Vigano sedevakantist I? Izvadak iz zadnjeg pisma biskupa Williamsona

 "Niti je ova "operacija" samo stvar pape koji se pridržava određene hereze (što je, štoviše, Bergoglio više puta činio). Imamo posla s osobom koja je poslana na Konklavu s nalogom da revolucionira Crkvu s vrha Petrove stolice. Upravo ta zlonamjerna nakana zlouporabe autoriteta i moći papinstva, stečene prijevarom, čini Bergoglia uzurpatorom Petrova prijestolja. Niti se možemo ponašati kao da rješavamo pitanje kanonskog prava: Gospodin je ogorčen, Crkva je ponižena, a duše su gube jer je onaj koji sjedi na Petrovu prijestolju uzurpator. Bergogliovo nepromijenjeno ponašanje – prije, tijekom i nakon izbora – dovoljan je dokaz njegove inherentne nepravde. Možemo li stoga biti moralno sigurni da je on lažni prorok? Da. Jesmo li dakle u savjesti ovlašteni otkazati poslušnost onome koji se, predstavljajući se kao Papa, ponaša poput biblijskog vepra u vinogradu Gospodnjem? Da."

Govori se o tome da li je Vigano u zadnje vrijeme bio uvjetno posvećen kao biskup (po predkoncilskom obredu) od biskupa  Williamsona. Izgleda da jest, i moguće je da će se o tome dati čvrsta vijest u idućem Williamsonovom pismu.

 

Monsinjor Viganò: „Nadnaravna dimenzija (u Fratelli tutti) potpuno je odsutna. Falsificiranje svetog Franje je neugodno. Zbunjuje sukladnost jedinstvenoj globalističkoj misli"

 Pri površnom čitanju teksta enciklike Fratelli tutti, dobija se dojam da ju je napisao neki mason, a ne Kristov namjesnik. Sve je u njemu nadahnuto nejasnim deizmom i filantropizmom u kojem nema ničega katoličkog: Nonne et ethnici hoc faciunt? Ne čine li isto i pogani? (Mt 5, 47).

Makroskopska i jasno neugodno je povijesno krivotvorenje susreta svetog Franje sa sultanom: prema piscu Enciklike, Poverello "nije vodio dijalektički rat nametanjem doktrina"; u stvarnosti riječi svetog Franje o kojima kroničari izvješćuju zvuče vrlo različito: «Ako mi želite u svoje ime i u ime svog naroda obećati da ćete prijeći u Kristovu religiju, ako iz vatre izađem neozlijeđen, ući ću sam u vatru. Ako se opečem, to će biti zbog mojih grijeha; ako mi, s druge strane, božanska snaga učini da izađem živ i zdrav, priznati ćete Krista, Božju snagu i Božju mudrost kao istinskog Boga i Gospodina, Spasitelja svih».

Nadnaravna dimenzija je potpuno odsutna, baš kao što je odsutno i obraćanje na nužnost pripadanja Mističnom tijelu Kristovom koje je Sveta Crkva kako bi se postiglo vječno spasenje. Suprotno tome, postoji vrlo ozbiljno iskrivljenje koncepta "bratstva": za katolika je moguće samo u Kristu ako netko ima Boga kao Oca kroz krštenje (Iv 1,12), dok bi se za Bergoglia to ostvarilo pukom činjenicom pripadnosti 'čovječanstvu'.

Katolički koncept "slobode vjeroispovijesti" zamjenjuje se konceptom "vjerske slobode" kojeg je teoretizirao Drugi vatikanski koncil, trgujući božanskim pravom Crkve na slobodu bogoslužja, propovijedanja i autoriteta priznavanjem prava na pogrešku šireći je ne samo općenito, već čak i u kršćanskim narodima. Prava na istinu ne mogu se ometati davanjem prava na pogrešku. Crkva ima izvorno pravo na slobodu, dok je lažne religije nemaju.

Ravnanje enciklike prema fenomenu Covid zbunjuje, potvrđujući ropstvo jednoj misli i globalističikoj eliti; jednako ne iznenađuje opsesivno inzistiranje na univerzalnom jedinstvu i bratstvu, zajedno s osudom legitimnog prava države da zaštiti svoj identitet ne samo na kulturnoj razini, već i prije svega, vjerskoj.

Ova enciklika čini Bergogliov ideološki manifest - njegovu Professio fidei masonicae - i njegovu kandidaturu za predsjednika Univerzalne religije, sluškinje Novog Svjetskog Poretka. Ovo potvrđivanje podređenosti glavnoj misli možda vrijedi pljesak Božjih neprijatelja, ali potvrđuje neumoljivo napuštanje evangelizacijskog poslanja Crkve. S druge strane, to smo već čuli: "Prozelitizam je pompozna glupost".

Bergoglio je krivotvoritelj stvarnosti. Laže s lakoćom kojoj nema premca. S druge strane, glavni stručnjak za falsificiranje istine je upravo ova kineska diktatura koja tvrdi da je naš Gospodin kamenovao grešnicu. (Komunistički režim distribuirao je u školama knjigu s nekim epizodama preuzetim iz različitih religija, uključujući onu preljubnice, koju Isus kamenuje. Potpuno falsificiranje teksta.) Očigledno biskost komunističkog režima i Bergoglijeve crkve se ne ograničava Sporazumom, već i uključuje isti modus.

+ Carlo Maria Viganò

https://www.aldomariavalli.it/2020/10/04/ecco-fratelli-tutti-manifesto-sociale-di-francesco-con-un-commento-di-monsignor-vigano/

Atila Sinke Guimarães, u panici, potpuno shvaća Vigana

Ovo je što sažetiji komentar na Viganovo pismo-deklaraciju 9/06 koju smo objavili na blogu. Pismo nadbiskupa Vigana je šokiralo cijeli katolički svijet. Pristaše Novus Ordo, ili "postkoncilska Crkva", jedva su se usudili spomenuti njegovo pismo. Neki koji jesu, osudili su ga za šizmu. Da, sakriven negdje da bi još proživio koju godinu, on pravi šizmu. A ovi što sjede na stolicama nasljednika apostola, sve do Bergoglia prvog na samoj Svetoj Stolici, koji razaraju vjeru i moral, ti ne prave šizmu. Ali istina sebi otvara put. Na divan način to pokazuje nadbiskup Vigano. Pobunjenik, doista, iz same "koncilske Crkve", ali po svemu sudeći potpuno obraćen i okrenut na pravo katoličanstvo, katoličku vjeru od uvijek.

"Tradicionalni tabor", u koje stavljam Bratovštinu Sv. Pija X, kao i druge tradicionaliste koji prihvaćaju Bergoglia kao Papu, kao i druge od Ivana XXIII pa nadalje, također kao gromom ošinuti. I oni kritiziraju, ili zaobilaze Vigana. Jedan od njih, De Mattei, kao i Schneider, kritizirali su ga i prvi dosta oštro. Odmiče se od njega. Biskup Schneider bi ga htio kao pripitomiti, ali Vigano mu je ovim pismom pokazao što je katoličanstvo.

No, onaj koji je najviše shvatio do koje mjere je otišao Vigano, bio je Atila Sinke Guimarães, poznati tradicionalist blizak Bratovštini. On stavlja do znanja, ono što su i drugi možda vidjeli, ali nisu se usudili reći: "Ti, Vigano, samo stavljaš Franju kao Papu pod navodnike, kad navodiš ono što drugi o njemu kažu". I, shvaćajući koji je bit Viganovog pisma, otvoreno ga pita dvije stvari:

1. Da li je tebi Bergoglio Papa?
2. Da li su Pape ostali od Ivana XXIII na ovamo?

Naime, ovo je srž Viganovog stava, nasuprot ovim tradicionalistima (mislim da bi se u ovom slučaju ova riječ mogla staviti i pod navodnike): Drugi Vatikanski Sabor ne može se smatrati stavom Crkve. Od Crkve ne može izaći nešto zlo, neki krivi nauk. A to je očito na ovom Vatikanskom Saboru, pa je prema tome to bio kukolj, djelo neprijatelja Božjeg. Prema tome, cijeli Sabor se treba poništiti jer nije došao od Boga.

