Jedinstvo Crkve, ali u istini i dobru

Samo je istina uvjet jedinstva. Istina je jedna. Ne može biti proturječnosti u njoj. Ne mogu biti dvije strane. Jedna podržava jedno, druga drugo. To je nemoguće. Stoga, jedinstvo je nužno samo u istini. Bez istine, bez dobra, jedinstvo ne čini jednu organsku cjelinu, već totalitarni namet.

Kao što je nama nemoguće izraziti u potpunosti ono što Bog jest, nego samo ono što Bog nije, iskoristiti ćemo jednu analogiju za odraziti ono što Crkva i njeno jedinstvo ne mogu biti.

Narodna svjedočanstva prenose smrt Sultana Murata od ruke Miloša Obilića. Na njegovo mjesto dolazi automatski sin mu Bajazit, jedan od najžešćih i moralno izopačenih džihadista. Dobivši sultanat na samom Kosovskom polju, strijepio je od konkurencije svog brata Jakuba.

Rješenje? Neka ne bude Jakuba! Bajazit zapovijeda njegovu smrt. Naredio je ubiti rođenog brata.

Ima li pravo, da li se to može dopustiti? Sastaje se vrhovno vjeće turskih vjerskih autoriteta i utvrđena je fitna: glavno je sačuvati jedinstvo carstva, makar na račun ubijenog brata.

Za muslimane je glavna uma, kojoj su podređeni svi konkretni moralni čini. Svaki čin nije dobar ili zao sam po sebi, nego ukoliko služi jedinstvu muslimanske zajednice.

Takvo jedinstvo je monstruozno jedinstvo. Ne može vrijediti u Crkvi. To je "jedinstvo" nauštrb moralnog dobra. "Jedinstvo" van istine i dobrote, koje neminovno vodi u pogiblju.

Eh sad, prelazimo preko ove analogije do borbe za "jedinstvo" kardinala Burke i biskupa Schneidera. Neka je "jedinstvo", pa makar se sve srušilo.

Da se sačuva građevina, treba odstraniti crva koji rastače zidove. Čak i stupove.

Čemu služi "ispovijed vijere" kardinala Burke i biskupa Schneidera? Za korak unazad i podršku Franji

Pogledajmo malo u perspektivi što se zbilo u zadnje vrijeme. Nastupio je jedan novi elemenat, nikad viđen do sada, kad su kojih dvadesetak teologa, laika i svećenika, napisali pismo BISKUPIMA da učine nešto sa Bergogliom. Sa heretikom Bergogliom. Nitko ga dosad u "postkoncilskoj Crkvi" nije nazvao otvoreno heretikom.

Makar sam ovdje dao opasku na tu inicijativu označujući da Papa ne može biti heretik, nego da se prvo treba vidjeti da li je uopće papa, a onda drugo da Franjine avanture nisu u suštini nešto novo; problem je zvanično u Drugom Vatikanskom Koncilu koji službeno i širom otvara vrata svoj katastrofi koju vidimo pred našim očima iz dana u dan. No, ipak je ova inicijativa bila dosad najkonkretnija i najbliža cilju jer je otvreno nazala heretičnim - kao što i jest - ovog elementa koji mrzi i pljuje po Katoličkoj Crkvi.

To su uočili i Burke i Schneider. Zato su rekli "ovi su otišli predaleko". I onda su istupili sa svojom inicijativom, koja se sastoji u sljedećem: ne ćemo napraviti nikakvu "šizmu", niti "pobunu", već ćemo reći i svećano izjaviti koja je katolička vjera, i tako ćemo nastaviti dalje i pomoći dobrim vjernicima ostati u vjeri.

Dakle, Burke i Schneider su dinamitirali dosta snažnu inicijativu onih dvadeset teologa. I plus svega toga, kao pravi pečat na svoje djelo, oni mole "Papu Franju" da ih podrži u njihovoj inicijativi. Dakle, podržavaju ga.

