Franjo, i Gospa nepostojeća. Tek oznaka svetišta, i na "krunicu". Koja bi mogla skoro vrijediti svima; u obliku srca, to jest, čitaj: solidarnost, blizina, nježnost i ostale naravne poruke. Križ - svakako, bez Raspetog i na način Crkvenog Križa - za koji nije bilo načina da se izostavi (osim onog na grudima, za koji je Franjo pravi majstor za sakriti). Nema ta "krunica" niti pet desetaka, ali tu je opet FRANCISCO s velikim slovima i naznačenim u centru.
Drsko se predstavlja kao "biskup obučen u bijelo", odnoseći se na Treću Tajnu. To jest, ja sam taj biskup obučen u bijelo o kojem se reklo:
"treće proroštvo govori od 'biskupu obučenom u bijelo' koji se "penjao na strmo brdo, na čijem vrhu je bio jedan veliki križ od grubog drveta", gdje je usmrćen od grupe vojnika koji su na njega otvorili vatru i izbacivali strijele"."
na način da, ako me ne podržite u mojoj modernističkoj reformi, učiniti ćete da trpim. "Jer kako može biti da ne slijedite Papu?", Bergoglio nam šalje poruku. U redu, meni izgleda da nije. Jorge, ima nas nekoliko za koje se ne trebaš truditi.
Nastojati ću da zbuni što je manje moguće duša.
Jorge Mario do savršenstva nasljeđuje modernistički modus operandi: kanonizira Francisca i Jacintu, izabrane duše koje su predale svoje živote Bogu za ispaštanje grijeha svijeta - dvije figure koje su u tradicionalstičkim krugovima vrlo cijenjene -, i s druge strane nastoji što prije kanonizirati već blaženog Pavla VI koji je potaknu strahoviti napad na Svetu Misu preko uvođenja Novus Ordo Missae [mise koju jedino poznaju ogromna većina današnjih katolika, posebno u Hrvatskoj i BiH. Morati ću čitateljima posvetiti barem jedan detaljan rad o ovoj temi koja je kod nas dosta malo tretirana. Ukratko, svi koji smo odrasli preko postkoncilske mise naučeni smo da je to misa koja vuče korijene od Apostola. Vrlo kratko: nije tako, već je to dosta protestantizirana katolička misa, pod velikim utjecajem anglikanske službe. Njeni tvorci nisu apostolski korijeni, Crkveni Oci, Naučitelji i svete pape, ili dogmatski sabor poput Tridentskog, već modernistički teolog Annibale Bugnini kojem Pavao VI daje odriješene ruke za raditi kako hoće, ali sve uz njegovu dozvolu. Bugnini je naknadno bio nađen na listi Pecorelli - i sam mason, koji je procurio ove podatke i bio zbog toga ubijen -, listi kojih 200 masona infiltriranih u crkvenim visokim redovima (osim u državnim ključnim organima).], podršeke Drugog Vatikanskog Sabora koji je doslovce razrušio Crkvu posebno na Zapadu, stavio nepravovjerne teologe i pastire na ključna mjesta, itd.
Na isti način ide u Fatimu kao da bi se radilo o katoliku kako Bog zapovijeda, ali kad stigne tamo bljuje otrov svog nauka. U meditaciji koja je prethodila krunici u petak, kaže na primjer: "Činimo veliku nepravdu protiv Boga i njegove milosti kada tvrdimo da su u prvom redu grijesi kažnjeni sudom, a da se ne pretpostavi - kako naučava Evanđelje - da su oprošteni od njegovog milosrđa."
Je li ovo von Balthasar i prazni pakao? Bilo što bilo, ide protiv Objave. Jer ovo u biti hoće reči da se nitko ne osuđuje. Jer kako Bog želi da se svi spase - što je potpuno istinito - ne šalje u Pakao nikoga, zbog svog "milosrđa" - što je totalno lažno i heretično, jer milosrđe Božje ne može zapostaviti njegovu pravdu. Osim toga, također i čovjek treba željeti spasiti se, prihvatiti dar Božji.
Tako da, "kanonizira" Franjo Francisca i Jacintu,
[Fatimske vidioci, ozbiljnog lica i pod velikim dojmom nakon viđenja pakla.]
i u isto vrijeme mijenja Fatimsku poruku, ruga se istoj, i promiče svoj bezobrazluk. Iz iste meditacije:
"Evanđeoska Djevica Marija, koju časti moleća Crkva, ili možda jedna Marija opisana subjektivnim senzibilnostima, koja zaustavlja Božju ruku pravde spremnu za kaznu: jedna Marija bolja od Krista, smatran strogim sucem; milosrdnija od Jaganjca koji se predao za nas?"
"budimo, s Marijom, znak i sakramenat Božjeg milosrđa koji uvijek oprašta, oprašta sve."
Što jedan "sakramenat", Franjo? Ah, radi se o "pjesničkom" načinu izražavanja.
Ne, ti ne kažeš ništa slučajno. Treba samo baciti pogled na "teologiju" tvojih prijatelja na pola protestanata - ili ne znam kako definirati ih - koji te okružuju, da bi se znalo kuda ideš i ciljaš.
***
Inače, "zvanična Crkva" ima vremena da nastoji uništiti Fatimsku poruku, te i samo svetište. U biti, preziru ga i mrze do dna. Ima tako malo stvari i pojmova koji su toliko protivni modernističkoj i antikatoličkoj pouci, kako je to poruka Fatime. Poruka zadovoljštine, molitve, vratiti se Bogu jer svijet ne može stvoriti mir.
