Evropa 1939, Evropa 2022

 

Ono što se događa u Ukrajini počinje opasno podsjećati na na situaciju u Evropi 1939. S realnim poređenjem između Hitlera i Putina, ali na drugoj osnovi, ne u smislu koji prenose mediji. Ovi predočavaju povijest napisanu od pobjednika. To je povijest pobjednika.

 

Njemačka je tražila koridor do Danziga (današnji Gdansk), koji je kao dio Istočne Prusije bio odvojen od Njemačke Versajskim sporazumom nakon prvog svjetskog rata. 95% stanovništva Danziga bili su Njemci, zbog čega i zbog položaja važne luke na Baltiku Hitler je htio povratiti kontrolu nad tim gradom. Tražio je dakle zbog toga koridor, ali Poljska nije pristala na ponudu, nagovorena prvenstveno Velikom Britanijom.

 

Dalje, u proljeće 1939 dolazi do masakra njemačkih civila u Poljskoj, na tisuće njih od paramilitarnih poljskih snaga, što njihova vojska nije sprječavala. Dolazi do trenutka kad Hitler odlučuje napad na Poljsku.

Prije toga, Austrija nije bila “aneksirana” Njemačkoj, nego se na referendumu ogromnom većinom (skoro plebiscitom) odlučila za uključenje u Njemačku. Samo dan nakon referenduma Hitler daje svečani govor u Beču, usred neviđene podrške Austrijanaca.

 

Danas imamo da Rusija priznaje dvije ukrajinske regije, napučene većinski Rusima, kao dio Rusije. Prije je učinio isto sa Krimom. Sve te regije su se opredjelile za Rusiju. Usput, istočne oblasti bile su pod čestim bombardiranjem, koje je oduzelo živote kojih 15.000 duša, trećina njih civila.

 

Sada Rusija napada Ukrajinu jer ne dozvoljava njen ulazak u NATO pakt, te instaliranje raketnih pogona koji ozbiljno mogu ugroziti njenu sigurnosti. Unatoč upozorenjima i ultimatumu, NATO i Ukrajina su dali poznati korak.

 

Njemačka je bila razorena 6 godina kasnije. Ali Njemačka nije imala nuklerano oružjue. Rusija ga ima.

Prema tome, nalazimo se u ogromnoj opasnosti.

Molite Boga i činite pokoru da bude nuklearnog rata, kao i da nam Otkupitelj i Spasitelj ljudskog roda udijeli mir.

Kratki osvrt na nacističku i liberalnu cenzuru

Gdje se podigla prva transeksualna klinika? U Berlinu, 1919. Artur Kronfled i Magnus Hirschfeld, židovske nacionalnosti, osnovali su Institut za Seksualna Istraživanja. Spaljen 1933. od Hitlerovi Mladeži.

Da li je postojala cenzura u Nacističkoj Njemačkoj? Svakako, kao što se vidi iz priloženog. Makar zbog "kvarenja rase".

Međutim, cenzura, makar u svom obliku autocenzure postojala je još u apostolsko doba. Čitamo kako su obraćeni efežani nakon krštenja i pouke Sv. Pavla, palili knjige vračanja koje su imale ukupnu cijenu na tisuće srebrenika.

U srednjem vijeku, u vrijeme Kršćanstva kao društvene organizacije, također su se spaljivale knjige heretika jer su odvajali kršćane od vjere, tj. od vječnog spasenja što je bila glavna misao vodilja u životu. I ne samo heretika, već i židovski Talmud na primjer, gdje se prikazuje Isus - kojeg su smatrali kopilom - kako je kuvan u paklu u ljudskoj nečistoći. Istina, palili su se i heretici na lomači, nakon što se nisu htjeli obratiti vjeri koju su svojevoljno napustili. Jer ako bi propala vjera, cijelo društvo bi propalo. Ta kazna s vremenom je bila ublažena. Usput, protestanti su palili u Cirihu mnogo više od katolika.

Da li se danas primjenjuje cenzura? Da, ali u podmuklom, skrivenom obliku. Cenzurira se ono što je dobro, a podiže, podupire i hvali ono što je loše. Ako se danas netko usudi citirati - između ostalog - prvo poglavlje poslanice rimljanima (gdje se sodomija i sl. prikazuje za ono što jest), izlaže se progonu civilnih vlasti "u ime ljudskih prava". "Ljudskih prava" kao što bi bila na primjer, "sloboda govora". Sloboda koja ne postoji, osim za njih i njihovo programirano kvarenje.

Stoga, nije problem u cenzuri, već u onom što se cenzurira, i razlogu cenzure. Roditelj treba cenzurirati loša čitanja svojoj djeci; od tog, pa nadalje u društvu.

Ali koji je duh koji prožima brigu o društvu, briga koja je izražena također cenzurom?

"Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muči graditelj", govori nam psalam. Ako se društvo ne bude gradilo na kršćanskom principu, propasti će. Prije toga, obitelj kao prva ćelija društva.

Dok se stvari ne riješe u društvu, kao što vidimo dan za danom svojim očima, riješi prvo situaciju u svojoj obitelji, u krugu svojih prijatelja, itd.

Ali treba da znaš koje je osnovno načelo: da onaj koji ljubi, taj i opominje. Daje i poučava dobro, zabranjuje ono što je loše. Traži vječno spasenje, i zbog toga djeluje danas i sutra.

Odbrana Malte, na današnji dan prije 454 godina, protiv Sulejmana "Veličanstvenog"

Danas upravo prije 454 godine počinje napad na Maltu Sultana Sulejmana „Veličanstvenog“. „Veličanstven“ je bio njegov dolazak na prijestolje, ubijajući prethodno svoju braću i polubraću od priležnica njegovog oca, Selima I. Selim je sa svoje strane najverojatnije otrovao svog oca, Mehmeda II, kada je ovaj imao 39 godina. Mehmed je osvojio Carigrad preko nasilja nikad viđenog dotad. Došao je na vlast ubijajući svojih 19 braće i polubraće (od priložnica svog oca), čitava tradicija među sultanima. Tako nestaje konkurencija. I, prema fitni muslimanskih glavnih hodža, važnije je jedinstvo muslimanske zajednice, ume, nego ubiti nekoliko braće ili samog oca.

["Veličanstveni" kao frajer, kako ga danas prikazuju, kad te pripremaju za ropstvo. Ne budi lud]

E pa, Malta je bila kamen u cipeli otomanskih ambicija. Sulejman šalje protiv otoka 30.000 turaka na 8.000 branitelja ukupno. Malta je branjena Viteškim redom Svetog Ivana koji su došli na Maltu nakon gubitka otoka Rodosa od istog Sulejmana 1522. Papa Pio IV je zaklinjao kršćanske kraljeve doći u pomoć Malti, ali bez odgovora, osim kraljevića Sicilije. Govorio je Papa „španjosli kralj se izgubio u šumi, dok su Francuska, Engleska i Škotska vođene ženama i djecom“.

