stvorio svijet svojom voljom. Zato, jer je Bog, sada je u stanju pretvoriti materiju samo svojom Riječju i voljom, jer moć ima kao Bog. To je bilo tumačenje prvog Božjeg čuda na svadbi u Kani od Crkvenih Otaca.

Judaizacija prijevoda Biblije

Čitajući Rimski Katekizam Tridentinskog Sabora, naiđem na citat (1. Ivanova, V 7-8):

"Quoniam tres sunt, qui testimonium dant in cælo : Pater, Verbum, et Spiritus Sanctus : et hi tres unum sunt. Et tres sunt, qui testimonium dant in terra : spiritus, et aqua, et sanguis : et hi tres unum sunt." (Jer su troje koji daju svjedočanstvo na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti: i to troje su jedno. I troje su koji daju svjedočanstvo na zemlji: duh, voda i krv: i to troje su jedno.)

koji me je iznenadio jer mi nije bio poznat. Rekoh, čekaj malo, ovo me nešto ne podsjeća. I potražim prvo kod starijeg prijevoda Bonaventure Dude, i doista ne dolazi stih o Ocu, Sinu i Duhu Svetomu:

Potražim kod Šarića, isto tako.

Svakako, citat Rimskog Katekizma nalazi se u Vulgati, službenom prijevodu Katoličke Crkve iz najranijih doba Svetog Jeronima:

Usporedim i sa prijevodom jedne ruske biblije koju imam kod sebe, i doista isto kao i u Vulgati:

Mislim: Šarić i Duda su morali napraviti svoj prijevod koristeći se francuskim izdanjem "Biblije iz Jeruzalema", čije je prvo izdanje bilo 1956, i poslije 1973, ali imam samo od 1998, gdje nalazimo isti prijevod kao kod Šarića i Dude:

Sličnu stvar imamo i na engleskom, gdje se pojavljuje novi prijevod Biblije u drugoj polovici XX stoljeća.

Što možemo reći? Prelazi se preko svjedočanstva o Presvetom Trojstvu sadržanom na tako značajnom mjestu u Svetom Pismu. O čemu mislim da je riječ? O ovom: od samog početka Crkve počele su se pojavljivati hereze koje su napadale bilo božanstvo Isusa Krista, bilo vjeru u Presveto Trojstvo. Iza tih hereza često puta se nalazio židovski utjecaj koji nije podnosio vjeru u božanstvo Isusa Krista, kao što im se činilo da je vjera u Presveto Trojstvo predstavljala izdaju jednobožstva. Znamo iz Djela Apostolskih da su upravo kršćani farizejskog i sličnih korijena nastojali nametnuti Mojsijev Zakon kršćanima, što je odbijeno već na prvom saboru u Jeruzalemu, braneći bit Kristovog nauka i Evanđelja.

Ta borba nevjere protiv vjere vukla se kroz vjekove, uvijek ostavljajući netaknutom i čistom vjeru danu nam od Krista Isusa. U zadnjim vremenima u kojima živimo - ne znamo koliko će trajati - ovi nasrtaji biti će sve veći i jači.

Ali kršćanska, katolička vjera uvijek će ostati netaknuta dok ne dođe Zaručnik Crkve.

Nitko ne zamjera majci Zebedejevih sinova: majčinska ljubav

Bog je stavio u srce živih bića čuvanje i pažnju prema životu. Mogli bi reći čak i u životinjskom svijetu, da prvenstveno majka „voli“ svoje čedo. Dali bi život za njega.

Stoga, ne iznenađuje ali uvijek izaziva divljenje prepoznati taj Božji dar u prirodi. Kao kod ove ptice koja će radije umrijeti nego dopustiti da se načini šteta jajima koja je upravo položila:

Interesantno je evanđelje za Sv. Jakova (Mt 20, 20-23; nadodajem 24):

„Tada dođe k njemu mati Zebedejevih sinova sa svojim sinovima i pade pred njega ničice da mu iznese jednu molbu. On je upita: 'Što hoćeš?' Ona mu odgovori: 'Daj da moja dva sina u tvojemu kraljevstvu sjednu jedan s tvoje desne, a drugi s tvoje lijeve!' Isus odvrati: 'Ne znate što molite. Možete li piti kalež koji ću ja piti?' Odgovoriše mu: 'Možemo.' Tada im reče: 'Moj će te kalež, doduše, piti, ali mjesto s moje desne ili lijeve ne mogu ja dati; ono pripada onima kojima je pripravio moj Otac.' Kad čuše ostala desetorica, razljutiše se na dva brata.“

Promislimo malo što se doista zbilo: majka Ivana i Jakova moli Isusa za njenu djecu. Ali Isus njoj ne odgovara! Odgovara njenoj djeci, jer kaže: „Ne znate što molite.“ I, da se vidi da njima govori, pita ih: „Možete li piti kalež koji ću ja piti?“.