Zašto Gospa traži da se moli krunica, pobožnost prvih pet subota, ispovijediti se i pričestiti se u milosti? Ove prakse, same po sebi i bez promjene života, to jest bez obraćenja, ne vrijede. Gospa ih traži da se moleći i razmatrajući Božja otajstva, vratimo Bogu i ne tražimo spasenje u ljudskim sredstvima. SSSR, Nacizam, liberalizam su kraljevstva čovjeka, i osuđena su na propast na samom početku. Samo Bog može donijeti mir. Samo ako je Bog na prvom mjestu i ako napaja cijeli naš život savršenim skladom vjere i djela, samo onda može Bog nam pomoći spasiti naše živote, naših obitelji, domovina i svijeta. Sve ostalo je beskorisno. Naprotiv, ljudski napor koji je neophodan postaje plodan ako je vršen u ime Božje, ako je s Bogom. To je Božja poruka, Gospe, Fatime. I da je spasenje samo u vjeri objavljenoj od njenog Božanskog Sina. Nema više "objava", "religija", ili mogućnosti pomirenja ljudi s Bogom.
Zato modernisti mrze Fatimu, i žele je uništiti do njenih temelja, do samog i u samom svetištu. Sve uz dopuštenje "zvanične hijerarhije" koja je s najviših krugova dozvolila da se grdi Bog u ovom svetištu. Napraviti ćemo mali pregled radi ilustracije.
Ovo je maketa zvanično nazvane crkve Presvetog Trojstva koja je nasuprot tradicionalne bazilike:
U istoj imali su mjesto akti neshvatljive naravi za obaviti se u katoličkom svetištu, kao "čarobnjački" trikovi:
Ima kapacitet za primiti do devet tisuća oboba,
i bila je mjesto odvijanja najraznovrsnijih inicijativa. Kao pred tolikim modrnim "crkvama", čovjek se mora pitati: što je to, da li to uopće izgleda kao crkva? Dok su u instalacijama svetišta imali ulogu kongresi na kojim se otvoreno nijekao katolički nauk, do samih dogmi. 2003., na primjer, odigrao se jedan zvučan kongres koji se hvalisavo označio kao "Naučni kongres" o važnosti svetišta (bilo koje religije". Na kongresu su učestvovali ništa manje od Biskupa Leiria-Fatima, D. Serafim de Sousa Ferreira e Silva; Kardinal Patrijarh Lisabona, Jose da Cruz Policarpo; poznati "međureligijski teolog", O. (isusovac) Jacques Dupuiis, i nekoliko portugalskih doktorčića.
Dupuis se isprsi, te reče, e pa ovo: "sve religije su pozitivno željene od Boga".
Što doslovce proturječava katoličku (kršćansku) dogmu prema kojoj "van Crkve nema spasenja" (extra Ecclesiam nulla salus). Jer je Krist došao da spasi sve ljude. I zato je osnovao svoju Crkvu, koja je jedna, a ne ih deset ili čak tisuće. Kao što njegova Crkva nije "ujedinjenje svih vjerovanja ili ljudskih napora", već i kako padne na pamet da to definira ovom igraču "teologije". S druge strane, vrlo je jednostavan katolički nauk: ako se neki ne katolik spasi, to je unatoč njegove religije, nikad zahvaljujući njoj. Jer nepremostivo neznanje samo Bog može suditi. Ovdje se očigledno i naprhnuto ide totalnu u drugu poziciju, prema religioznom sinkretizmu, ništa više.
I što učini Fatimski biskup na ovo lastino lepršanje? Pljeskati mu, čim je dokončao. Slažući facu kao nekog mudrca koji spušta glavu dok "razmatra" neku duboku stvar. Ama šta razmatraš, žalostan ne bio?:
Međutim, treba da ostane na čisto da jedan biskup ne može pljeskati nečem ovako, ako nije toleriran, ili čak i podržan od svojih pretpostavljenih. Doista, bio je to isti Vatikan koji je 1994. pozvao WCRP (Svjetsku Konferenciju o Religijama i Miru, instituciju Ujedinjenih Naroda, koja je 1993. osnovala "Parlamenat Religija") na skup pod vatikanskim potkroviteljstvom. Na skupu su bili 1000 predstavnika 15 paganskih i "kršćanskih" religija, nastojeći doći do suglasnosti o zajedničkim ekumenskim inicijativama.
[Ivan Pavao II na skupu WCPR. Nikkyo Niwano zahvaljuje njegovo učešće.]
Ne zaboravimo da je WCPR jedna "ne vladina" organizacija UN, te ona sama plan multisekularnog masonskog plana stvaranja jedne panreligije (“A. S. Guimarães, The Universal Republic Blessed by the Conciliar Popes, (TIA, 2002).”). Bila je stvorena od jednog katoličkog kardinala, metodističkog biskupa - predsavnika jedne tkzv. Ujedinjene crkve-, i jednog židovskog rabina 1961. 1970. organizacija je bila zvanično poslana na veliki međureligijski kongres u Kyoto (“Cornelia Ferreira potcrtava iskonske korijene WCPR u XIX st. u 'Svjestkoj Religiji', “The One World Religion,” The Remnant, November 11, 2003; “The Perestroika Deception Updated,” Catholic Family News, March 1996.”).
Fatima
nije mogla biti mimo Asiza:
[Gore, međurelijigski susret u Asizu 1994; još gore, održan u Fatimi 2003. Dolje, zvanični logo spomenutog kongresa 2003: "Sadašnjica Čovjeka: Budućnost Boga".]
Prema tome, Franjo je bio otišao kući.