Obrana otoka je bila pod vodstvom Velikog Meštra Reda, Jean Parisot de Vallete. Poticao je branitelje: “ovi ljudi, braćo moja, su neprijatelji Isusa Krista. Danas se radi o obrani naše vjere, ili će Evanđelje biti zamjenjeno Kuranom. Bog od nas traži boriti se do smrti. Blažen onaj koji padne prvi u ovoj žrtvi”. Turci napadnuše prvo luku Svetog Elma, smrvljenu turskim topovima. Na svakog palog kršćanina, pade puno više Turaka, ali zauzeše luku. Odsječena je glava 1.500 branitelja, dok su njihova tjela osakaćena. Turski komandant Mustafa naredio je nabiti osakaćena tjelesa na drvene koce u obliku križa, i odnijeti ih nasuprot Velike Luke za demoralizirati njihove branitelje. Ali de Vallete je odgovorio jedinim jezikom koji Turci razumiju: posjekao je glave svim turskim zatvorenicima i katapultima ih bacio u Mustafin logor.

Otomani su odgovorili sastavljajući nebo i zemlju grmljavinom topova; 130.000 granata je ispaljeno protiv glavnog kršćanskog uporišta. Prodrli su unutar porušenih zidina, gdje su ih sa noževima dočekali i žene i djeca, uz branitelje. Nisu imali što izgubiti: alternativa je bila ili masovna silovanja, ili ropstvo, ili sakaćenje i sodomizacija djece. Ili sve skupa. Pred ljutom obranom, Turci se obeshrabriše. Baš tada stiže i pomoć sa Sicilije, kraljevića García de Toledo sa kojih 10.000 boraca. Turci počinju biti poraženi do nogu, nemajući se kuda proći od njihovih tjelesa. Pobjegoše na koncu, ostavljajući za sobom 20.000 svojih mrtvih, spram 5.000 palih branitelja. Bio je to prvi značajni porez “Veličanstvenog”.

Danas…

Danas smo napadnuti većim neprijateljem od onog gnusnog turskog: neprijateljem iznutra; dvoje malteških biskupa su Franjini ljudi, podržavajući ga u najgorim njegovim zamislima.

I video dolje pokazuje današnji napad NSP na Maltu:

Jean Parisot de Vallete, i ostali heroji: molite se za nas. Da po vašem primjeru odbranimo i vjeru, i naš kršćanski dom. Makar u ime naših velikih prethodnika.

Današnje društvo i vrijednosti, gore od nacističkog

Već sam pisao o Gereonu Goldmannu, njemačkom bogoslovu koji je bio član elitne postrojbe SS za vrijeme drugog svjetskog rata. U ratu je bio četiri godine, i druge četiri ratni zarobljenik. Nakon povratka u Njemačku, sužio je nekoliko godina na ondšnjim župama i nakon toga bio misionar u Japanu, skoro do pred kraj života.

Cijeli njegov život je nešto izuzetno, vrijedno studija i izvlačenja potrebnih pouka. Ovdje ćemo se ponovno osvrnuti na jednu njegovu zgodu, ali vrlo znakovitu. Prevodim (makar dosta brzo), par stranica iz njegove autobiografske knjige "U sjeni tvojih krila". Zgoda se odvija na samom početku rata, i vrijedno je povijesno svjedočanstvo osobe koja je živjela ovaj ključni period u prvom licu; ne piše o nekom drugom: on je tu bio! Njemu se to događalo! Znamo da povijest pišu pobjednici, i povijesni događaji vrlo su pogodni za one koji vladaju za prikazati ih u svjetlu kako njima odgovara. Zbog toga, ovo što se ovdje opisuje u prvom licu ima neograničenu povijesnu vrijednost koja može osvjetlati način mišljenja prvih aktera ove drame. Pogledajmo:

Oko devet sati noću (napomena: bilo je Badnjak 1939.), uđe jedan sakati pukovnik, veteran Prvog svjetskog rata, u pratnji svog pomoćnika. Čuli smo da će pročitati posebnu zapovijed šefa SS-a; nešto zašto nismo imali interesa.

U sobi smo bili sam SS-ovci, jer se radilo o tajnoj poruci, upućena isključivo nama. Pomoćnik je pročitao list napisan na žutom papiru:

"Gospodo, ovo je Božićni nalog od samoga Himmlera: Obratite posebnu pozornost. Stoji:

Naša slavna pobjeda nad Poljskom, koliko god bila velika, koštala je krvi tisuća najboljih Nijemaca. Tisuće naših najboljih mladih ljudi se nikada neće vratiti. U mnogim obiteljima otac je nestao; mnoge nevjeste su izgubile obećanog; Mnoge djevojke od sada će morati živjeti bez budućih muževa. Pobjeda ne znači ništa ako se ne obnavlja i povećava protok krvi, protok svete i vrijedne njemačke krvi.

Misija SS-a, elitne postrojbe, je predati Führeru dar nove krvi: začećem djece kroz koju će teći struje ove krvi kroz svu vječnost.

Svi članovi SS-a dužni su ispuniti dužnost prinošenja djece Fireru. Mnoge djevojke će čekati čovjeka da im pomogne predati sina Führeru.

Svi članovi SS-a uživat će dozvolu kako bi izvršili ovu slavnu misiju. Država se brine o svim troškovima, a osim toga, isplatit će nagradu od 1000 maraka po djetetu svakom članu SS-a koji ispuni ovu misiju. "

Nastala je tišina: nitko nije govorio. Pukovnik je upitao: Tko je voljan prihvatiti i izvršiti ovo dopuštenje?

Nije bilo odgovora; ljudi su jednostavno ostali na mjestu dok su im lica odrazavala njihove misli.

Tada je došlo pitanje: "Gdje su bogoslovi?" Ustali smo (opaska: bilo ih je ukupno 11). I izravno je tražio moje mišljenje o tom nalogu.

"Gospodine", odgovorio sam, "u svojstvu vojnika, ne smijem imati osobno mišljenje ... niti ih izražavati."

"Dakle, odobravate li naredbu?" Što ćete učiniti?

Dok sam odgovarao, osjećao sam da se crvenim: "Nije mi dopušteno reći hoću li odobriti ili ne." Do sada sam samo čuo da se naredbe izvršavaju, kakve god bile.. "

Vojnici su prsnuli u smijeh i, kao što su mi poslije rekli, moje je lice pokazalo veliko zanimanje.

"Goldman, ti si vođa među tim crkvenim osobama i en ću ti narediti da očituješ svoje intimne misli ... pitam te, i budite uvjereni da ste slobodni izraziti svoje mišljenje bez straha od kazne."