I dakle, Franjo je sretan sa njima. Samo se vi igrajte mačke i miša, ja idem dalje. Mislite da nešto radite, a ja idem dalje. Nezadrživo.

I nastaviti će raditi sve što je činio dosad, i svakako sve gore i gore. Jer ništa ga ne zadržava. Psuje nekom mater, a ovi mu tapkaju po leđima: "nemoj bolan tako". Eto, to su uradili Burke i Schneider. Ovo me podsjeća kad sam kao djete išao kod brice na šišanje, a onda nakon što bi me zgulio, vraćajući se kući, sretnem jednu stariju susjetku koja mi dobaci: "e reci brici da mu se serem u rađu".

Tako, Jorge - zovi me Jorge, reče od milošte - nastaviti će svoj buldožerski posao, kako je počeo od početka. Podsjetimo se samo nekoliko njegovih dinamitiranja pokreta koji su gledali sa simpatijom na Tradiciju.

Paraguajski biskup Livieres je samo za desetak godina preporodio svoju biskupio. Uveo je tradicionalnu misu u bogosloviju, klanjanje presvetom u mnogim mjestima, izbacio profesore teologije oslobođenja... i napravio pravi bum u bogosloviji. Broj bogoslova se povećao nekoliko puta:

Izazvao je ljubomoru nekih obližnjih biskupa, na što je Livieres odgovorio s manje strpljenja (jednom je u prijevodu rekao: "šuti pederu"). Poslan u penziju.

Onda Franjevci Bezgriješne. Uništen red. Krivnja: počeo privlačiti simpatije prema Tradiciji. Ne zna se gdje je bio nestao osnivač, bogoslovi i sestre razasute. Upravo divlji napad. To je uradio Bergoglio.

Nedavno jedan red sestara koji se odvažio slušati misu na latinskom (i to ne tradicionalnu): od 39 ostale 4-5. Sve ostalo protjerali. Nisu htjele živjeti po drugoj karizmi od one u koju su pristupili.

I tako dalje, i tako dalje.

Rezultat: dok se Burke i Schneider igraju, Bergoglio ide dalje, neumorno (odakle mu onika energija?). Sada je na redu Amazonska Sinoda. Otvoreno se govori o dopuštanju ređenja oženjenih u "specijalnim slučajevima". Još jedan udar na nešto što je Crkva držala kroz tolika stoljeća. I to nije zadnje. Ima toliko novina, da će njihov sadržaj produbiti krizu u Crkvi do neviđenih razina.

Biskupi ne reagiraju. Ima pravo Steve Bannon kada sugerira laicima reagirati. Osim molitve za i pokore za Crkvu, izgleda da ćemo viđati sve više laika na Trgu Svetog Petra sa parolama: napolje uljezu! Ne ostaje nam puno drugog. Bar nek nije tu u naše ime.

Franjina ispravka deklaracije iz Abu Dabi, koja to nije

Trebali bi govoriti o toliko dobrih stvari, ali Bergoglio nam ne dopušta. Moramo se makar osvrnuti na najteže stvari koje proizlaze iz njegovih strategija i posljedičnih izjava.

Kazakstanski biskup Athanasius Schneider bio je u posjeti Franji i upitao ga je direktno za njegovu (heretičnu) izjavu u Abu Dabi, koje je dao zajedno sa Ahmad el-Tayeb, Velikim Hodžom Egipatskog al-Azhara. U deklaraciji se tvrdi da "Bog želi u svojoj mudrosti, preko koje je stvorio ljudska bića, pluralizam i različitost religija, boja kože, rasa, spola i jezika."

Osvrnuli smo se na ovu deklaraciju u svoje vrijeme i naznačili u čemu je heretična: tvrdi u suštini da Bog hoće da neki ljudi - kao na primjer muslimani - ne vjeruju u Isusa Krista, Sina Božjega. Što je protivno Objavi i vjerskoj dogmi.