Jasno je dakle da su Zebedejevi sinovi nagovorili svoju majku da iznese pred njega molbu koju se oni nisu usuđivali iznijeti. A majka k'o majka, što ne bi učinila za svoju djecu? Isus shvaća perfektno njenu majčinsku ljubav, i ne uzvraća joj ni riječi: kori dva apostola. Jer, majka je učinila skoro što je morala: što ona ne bi dobrog učinila za svoju djecu? Svakako, sigurno se i ona postidjela zbog svoje molbe na koju su je nagovorila nepažljivo njeni sinovi, ali njoj se oprašta. Kao da nije ni rekla ono što nije, zbog svoje urođene ljubavi, mogla ni spriječiti.

Čak ni apostoli ne upućuju niti riječ zamjerke dobroj majci: ljute se na drugu dvojicu! I apostoli, makar i oni još željni ljudske slave prije silaska Duha Svetoga, znaju što je majka.

Ta majka, koja ne će napustiti Isusa ni na križu, u pratnji svog sina Ivana.

A sigurno je Jakov docnije trpio veliki sram pred majkom jer ne bi pod križem kao njen drugi sin Ivan. Vjerojatno je i Gospa nukala njegovu majku da ne bude prestroga zbog posrtaja njenog sina.

Za tog Jakova tradicija kaže da je išao do kraja ondašnjeg poznatog svijeta sa zapadne strane, do Iberijskog poluotoka i tamo propovijedao. I tamo mu se ukazala Gospa, u Zaragozi, još u smrtnom tijelu, hrabreći ga. Poslije se vratio i pred Herodom ispio Isusov kalež do kraja.

Tradicija prenosi da se pojavio pred križarskom vojskom u Španjolskoj, 1212, u bitci na Las Navas de Tolosa, kad se nanio odlučni poraz arapskim trupama, vodeći ih u boj. Santiago de Compostela je jedno od pet glavnih hodočasničkih mjesta u Crkvi.

Što ti je reć majčinska ljubav!

Ne trčati za privatnim objavama; poznato nam je što treba biti

Interesantan je upit apostola Gospodinu na sam dan Uzašašća, nakon što im je Isus naložio ne napuštati Jeruzalem, već čekati Obećanog Duha Svetog. Umjesto da se usredoče na riječi Gospodnje; na njegov nalog što je ustvari naredba za one koji ga slijede, oni pitaju kao da su ih Božje riječi samo okrznule: „Da li ćeš sada obnoviti Izraelovo kraljevstvo?”. Oni i dalje djeluju kao ljudi, radoznali ljudi, željni da se već jednom napravi red pred ovim đavolim slugama koje razapeše Krista, i pred ovim idolopoklonicima koji nam vladaju. Zar nije logično da Krist, već proslavljen, uzme svoje žezlo i napravi red i zakon među ovim bezobraznicima?

E pa nije bilo tako. Apostoli, makar toliko vremena proveli sa Gospodinom, makar bili svjedoci njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća, još uvijek nisu bili obučeni u „silu odozgor”, nisu bili primili Duha Svetog. A to je ono najvažnije, i sve drugo ne može zamjeniti ono što je bitno i prvo. S druge strane, kraljevstvo nametnuto žezlom na ovoj zemlji nije Kristovo. Ljudi trebaju prići Kristu po vjeri. Apostoli ih u tome trebaju poučavati, „do kraja vremena”, i posvećivati sebe i druge.

„Da li ćeš sada...?”, to je pitanje koje si postavljaju toliki katolici, i drugi koji se prizivaju kršćanskim imenom... ali iz radoznalosti! A ta radoznalost nema smisla u Božjim stvarima. Jer mi već znamao što nam je činiti: ljubiti Boga, činiti njegovu volju, i posvećivati se! Sve drugo je gubljenje vremena.