I dalje, razbija krivo, vrlo krivo i teško učenje biskupa Schneidera o Florentinskom Saboru, govoreći da se na ovom saboru dalo krivo učenje gledi sakramenta reda. Jer je forma ovog sakramenta bila promjenjena od Pape Pija XII. Totalni apsurd. Jer Crkva ima potpuno pravo mjenjati formu sakramenta, ali samo ako ne dira u suštinu. I doista, sami Papa Pio XII to je i rekao 1950, kada je uveo promjenu. Jasno naglašavajući da ova izmjena ne utiče na prijašnje odredbe, nego se odnosi na buduća ređenja, uglavnom radi ujedinjenja rituala. Bitno je značenje obreda, koje je i prije i po odredbi Pija XII bilo jednoznačno: forma sakramenta predstavlja ono što sakramenat doista i vrši, po milosti Božjoj. Vidljivi znak nevidljive i djelotvorne Božje milosti, jasno naznačene ritualom sakramenta. Onim oblikom koji se upotrebljavao kroz stoljeća, i onim Pija XII.

Vigano stoga jasno naznačava grešku biskupa Schneidera, na koju se napr. Atila Sinke Guimarães niti osvrće, jer je potpuno jasna. Ali Guimarães je točno uočio o čemu se ovdje radi, i nastoji destabilizirati Vigana.

Ne, Vigano ne će odgovoriti. Odgovorio je svojim stavom. I upozorenjem da budući Papa treba poništiti Drugi Vatikanski Sabor. Njegovo povijesno pismo ostaje doista povijesno i za sva vremena. Ali i Vigano je svakako svjestan da bi to bilo pravo čudo, jer doista, kako se poslije i javno upitao, možemo li to očekivati od današnjih kardinala, koji su kandidati za novog papu?

To doista mora biti čudo, ali... Crkva jest i čudo Božje. Crkva je Božja i Bog ništa ne dopušta a da iz toga ne može izvaditi neko dobro. Tako i iz ove situacije, katastrofalne, u Crkvi koju danas opažamo. I uvjeren sam da Bog sve to dopušta da bi na kraju intervenirao, i iz pepela ponovno uspostavio red u Crkvi, pred očima svijeta i đavola, neprijatelja Božjeg i njegove Zaručnice.

Kada će to biti? Ne znamo, ali znamo da će ostati uvijek jedan ostatak, koji će održati svjetlo i bit Crkve do kraja, unatoč svim protivštinama. Mislim da je svjedočanstvo za to uvjerenje, ili bolje reći za tu mogučnost, sam Vigano skoro kao fenomen. Iz pepela "koncilske Ckrve" budi se jedan biskup, i počne govoriti jasno i glasno, kao glas savijesti, da ga svi čuju. Činjenica je da je sam Vigano priznao, da dok je još bio nuncij u Americi, da je svaki dan čitao Gloria.tv, tradicionalni medij. Čovjek se dakle napajao pravim pitanjima i imao je vremena za produbiti u bitnim stvarima i shvatiti prevaru kojoj je bio izložen. I odatle njegovi nastupi. Međutim, sada bi još rekao i nešto više: Vigano govori kao pravi sedevakantista, i vrlo je moguće da prati ne samo Gloria.tv, već i dobre sedevakantne stranice, sa pravom katoličkom teologijom. Jer njegova razmišljanja su vrlo precizna i sinkronizirana sa katoličkom teologijom od uvijek, bez primjese "oduprijeti se i priznati", poput Guimarãesa ili Bratovštine. Svakako, ostej bič "postkoncilaca".

To je ono što vidim, ovaj će ostatak ostati do kraja, i preko ovih iskri ponovno će buknuti svjetlo vjere i vatra istine i u najgorim časovima.

Najznačajnije Viganovo pismo do sada. Da li se radi o skrivenom sedevakantistu? Čisti katolicizam

Za sada samo prevodim, brzo koliko mogu kao što je običaj (ako me netko ispravi u kojem izrazu, zahvaljujem), zadnje Viganovo pismo (09/06/20). Impresivno. Izgleda glas savijesti Crkve. Komentirati ću, točku po točku, idućih dana. Sada ga samo prenosim ovdje, jer do sada ga nisam našao cijelog na hrvatskom, nego samo u dijelovima. Također je malo preveden, u cijelosti, i na druge jezike osim engleskog i italijanskog. Slijedi pismo, pravi esej o pravim razlozima u kojima se nalazi Crkva u više od zadnjih pedeset godina:

9 lipnja 2020

Sveti Efrem

Pročitao sam s velikim zanimanjem esej Njegove Ekselencije Athanasiusa Schneider objavljen na LifeSiteNews 1. lipnja, naknadno prevedenog na talijanski od Chiesa e post concilio, pod nazivom Nema božanske pozitivne volje ili naravno pravo na raznolikost religija. Pouk Njegove Ekselencije sažima, s jasnoćom onih koji govore sukladno Kristu, osporavanja protiv pretpostavljenog legitimiteta vršenja vjerske slobode koju je teorizirao Drugi vatikanski sabor, proturječijući svjedočanstvo Svetog pisma i glas tradicije, kao i katolički magisterij koji je vjerni čuvar obojeg.

Zasluga eseja njegove Ekselencije leži prije svega u njegovom shvaćanju uzročne veze između načela izrečenih, ili implicitno sadržanih u II Vatikanskom i njihovim logičnim posljedicama u doktrinarnim, moralnim, liturgijskim i disciplinskim odstupanjima koja su se pojavila i postupno razvila do današnjih dana. Monstrum generiran u modernističkim krugovima mogao je isprva biti stavljen na stranu, ali on se razvio i ojačao, tako da se danas pokazuje za ono što je to doista u svojoj subverzivnoj i buntovnoj prirodi. Stvorenje koje je zamišljeno u to vrijeme je uvijek isto, i bilo bi naivno misliti da se njegova perverzna narav može promijeniti. Pokušaji ispravljanja koncilskih ekscesa – pozivajući se na hermeneutiku kontinuiteta – pokazali su se neuspješnim: Naturam expellas furca, tamen usque recurret [Promijeni prirodu alatkom; ona će se vratiti na staro] (Horacio, Epist. I,10,24). Abu Dhabi Deklaracija - i, kao što biskup Schneider s pravom primjećuje, njene prve simptome u Asiškom Panteonu - "zamišljena je u duhu Drugog vatikanskog koncila", kao što Bergoglio ponosno potvrđuje.

Taj “koncilski duh" je dozvola legitimnosti koju inovatori ne dozvoljavaju svojim kritičarima, ne shvaćajući da upravo priznavanje te ostavštine potvrđuje ne samo pogrešnost sadašnjih deklaracija, već i heretičku matricu koja ih navodno opravdava. Promatrajući pažljivije, nikada se u povijesti Crkve dao slučaj nekog sabora koji bi se predstavio kao takav povijesni događaj koji bi bio drugačiji od bilo kojeg drugog sabora: nikada se nije govorilo o “duhu Nicejskog Sabora” ili “duhu Sabora Ferrara-Firence”, još manje o “duhu tridentinskog sabora”, kao što nikad nismo imali “postkoncilsku” epohu nakon IV Lateranskog ili I Vatikanskog.

Razlog je očigledan: ta su vijeća bila, neizostavno, izraz u jedinstvu glasa Svete Majke Crkve, i upravo zbog toga glas Gospodina Našega Isusa Krista. Značajno je i to da se oni koji održavaju novost Vatikana II također pridržavaju heretičkog nauka koji stavlja Boga Starog Zavjeta u suprotnosti s Bogom Novog zavjeta, kao da bi mogla postojati proturječnost između Božanskih Osoba Presvetog Trojstva. Očito je da ova proturječnost koja je gotovo gnostične ili kabalističke naravi služi legitimnosti novog subjekta koji je dragovoljno drugačiji i protivan Katoličkoj Crkvi. Doktrinarne pogreške gotovo uvijek odaju neku vrstu trinitarne hereze, i tako se povratkom na proglašenje trinitarinih (trojstvenih) dogmi kako ih se može poraziti: ut in confessione veræ sempiternæque deitatis, et in Personis proprietas, et in essentia unitas, et in majestate adoretur æqualitas: Ispovijedajući istinsko i vječno Božanstvo, klanjamo se što je svojestveno svakoj Osobi, njihovom jedinstvo u biti, i njihovoj jednakosti u veličanstvu.