I onda, Biskup Schneider ga je upitao o ovoj deklaraciji. Bergoglio mu je odgovorio da se odnosi na "dozvoljavajuću" volju Božju. Tj., ne da to Bog nešto hoće pozitivno, upravo tako i jer je tako, već da to jednostavno dopušta.

Tako da Schneider likuje. Eto, on je postigao da se Franjo izjasnio i da nije rekao ništa protivno vjeri.

Stani malo:

1. Deklaracija je potpuno jasna: svak tko zna čitati i normalno shvaćati vidi o čemu je riječ i što je rečeno: da Bog hoće različitost religija. Prema tome, ako se nešto treba ispraviti, to bi trebalo javno učiniti. Službeno, kao što se učinilo i prvi put u Abu Dabi. I opovrgnuti rečeno i izjaviti i potvrditi da je Isus jedino ime u kojem se ljudi mogu spasiti.

2. Ali to Franjo ne čini. Ona deklaracija je za Ahmada el-Tayeba i braću muslimane. Razumjeli su ga savršeno. A ova zadnja je za Schneidera, koja niti je službena niti će biti potpisana zajedno sa Ahmadom. Svakako da je sama deklaracija nedopustiva i da se dogodi jedan jedini put. Ona nije slučajno donešena, već potpuno nakanski.

3. Srećni Schneider je izvršio svoju zadaću: on je kontrolirana oporba. Daje utisak da nešto čini, ali ne čini ništa. Franjin program ide naprijed, k'o lokomotiva, punom parom.

4. Svakako da Ahmada baš briga za sve ovo. On ima svoju deklaraciju. Pred njim se Franjo ponizio i u biti ljubio mu ruku. Bog hoće muslimane i Islam. To sam tražio od tebe da mi to kažeš pred svima. To sam i dobio, to i ostaje. A što se mene, Ahmada, tiče, znamo svi da sam lagao. Jer Alah hoće samo da postoji jedna jedina religija: ona čiji je jedini Prorok Muhamed. Ja to znam i moji znaju da ja to znam. Ali ja sam lagao svijetu pred tobom - ne muslimanima jer me oni razumiju -, jer lagati nevjernicima je moj zanat; služi mi zasad. Poslije, ako treba otkinuti glave onima koji ne vjeruju, ta za to ima vremena uvijek.

Kontrolirani otpor

Pretpostavimo jedno kraljevstvo u kojem je na mjesto kralja došao jedan uzurpator. Pravi kralj prije svoje smrti imao je pravog nasljednika, ali taj nije uspio doći na vlast. Morao se sakriti pred uzurpatorom i otići na sigurno mjesto. Kraljevi vjerni podanici očekuju da će se pravi kraljev nasljednik vratiti, ali ga ne poznaju. No, misle da će ga lako prepoznati već prema njegovom nastupu i riječima.

Uzurpator očekuje pojavak kraljevog nasljednika. Zna da bi mu on mogao ugroziti moć i položaj. Kako izbjeći da se nezadovoljni podanici pridruže pravom kraljevom nasljedniku?

Evo ovako: prikazaće nekog svog slugu za valjanog nasljednika, ili jednom od njegovih naužih suradnika. Taj će govoriti vrlo slično onome što bi trebao govoriti pravi nasljednik, ali nikad ne će staviti u pitanje lažni autoritet nametnika. Takvim kontroliranim otporom uzurpator će osujetiti pokret otpora koji bi ga mogao svrgnuti. Nezadovoljni će imati svoju razonodu misleći da čine ono što treba slijedeći kontroliranog pobunjenika. Ali uzurpator će ostati na svom mjestu.

Biskup Schneider poučava katolike kako će svrgunti loše i heretične pastire. Ushićeni i lakovjerni katolici misle da je to rješenje, zabaviti se prijedlozima Biskupa Schneidera.

Ali Biskup Schneider nije kažnjen od Franje, niti smjenjen, kad mnogi drugi za manje su bili stavljeni van igre.

Biskup Schneider je lažni i od Franje kontrolirani otpor. Franjo nastavlja na mjestu koje mu ne pripada.