Nama je naloženo što nam je činiti: posvećivati se, obući se u silu odozgor. Znamo Zapovijedi, znamo Evanđelje. Na tim stupovima sve je sagrađeno.

Ipak, ljudi kroz povijest padaju često u slične greške. Uvijek kad se udalje od pravog smisla Riječi Božje. Uglavnom kad je počnu interpretirati na svoju ruku. Desilo se nešto slično pri kraju prvog tisućljeća. Mnogi katolici su mislili, loše razabirajući i interpretirajući na svoju ruku, da će se sad ispuniti riječi Otkrovenja u kojima se govori o „kraljevstvu nakon tisuću godina”, i sl. Ali to je greška – Crkva je osudila takve interpretacije – jer promjena treba doći iznutra. I još: „Bogu je tisuću godina kao jedan dan, i jedan dan kao tisuću godina”, kako opominje Sv. Petar.

Istina, Riječ Božja opominje i za ovo vrijeme: kad se govori o „grozi pustoši na svetom mjestu”. Što je drugo sveto mjesto osim Katoličke Crkve? Što je drugo groza pustoši osim napad na Sakramenat Tijela i Krvi Gospodnje? Što je drugo „groza pustoši” osim ako ne dolazak na sveto mjesto nekog, poput Bergoglia, koji će zamjeniti Evanđelje sa nekom vrstom komunizma i „dobrih osjećaja”, i sl.?

Kroz povijest je bilo mnogih momenata koji su bili toliko vjerna slika "groze pustoši", da su kršćani mislili da je to što doživljavaju ispunjenje proročkih riječi Svetog Pisma. Ali... bile su samo slike onoga što ima doći, i također konkrecija zadnje i velike "groze pustoši" u pojedinim momentima kroz povijest.

Kršćani su mogli misliti da je to Neron, nakon tolikih progona i mučenja posebno rimskih kršćana. Kad je 637 pao Jeruzalem u ruke kalifa Omar bin al-Katab, i ovaj ušao drsko i psujući u Crkvu Kristovog Groba, oskrvnjujući je, kršćani su mislili da ono čemu su svjedoci "groza pustoši na svetom mjestu". I jest, ali jedna od konkretnih kroz povijest.

A vidite, prošlo je skoro 1400 godina od tada.

No, sad je "pao onaj koji ga zadržava", po riječima Sv. Pavla, sada vidimo "Veliki Otpad", jer se sa Svete Stolice naučava pakleni nauk i duše se vode u pakao, ne u nebo.

Međutim... uvijek i u svemu tome vrijedi ono: koliko će to trajati? "Gospodine, da li ćeš sada ustanoviti tvoje Kraljevstvo?".

I mi smo dobili odgovor. Već dvije tisuće godina da znamo odgovor.

Jer, "nema ničeg novog pod suncem", kao što govore mudrosne knjige. Bog je sve rekao, njegov Sin se Utjelovio, Umro, Uskrsnuo i Uzašao na Nebo. Poslao nam Duha Svetoga. Sve je rečeno. Mimo toga nema nečeg "drugog". Nema "Novih Duhova" kako je Montini - Pavao VI, i njegovi s njime, nazvao Drugi Vatikanski Koncil. Reći samo to je drskost. "Novi Duhovi"? I sve poče da se ruši. O kojim duhovima se radi?

[Budući da ne može biti "Novih Duhova", treba ih napraviti jer u njih se vjeruje. Kako? Po modernističkoj metodi: osjećajem. To je ljudsko djelo.]

Znamo dakle odgovor.

Što ostaje? Osteje da mi počnemo vršiti našu zadaću. Ne znamo koliko će sve ovo trajati! Ali znamo da trebamo živjeti i boriti se za naše posvećenje svaki dan što više, baš kao da ćemo danas pred lice Božje (kao što može i biti). I što onda? Kud si onda prispio?

Naravoučenije: otresi se "Novih Duhova", "proročanstava", "ukazanja" ovdje ili ondje. Samo jedno ti ostaje: primjenjuj ono što je Bog rekao zapečačivši zauvijek.