Biskup Schneider navodi nekoliko kanona ekumenskih vijeća koji, prema njegovom mišljenju, predlažu doktrine koje je danas teško prihvatiti, kao što je, primjerice, obveza razlikovanja Židova po odjeći ili zabrana kršćanima služiti muslimanskim ili židovskim gospodarima. Među tim primjerima postoji i zahtjev traditio instrumentorum – a, proglašeg na Firentinskom Saboru, koje je kasnije bio isrpavljen Apostolskom Konstitucijom Pija XII Sacramentum Ordinis. Biskup Atanasius komentira: "Može se s pravom nadati i vjerovati da će budući papa ili ekumenski sabor ispraviti pogrešnu izjavu Vatikana II”. Čini mi se da je to argument koji, iako je napravljen s najboljim namjerama, potkopava katoličko zdanje iz temelja. Jer ako dopustimo da može postojati Magisterij koji bi, zbog promijenjene osjetljivosti, bio podložan abrogaciji, izmjeni ili različitom tumačenju s vremenom, neizbježno smo pod osudom [antimoderističkog] dekreta Lamentabili [pape Sv. Pija X.], a mi na kraju nudimo opravdanje onima koji, nedavno, upravo na temelju te pogrešne pretpostavke, izjavljuju da smrtna kazna "nije u skladu s Evanđeljem", te je tako izmijenjen Katekizam Katoličke Crkve. I, po istom principu, na određeni način mogli bismo dopustiti da su riječi Blaženog Pija IX u Quanta Cura na neki način ispravljene od strane Vatikana II, baš kao što se njegova ekselencija nada da bi se moglo dogoditi sa Dignitatis Humanae. Među primjerima koje predstavlja, nijedan od njih nije sam po sebi pogrešan ili heretičan: činjenica da je Firencski Sabor proglasilo da je traditio instrumentorum nužan za valjanost sakramenta reda nije ni na koji način kompromitirala svećenstvo u Crkvi, dopuštajući nevaže ređenje. Niti mi se čini da se može tvrditi da je taj aspekt, koliko god važan, doveo do doktrinarnih pogrešaka vjernika, nešto što se umjesto toga dogodilo samo s najnovijim Saborom. I kada bi se tijekom povijesti proširila razna krivovjerje, Crkva je uvijek odmah intervenirala kako bi ih osudila, kao što se dogodilo u vrijeme Sinode u Pistoia 1786, koja je na neki način anticipirala II Vatikanski, posebno dokidajući pričest van mise, uvodeći narodni jezik u liturgiju, i dokidajući molitve u misnom kanonu rečene submissa voce (tihim glasom); ali još više kada je teoretizirao o temelju biskupske kolegijalnosti, smanjujući prvenstvo pape na puku ministarsku funkciju. Ponovno čitanje djela te Sinode  ostavlja nas zaprepaštenima doslovnom formulacijom istih pogrešaka koje ćemo naći kasnije, u povećanom obliku, na Saboru kojim će predsjedati  Ivan XXIII i Pavao VI. S druge strane, baš kao što Istina dolazi od Boga, tako se pogreška hrani i širi po Protivniku, koji mrzi Crkvu Kristovu i njezino srce: svetu misu i presvetu euharistiju.

Dolazi trenutak u našem životu kada smo, po Božjoj Providnosti, suočeni s odlučujućim izborom za budućnost Crkve i za naše vječno spasenje. Govorim o izboru između priznavanja pogreške u koju smo praktički svi pali, gotovo uvijek bez zlih namjera, i želje za nastaviti gledati na drugu stranu ili se opravdati.

Također smo počinili pogrešku, među ostalim, smatrajući naše sugovornike ljudima koji su, unatoč razlici svojih ideja i vjere, još uvijek bili motivirani dobrim namjerama i koji bi bili voljni ispraviti svoje pogreške ako bi se mogli otvoriti našoj vjeri. Zajedno s brojnim saborskim ocima, razmišljali smo o ekumenizmu kao procesu, pozivu koji je upućen disidentima za vratiti se u jednu Crkvu Kristovu, idolopoklonicima i poganima jedinom pravom Bogu i židovskom narodu obećanom Mesiji. No, od trenutka kada je teoriziran u saborskim povjerenstvima, ekumenizam je konfiguriran na način koji je bio u izravnom protivljenju doktrini koju je ranije bio izričito dan od Magisterija.

Mislili smo da su određeni ekscesi samo pretjerivanja onih koji su dopustili da budu zavedeni entuzijazmom prema novinama; iskreno smo vjerovali gledajući Ivana Pavla II okružena šamanima-iscjeliteljima, budističkim redovnicima, imamima, rabinima, protestantskim pastirima i drugim hereticima, da se radi o dokazu sposobnosti Crkve za pozvati ljude zajedno kako bi molili Boga za mir, dok je autoritativni primjer ove akcije pokrenuo devijantno nasljeđivanje panteona koji su bili više ili manje službeni, čak i do te mjere da su biskupi nosili nečistog idola Pachamamu na ramenima, svetogrđe skriveno pod izgovorom da bude prikaz svetog majčinstva.

Ali ako je slika paklenog božanstva uspjela ući u Baziliku Svetog Petra, ovo je dio cresecenda koji je druga strana predvidjela od početka. Brojni praktični katolici, a možda i većina katoličkog svećenstva, danas su uvjereni da katolička vjera više nije potrebna za vječno spasenje; oni vjeruju da je Jedan i Trojstven Bog objavljen našim očevima isti kao i Muhamedov bog. Prije dvadesetak godina čuli smo to ponovljeno sad propovjedaonica episkopalnih katedra, ali nedavno smo čuli da je potvrđena čak i s najvišeg prijestolja.

Dobro znamo da su, pozivajući se na izreku iz Svetog Pisma Littera enim occidit, spiritus autem vivificat [Pismo donosi smrt, ali duh daje život (2 Kor 3,6)], naprednjaci i modernisti lukavo znali kako prikriti dvosmislene izraze u koncilnim tekstovima, koji su u to vrijeme izgledali bezopasnim za većinu, ali da su danas otkriveni u svojoj subverziji. To je metoda koja se koristila u uportreni izraza subsistit in: govoreći poluistinu ne toliko da ne bi uvrijedili sugovornika (pod pretpostavkom da je dozvoljeno ušutiti istinu o Bogu iz poštovanja prema njegovom stvorenju), ali s namjerom da bude u mogućnosti koristiti polugrešku koja bi bila odmah raspršena ako bi cijela istina bila proglašena. Tako "Ecclesia Christi subsistit in Ecclesia Catholica" (opaska: Kristova Crkva se nalazi u Katoličkoj Crkvi)  ne navodi identitet obadva termina, nego život jednog u drugom i, dosljedno izraci, također vrijedi za druge crkve: ovdje se nalazi otvaranje za međukonfesionalne proslave, ekumenske molitve, i neizbježan kraj bilo kakve potrebe za Crkvom u redu spasenja, jedinstva, i njene misionarske naravi.

Neki se mogu sjetiti da su prva ekumenska okupljanja održana sa istočnim šizmaticima, i vrlo obazrivo s drugim protestantskim sektama. Osim Njemačke, Nizozemske i Švicarske, u početku zemlje katoličke tradicije nisu pozdravile mješovite proslave s protestantskim pastirima i katoličkim svećenicima zajedno. Sjećam se da je u to vrijeme bilo govora o uklanjanju pretposljednje doxologije iz Veni Creator kako ne bi uvrijedili pravoslavci, koji ne prihvaćaju Filioque. Danas čujemo šure Kurana recitirane sa propovjedaonica naših crkava, vidimo drvenog idola obožavanog od strane redovnika i redovnica, ne čujemo biskupe opominjati ono što nam se do jučer činilo izričaj najradiklanijeg ekstremizma. Ono što svijet želi, na poticanje masonerije i njenih paklenih pipaka, je stvoriti univerzalnu religiju koja je humanitarna i ekumenska, u kojoj je zabranjen ljubomorni Bog kojem se klanjamo. A ako je to ono što svijet želi, svaki korak u istom smjeru od strane Crkve je nesretan izbor koji će se okrenuti protiv onih koji vjeruju da se mogu rugati Bogu. Nade Babilonske kule ne mogu se oživjeti globalističkim planom koji ima svoj cilj dokidanje Katoličke crkve, njenom zamjenom konfederacijom idolopoklonika i heretika ujedinjenih ekologizmom i sveopćim bratstvom. Ne može biti bratstva osim u Kristu, i samo u Kristu: qui non est mecum, contra me est (tko nije sa mnom, protiv mene je).

