"... Molim te, draga Marija, da za ovo vrijeme ne dolaziš u Krašić. Nastojmo oboje, Ti i ja, da ne damo nikakva povoda naklapanju, dok Božji svećenik ne blagoslovi zauvijek naš savez pred oltarom. Mi ćemo i naše vjenčanje obaviti mirno i tiho, kako doliku kršćanima. Ako Ti ja ne bih pisao češće, ne budi zabrinuta, jer sam Te uistinu zavoliio nakon Tvoga odgovora i mislim da ćeš mi donijeti blagoslov Božji. Vidim da Te ne mori briga za bogatstvom kako na žalost, svuda opažam. Evo, upravo sada zaredaše ženidbene pogodbe po Krašiću. Vjeruj mi, draga Marija, da su ne samo smiješne nego i ogavne, nedostojne kršćanina. Ali - danas je bog novac. Neograničena pohlepa obuzela je ljude te se više ne pazi ni na što. Toga ćemo se mi čuvati, a umjesto toga moliti i raditi. Želeći Ti svako dobro od Boga, srdačno Te pozdravlja - Lojzek".
Prije toga Alojzije je bio mladić koji se borio na strani Austrougarske u prvom svjetskom ratu. Pao u zarobljeništvo kod Soluna, i kod općeg rasula carskih trupa krajem rata javljeno je njegovim roditeljima da je poginuo u ratu. Ipak, vratio se živ i zdrav.
Počeo je studirati u Zagrebu, ali ondašnji svjetovni život mnogih mladih nije ga oduševljavao; naprotiv - vratio se u selo voditi inače bogato imanje.
Odlučio se za ženidbu, i tako upoznao Mariju Horvat. Brzo joj nudi ženidbu, na što ona rado pristaje. Alojzije je bio pristao mladić, kulturan, pobožan i jako dobar. Imao je veliko imanje, ali Marija je bila vrlo kulturna djevojka.
Da skratim: na njenom mjestu 9 od svakih 10 bi prihvatile vjenčanje; prihvatile "siguran posao" bogate domaćice. Ali Marija nije bila takva. Voljela je Alojzija i vidjela je da on treba ići za nešto drugo: on treba pripasti samo Bogu. Na koncu, Marija otkaže vjenčanje, i ostaje neudata do smrti u prometnoj nesreći kad je već Alojzije bio nadbibskup zagrebački, 1939., na putu u Krapisnke Toplice. Prevrnuo se autobus. Bilo je više ranjenih, samo ona mrtva!
"Vijest od Marijinoj smrti prenio je nadbiskupu Janko Matko. Kad je to čuo, problijedio je i odmah se spustio na pod, na koljena. Molio je za njezinu dušu".
Marija se žrtvovala da Alojzije poleti nesmetano ka sunčevim visovima, poput orla. Žrtva žene rađa velikane.
No, nije ovo tema ovog članka, već opažanje mladog Alojizije o velikom hrvatskom proklestvu: srebroljupstvu. Alojzije, koji se borio protiv Srbije, ne žali se na Kraljevinu Jugoslaviju, već na duhovno stanje svojih sunarodnjaka. Vidi da je to velika propast i prokletstvo njemu dragih.
Nije dakle ova groznica od koje toliki pate prema novcu, od jučer. Makar, rekao bih da se pogoršala tokom onih decenija kad se naši ljudi uputiše kao bez glave prema Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama, od šesdesetih pa na ovamo. Dođe novac, i ode blagoslov. Narod se izopačio, i postao bolestan od žeđi za novcem, uzrokom tolikih zala.
O svemu sam ovome počeo razmišljati kad sam čitao u četvrtu korzimenu nedjelju (čitanja su različita od novus ordo mise), o umnažanju kruha. Pita Gospodin Filipa (to je činio da ga kuša): "Gdje ćemo kupiti kruha za dati jesti tolikima?"... Odgovori Filip: "Dvjesta dinara nije dovoljno da svaki dobije zalogaj..." I onda kad je Andrija rekao da tu ima jedan dječak sa pet kruhova i dvije ribe, Gospodin ih uzme, blagoslovi, i dadne Apostolima da ih razdjele među mnoštvom.
Isus nije htio umnožiti novac! A mogao je! Ali nije htio! Čak i pita Filipa: "Gdje ćemo kupiti...?" Drugim riječima, Gospodin inzistira da bi dao do znanja da ne želi umnožiti novac, niti da je to potrebno za nahraniti tolike koji su došli da ga čuju.
Bog daje ono što je potrebno za tijelo i dušu: umnaža ono što je Bog stvorio: plodove žita; ne ono što je čovjek izumio i što vrlo lako postaje predmet pohlepe: novac.
Kad bi bilo po nama, kad bismo mi bili tamo, što bi mi tražili? Oh Gospodine, daj mi maraka, molim te! Daj ti nama maraka i eura u izobilju, a za ostalo ćemo lako!
To je odgovor našeg srca. To je ono što mi osjećamo i mislimo, u našem ljigavom prokletsvu, koje nas vuče sve dublje i dublje. Kad bi netko gledao naše ljude objektivno sa strane, rekao bi: ovi se plaše da će umrijeti od gladi, tako se ponašaju. A svi znamo da nema razloga misliti tako.
Ispitajmo same postavke naše vjere, i naš način života. Mnogo toga imamo za ispraviti.
Na koncu: unatoč svim manama koje vidim kod svojih, meni je moj narod najdraži na svijetu.