"Hvala, gospodine Časniče. Žao mi je što je ova naredba stigla; ali osobito u vrijeme Božića. Tijekom ovog svetog vremena naše misli su usmjerene prema višim stvarima! "I nastavio sam citirajući Tacita (tu quoque Tacitus) - na latinskom, naravno, što uvijek ostavlja dobar dojam - i što je govorio o čistoći djevojaka u Germaniji dvije tisuće godina prije. Zatim sam citirao Cezareve riječi o vrlinskom ponašanju nordijskih naroda; onda se osvrnuh na srednji vijek s odgovarajućim primjerima; te konačno završih:

"Sada dolazimo do onih koji sebe nazivaju pravim Nijemcima i koji kršćanstvo smatraju pogoršanjem njemačke rase, dok se kontradiktorno  proglašavaju kršćanskom nacijom. Oni zapovijedaju dati djeci oca - bez obzira kako ili s kim - i nude nagradu za one koji ispune takvo naređenje. Jesu li to pravi Nijemci? Po mom mišljenju, nikada do danas, i po zapovijedi šefa SS-a, takva uvreda nije predložena mladim Nijemcima! " Trebao sam govoriti oko deset minuta. Bila je to moja prva propovijed.

Vojnici ustadoše i povikaše: "Bravo!" A neki su promrmljali: "Neka se Himmler brine o strastvenim njemačkim djevojkama!"

Gotovo izbi pobuna među ljudima. Susret je prekinut prije ponoći i sve grupe SS-a išle su s nama šest kilometara pod snijegom i u ledeno hladnoj noći do najbliže katoličke crkve u Jordanu.

Ljubazni stari župnik, iako je bio naviknut često viđati sjemeništarce, bio je iznenađen pred invazijom SS-ovaca,  u većini ne katolika. Nakon mise dobili smo ukusnu božićni kolač koji ponudiše dobri župljani koje je župnik pozvao na proslavu.

Naravno, sljedećeg jutra muškarci su se vratili svom brutalnom uobičajenom ponašanju, a čak su i neki od njih prosvjedovali zbog propuštene prilike prethodne noći; ali imali su duboko iskustvo ispravnosti i čvrstine u izražavanju neslaganja koje nikada ne će zaboraviti.

Sutradan su oženjeni muškarci dobili božićnu dozvolu i nakon čestitanja na govoru i hrabrosti prethodne noći, zapovjednik baze mi je dao posebnu dozvolu. Bio sam iznenađen, ali požurio sam da je iskoristim prije nego što bi se netko predomislio i natjerao me da ostanem u logoru. Proveo sam prekrasan vikend sa svojom obitelji i vratio se da završim svoju tromjesečnu instrukciju, na kraju koje sam Reichsführer Himmler je bio na čelu u posljednja tri dana.

Završni komentari:

1. Jasno je izražena poganska narav nacizma i kulta "njemačke krvi". Vjerujem da je to Bio glavni razlog njihovog poraza. Evropa se ne može braniti mimo te osnove. Samo u znaku križa može biti oslobođena masonske mržnje i progona.

2. No, odražava se i nešto drugo: nacisti su bili manje zli od današnjeg društva u kojem sotonizam hara sve otvorenije. Onda je Himmler tražio od SS-ovaca začeti novu djecu, na potpuno nemoralan način? Jest, ovo je povijesno svjedočanstvo o tome. Ali danas je još gore: danas se začimaju djeca u epruveti, u laboratoriju; traže križanja između šimpanze i čovjeka (nešto što je već sovjetski komunizam nastojao u traženju "supervojnika"). Danas se sjeme jednog muškarca koristi za oplodnju ne znamo koliko žena.

Danas se začimaju djeca u utrobi siromašnih i očajnih djevojaka - nikad to ne može biti opravdanje! - i poslije rođena se predaju - prodaju! - drugima.

Imali su dakle nacisti - SS-ovci! - više smilovanja i poštovanja nego vi, đavoli sinovi.

Dok ne kaže: Dosta!. 

Prokleti. Vaše je ovo malo vremena, Božja je vječnost. Ali i u ovom svijetu vrijeme vam je određeno.

Odvagani ste.

Nalet Islama, ljudska ljubomora i Božja providnost. Lekcije povijesti

Sto godina nakon Muhamedove smrti muslimani (bolje tako reći nego arapi, jer je ne mali dio pokorenih naroda prelazio na Islam radi izbjegivanja teških poreza i maltretiranja; BiH, Srbija, Crna Gora,... i ostali dio Balkana nisu iznimka) su pokorili bez milosti, uz najgoru vrst okrutnosti koja ih karakterizira kao neprijatelje križa Isusa Krista, cijelu sjevernu Afriku, skoro sav Iberijski poluotok, napadajući konstanto Istočno Rimsko Carstvo sve do naleta prema Carigradu, došavši konačno do današnje južne Francuske.

Tu zadobiju najjači poraz do tada od franačkog vođe Karla Martela, 732. Budući je kultura arapa muslimana izrazito parazitska, koja živi od poreza pokorenih, počinje dekadencija njihovog imperija: nema novih posjeda, nema novih robova, a oni su nesposobni za dobar i učinkovit rad; nužno idu unazad.

Zapadna Evropa počinje stajati na noge. Sin Karla Martela je Pipin Mali, otac Karla Velikog, de facto obnovitelja Zapadnog Rimskog Carstva. Počinje u glavnim crtama konfiguracija Kršćanstva na Zapadu. Predmet velike ljubomore Carigrada, koji se smatrao jedinom prijestolnicom i nasljednicom Rimskog carstva.

Tadašnji Rim je bio selo, i vladajući krug Carigrada gledao je na Rim s prezirom. Šizma 1054 nije rezultat jednog slučajnog hira vladajućih tih godina; posljedica je čitavog mentaliteta koji je zazorno gledao na to "selo". Ali veličina Rima nije bila u njegovoj svjetovnoj moći, već u nasljeđu Petrove stolice. To Patrijarsima poručuje posebno Sv. Grgur Veliki. Ja, kao vođa kršćana po Kristovoj volji, ne mogu ne ispuniti njegovu volju. Tu je potrebna vjera.

[Karlo Veliki između Pape Gelazija i Pape Grgura Velikog]

Carigrad je nije imao. I kao posljedica gubitka te vjere, pada pod Islamom.

No, u isto vrijeme dok Istok, prekrasni i sjajni, kršćanski Istok pada pod pustinjskim primitivnim jahačima, Zapad stasava i raste pod okriljem zaštite prave vjere. Taj kršćanski Zapad sputava Islam, izbajuje ga čvrsto i definitivno sa Iberijskog poluotoka, stalno ga vrebajući po Mediteranu i po Sjevernoj Africi. Zapadni križari, potiskuju muslimane u Svetoj Zemlji bez pomoći ljubomornog Istočnog Rimskog Carstva. Kršćanska Poljska i Zapad potiskuju Turke pod Bečom, i opet, gubeći roblje i porez, turski imperij počine neizostavno i sigurno tonuti.