Uznemirujuće je da je malo ljudi svjesno ove trke prema ponoru i da malo tko shvaća odgovornost najviših razina Crkve u podržavanju tih antikršćanskih ideologija, kao da crkvene vođe žele jamčiti svoje mjesto i ulogu u vagonu istomišljenika. I iznenađujuće je da toliki ustraju u neželji za istražiti temeljne uzroke sadašnje krize, ograničavajući se na žaljenje sadašnjih ekscesa kao da nisu bili logična i neizbježna posljedica plana orkestriranog prije nekoliko desetljeća. Ako se Pachamama može obožavati u crkvi, dugujemo to Dignitatis Humanae. Ako imamo liturgiju koja je protestantizirana, a ponekad čak i poganizirana, dugujemo je revolucionarnom djelovanju msgr. Annibale Bugnini i postkoncilskim reformama. Ako je Abu Dhabi Deklaracija potpisana, dugujemo to Nostra Aetate. Ako smo došli do točke delegiranja odluka biskupskim konferencijama – čak i u teškim slučajevima kršenjem Konkordata, kao što se dogodilo u Italiji – dugujemo to kolegijalnosti, te njegovoj ažuriranoj verziji, sinodalnosti. Zahvaljujući sinodalnosti, našli smo se s Amoris Laetitia morajući tražiti način način za spriječiti ono što je svima očito: da će se preko ovog dokumenta, pripremljenog od strane impresivnog organizacijskog stroja, nastojati legitimirati pričest za razvedene i (nesakramentalnu) kohabitaciju, baš kao što će Querida Amazonia biti iskorištena za legitimizaciju ženskih svećenika (kao u nedavnom slučaju "episkopalne vikarke" u Freiburgu) i ukidanje svetog celibata. Prelati koji su poslali Dubia Franji, po mom mišljenju, pokazali su istu nevinu pobožnost: misleći da će Bergoglio, kada se suoči s razumno argumentaranim ispravljanjem pogreške, shvatiti i ispraviti heterodoksne točke, i pitati za oprost.

Sabor je bio korišten za legitimaciju naodvratnijih doktrinalnih zastranjenja, najsmjelijih liturgijskih inovacija i najneskrupuloznijih zloupotreba, dok je u međuvremu Autoritet šutio. Ovo je Sabor bio toliko uzvišen da je predstavljen kao jedina legitimna referenca za katolike, svećenstvo i biskupe, zamračenjem i nastupajući s osjećajem prezira prema nauku kojeg je Crkva uvijek autoritativno naučavala, i zabranjujući vječnu liturgiju koja je kroz tisućljeća hranila vjeru neprekinutog niza vjernika, mučenika i svetaca. Između ostalog, ovaj Sabor se pokazao jedinim koji je prouzročio toliko interpretativnih problema i toliko proturječnosti u odnosu na prethodni magisterij, nešto što nije bio slučaj niti sa jednim saborom – od Jeruzalemskog vijeća do Vatikana I – koje se savršeno ne bi uskladio s cijelim Magisterijem ili koji bi trebao toliko tumačenja.

Priznajem sa svom ozbiljnošću i bez kontroverze: Bio sam jedan od mnogih koji su, unatoč mnogim zbunjenostima i strahovima koji su se danas pokazali apsolutno legitimnima, pouzdao u autoritet hijerarhije bezuvjetnom poslušnošću. U biti, mislim da mnogi ljudi, uključujući mene, u početku nisu ni razmotrili mogućnost da bi mogao postojati sukob između poslušnosti redu hijerarhije i vjernosti samoj Crkvi. Ono što je učinilo očiglednim ovo neprirodno, rekao bih čak izopačeno, odvajanje između hijerarhije i Crkve, između poslušnosti i vjernosti, svakako je bio ovaj najnoviji pontifikat.

U Sobi Žalosti uz Sikstinsku kapelu, dok je msgr. Guido Marini pripremio bijeli rocchetto, mozzetta, i štolu za prvi nastup "novoizabranog" Pape, Bergoglio je uzviknuo: " Sono finite le carnevalate! [Karnevali su gotovi!]", prezirno odbijajući oznake koje su sve pape do tada ponizno prihvatili kao razlikovnu odjeću Kristova Vikara. Ali te riječi su sadržavale istinu, čak i ako su izgovorene nehotice: 13. Ožujka 2013, maska je pala s konspiratora koji su bili konačno slobodni od neugodne prisutnosti Benedikta XVI i drsko oholi postignućem promocijom kardinala koji je podržavao njihove ideale, njihov put revolucije u Crkvi, čineći nauk promjenjivim, moral adaptirajućim, liturgiju prostituiranu, i disciplinu dokinutu. I sa svime ovima bilo je u misli, od samih protagonista konspiracije, logična posljedica i očigledne primjene II Vatikanskog, koje su prema njima bile oslabljene kritikama koje je izrazio Benedikt XVI. Najveća uvreda tog pontifikata bila je liberalno omogućavanje proslave štovane tridentinske liturgije, čiji je legitimitet konačno priznat, opovrgavajući pedeset godina njegove nezakonite zabrane. Nije slučajno da su Bergogliojevi pristaše isti ljudi koji su vidjeli Sabor kao prvi događaj nove crkve, prije koje je postojala stara religija sa starom liturgijom.

Nije slučajno: ono što ti ljudi potvrđuju nekažnjeno, skandalizirajući umjerene, je ono što katolici također vjeruju: da je, unatoč svim naporima hermeneutike kontinuiteta koja je jadno potonula pri prvom sukobu sa stvarnošću sadašnje krize, jest neporecivo da je od Vatikana II pa nadalje izgrađena paralelna crkva, nametnuta i dijametralno oprečna istinskoj Crkvi Kristovoj. Ova paralelna crkva postupno je zamračila božansku instituciju koju je osnovao Naš Gospodin kako bi je zamijenila lažnim entitetom, što odgovara željenoj univerzalnoj religiji koju je Masonerija prva teoretizirala. Izrazi poput novog humanizma, univerzalnog bratstva, dostojanstva čovjeka, su oštrice filantropskog humanizma koji poriče pravog Boga, horizontalne solidarnosti nejasnog spiritualističkog nadahnuća i ekumenskog irenizma koji Crkva nedvosmisleno osuđuje. "Nam et loquela tua manifestum te facit [Čak te i govor tvoj odaje]" (Mt 26, 73): to vrlo često, čak i opsesivno pribjegavanje istom rječniku neprijatelja izdaje pridržavanje ideologiji koja ga nadahnjuje; s druge strane sustavno odricanje od jasnog, nedvosmislenog i kristalnog jezika Crkve potvrđuje želju da se odvoji ne samo od katoličkog načina nastupanja, već i od same suštine katoličanstva.

Ono što smo godinama mogli čuti, nejasno i bez jasnih konotacija, s najvišeg prijestolja, sada nalazimo razrađeno u pravom i pravilnom manifestu u pristašama sadašnjeg Pontifikata: demokratizaciji Crkve, ne više kroz kolegijalnost koju je izmislio Vatikan II, već sinodalnim putem koji je otvorila Sinoda Obitelji; rušenje ministarskog svećeništva slabljenjem crkvenog celibata preko iznimki i uvođenje ženskih figura s kvazi-svećeničkim dužnostima; tihi prijelaz od ekumenizma usmjeren prema odvojenoj braći u oblik panekumenizma koji smanjuje Istinu Jednog Trjstvenog Boga na razinu idolopoklonstva i najpaklenijih praznovjerja; prihvaćanje međuvjerskog dijaloga koji pretpostavlja vjerski relativizam i isključuje misionarski proglas; demitologizacija papinstva, promicana od Bergoglia kao temu njegovog pontifikata; progresivna legitimizacija svega što je politički korektno: rodna teorija, sodomija, homoseksualni brak, maltuzijanske doktrine, ekologizam, migracionizam... Ako ne prepoznamo da se korijeni tih odstupanja nalaze u načelima postavljenim na Saboru, bit će nemoguće pronaći lijek: ako je naša dijagnoza i dalje ista, protiv svih dokaza, isključujući početnu patologiju, ne možemo propisati odgovarajuću terapiju.