Velika Subota, Gospin dan. Sretan Uskrs u vrijeme Muke Crkve

Na čast muke Gospine, Majke Božje, na Veliku Subotu, Crkva je posvetila ovaj dan Majci Božjoj. Ona je kao nitko vjerovala i čuvala vjeru novorađajuće Crkve. Nabjliže učenice nisu toliko vjerovale: pokazuje to činjenica da su pošle balzamirati Tijelo Kristovo u zoru u nedjelju Uskrsnuća. Da su ćvrsto vjerovale u Uskrsnuće po riječima Kristovim, ne bi to učinile.

Ali tu je bila Majka Božja da učvrsti vjeru svima, unatoč svojoj neizmjernoj boli suotkupiteljice, one koja se najviše približila mukama njenog Sina i učinila ih svojom. Tok, tok, tok, odzvanjali su joj u ušima udarci čekićem do su čavli probadali živo meso. Pred očima joj je bila kruna Kralja, i nemogućnost ni nasloniti glavu od boli. Dok bi tražio u umirućim momentima spužvu sa ocatom, podsjećalo ju je na momente kad ga je dojila, a sad mu ne može pomoći, dok umire njen Sin pred njom u groznim mukama, za spas svijeta. A prvaci svećenički, farizeji, saduceji i toliki židovski narod, psuju po Nevinom.

Unatoč svemu, ona je održala Crkvu. Brinula se za sve. "Ivane, potraži mi Petra, skrhan je od boli, treba mu pouzdanje u Njegovo oproštenje". I Petar se preko poniznosti videći svoju slabost, pripremio za poslanje Pape i prvaka među apostolima.

Petar nije bio na Kalvariji. Mislim da je to simbolično prikaz da u vrijeme Muke Crkve tu ne će biti Pape, kao što sada možemo gledati svaki dan.

Upravo na Veliki Petak objavljuje se vijest da je Franjo primio (u devetom mjesecu!), britanskog komedijaša, notornog homoseksualca i ateiste, Stephena Amosa. Izgleda, bio ovaj sa sličnom rajom na nečem što su nazvali "hodočašće". I tako, dođoše kod Bergoglia. Ne može ga vidjeti progonjena Asia Bibi ili njena obitelj, i toliki progonjeni, ali za ove se uvijek nađe vremena.

I žali se Amos da se "ne osjeća prihvaćen" jer je "gay man". No, budući je cijela predstava "hodočašća" izregžirana od BBC tima u cilju montaže pro-gay predstave u vezi susreta "zvijezda" sa Franjom, ipak se on eto na silu odluči doći kod Franje. "Ali uz uvijet da može pitati što ga je volja", reče. Iz Vatikana mu poručiše: "samo ti navrati".

[Tu je i smješak od uha do uha za Židovku Lesley Joseph]

Onda dolazi gay promicatelj Bergoglio na scenu. Evo utjehe koju pruža Amosu, doslovce:

"Oni koji daju veću važnost pridjevu (gay) nego imenici (čovjeku), nisu dobri", ponavlja Jorge gay propagandu.

"Ima svijeta koji više vole izabrati ili odbaciti ljude zbog pridjeva; takvi ljudi nemaju ljudsko srce", te nastavi: "Nije stvar u tome što si ti, ili kako živiš svoj život - ti ne gubiš svoje dostojanstvo". Odreza Franjo, pa ti crk'o (tj. ako nisi od njegove raje).

[Ne može faliti ni Mahreen Baig, pakistanskog porijekla, voditeljica programa "Muslimani nas vole"]

Grijehom se gubi dostojanstvo, makar ti i dalje ostao ljudska osoba. Ta ne pretvaraš se u majmuna ako pogriješiš, i dalje si čovjek - ali Bog takvog te ne želi. I grijehom uništava čovjek svoje dostojanstvo. No, Franjo zna o čemu govori, i baš time ide: uništiti pojam grijeha, promjeniti ga, staviti nešto drugo na to mjesto. Napraviti i promicati neku drugu religiju: zbog toga je na ovom mjestu. Čak i Mirror.co.uk opaža da se Franjo udaljuje od katoličke vjere ovakvim tvrdnjama.

I preko Amosa poručuje Franjo nova načala nove religije, koju mu NSP stavlja na zadatak provesti sa svoje strane: "On kaže da oni koji zastupaju ekstremna religiozna viđenja o antihomoseksualnosti ili antipobačaju nemaju ljudsko srce i da je to teška stvar".