Pojavljuje se veliki saveznik Muhamedov u srcu Evrope: protestantizam. No, u to isto kobno vrijeme otkriva se Amerika, i bezbrojne duše su privedene Kristu napuštajući poganstvo. Put u Ameriku je financiran između ostalog tražeći ne samo trgovačke rute prema Istoku, već za imati vojni pristup u zaleđe islamskog imperija. Zlato iz Amerike bilo je namjenjeno financiranju rata protiv arapa u Sjevernoj Africi. Nažalost, projekt spriječen ratom s protestantima.

Zašto je pao kršćanski Istok? Zbog nevjere. Dali su leđa Kristovom namjesniku na zemlji. Nije moglo biti blagoslova.

Ali, dok se gubio Istok, dobivao se krajnji Zapad za Sina Božjeg. Božja providnost nikad se ne gasi.

Što se događa danas? Danas se događa prokletstvo prvenstveno u Zapadnoj Evropi JER NEMAMO PAPU. Umjesto Kristovog Vikara tu je Sorosov perilac muslimanskih nogu. Tu je agent Novog Svjetskog Poretka koji zaziva prokletstvo na cijeli Zapad.

I nemoguće je imati oporavak Zapada dok Sveta Stolica stoji okupirana nekatoličkim uljezima. Samo u znaku prave, jedine Katoličke vjere može se spasiti i Istok i Zapad.

Dok se ta vjera ne povrati... naučimo se iz povijesti pada Istoka i uspona Zapada.

Tko sjedi na Svetoj Stolici, glavni je problem današnjice.

Osvrt na sveti oganj

Ove noći u Jeruzalemu, u crkvi Svetog Groba, uoči Uskrsa kojeg slave pravoslavni, redovito se događa, kroz stoljeća takoreći od pamtivjeka, izvanredni fenomen: Patrijarh Jeruzalemski (sada su to pravoslavni, do 1054. katolički i kasnije za vrijeme uprave Križara u Jeruzalemu; crkva Svetog Groba je rušena nekoliko puta u povijesti, dok je današnja sazdana od Križara) ulazi do kamene ploče na kojoj je bio položen Isus u Svetom Grobu, klekne, moli drevne molitve, i čeka izvjesno vrijeme... dok se ne pojavi jedna vrsta vatre nad kamenim ležištem i ne upale svijeće koje nosi sa sobom. Odjeća Patrijarha je registrirana od izraelske policije, kao i Grob. Nakon toga, ulazi Patrijarh.

Izlazi već sa upaljenim svijećama:

Danski katolički teolog Niels Christian Hvidt krajem prošlog stoljeća izvršio je detaljno istraživanje o Svetom Ognju (recimo, s katoličke strane). Razgovarao je sa u ono vrijeme pravoslavnim Patrijarhom Jeruzalema, Diodorom I, Patrijarh u to vrijeme kroz dvadeset godina.  Niels prenosi svjedočanstvo Diodora I:

"Pipam kroz tamu, prema unutrašnjoj prostoriji, u kojoj padam na koljena. Ovdje govorim određene molitve koje su nam predane kroz stoljeća, i nakon što ih izmolim, čekam. Nekada mogu čekati nekoliko minuta, ali obično čudo se događa odmah nakon izmoljenih molitva. Iz centra samog kamena, na kojem je Isus ležao, izlazi neopisivo Svjetlo. Normalno ima plavu nijansu, ali boja se može mjenjati i primiti razne nijanse. Ne može se opisati ljudskim riječima.

Svjetlo se diže sa kamena, kao magla sa jezera. Izgleda da je kamen pokriven oblakom, ali je Svjetlo. Svake godine, ovo Svjetlo djeluje na drugi način. Nekad prekriva samo kamen, dok drugih puta, osvijetli cijeli Grob, da osobe koje su vani mognu vidjeti ga punog ove Svjetlosti.

Svjetlost ne prži. Kroz šesnaest godina za vrijeme mog Patrijarhata, u Jeruzalemu, nikad mi se nije opekla brada. Svjetlo je kao druge naravi od obične vatre koja gori u uljanoj svjetiljci."

I donosi svoju interpretaciju:

"Ne vjerujem da je slučajnost da se Sveti Oganj spusti, upravo u ovom momentu. U Evanđelju po Mateju 28:3, navodi se da kad je Krist uskrsnuo od mrtvih, došao je jedan anđeo, okružen svečanim i strašnim Svjetlom. Vjerujem da je iznenađujuće Svjetlo koje je obavijalo anđela, pri Gospodnjem Uskrsnuću, isto koje čudom dolazi svake Subote noći za Uskrs. Krist nas želi podsjetiti da je Njegovo Uskrsnuće stvarnost, i ne mit. On je, doista, došao na svijet, za dati potrebnu Žrtvu, preko Svoje Smrti i Uskrsnuća, da bi se čovjek mogao združiti sa svojim Stvoriteljem."

Svjedočanstva o ovom fenomenu datiraju već iz IV stoljeća.

Crkveni Oci Grgur Niški (335-394) i Ivan Damašćanin (rođen krajem VII st. u Damasku, preminuo u Jeruzalemu 749; jedan od otaca kojeg ponajviše citira Sv. Toma Akvinski) govore nam o ovom fenomenu.

Obojica su bili u Jeruzalemu; prvi u drugoj propovijedi o Uskrsnuću, piše: "Petar je vidio svojim vlastitim očima, i dubinom apostolskog duha, da je Grob bio osvjetljen, dok je još bila noć. Vidio je tjelesnim očima koliko duhovnim". Drugi, "Petar, dotrčavši brzo do Groba, i vidjevši svjetlo u Grobu, uplaši se".

Euzebije iz Cezareje, također iz IV stoljeća, u svojoj "Crkvenoj povijesti", opisuje čudo Velike Subote iz II stoljeća za vrijeme Patrijarha Sv. Narcisa.

Francuski monah Bernard 865 je hodočastio u Jeruzalem, i ostavlja napisano: "U Veliku Subotu, za vrijeme Bdijenja, dok vjernici pjevaju 'Kyrie eleison' - Gospodine smiluj se, počnu se paliti svjetiljke u Svetom Grobu i Patrijarh prenosi oganj biskupu i ovaj svom narodu, da svaki od njih može odnijeti oganj svojoj vlastitoj kući."

Dok je pozivao na Križarske pohode, Papa Urban II na Saboru u Clermontu, 1095 potiče vjernike: "Doista, u ovom Hramu, Grobu Gospodnjem, Bog prebiva, do danas. Ne prestaje očitovati čuda jer, u vrijeme Njegove Muke, dok su sva svjetla ugašena u Grobu i crkvi, odjednom se upale ugašene svjetiljke. Koje srce može biti tako tvrdo za ne potaknuti se pred tom pojavom!"