Ova operacija intelektualnog poštenja zahtijeva veliku poniznost, prije svega u prepoznavanju da smo desetljećima bili uvedeni u pogrešku, u dobroj vjeri, od ljudi koji, uspostavljeni na vlasti, nisu znali kako čuvati Kristovo stado: neki zbog mirnog življenja, neki zbog previše obveza, neke iz udobnosti , a na kraju i neki u neispravnoj vjeri ili čak zlonamjernoj namjeri. Ovi posljednji koji su izdali Crkvu moraju biti prepoznati, uzeti u stranu, pozvani na promjenu i, ako se ne pokaju, moraju biti protjerani iz svetog doma. Tako djeluje pravi Pastir, koji ima dobrobit ovaca u srcu i koji daje svoj život za njih; Imali smo i još uvijek imamo previše plaćenika, za koje je odobrenje Kristovih neprijatelja važnija od vjernosti njihovom Supružniku.

Baš kao što sam iskreno i spokojno poslušao upitne zapovijedi prije 60 godina, vjerujući da su oni predstavljale ljubljeni glas Crkve, tako danas s jednakim spokojem i iskrenošću priznajem da sam bio prevaren. Biti koherentan danas uporno ostajući u zabludi bi predstavljalo bijedan izbor i učinilo me suučesnikom u ovoj prijevari. Zahtijevajući jasnoću tvrđenja od početka ne bi bilo pošteno: svi znamo da je Sabor bio više ili manje revolucija, ali nismo mogli zamisliti da će se pokazati tako razornim, čak i za napore onih koji su ga trebali spriječiti. I ako smo do vremena Benedikta XVI još uvijek mogli zamišljati da je coup d’état (državni udar) Vatikana II (koji je kardinal Suenens nazvao "1789 Crkve") bio usporen, u posljednjih nekoliko godina čak i najneviniji među nama su shvatili da je šutnja zbog straha od izazivanja raskola, nastojanje da se isprave papinski dokumenti u katoličkom smislu kako bi se ispravila njihova željena dvosmislenost, žalbe i Dubia koje su dane Franji koje su ostale jasno neodgovorene; sve je to potvrda situacije najozbiljnijeg otpada kojem su izložene najviše razine hijerarhije, dok se kršćanski narod i svećenstvo osjećaju beznadno napušteno, gledani od biskupa skoro sa netrpeljivošću.

Abu Dhabi Deklaracija je ideološki manifest ideje mira i suradnje između religija koje bi mogle imati neku mogućnost za biti tolerirane ako bi dolazile od pogana koji su lišeni svjetla vjere i vatre ljubavi. Ali tko god ima milost biti Djete Božje po snazi Svetog Krštenja trebao bi biti užasnut idejom da je moguće izgraditi bogohulnu modernu verziju Babilonskog tornja, nastojeći okupiti jednu Kristovu crkvu, nasljednicu obećanja dana Izabranom narodu, s onima koji niječu Mesiju i s onima koji smatraju da je sama ideja Trojstvenog Boga bogohulna. Božja ljubav ne poznaje mjeru i ne tolerira kompromise, inače jednostavno nije  Caritas, bez koje nije moguće ostati u njemu: qui manet in caritate, in Deo manet, et Deus in eo [tko ostane u ljubavi ostaje u Bogu i Bogu u njemu] (1 Iv 4, 16). Malo je bitno da li je deklaracija ili magisterijski dokument: dobro znamo da subverzivni ljudi inovacija igraju igre s takvim dosjetkama kako bi širili zablude. I dobro znamo da svrha tih ekumenskih i međureligijskih inicijativa nije obratiti one koji su daleko od jedne Crkve Kristu, već preusmjeriti i iskvariti one koji još uvijek drže katoličku vjeru, vodeći ih da vjeruju da je poželjno imati veliku univerzalnu religiju koja okuplja tri velike abrahamske religije "u jednoj kući": ovo je trijumf masonskog plana u pripremi za kraljevstvo Antikrista! Bilo da se to materijalizira kroz dogmatsku bulu, deklaraciju ili intervju sa Scalfarijem u La Repubblica znači malo, jer Bergogliovi podržatelji čekaju njegove riječi kao signal na koji oni reagiraju s nizom inicijativa koje su već pripremljene i organizirane već neko vrijeme. A ako Bergoglio ne slijedi upute koje je primio, redovi teologa i svećenstva spremni su jadikovati nad "samoćom Pape Franje" kao pretpostavku za njegovu ostavku (mislim na primjer na jedan nedavni esej Massima Faggioli). S druge strane, to ne bi bio prvi put da koriste Papu kada ide ukorak s njihovim planovima i odbacuju ga ili ga napadaju kad tako ne čini. 

Prošle nedjelje Crkva je slavila Presveto Trojstvo, a u brevijaru nam nudi recitaciju Symbolum Athanasianum (Atanazijskog Vjerovanja), koji je sada zabranjen koncilskom liturgijom te smanjen na samo dvije svetkovine u liturgijskoj reformi 1962. Prve riječi tog sada nestalog Vjerovanja ostaju upisane zlatnim slovima: "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat Catholicam fidem; quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit - Tko god želi biti spašen, prije svega potrebno je da ispovijeda katoličku vjeru; jer tko je ne ispovijeda cijelu i nepromjenjivu, bez sumnje će ići u vječnu propast”. 

+ Carlo Maria Viganò

Ni Viganò, ni časna sestra u svojoj prepisci upotrebljavaju izraz "Papa"

 

 Dnevno.hr, dosta senzacionalni i prema tome (i također) površni portal, donosi vijest o prepisci izvjesne časne sestre u klauzuri (jasno, u potpunom anonimatu, jer znamo što bi joj se dogodilo). Portal prenosi u potpunosti spomenutu prepisku (prevedenu na Facebook stranici Tradicionalni Katolik, ali u naslovu (iz novinarske perspektive ono što je najvažnije, i oni to znaju dobro) donose neistinu: stavljaju u usta Viganu i sestri naslov "Papa" koji navodno daju Bergogliu, ali kao što se može provjeriti, to ne stoji u njihovim pismima. I sestra i Vigano u svom odgovoru koriste samo ime "Bergoglio".

Što je svakako jako bitan elemenat, jedan od najvažnijih u cijelom pismu. Ali Vigano u svom odgovoru pojašnjava stvari mnogo više. Donosim samo najvažnije:

"Nadnaravnim pogledom, potkrijepljeni svetim pismom i raznim Gospinim porukama, možemo shvatiti u ovom trenutku sada s većom jasnoćom stvarnu dimenziju epohalnog sukoba dobra i zla, između sinova svjetlosti i sinova tame."

Vigano se poziva na svjetlo vjere, na čvrstim temeljima posebno Sv. Pisma, ali i "raznim Gospinim porukama", gdje nije jasan. Cilja možda na Salette iz XIX st. u kojima se govori o tome kako će Rim postati sjedište Antikrista?

"Ono što uistinu skandalizira jest vidjeti kako se najviše razine hijerarhije otvoreno stavljaju u službu Princa ovoga svijeta, prihvaćajući zahtjeve Ujedinjenih naroda za globalističkom agendom, masonskim bratstvom, maltuzijanističkom ekologizmom, imigracijom ..."

Savršeno, nema se što nadodati. Kao što slijedi i ispravna afirmacija:

"Ono što se stvara je jedinstvena svjetska religija bez dogmi ili morala, u skladu sa željama masonerije ... očito je da Bergoglio, zajedno s onima koji stoje iza njega i podržavaju ga, želi predsjedati ovom paklenom parodijom Kristove Crkve."

"Siguran sam da ste primijetili, draga sestro, inzistiranje toliko prelata i katoličkih medija na pretpostavljenoj potrebi novog svjetskog poretka: kardinali i biskupi su govorili o tome, kao i La Civiltà Cattolica, Vatikanske vijesti, Avvenire i L'Osservatore Romano, s dozom arogancije jer su u stanju reći stvari koje su nekad bile [u katoličkim krugovima] nečuvene, a sve zahvaljujući zaštiti koju uživaju [od vodstva hijerarhije]."