Veliki je Petak, i Velika je Subota Crkve: Muka Kristovog Mističnog Tijela. Nemamo Pape da nas vodi. Nemamo od Boga željenih sakramenata.

Ali naša Majka je tu. Preko nje ćemo izdržati, i ona će svog Ivana i Petra staviti na noge, zajedno sa ostalima. S njom ćemo dočekati Sunce koje će izaći, jer njegova riječ ne pada u prazno.

U toj vjeri i nadi, ljubeći protiv svake protivštine, čekajmo našeg Otkupitelja.

Sretan Uskrs!

Zašto Petar siječe desno uho Malku? Pacifizam i pravedni rat. Bez milosti, ne možemo izdržati

Evanđelje Svetog Ivana navodi (18:10): "Tada Šimun Petar potegne mač i odsiječe desno uho sluzi velikog svećenika, koji se zvao Malko."

Razmislimo malo o ovoj zgodi. Kako to da Petar udara mačem, i samo odsječe jedno uho, bez veće štete?

[Reljef u slonokosti, Louvre. Petar siječu uho Malku. Petar nema potrebe da reže nekome uho.]

Petar je bio pošten čovjek, ribar. Od malena je išao u ribu sa ocem, i more mu je bila druga kuća. Radilo se mnogo, vesla su se mnogo koristila i morao je biti žustar i jak čovjek. Ali nije bio naviknut maču. U rimskom carstvu mač su mogli nositi samo rimski vojnici, ili plemići. Nije se dopuštalo imati mač bilo kome, radi održanja općeg reda. Zbog sigurnosti, ljudi bi nosili kratke bodeže, i možda jači štap; ništa više. Osim vojnika, na mač su mogli biti naviknuti razbojnici ili pobunjenici poput zelota, židovske borilačke opozicije rimskom carstvu. Toj skupini, prije nego što je postao apostol, izgleda da je pripadao Šimun Revnitelj (Zelota).

Prema tome, kad Apostoli kažu Gospodinu na Posljednjoj Večeri da "imaju ovdje dva mača", po svemu sudeći nosili su ih Petar, kao glava Apostola, i Šimun, naviknut na rukovanje tim oružjem. Navjerojatnije da im je te mačeo pribavio Gospodinov prijatelj Lazar, koji je izgleda bio neka vrsta plemića.

Dakle, Petar je bio nespretan u rukovanju mačem. Kad su došli od strane svećenika Židovi za privesti Isusa, vidi se da je Petar prvi istupio - ostali apostoli su mu uvijek davali prvenstvo u svakoj važnijoj akciji - i odlučno, ali nespretno, udario slugu velikog svećenika.

Po svoj prilici, ovaj je nosio neku vrstu šljema, kacige. Mač, udarivši o kacigu, skliznuo je i udario u desno uho i otkinuo ga.

Što to znači? Petar je ciljao usred glave: ne da odsječe uho Malu, već da ga ubije. Da ovaj nije nosio kacigu, poginuo bi. Ili da je umjesto Petra prvi udario Šimun, najverojatnije je da bi Malku zaklao k'o jarca.

No, kako vidimo, Bog je providio da Petar ne ubije na ovu svečanu noć Otkupljenja, i čak da ne bude prolivena ničija krv osim Kristove: Gospodin liječi uho Malku.

Ideja je dakle: Petar je bio spreman, i udario je tako, da ubije slugu, ali Bog to nije dopustio. Providnost nije htjela da zemaljska glava Apostola prolijeva krv mačem.

[Giuseppe Cesari, 1597, Isusovo uhićenje. Ovdje vidimo kacigu, ali palu na zemlju prije vremena u poetskom prikazu renesanse. Bodež više nego mač.]

Ali odatle ne treba ekstrapolirati dalje: ići u pacifizam. Jer, jedno je Crkva koja treba da naučava vjernike što i kako i kada činiti, a drugo je moralno djelovanje vjernika.

Jer je Crkva oduvijek naučavala da pojedinci, i dalje posebno države, imaju pravo na pravedni rat. A koji je to rat ili borba? Kad se brani u dovoljno teškim uvjetima ono što pripada Domovini, ili čak kad se povraća oteto. To je bio razlgo zašto je Crkva blagoslovila križarske ratove: branilo se Kršćanstvo, i nastojala se povratiti Sveta Zemlja zauzeta i oskvrnuta od muslimana. Jednako iz istog razloga su se gonili Turci sa Balkana.