Nakon zatezanja odnosa sa pravoslavnima, Papa Grgur IX zabranjuje franjevcima u Svetoj Zemlji biti na Svetom Grobu na Veliku Subotu jer su pravoslavni tada držali službu. Budući da je bio raskol, katolici nisu mogli biti na istoj službi. Neki tvrde da je Grgur IX izjavio da je Sveti Ogan ustvari varka, ali ne može se naći ta deklaracija u pouzdanim izvorima. Koliko znam, ne postoji crkveni dekret te naravi. Jedna je stvar da se ne dopusti franjevcima biti na službi sa nekatolicima, a druga dati deklaraciju o ovom fenomenu o kojem se pohvalno izjasnio Urban II.

To su činjenice. Što misliti o ovome?

1. Sveti Oganj datira iz prvog tisućljeća. Dakle, nije "pravoslavni" fenomen, već katolički, crkveni, koji se odvijao od vremena od prije raskola. Sakramenti pravoslavnih su valjani, i ako Bog ne odbija - makar ga raskol teško vrijeđa - spustiti se na oltar kad pravoslavni služe misu, zašto bi bilo nemoguće da ovo čudo, ako jest a meni osobno izgleda da bi moglo biti, ne bi i dalje bilo prisutno.

2. Jedna je interpretacija, po meni: Bog, Isus Krist, osnovao je Jednu Crkvu, ne dvije ili deset. Crkva treba biti Jedna, dakle. Jedna vjera, jedna Crkva. Kao što je i bila: Jedna, Sveta, Katolička, Apostolska, i svakako, Rimska.

Povijest o kojoj ti pobijednici ne žele govoriti. Razlog pada German American Bund. Lekcije za danas

German American Bund bio je nacistički pokret u USA, osnovan 1936., podržan od nacističke Njemačke. Imali su toliku snagu, i tada je još uvijek u Americi bilo dovoljno slobode za izričaje poput ovih, da se otprilike 22.000 članova okupilo 20/02/1938 na Madison Square Garden. Same slike su impresivne:

Poruka je bila: borimo se protiv Židovske dominacije Amerike i uništavanje naših kršćanskih korijena.

Pokret je uništen pravnim potezima i ulaskom Amerike u drugi svjetski rat. Također kojih 11.000 američkih Njemaca, samim tim što su bili Njemci, bili su poslani u koncentracione logore kao građani porijeklom iz zemalja s kojima je ratovala USA, prvenstveno Japan, Njemačka i Italija. To su učinili oni koji su ti donijeli slobodu, dok su se borili u savezništvu sa Staljinom.

Koji je ipak razlog pada američkog nacističkog pokreta, nakon pokazane snage? Makar oni načelno govorili da se bore za kršćanske korijene zapadne civilizacije, nacizam je ideologija poganskih načela - nije Bog, već nacija na prvom mjestu, čovjek, u suštini; druga dakle vrsta materijalizma. Prvi, prije od svih koji je upozorio Njemce i svakako katolike na štetni utjecaj nacizma bio je Papa Pio XI u njegovoj enciklici Mit brennender sorge (S velikom zebnjom). Njegovo upozorenje je imalo posebno odjeka među njemačkim katolicima, gdje nacizam nije pobijedio.

Ali zašto je nacizam u ono doba imao toliko pristaša? Jer su u ne malo važnih stvari bili u pravu. Plus što je njihov pokret bio manje štetan od liberalne demokracije i komunizma. Ali zadnji, i jedni i drugi, bili su jači. Sravnili su sa zemljom i naciste, i Njemačku, i svaku drugu naciju koja bi im se opirala.

Uslijedilo je ubrzano ostvarenje Novog Svjetskog Poretka, čije vrhunce upravo promatramo.

Kao što se protiv istog moramo boriti. I naučimo iz povijesti - i od one koja nam se krije - da se samo u kršćanskom znaku može odbraniti naš poklad i tradicija, naše i naravno pravo.

Presveto ime Marijino, katolički blagdan za kršćansku pobjedu bez kompleksa. Danas taj blagdan smeta. Nama uvijek vrijedi

Kao što se nakon rođenja Isusovog slavi blagdan Presvetog Imena Isusovog, tako je Crkva uvela blagdan Presvetog Imena Marijinog nakon Svetkovine rođenja Gospinog. Blagdan se proširio na cijelu Crkvu iz zahvalnosti Gospi na pobjedu nad Turcima u odbrani Beča, na današnji dan 12 rujna 1683. "Postkoncilska Crkva" za vrijeme Pavla VI dokinula je tu svetkovinu. Vraćena je u novoj ediciji misala za vrijeme Ivana Pavla II, 2002, ali kao neobavezni spomen. "Duh Asiza" i "ekumenski dijalog", znate, ne pašu baš mnogo sa zahvalom za pobjedu nad Turcima. A možda bi se i Juncker mogao naljutiti, i znate, zato ne trebamo baš tako.

Ali mi ćemo, prkosni kakvi jesmo i katolici po milosti Božjoj po kojoj to želimo i ostati do zadnjeg daha, i dalje u vječnosti, podsjetiti na tako veliki dan prije 335 godina i zahvaliti se našoj Nebeskoj Majci, moleći je da u nama ostane žar, vjera, požrtvovnost i odlučnost Sobieskog. Ovoj Evropi kojoj je to još više potrebno nego onoj.

Podsjećam na članak od prije tri godine na istu temu:

 

Dvanaestog rujna doručkovao sam kavu sa kroasanom, u sjećanje na pobjedu Kršćanske vojske nad Turcima pri opsadi Beča, 12-og rujna 1683. Inocencije XI uveo u zahvalu spomen Presvetog Imena Marijina. Zašto kroasan? Pročitajmo, i u buduće te pozivam da ti isto učiniš. Vječna ti slava, ti Kralju Sobieski

«Islam je vječni neprijatelj Zapada.» Sv Louis, Kralj Francuske (1226-1270)

Napravimo kratak pregled najglavnijih najezdi Islama, jer nije dobro biti mazlum:

633-636 Osvajanje Sirije i Iraka (onda potpuno kršćanske zemlje)

638 Osvajanje Jeruzalema, svetog grada za kršćane

639-644 Osvajanje kršćanskog Egipta i rušenje prestižne Aleksandrijske biblioteke (baš kao što danas Palmiru razaraju)

646-666 Osvajanje kršćanske Armenije

647-709 Osvajanje kršćanske sjeverne Afrike (Tunis, Alžir, Maroko)

649 Osvajanje grčkog otoka Cipra

654 Osvajanje grčkog otoka Rodas

674-678 Prvo opkoljavanje Carigrada, kršćanskog glavnog grada Bizantijskog Imperija

711-714 Osvajanje Iberijskog poluotoka (odavno kršćanskih Španjolske i Portugala)

719-731 Invazija kršćanske Francuske. Uzimanje Narbone, Nimesa, Carcassonne, Autun i Marsella

732 Charles Martel pobjeđuje arapsku vojsku kod Poitiersa i stavlja točku na islamsko napredovanje zapadnom Evropom

800 Tuniški muslimani počinju invaziju Sicilije

809 Plijenjenje otoka Korcege i Sardinije

813 Plijenjene Nize

828 Plijenjenje Marsella. Ulasci u Provenza tokom cijelog devetog stoljeća

846 Razzias napada Rim, centar kršćanstva: bazilike Svetog Petra i Pavla su poptuno oplijenjene od muslimanskih trupa kojima je Papa Sergio II (842-847) morao obećati plaćanje godišnjeg poreza od 25000 srebrenih kovanica. Da bi spriječili ove napade, njegov nasljednik Lav IV (847-855) nalaže podići lavski grad, to jest, zidove koji okružuju Vatikan.