Drugim riječima, Bergoglio je u stanjo postići što traži zahvaljući ogromnoj podršci visokog klera.

Dalje ispravno tvrdi da su njihova nadanja uzaludna, jer Gospa od Pobjede je sa pravom Crkvom:

"Znamo tko su, što motivira njihove postupke i koji su im ciljevi: iza njih je uvijek Princ ovoga svijeta, protiv koga Gospe od Pobjede vodi naše pretučene vojnike, zajedno s daleko većom i strašnom nebeskom vojskom nad vojskama. Ali budući da smo već odabrali na čijoj smo strani na bojnom polju, ne smijemo se bojati, jer je naš Gospodin već pobijedio, dok nam nudi dragocjenu priliku da u ove apokaliptične dane utkatmo za sebe posebno slavnu krunu."

I sada Vigano pogađa u sridu, navodeći razlog kojeg ovdje branimo već nekoliko godina: stvari nisu počele sa Bergogliom, već s drugim vatikanskim:

"Vjerujem da je glavna točka za učinkovito vođenje duhovne, doktrinarne i moralne bitke protiv neprijatelja Crkve uvjeravanje da je sadašnja kriza metastaza koncilijarnog raka. Ako nismo razumjeli uzročno-posljedičnu vezu između drugovatikanskog sabora i njegove logične i nužne posljedice tijekom posljednjih šezdeset godina, onda neće biti moguće usmjeriti kormilo Crkve u pravcu koji joj je dao njezin Božanski kormilar, smjerom koji je držala dvije tisuće godina."

Ukazuje ispravno na liturgijski terorizam koji su načinili neprijatelji krajem šesdesetih; vezu izdajnika vjere sa također i ovim fenomenom covida. Ali ne mogu sve kontrolirati:

"Desetljećima su nas podučavali tom mrskom frazom da „nema povratka“ s obzirom na liturgiju, vjeru, moralno učenje, pokoru, asketizam. Danas čujemo te iste izraze kako se slavno ponavljaju u civilnoj sferi, kroz koji se pokušava indoktrinirati mase da "ništa neće biti kao prije". Modernizam i c/ovid-19 su dio iste marke, a za svakoga tko ima pogled prema transcendentnom nije teško razumjeti da je najveći strah onih koji žele da vjerujujemo da je utrka prema ponoru i neizbježna i nezaustavljiva, jest da im nećemo vjerovati, te da ćemo ih zanemariti i razotkriti njihovu zavjeru."

Nastavlja sa savjetom koji sam nastojao u svoje vrijeme provesti koliko mogu preko ovog bloga (kao i toliki drugi, uz Božju pomoć) i u ostalim aktivnostima:

"Danas je naša dužnost: otvoriti oči mnogim ljudima, svećenicima i religioznima, koji još nisu sastavili cjelokupnu sliku, koji se ograničavaju na promatranje stvarnosti samo djelomično i disfunkcionalno. Čim im pomognemo da shvate mehanizam, oni će razumjeti sve ostalo."

I slijedi savšen savjet:

"Moguće je vratiti se, draga sestro, moguće je na takav način da se dobro koje je lažno oduzeto od nas obnovi: ali samo u koherentnosti doktrine, bez kompromisa, bez skretanja, bez oportunizma. Gospodin će nam dati udjela u Njegovoj pobjedi, čak i ako smo slabi i bez materijalnih sredstava, samo ako se potpuno prepustimo njemu i Njegovoj Presvetoj Majci."

Stavlja se u molitve svih sestara:

"Stavljam se u vaše molitve i molitve vaših sestara i od srca vas blagoslivljam i cijelu vašu zajednicu."

Molitva za Vigana koju također osobno primam srcu.

Komentar zadnjeg Viganovog pisma

Toliko snažna kritika Bergogliovog otpada, da se glavni mediji nisu ni usuduli publicirati njegovo pismo. Kaže Vigano:

„Ni dan ne prolazi a da s najvišeg uzvišenog prijestolja Vrhovni Pontifeks ne ide putem reušenja Petrove Stolice, koristeći i zloupotrebljavajući svoju vrhovnu vlast, ne ispovijedajući već negirajući; ne potvrđujući nego zavodeći; ne ujedinjujući nego dijeleći; ne graditi već rušiti.“

Da, ni dan ne prolazi. Sada prima grenlandsog šamana u posjet. Nakon Pachamame, sada dolazi, stari prika, grenlandski šaman:

I to nakon što je na sam Božić Vatikan dao koncert o Pachamami, propovijedajući tog idola tamo gdje je Sveti Petar predao život Isusu Kristu. Vrijeđajući Boga i Presvetu Djecicu. Može li se zamisliti nešto gore?

Neka indijanska djevočica govori kako oni daju idolu Pachamami prvu kosu i dio placente kad rode. I traži od prisutnih prekrižiti ruke da „osjete vibracije Pachamame“.

Svakako, liči na masonske geste. Logično, isti đavao koji nadahnjuje Pachamamu, nadahnjuje i masone.

Čemu ići dalje?

Ali ima jedna stvar gdje Vigano može otići dalje: reći, „Crkvo, vjernici, ovo nije Papa već Vuk koji razdire ovce“.

To je potez koji očekujemo od Vigana, i svakog drugog kojemu je stalo do čistoće svete katoličke vjere.

Uvrijeđen idolopoklonstvom, Vigano počinje zadnje pismo sa:

"Postoji li u srcu Djevice Marije išta drugo osim Imena Gospodina našega Isusa Krista? I mi želimo u srcu imati samo jedno ime: Isusovo, po uzoru Presvete Djevice."

Nek nas Gospa vodi do konačne pobjete spram ovih nitkova koji žele uništiti Crkvu.

No, makar Vigano ne nazvao Bergoglia otvoreno „antipapom“ ili „uzurpatorom“, ovaj put je otišao dosta dalje, i mislim da je to razlog zašto glavni mediji nisu htjeli objaviti njegovo pismo: Vigano ukazuje na Drugi Vatikanski Sabor gdje se sve začelo. Prvo nagoviješta ono o čemu smo već pisali prije par godina: sprema se nova reforma koncilske reforme mise. Za dotući je do kraja:

„Nekoliko tjedana nakon završetka Sinode, koji je obilježio šašćenje pachamame u srcu katoličanstva, saznali smo da se koncilska katastrofa Novus Ordo Missae podvrgava daljnjim modernizacijama, uključujući uvođenje koncepta „Rose“ u euharistijski kanon umjesto spominjanja Duha Svetoga, Treće Osobe Presvetog Trojstva.“

Nešto je bilo moguće jer već nekoliko desetljeća traje razorni plan:

„Tako, tijekom ovih posljednjih desetljeća, Mistično Tijelo polako se lišava svoje životne krvi nezaustavljivim krvarenjem: Sveti Poklad vjere postepeno je propadao, dogme denaturirane, štovanje sekularizirano i postupno oskvrnuto, moral sabotiran, svećeništvo poniženo, euharistijska žrtva protestantizirana i pretvoren u banket druženja ...“

Tako da u ovom paragrafu Vigano po prvi put prizanje i svoju krivicu, kao i tolikih drugih koji nisu na vrijeme uvidjeli što se događa:

„Već više od šest godina otrovani smo lažnim magisterijumom, svojevrsnom ekstremnom sintezom svih koncilijarnih zabluda i postkonciliarnih grešaka koje se nemilosrdno šire, a da nas većina nije primijetila. Da, zato što je Drugi Vatikanski Sabor otvorio ne samo Kutiju Iznenađelja, negó također, već i Overtonov prozor, i to tako postupno da nismo shvatili provedena previranja, stvarnu prirodu reformi i njihove dramatične posljedice, niti smo sumnjali tko je doista na čelu te gigantske subverzivne operacije koju je modernistički kardinal Suenens nazvao „1789. Katoličke Crkve”.“

Da skratimo: Vigano je uočio gdje je glavni problem, i stoga je stavljen u stranu. Dok se taj problem ne riješi, nema obnove u Crkvi.

To je nešto u čemu svi moramo učestvovati: molitvom, pokorom, riječju i djelom.