Dakle, ne pacifizam, već sveto kršćanstvo koje se zna žrtvovati za dobro svih. Upravo je to rakao i Sveti Franjo kad je stupio pred sultana u Egiptu. "Ako te tvoje oko sablažnjava, baci ga od sebe", reče Sv. Franjo sultanu. "Vi ste došli da harate i branite propovijedati i slaviti Boga jedinoga. Pravo je vama se oduprijeti."

Stoga, svaka stvar na svoje mjesto.

Dalje, Petar u dvorištu, u momentima kad je zatajio Kristo, stoji kod vatre i grije se. Kad se udalji od nas ljubav Božja, traži se sjetilnost i pomoć ovog svijeta.

Bdij nad dušom svojom. Ne daj grijehu blizu. Prati ove noći Krista u Getsemaniju.

Adam, prvi koji pada u feminističku zamku

 «Kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali, jer je on pisao o meni (Iv 5; 46)»

Prije nego što je Bog stvorio Evu od Adamovog rebra, zapovijedio je Adamu da može jesti od svih plodova Edenskog Vrta, izuzev ploda drveta spoznanja dobra i zla:

“I zapovijedi Gospodin Bog čovjeku, govoreći: Od svakog stabla iz vrta možeš jesti, ali od drveta spoznanja dobra i zla ne smiješ jesti, jer onog dana kad od njega pojedeš, zasigurno ćeš umrijeti (Post 2; 16-17).”

Bila je to izričita zapovijed Božja; štoviše, Adam je bio u stanju prvotne Milosti i Pravednosti. Savršeno je mogao razumjeti Boga, i ono što mu je Stvoritelj htio reći.

Moguće da zbog te jasnoće, Sotona izgleda da izabire lakši put, ali jednako učinkovit za njegov cilj: zavesti prvo ženu, i nakon toga čovjeka preko nje. Strategija se našla efikasnom. Sjetimo se kako to bijaše:

“I zmija je bila najlukavija od svih životinja koje je Gospodin bio stvorio. I reče ženi: Zar vam je Bog rekao: ‘Nemojte jesti od nijednog stabla iz vrta’? (Post 3; 1)”

“Zar vam je Bog rekao…?” Đavao dovodi u sumnju Riječ Božju, ta je strategija. Bog nije dostojan da se pouzda u njega, štoviše: Bog je u suštini neprijatelj vašeg ostvarenja i sreće.

<Revolucija će biti feministička, ili neće biti>

Đavao se predstavlja kao prvi racionalista, onaj koji dovodi u sumnju zapovijest Božju, sugerirajući da postoji, te je i pravo tražiti je, sreća i zadovoljstvo mimo Boga. Đavo je onaj koji potiče autonomiju čovjeka spram Boga. Sažimajući, što je to što čini Sotona u ovoj stupnju?: Dovodi u pitanje Riječ Božju.

Eva, naša pramajka, grize udicu, i umjesto da se prihvati Božjeg prijateljstva, ulazi u dijalog sa zlom. S nekim lukavijim od nje. U suštini, snaga žene, i čovjeka, bila je u njihovoj nevinosti, u čekanju i traženju Božje pobjede. Žena je trebala hodati u istini, to jest: biti poniznom. Ali nije bila takvom. Naivna je, ne nevina, i na koncu ostaje kao glupača, osim toga što je bila zla. Traži savjet od đavla (koji nije imao nikakvih rogova da ne bi slučajno nekog preplašio; više je bio, recimo, frajer, fora):

“I žena odgovori zmiji: Od ploda stabala vrta možemo jesti; ali od ploda drveta usred vrta, za njega reče Bog: ‘Ne jedite od njega, niti ga se dotičite, da ne biste umrijeli (Post 3, 2-3)”

Pogrešni potez več je bio počinjen, i pad pripremljen: ušlo se u dijalog sa zlom. Savjet svetih i mudrih uvijek je bio ovaj: “ne moj imati ‘hrabrost za borbu’ u prilici blizu grijehu, već bježi!” Sažeti ćemo i ovaj stupanj. Koja je greška Evina ovdje? Već kad je dovela u pitanje Riječ Božju, Eva je iskrivljuje: kaže da im je Bog bio rekao “niti ga se dotičite…”, što je laž! Bog nije to bio rekao, već da ne jedu od tog stabla, a ne tek da ga se dotaknu.