881 Muslimani provode Italijom pljačku velikog benediktinskog manastira Monte Cassino, osnovanog od Sv Benita početkom šestog stoljeća. Papa Ivan VII (872-882) prinuđen je ponovo plaćati porez muslimanima.

997 Almanzor (939-1002), muslimanski general u službi omejskog kalifa Cordobe, razara Santiago de Compostela, jedno od najvažnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta.

1009 Fatimidski Kalifa Al-Hakim naređuje razoriti Sveti Grob u Jeruzalemu i 30.000 kršćanskih crkvi u Egiptu i Palestini.

XI stoljeće: Turci selucidi, narod Centralne Azije obraćen na Islam, osvajaju Bliski Istok i napadaju kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju

1065 Gunther, biskup Bamberga (Njemačka) i 12.000 hodočasnika, pri dolasku u Svetu Zemlju su napadnuti od muslimana. Tisuće hodočasnika su masakrirani tokom tri dana od Velikog Petka do Uskrsa. Ostatak odveden u roblje.
1071 Bitka kod Mantzikerta: kršćanski grci su istjerani iz Anatolije od turaka.

Kršćanski Car Bizanta Aleksis Prvi Comneno upućuje poziv zapadnim kršcanima. Krstaški pohodi koče napredak muslimana.

Nakon krstaških ratova, od XIII do XVII stoljeća turski otomanski muslimani osvajaju i dominiraju kršćanske narode Balkana i sve do srednje Evrope.
1383 Otomani zauzimaju Solun

1389 Bitka na Kosovu: zauzimanje Srbije i Atene

1396 Bitka kod Nikopolisa: osvajanje Bugarske

1453 Osvajanje Carigrada od Sultana Mehmeda II
1475 Mehmed II osvaja Krim

1499 Osvajanje i početak islamizacije Albanje

1480 Zauzimanje Otronta od otomana koji masakriraju nadbiskupa grada i veliki dio klera; hvataju pučanstvo da bi ih prodavali kao roblje

1521 Osvajanje Beograda od Sulejmana Veličanstvenog

1526 Mohačka bitka: osvajanje Hrvatske i Mađarske

1529 Opsada Beča od Sulejmana Veličanstvenog

1565 Opsada Malte

1571 Bitka na Lepantu: otomani su pobjeđeni od saveza kršćanskih zemalja, organizirano od strane Pape Pija V (1566-1572), ali pri povratku turci osvajaju Kretu

1683 Po drugi put, otomani opsjedaju Beč, ali ponovo i definitivno (za sada) gube pred odbranom poljskog Kralja Jana III Sobieski. Po prvi put otomani su prinuđeni gubiti pozicije.

Prije toga, 1492, Isabel Katolička, španjolska kraljica, istjerava arape iz Španjolske. To joj današnja ljevica ne može opostiti i naziva to činom «krajnje netolerancije».

Druga značajna pobjeda dešava se 7-og listopada 1571, na jednoj od najvećih pomorski bitaka svih vremena. Sv Papa Pio V nalaže svim kršćanima moliti krunicu za dobar ishod boja. Turska je flota bila puno brojnija, ali i teža: napravljena od sirovog drveta koje je otežavalo brzinu manevriranja. No, u određenom trenutku teške borbe protiv brojnijeg neprijatelja, oblaci topovskih dimova usredoče se na tursku flotu koja gubi potrebni vidik te su potučeni i natjerani u bjeg; činjenica koju kršćani pridaju zagovoru Djevice i od tada se slavi Gosa od Krunice sedmog desetog. Turska gubi nadmoć na moru, ostaje joj samo kopno, ali njena sila je još uvijek velika.

Iste godine sagrađena je Na Drini ćuprija, te održavana od vakufa iz Mađarskih posjeda. Dakle, otomanski imperij je još dugo imao ogromnu silu i kontrolu na teritoriju od nekoliko tisuća kilometara. U takvoj situaciji, nešto više od stotinu godina kasnije, turci ponovo nastoje zauzeti Beč. Jer cijeli svijet treba biti islamski ili podvrgnut Islamu. To je jedini razlog njihovog ratovanja i zadužbine.

Ogromna turska sila je pred Bečom. 11-og rujna zidovi su već napuknuli i očekuje se zadnji napad – branioci Beča su svega 6.000 vojnika i 5.000 tek naoružanih ljudi, danas bi rekli civilne zaštite, koji su izdržali već osamnaest naleta na grad- dvjesto tisuća Sulejmanovih trupa, vođenih vezirom Kara Mustafom. Iste noći, kao od Boga dan nakon nekoliko dana žestogog marša dolazi Jan III Sobieski, Poljski Kralj. Pred zoru su na svetoj misi koji slavi papin izaslanik blaženi kapućinac Marco d' Aviano, i u cik zore, nakon blagoslova vojske na Kalhenbergu, 65.000 kršćanske vojske navaljuje na 200.000 otomanaca. Sosbieski ih bodri: «Borci, nije samo Beć ono što moramo spasiti! Ono što spašavamo to je kršćanstvo, sami pojam kršćanstva!», te zapovijeda: «Vojsko, borimo se za Ćestohovsku Gospu!» To je bio Jan III Sobieski.

Borba traje cijeli dan, 1000 turskih topova već su onemogućeni napraviti stratešku prednost zbog borbe prsa u prsa na otvorenom polju; osigurana ravnoteža snaga i odbrana pozicija, Sobieski osobno vodi konjanički nagaz sabljama preko turskih redova. Prodor je potpun i turci prinuđeni na bijeg, ne prije sasjekujući nekoliko tisuća kršćanskih taoca. No, pobjeda kršćanske lige je potpuna, uz svega 2.000 žrtava nasuprot kojih 20.000 turskih. Otomanski Imperij se počinje raspadati kao nacikla kugla od stakla. Taj vjernik od glave do pete, poljski Kralj Sobieski, poručuje Papi šaljući mu barjake poraženih snaga, parafrazirajući riječi Julija Cezara, ali dajući Bogu slavu: «Veni, vidi, Deus vincit! (Dođoh, vidjeh, Bog pobjedi!)»