Dosad najsnažniji ukor Nadbiskupa Vigana Bergogliu

(Samo prevodim - LifeSiteNews; original: Corrispondenza Romana - , što brže moguće. Pismo je od velike važnosti. Komentirati ću idućih dana):

Ovako govori Jahve, Bog,
koji stvori i razastrije nebesa,
koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje,
koji dade dah narodima na njoj,
i dah bićima što njome hode.
»Ja, Jahve, u pravdi te pozvah,
čvrsto te za ruku uzeh;
oblikovah te i postavih te
za savez narodu i svjetlost pucima,
da otvoriš oči slijepima,
da izvedeš sužnje iz zatvora,
iz tamnice one što žive u tami.
Ja, Jahve mi je ime,
svoje slave drugom ne dam,
niti časti svoje kipovima.
Što prije prorekoh, evo, zbi se,
i nove događaje ja naviještam,
i prije negoli se pokažu,
vama ih objavljujem.«

Pjevajte Jahvi pjesmu novu,
i s kraja zemlje hvalu njegovu,
neka ga slavi more sa svim što je u njem,
otoci i njihovi žitelji!

Nek’ digne glas pustinja i njeni gradovi,
nek’ odjeknu naselja gdje žive Kedarci!
Nek’ podvikuju stanovnici Stijene,
neka kliču s gorskih vrhova!

Nek’ daju čast Jahvi
i hvalu mu naviještaju po otocima!
Kao junak izlazi Jahve,
kao ratnik žar svoj podjaruje.
Uz bojni poklik i viku ratnu
ide junački na svog neprijatelja.

»Šutjeh dugo, gluh se činjah,
svladavah se;
sad vičem kao žena kada rađa,
dašćem i uzdišem.
Isušit ću brda i bregove,
sparušiti svu zelen po njima,
rijeke ću u stepe pretvoriti
i močvare isušiti.
Vodit ću slijepce po cestama,
uputit’ ih putovima.
Pred njima ću tamu u svjetlost obratit’,
a neravno tlo u ravno.
To ću učiniti
i neću propustiti.
Uzmaknut će u golemu stidu
koji se uzdaju u kipove,
koji ljevenim likovima govore:
‘Vi ste naši bogovi.’«

Čujte, gluhi!
Progledajte, slijepi, da vidite!
Tko je slijep ako ne moj sluga,
tko je gluh kao glasnik koga šaljem?
Tko je slijep kao prijatelj,
tko je gluh kao sluga Jahvin?
Mnogo si vidio, ali nisi mario,
uši ti bjehu otvorene, ali nisi čuo!
Jahvi se svidjelo zbog njegove pravednosti
da uzveliča i proslavi zakon svoj.
A narod je ovaj opljačkan i oplijenjen,
mladići mu stavljeni u klade, vrgnuti u zatvore.
Plijene ih, a nikoga da ih izbavi;
robe ih, a nitko da kaže: »Vrati!«
Tko od vas mari za to?
Tko pazi i sluša unapredak?
Tko je pljačkašu izručio Jakova,
i otimačima Izraela?
Nije li Jahve,
protiv koga smo griješili,
čijim putima ne htjedosmo hoditi,
čiji zakon nismo slušali? Izaija 42: 5-24

Marijo Bezgrješna Djevičanska Majko,

Aries ordinata, ora pro nobis (Vojsko za boj svrstana, moli za nas).

"Postoji li u srcu Djevice Marije išta drugo osim Imena Gospodina našega Isusa Krista? I mi želimo u srcu imati samo jedno ime: Isusovo, po uzoru Presvete Djevice. "

Tragična pripovijest ovog neuspjelog pontifikata napreduje žurnim nizom preokreta. Ni dan ne prolazi a da s najvišeg uzvišenog prijestolja Vrhovni Pontifeks ne ide putem reušenja Petrove Stolice, koristeći i zloupotrebljavajući svoju vrhovnu vlast, ne ispovijedajući već negirajući; ne potvrđujući nego zavodeći; ne ujedinjujući nego dijeleći; ne graditi već rušiti.

Materijalne hereze, formalne hereze, idolopoklonstvo, površnost svake vrste: Vrhovni Papa Bergoglio nikada ne prestaje tvrdoglavo ponižavati najviši autoritet Crkve, „demitologizirajući“ papinstvo - kao što bi možda rekao njegov slavni drug Karl Rahner. Njegovom se akcijom nastoji prekršiti Presveto Poklad vjere i obezličiti katoličko lice Kristove Zaručnice riječju i djelom, dvoličnošću i lažima, onim kazališnim gestama njegove one promašene spontanosti, ali precizno zamišljene i planirane i kroz koje on se uzvisuje u neprekidnom narcisoidnom samoslavlju, dok je lik rimskog pape ponižen, a Slatki Krist na zemlji zamračen.

Njegovo se djelovanje koristi improvizacijom učiteljstva, onog lukavog i neuhvatljivog magisterijuma koji je podmukao poput zagonetke, ne samo u avionu na veilikim visinama na milost i nemilost novinarima iz cijelog svijeta, u onim eteričnim prostorima koji mogu istaknuti patološki delirij iluzorne svemoći, ali i na najsvečanijem vjerskom obredu koji bi trebao pobuditi svetu drhtavicu i poštovanje.

Povodom liturgijskog spomena Djevice Guadalupeske, Papa Bergoglio još jednom je dao oduška svojoj očitoj marijanskoj netrpeljivosti, podsjećajući na zmijinu pri prvom padu, u tom proto-evanđelju koje proriče radikalnu neprijateljstvo postavljenu od Boga između Žene i Zmije i deklarirano neprijateljstvo potonje, koje će sve dok bude vremena nastojati ugristi petu Ženi i trijumfirati nad njom i njezinim potomstvom. Papina netrpeljivost očita je agresija prema prerogativima i uzvišenim svojstvima koja čine Bezgrješnu vječnu Majku Božju žensko dopunjavanje misterija Utjelovljene Riječi, blisko povezano s Njim u Ekonomiji Otkupljenja.

Nakon što ju je degradirao, ponizio usporedbom sa „susjedom u susjedstvu“ ili bijegom emigranata, ili običnom vjernicom s nedostacima i krizama bilo koje žene obilježene grijehom, ili na učenicu koja nas očito nema što naučiti; nakon što ju je trivijalizirao i desakralizirao, poput onih feministkinja koje zauzimaju teren u Njemačkoj svojim pokretom „Marija 2.0“ koji nastoji modernizirati Gospu i učiniti je simulakrumom po njihovoj slici i prilici, Papa Bergoglio nastavlja vriješati Preuzvišenu Kraljicu i Bezgrješnu Majku Božju, koja "postala mestiza s čovječanstvom ... i učinila Boga mestizom." S nekolko šala udara u srce marijanske dogme i povezane kristološke.

Marijanske dogme su pečat postavljen na katoličke istine naše vjere, definirane na Saborima u Nikeji, Efezu i Kalcedonu; oni su neraskidivi zaštit protiv kristoloških krivovjeraca i protiv bijesnog oslobađanja Vrata pakla. Oni koji ih "mestizo" i profaniraju pokazuju da su na strani Neprijatelja. Napasti Mariju znači suprostaviti se samom Kristu; napasti Majku znači ustati protiv njenog Sina i pobuniti se protiv samog otajstva Presvetog Trojstva. Bezgrešna Bogorodica (Teotokos), "strašna kao vojska pod stijegovima" (Pjesma nad pj. 6:10) - acies ordinanata - vodit će bitku za spas Crkve i uništiti neprijateljsku razuzdanu vojsku koja joj je objavila rat, i s tom vojskom i sve demonske pachamame definitivno  će biti bačene u pakao.

Čini se da Papa Bergoglio više ne može suzuzdati svoju nestrpljivost prema Bezgrešnoj, niti je može sakriti pod onom prividnom i pokaznom pobožnošću koja je uvijek u središtu pozornosti fotoaparata, dok napušta svečano slavljenje Uznesenja i molitvu krunice zajedno s vjernicima, koji bi ispunili dvorište svetog Damascena i gornju lođu bazilike svetog Petra pod Svetim Ivanom Pavlom II i Papom Benediktom XVI.