Ne iznenađue, dakle, da već u ovoj točci Eva nastavlja slušati zmiju:

“I zmija reče ženi: Zasigurno nećete umrijeti. Već Bog zna da onog dana kad od ploda tog drveta budete Heli, otvoriti će se vaše oči i biti ćete kao Bog, poznavajući dobro i zlo (Post 3; 4-5).”

To jest, počimajući dovođenjem u pitanje zapovijed Božju, prešla je na njeno iskrivljenje, da bi na kraju završila praveći treći korak: suditi zapovijed Božju. I kako je sudi i prosuđuje i kritizira? Koja joj misao ili pojam pomažu suditi Riječ Božju? Jer joj se predstavlja kao nešto protivno razumu: Bog je neprijatelj razuma i slobodnog suda. Zar ne vidiš da je bolje okusiti plod, zar ne vidiš da godi, zar ne možeš misliti sama po sebi?:

“Kad žena vidje da je stablo bilo dobro za jesti, i ugodno očima, i da je drvo bilo poželjno za dobiti mudrost, uze od njegova ploda i pojede; i dade jednako svom mužu koji je bio uz nju, te je i on jeo (Post 3; 6).”

I pad je bio dovršen.

Sveti Ivan Zlatousti u Propovijedima o Postanku, 17, izvodi pouku za brakove od ove Riječi Božje. Kao i iz same naravi Bogom dane čovjeka i žene, stvorenih kao takvi od Boga.

“Makar ti svoja supruga pripremila put za vašu povredu moje zapovijedi, nisi bez krivnje. Trebao si smatrati moju zapovijed dostojnijom pozdanja. I, ne samo zadržavajući se na tome da ti sam ne jedeš od ploda stabla, trebao si ukazati na teškoću grijeha svojoj supruzi. Nakon svega, odgovoran si za svoju ženu, koja je bila stvorena za tvoje dobro; ali ti si izokrenuo ispravni red: nisi smo ti onaj koji se treba održati na uskom i pravom putu – ali si bio odvučen od nje, i, dok ostatak tijela treba slijediti svoju glavu, suprotno se doista dogodilo, glava je bila ta koja je slijedila ostatak tijela, čineči stvari naopako.”

Ovdje je gdje sam htio staviti akcenat: na današnju situaciju čovjeka. Čovjek je u Edenskom vrtu slab, ne izvršava svoju ulogu glave obitelji i braka. I zašto? Jer popušta ženi, umjesto da stavi na prvo mjesto i iznad svega zapovijed Božju. Adam ne ljubi Evu; popustio joj je u njenom kapricu da bi osigurao njeno priva. Dopustio je biti odvučen od žene, i padoše obadvoje.

Prenoseći ovo razmišljanje na današnji trend, možemo reći i ustanoviti da feminizam razara u prvom redu ženu, da bi na kraju također razorio i čovjeka, te sukladno tome i obitelj. Ne može to bito do đavolska inicijativa, čiji plodovi dolaze do te muere do destruktivnosti i neugodnosti, da bi nam barem užasan krajnji rezultat ove ideologije trebao učiniti da progledamo.

<Nažalost, sve više muškaraca su... ženama nalik>

Žena treba čovjeka, što ne znači da treba čovjeka-životinju, gruba i bijesna stvora, što je jadna i bijedna karikatura muškosti kojom čovjek treba odisati. Nije istina da žene vole ili trebaju muškarce koji bi im na sve rekle da. To su muškarci-ženice, umekšani, slabi i ljudi bez slasti. U samoj naravi žene leži potreba za osloniti se na stabilnost muške čvrstoće. Filmska produkcija do pedesetih i šesdesetih dogina prošlog stoljeća još uvijek je to imala na umu; tražili su se ljudi tvrdi, koji bi ispod kamenitih obraza prikrivali tugu, melankoniju i rezignaciju subliminarnih gubitelja – ukoliko su to predstavljali; ali u svakom slučaju sposobnost trpljenja i vodstva, sve osobine koje bi izazivali nježnost i zanos i podršku među ženskim perfilima. Zbog čega sve to je imalo mjesta? Glumci poput Bogarta, Heston, Coopera, itd., bili su upravo to što opisasmo, nešto općenito prihvaćeno i traženo. Jednostavno, reći ću da je ondašnje društvo još uvijek bilo koliko toliko normalno.