[Jan Matejko, Jan Sobieski pod Wiedniem]

[Pobjeda. Turski stijeg je u našim rukama]

Ali zašto tako naglo počinje rasulo Turskog carstva? Činjenica je da Marco d'Aviano, uz pape Inocencija XI –proglašen blaženim 1956 od Pija XII – nalog (bio je papin poslank za anti turski krstaški pohod), 

potiče i ohrabrava kršansku vojsku na daljne udarce turskih snaga: od 1683 do 1689 duhovna i moralna je snaga kršćanske lige pri osvajanju i istjerivanja turaka iz Budimpešte; i do 1686 do 1688 iz Beograda. Međutim, kršćanska determinacija i jasan vidik tko je problem i tko je opasnost i što treba da se radi, nisu jedino objašnjenje. Sigurno su bitan i neophodan elemenat uspjeha pohoda, ali ne i jedini.

Zašto dakle, pada tako brzo tursko carstvo koje se počelo topiti ko maslac na tavi? Jer je Islam parazitalna i negativna snaga. Islam živi od pljačke i pokolja, kao što smo vidjeli u bitnom povijesnom prelazu njegove povjesti. Širi se jedino kad ima mogućnost da pokorava nove teritorije. Ali na svom teritoriju on nije produktivan. Islam je parazit koji konstanto potrebuje novu biljku da bi opstao na životu.

Zato je u islamskim zemljama jad i čemer. Žive od drugih, i u zadnje vrijeme od nafte ko je ima, to jest, od drugih. Nesposobni su da išta dobro naprave. Imaju ukoliko otmu. Kad prestane otimačina, propadaju jer su truli iznutra. Austro-Ugarska za dvadeset godina okupacije već napravi prugu Sarajevo-Višegrad; navodi Andrić: «Četiri godine trajalo je građenje pruge od 166 kilometara, na kojoj je bilo oko stotinu mostova i vijadukata, oko 130 tunela,...» Franjo Josip pravi prugu sve do Jadrana, povezujući Beč sa jednim od najzabitijim djelovima Evrope držanim od turaka u potpunoj bijedi i zapuštenosti kroz stoljeća. «Makar trošili kilo baruta za kilo kamena koliko ga je u dolini Neretve, nikada ovdje nećemo moći napraviti prugu», poručuju inžinjeri Caru. On im odgovara: «Dati ću kilo zlata za kilo kamena, ali hoću prugu!»

To je razlika između jednog kršanskog carstva, zansovanog na vjeri od Boga danoj i na razumu koje daje svoje plodove čim oči otvoriš, i pljačkaške, parazitske, nasilne, lažne religije Islama. Pogledaj pa vidi, samo ako hoćeš. Najljepše i najklasičnije građevine Sarajeva i Mostara, najugodnije ulice su Franje Josipa. E u tome je razlika koja je plod i jednog i drugog nazora, ako hoćemo imalo biti pošteni i reći što jest.

Islam dakle, bršljen koji duši trup, opstaje samo ako ima novo deblo, novu granu. Nema li je, guši se sam u sebi jer je nezdrav kao učmala bara.

Opaska: I već kad smo tu, moram napraviti jednu opasku: koliko zla napravi taj nesretni prvi svjestki rat! Rasapde se Austrija, nastade komunistička Rusija. Ratna odšteta nametnuta Njemačkoj priprema teren Hitleru koji strmoglavljuje cijeli svijet u još gori rat. Hladni rat do svršetka prvog ciklusa 1989-te godine. XX stoljeće je u suštini obilježeno sa ta dva datuma: 1914 i 1989 kao početkom i krajem. Je li gubila Hrvatska, pitam se sada, dok je bila u Austro-Ugarskom carstvu? Ta bili su i česi, i slovaci i slovenci, osim svakako mađara. Pa gdje je ta tako zla germanizacija? Sigurno da ju je i bilo, ali svi ovi narodi i onda i sada govore svojim jezikom i dalje, a ne njemačkim. Nije, stoga, to bilo tako «zagušljivo», kako su neki htjeli reći. I ako si bio vođen ka njemačkom jeziku osim svoga, nisi li sada prisiljen na engleski? Koja je nezavisnost Hrvatske u Evropi? Manja nego što je bila pred Austrijom. Imali smo nesreću biti na udaru turaka; tako te zadesilo, i gotovo. To nas je strukturalno oštetilo te u suštini nismo mogli zbilja povratiti svoju nacionalnu samostalnost, koja u suštini ne može ni opstati bez suradnje sa susjedima. A da li smo u zadnjih tisuću godina imali boljeg od Austro-Ugarske? Pa i srbi, da nije nesrećne Crne Ruke, nisu imali boljeg. No, sad je gotovo. Ni Ausrija nije više kršćanska, niti imperij. A Hrvatskom upravljaju sa strane taman ko da bi bili turci. Na kraju ću se vratiti na ovu misiao još jednom. Kraj opaske.

Na koncu, za dvjesta godina, Turska će biti poražena i od samih srba (zasluga koja im ne treba biti oduzeta) i bugara u Balkanskom ratu.

Vraćam se na temu kapućina i kolačića zvanih kroasani (croissant). Nakon turskog bijega, među njihovim ogromnim zalihama našlo se velika količina vreća kafe. Toliko da je bečanima počela izlaziti im na nos od tolike nagle potrošnje. Zahvaljujući Bogu za slobodu, i rugajući se turcima, počeše praviti kolačiće danas zvane croissant, uz podsmijeh njihovom polumjesecu gubitniku.

Eto, sjećajući se Sobieskog, sjećajući se tih vitezova što odbraniše kršćanski nazor, podsmjevajući se islamskoj nemoći, doručkujete svakog dvanaestog deveto kapućino –ili makar bijelu kavu - sa kroasanom, nek vam je nazdravlje.

ZAKLJUČNA RAZMIŠLJANA

Islam je uvijek napredovao koristeći pad i stramputice kršćanske vjere. Napredak u Siriji dešava se zbog hereze monofizita, koji su odbacivali Trojsvenog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, smatrajući ih samo percepcijom Boga od strane čovjeka. Zbog toga nisu vidjeli tako stran pojam Alaha. Odvajajući se od Rima i ne obraćajući pažnju na osude i upozorenja, pali su kao lagan plijen u islamske ruke.

Sv. Augustin je djelovao u današnjem Tunisu. U njegovo doba i nakon njega još je tinjala hereza arijevaca, koji Krista nisu smatrali Bogom. Zbog toga nije im bio toliko stran Islam, jer je Isusa smatrao samo za proroka. Ne vidješe opasnost u Islamu, te ostadoše progutani.

Bizantija se odvoji od Rima, njihovi popovi govoraše: «Bolje sultanov turbin, nego li papina mitra.» Tako im (i nama) i bi.

Dakle: slabljenje kršanskog identiteta uvijek je bila ta koja je omogućavala prodor Islama.

Trenutna situacija: posebno Zapadna Evropa je postala skoro potpuno laicizirana, posvjetovnjena.