Papa Bergoglio koristi pachamamu za iskorijenje Guadalupanske Gospe. Ustoličenje tog amazonskog idola, čak i na ispovijednom oltaru u Bazilici Svetog Petra, nije bilo ništa drugo do objava rata Gospi i zaštitnici sve Amerike koja je svojim ukazanjem Juan Diegu uništila demonske idole i dovela domorodačke narode za Krista i štovanju "Najistinitijeg i Jedinog Boga", kroz njezino majčinsko posredovanje. A ovo nije legenda!

Nekoliko tjedana nakon završetka Sinode, koji je obilježio šašćenje pachamame u srcu katoličanstva, saznali smo da se koncilska katastrofa Novus Ordo Missae podvrgava daljnjim modernizacijama, uključujući uvođenje koncepta „Rose“ u euharistijski kanon umjesto spominjanja Duha Svetoga, Treće Osobe Presvetog Trojstva.

To je daljnji korak u pravcu regresije prema naturalizaciji i imanenciji katoličkog bogoslužja, prema panteističkom i idolopokloničkom Novissimusu Ordu. "Rosa", entitet prisutan na "teološkom mjestu" amazonskih predjela - kako smo saznali od sinodalnih otaca - postaje novi imanentni princip oplodnje Zemlje, koji ga "pretvara" u panteistički povezanu Cjelovitost kojem su ljudi su asimilirani i pokoreni, na slavu Pachamame. I ovdje smo potopljeni u tamu novog globalističkog i eko-plemenskog poganstva, njegovih demona i perverzija. Od ovog posljednjeg liturgijskog preobrata božanska Objava propada od punoće do arhaizma; iz hipostatičkog identiteta Duha Svetoga klizi se prema simboličkoj i metaforičkoj evanescenciji koja odgovara rosi, što je masonska gnoza odavno učinila svojim.

Ali vratimo se na trenutak idolskim statuama rijetke ružnoće i deklaraciji Pape Bergoglio dan nakon što su bile uklonjene iz crkve u Traspontini i bačene u Tiber. Još jednom, papine riječi imaju miris kolosalne laži: natjerao nas je da vjerujemo da su statue odmah izvađene iz prljavih voda zahvaljujući intervenciji karabinjera [talijanske policije]. Čovjek se pita zašto ekipa iz Vatican News-a, koju koordiniraju Tornielli, i Spadaro iz Civiltà Cattolica, s novinarima i snimateljima iz dvorske tiskovine, nisu došli snimiti hrabrost ronioca i snimiti spašavanje pachamame. Također je malo vjerojatno da takav spektakularni podvig nije privukao pažnju nekolicine prolaznika, opremljenih mobitelima za snimanje i naknadnom objavom snimljenog na društvenim medijima. U iskušenju smo da postavimo pitanje osobi koja je dala tu izjavu. Dakako, i ovoga puta odgovarao bi nam svojom rječitom šutnjom.

Već više od šest godina otrovani smo lažnim magisterijumom, svojevrsnom ekstremnom sintezom svih koncilijarnih zabluda i postkonciliarnih grešaka koje se nemilosrdno šire, a da nas većina nije primijetila. Da, zato što je Drugi Vatikanski Sabor otvorio ne samo Kutiju Iznenađelja, negó također, već i Overtonov prozor, i to tako postupno da nismo shvatili provedena previranja, stvarnu prirodu reformi i njihove dramatične posljedice, niti smo sumnjali tko je doista na čelu te gigantske subverzivne operacije koju je modernistički kardinal Suenens nazvao „1789. Katoličke Crkve”.
Tako, tijekom ovih posljednjih desetljeća, Mistično Tijelo polako se lišava svoje životne krvi nezaustavljivim krvarenjem: Sveti Poklad vjere postepeno je propadao, dogme denaturirane, štovanje sekularizirano i postupno oskvrnuto, moral sabotiran, svećeništvo poniženo, euharistijska žrtva protestantizirana i pretvoren u banket druženja ...

Sada je Crkva beživotna, prekrivena metastazama i devastirana. Božiji narod posrće, nepoučen je i opljačkan od svoje Vjere, u tami kaosa i podjele. U posljednjim desetljećima, Božji neprijatelji su postupno činili spaljenu zemlju od dvije tisuće godina tradicije. Neviđenim ubrzanjem, zahvaljujući subverzivnom djelovanjem ovog pontifikata, podržan moćnim isusovačkim aparatom, Crkva je izložena smrtonosnom državnom udaru.

S papom Bergoglioom - kao i sa svim modernistima - nemoguće je tražiti jasnoću, jer je razlikovni znak modernističke hereze disimulacija. Majstori zavođenja i stručnjaci koji se bave umjetnošću obmane, „nastoje učiniti ono što je dvosmisleno općeprihvaćeno, predstavljajući to sa svoje bezopasne strane koja će poslužiti kao putovnica za uvođenje otrovne strane koja je u početku bila skrivena.“ (Vlč. Matteo Liberatore SJ). I tako laž, koja se tvrdoglavo i opsesivno ponavljala, završava postati „istinitom“ i prihvaćena od većine.

Također tipično modernistička je taktika potvrđivanja onoga što želite uništiti, koristeći nejasne i neprecizne izraze, i promičući pogrešku a da je nikad jasno ne formulirate. Upravo to čini Papa Bergoglio, svojim rastvarajućim amorfizmom Otajstva vjere, svojim doktrinarnim približavanjem kroz koji čini "mestizos" i ruši najsvetije dogme, kao što je to činio s marijanskim dogmama vječno-djevičanske Majke Božje.

Rezultat ovog zlostavljanja je ono što sada imamo pred očima: Katolička Crkva koja više nije Katolička; spremište ispražnjeno od autentičnog sadržaja i ispunjeno posuđenom robom.
Dolazak Antikrista je neizbježan; dio je epiloga Povijesti spasenja. Ali znamo da je to preduvjet univerzalnog trijumfa Krista i njegove slavne Zaručnice. Oni od nas koji nismo dopustili da nas zavaraju ovi neprijatelji Crkve upleteni u crkveno tijelo, moraju se ujediniti i zajednički se suočiti sa Zlim, koji je poražen odavno, ali još uvijek može naštetiti i uzrokovati vječnu propast mnoštva duša; no, njegovu će glavu Blažena Djevica, naš Vođa, definitivno srušiti.

Sada je naš red. Bez pogrešaka, bez da se pustimo da budemo izbačeni iz ove Crkve čija smo zakonita djeca i u kojoj imamo sveto pravo osjećati se kao kod kuće, bez da nas mržnja horda Kristovih neprijatelja tjera da se osjećamo kao marginalizirani, šizmaticima i izopćenima.

Sad je red na nas! Trijumf Bezgrešnog Marijinog srca – Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti - prolazi kroz njezine „mališane“, koji su sigurno slabi i grešnici, ali se apsolutno protive članovima upisanim u neprijateljsku vojsku. "Mališani" su se bez ikakvog ograničenja posvetili Bezgrješnoj, kako bi joj bili peta, najniži i najomraženiji dio koji pakao najviše mrzi, ali koji će zajedno s Njom srušiti glavu paklenog Čudovišta.

Sveti Louis-Marie Grignion de Montfort upita: "Ali kada će se dogoditi taj trijumf?" Bog zna. ”Naša je zadaća biti budni i moliti se kako je sveta Katarina Sijenska gorljivo preporučila: „ Da umrem i ne mogu umrijeti. Spavati se ne može više nehajno; koristite ono što možete u današnje vrijeme. Utješite se u Kristu Isusu, slatkoj ljubavi. Utopite se u Krvi Krista raspetog, stavite se na križ s Kristom raspetim, sakrijte se u ranama Krista raspetog, okupajte se u krvi Krista raspetog ”(Pismo 16).

Crkva je obavijena mrakom modernizma, ali pobjeda pripada našem Gospodinu i Njegovoj Zaručnici. Želimo i dalje ispovijedati nepromjenjivu vjeru Crkve pred jakim zlom koje je opsjeda. Želimo bjeti s njom i s Isusom, u ovom novom Getsemanu završnih vremena; moliti se i činiti pokoru za zadovoljštinu zbog mnogih njemu nanešenih uvreda.
+ Carlo Maria Viganò

Nadbiskup Ulpiane
Apostolski Nuncij