Nakon svega, pitanje je: kada se pada, gdje završava pad?

Odgovor nam bode oči, nikad bolje rečeno.

Ali u isto vrijeme, čovjek ipak ima istinsko oslobađajući odgovor i alternativu. Dok je god duša u njemu (i u ženi, odnosim se sada na oboje), uvijek je moguća obnova, jer Bog uvijek može intervenirati.

Bog će intervenirati ako se uzdamo u njegovu Riječ, ne prezirući je kako to učini naša zajednička pramajka. U njegovu objavljenu Riječ, od početka do kraja, ne sumnjajući u nju, dopuštajući da nas vodi njena autentična interpretacija koju samo Crkva može dati.

Ta interpretacija ne može biti danas jedno, sutra drugo, koje nema ništa zajedničko sap rijašnjim, osim da se kaže: “isto je”. E pa vidi, ne vidim da je isto, ako nije isto, u redu?

Opraštamo se zbog toga jednom prejasnom i nedvojebenom orijentacijom koju nam daje svima Lav XIII, Papa, u svojoj enciklici Arcanum Divinae Sapientiae (“Dana u Rimu, kod Sv. Petra, 10. veljače 1880, druge godine našeg pontifikata”):

“4. Svima nam je rečeno, draga braćo, koje je istinito porijeklo braka, unatoč tomu što razarači kršćanske vjere nastoje reći da im nije poznat konstantni nauk Crkve o ovom pitanju te se trude preko mjere ima dosta vremenaza izbrisati sjećanje svih stoljeća, nisu postigli, ipak, niti ugušiti niti barem oslabiti snagu i svjetlo istine. U pamti nam je svima i o čemu nitko ne sumnja: nakon što je šestog dana stvaranja načinio Bog čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo u njegovo lice dah života, htjede mu dati družicu, veličanstveno izvedenu iz boka istog dok je usnuo. Time je htio providonosni Bog da onaj par supržnika bude naravni princip svim ljudima, to jest, odakle će se širiti ljudski rod preko neprekinutih prokreacija i sačuvati kroz sva vremena. I ono jedinstvo čovjeka i žene, da bi bolje odgovorilo premudrim odredbama Božjim,odrazilo je od tog samog trenutka dvije glavne osobine, plemenite iznad svega i kao uklesane i utisnute u sebi: jedinstvo i neprekinutost. I ovo isto vidimo izjavljeno i otvoreno potvrđeno u Evanđelju Božanskim autoritetom Isusa Krista, koji potvrdi židovima i apostolima da se brak, po samoj svojoj instituciji, samo može sklopiti među dvije osobe, to jest, između jednog čovjeka i jedne žene; da će od ovo dvoje izaći kao jedno tijelo, i da je bračna veza tako intimno i tako jako vezano voljom Božjom, da od bilo kojeg čovjeka može biti razriješeno ili dokinuto. Vezaće se (čovjek) za svoju suprugu i biti će dvoje jedno tijelo. Na osnovu toga, što je Bog ujedinio, neka čovjek ne raskida.”

Jeste li vidjeli kako Lav XIII govori o Riječi Božjoj? I ne dira je niti mrvicu? I odatle razvija svoj nauk? I kako se lako shvaća? I nije ovo bilo ima ne znamo koliko vremena, sve dok ne započe ova naša epoha neubičajene navale na sve što je naravno i Božje, bjesna i ljuta, koja se bez đavolskog upliva ne može pojmiti.

Ali odgovor je tu: u poslušnosti Božjem nalogu, tako čvrsto i jasno usađen u samoj prirodi. Ljudski pisac Petoknjižja bio je Mojsije, koji provede četrdeset dana pred Bogom na brdu Sinaj.

Katolički nauk ili je cjelovit, ili je zbunjujući, što je gore nego da bi bio protivan onom što želi poučiti, jer bi tako pogrešan stav odmah bio uočen. Podsjetimo se Gospodinovog upozorenja:

“Jer kad bi vjerovali Mojsiju, vjerovali bi u mene, jer je on o meni pisao (Iv 5; 46)”