#Ovdje moramo istaknuti bitnu razliku između Zapadne i Istočne Evrope danas. Orban otvoreno ističe kršćanske tradicije svog naroda, koje je dužan braniti i čuvati. To im je i u Ustavu stavljeno. To nitko živ u Zapadnoj Evropi nema. Slovaci su slični tome, dok poljaci imaju jednog takvog predsjednika, koji na misi na svetkovini Tjela Kristova, klećeći nakon pričesti i to skoro jedini od svoje vlade koja opet tu bila prisutna, kad nekim slučajem pade jedna hostija na zemlju nošena naglim i nenadanim vjetrom, diže se hitro, uzima hostiju sa tla i nosi je kardinalu koji je slavio misu. To ne postoji nigdje na Zapadu:#

Religiozni stav je praktično poništen u javnom mjenju posebno zadnjih pedeset godina nakon Drugog Vatikanskog Koncila, navešćemo nekoliko primjera: Nizozemska je prešla sa više od 80% posjete nedeljnoj misi na manje od 2%. Quebec pada sa 90 na manje od 5%. Slično Španjolska, Italija,... Gdje je to obećano Proljeće u Crkvi koje je nagovarao Koncil? Nema ga ni po šavu.

Druga stvar: postoji danas velika razlika iz tehnološke perspektive u odnosu na srednji vijek. Praktično do kraja XVII stoljeća, turci su vojno bili jači. Zbog toga su otvoreno napadali Evropu, nastojeći je pokoriti čitavu. Danas je Zapad tehnološki i vojno neusporedivo jači od svih islamskih zemalja skupa. Mogu ih sasjeći kako hoće – međutim, upravo zbog toga Kalifat šalje pješadiju u unutrašnjost Evrope. Odatle, iznutra, jest odakle treba srozati «kršćansku» Evropu. I to je razlog ove današnje situacije, koja je sama po sebi dio potpuno istog islamskog mentaliteta koji je nepromjenjiv kroz stoljeća.

Treće i posljednje: kao što je nekad Papa Inocencije XI poticao stvaranje Svete Lige za odbranu i potiskivanje turaka, tako se danas događa upravo suprotno.

Pavao VI daje barjak koji su nosile kršćanske trupe na Lepantu 1571, kad poraziše silnu tursku flotu. Kao u znak pomirenja!? Nedopustivo! Pa tko ima pravo da daje kršćanski barjak krvlju natopljen jednim od najstrašnijih neprijatelja kršćanstva? (Ove riječi mogu sablazniti neke, ali o Pavlu VI posvetiću s vremenom posebne članke koje će mnogo toga objasniti za one koji hoće vidjeti i ne okretati glavu na stranu.) Svakako da te Franjo proglasio blaženim, ali to ne vrijedi, jer znamo da Franjo ne vrijedi. Njegova ne vrijedi.

Nostra Aetate, Deklaracija Drugog Vatikanskog Koncila o odnosu sa nekršćanskim religijama, kaže odnoseći se na Islam «... zaboravimo što je bilo». Oni koji to kažu, bili oni koji bili, su povijesno i teološki analfabeti. Nema šta više da nadodavam, za sada.

I ono najgore: u deklaraciji Dignitatis Humanae (o vjerskoj slobodi) Drugi Vatikanski Koncil ističe jasno da svaki čovjek ima pravo na vjersku slobodu. O svemu ovome ću podrobno napisasti, ali ističem par crti:

To je suprotnost utvrđenom nauku Crkve, kao što je i suprotnost zdravom razumu. Prije svega, taj stava je definitivno osuđen od Pape Gregoria XVI u enciklici Mirari vos te utvrdi iste u Syllabus, oslanjajući se na same riječi Isusove, te nauk Crkvenih Otaca (Sv. Agustina između ostalih) i Učiteljstva kroz stoljeća, kao i, rekosmo, na zdrav razum.

Jer ne postoji pravo na grešku. Samo Bog ima pravo da mu se da slava i kult. Čovjek ima dužnost da Boga časti onako kako je i stvoren za to. Zbog toga Bog daje čovjeku zapovijedi da bi se sjetio onoga za što je i stvoren, da bi se sjetio zapovijedi koje već ima zapisane u srcu. Praksa drugih religija samo se može tolerirati da bi se izbjeglo veće zlo. To je, vrlo sažeto, nauk Crkve od početka. Drugo je gnostički utjecaj u Crkvi koji je uvijek u blizini kao napeta puška, sadržan prije svega u masonskim krugovima koji su upravo ti koji stavljaju čovjeka na prvo mjesto:

[Novi čovjek, superčovjek, oslobođeni. Pogazio je table Božjih zapovijedi, diže deklaraciju ljudskih prava. Jednom nogom gazi svećenika, a papina mitra je bačena kao smeće sa strane. Ističe se naslov slike, masonsko geslo: Liberté, égalité, fraternité ]

Ovaj nauk polazi od čovjeka kao centra, i vjerska sloboda, kako je oni zamišljaju, je posljedica tog stava. Ali budući je sam čovjek njen začetak, religije moraju biti podređene legislaciji čovjeka, sve biti ravnopravne i podređene onom što se u parlamentu odredi.

Zbog toga današnji predstavnici Crkve muče (skoro svi) pred najezdom Islama jer su kompromitirani koncilskim stavom. Oni će žalosno i jadno isticati, među prvima, da muslimani imaju pravo na džamije u Evropi, kad su to ništa više ni ništa manje «koplja islamske vojske» kako je i sam Erdogan tvrdio. Za to će švicarska hijerarhija bita ta koja će prva osuditi odluku referenduma o nedopuštenju građenja minareta u Švicarskoj. I u isto vrijeme dopuštaće psovke Bogu u svojim crkvama:

Sjetite se, da požurim završetak članka, sjetite se hrabre i vjerske aktivnosti franjevca Marca d'Avino. A pogledajte kojim glupostima se bave neki, a nije ih baš tako ni malo, franjevci u Italiji, oni uče plesati sa Sor Cristinom, i to svjetovne pjesme i u svetom ruhu:

Eto, to je slika koja dočarava razliku između nekad i sad, razlika u suštini prožeta vjerskim (i nevjerskim) poimanjem stvarnosti. I na koncu, zbog toga cijeli ovaj cirkus vezan za Franjin poziv za primanje izbjeglica, u suštini džihadovske podloge poslane u osvajanje Evrope, koje ako se već prije nije dogodilo, mora se, prema njima i onome što im je naređeno i kako shvataju, kad tad odigrati. Mi smo svi u tom procesu.

Evropa danas nema odbranu, i čeka svoju kaznu, jer oni koji su navodno na čelu Crkve ne vode je kako Bog hoće. Nije na Stolici Blaženog Petra pravedni i mudri muž Inocencije XI, već netko tko tu ne može biti:

Dok mi znamo da Crkva nije njegova, nego Božja i protiv nje neće moći pobjediti snage pakla.