O Petrvom prvenstvu; i njegovih nasljednika

Nastojim dati što kraći i sažetiji odgovor na skori (makar jedan od mnogih sličnih komentara koji su se mogli dati o ovom i sličnim pitanjima) komentar Emila Brušića gledi Papinog, odnosno Petrovog prvenstva i njegovih nasljednika.

Više puta su bizantski (ili istočni, grčki) teolozi, do tada u šizmi, svečano izjavili svoj pristanak na ujedinjenje sa Katoličkom Crkvom. Ali niži kler i nakostriješen puk tome bi se uvijek suprostavili. Ovaj put donosim deklaraciju grčkih teologa na Lionskom Koncilu 1272 (citat dostavljen u Katekizmu Tridentinskog Sabora):

"Sveta Rimska Crkva ima nad svom Katoličkom Crkvom vrhovni i puni primat i prvenstvo, koja uz puninu moći, iskreno i ponizno priznaje da je primila od istog Gospodina Blaženi Petar, prvak ili vođa apostola, čiji je nasljednik Rimski Pontifeks; i tako kako ovaj ima veću obavezu nego drugi braniti vjeru, tako trebaju po njegovom sudu biti definirana bilo koja pitanja u vezi vjere koja budu mogla nastati."

Sveti Pavao upozorava "Budite iste misli, neka ne bude podjela (šizmi) među vama". (“Idipsum dicatis omnes, et non sint in vobis schismata.” I, Kor 1:10).

Papa Lino, prvi nasljednik Svetog Petra, pripadao je krugu Svetog Pavla. O njemu govori Pavao u Drugoj Poslanici Timoteju, 4:21 "Pozdravljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva ostala braća".

Prema tome, Lino je mogao biti zaređen možda još i od Sv. Pavla, ali to uopće nije bitno za izabranje za Papu. Jer biti Papa to je Božja institucija, te prema tome kandidat može biti, pa prema tome i izabran, bilo koji katolik, pri razumu; dakle i obični laik pa i oženjen. Kao što je bilo slučajeva Papa koji su bili izabrani kao laici. Čak i Julije II na prijelomu XV i XVI st. Svakako, nakon izabranja treba biti zaređen za svećenika i biskupa, da bi mogao služiti misu i zaređivati druge biskupe. Jer milost svetog reda ide "drugim kanalom", da tako kažemo.

Glavno je: Crkva izabire Papu; Papa je Božja institucija ustanovljena od samog Boga riječima izišlim iz Božjih usta: "... i na toj stijeni ću izgraditi Crkvu svoju... pasi ovce moje", dok je proces izabranja uređen crkvenim odredbama.

Tako se upravo na Lionskom Koncilu ustanovljava da izabranje mora biti "cum clavis", "sa ključem" - odakle riječ "konklava" - da se ne bi otezalo previše. U prvo vrijeme progonstva nije se moglo sazvati cijelu Crkvu, već je to pravo ostavljeno od Petra Crkvi u Rimu. U ono vrijeme nisu pisani ni liturgijski dokumenti da se ne bi izložili bogohuli od poganskih vlasti. Jer su ovi znali praviti parodije od kršćanskih običaja.

Jedan od prvih crkvenih otaca Irenej, piše o Papi Linu:

"Nakon što su blaženi apostoli Petro i Pavao podigli stupove i izgradili Crkvu u Rimu, naložili su episkopalnu službu Linu. Ovog Linu spominje Pavao u svojim pismima Timoteju. Linu nasljeđuje Anakleto i poslije ovog, na trećem mjestu nakon apostola, nasljeđuje episkopat Klement, koji je bio vidio blažene apostole i surađivao s njima, i čuvao  sjećanje u svojim ušima apostolske propovijedi i tradiciju pred očima..." (Protiv hereza, III, 3,3)

Ima nešto u Crkvi što se zove Tradicija, Predanje, i to Predanje jest ISPRED Svetog Pisma, jer je Sveto Pismo u biti Predanje ostavljeno crnilom na papiru. Ali Pismo bez Tradicije ne vrijedi. Tako i Sv. Ivan apostol uči svoje učenike u pismu koje im šalje "a ostale stvari ću vam reći usmeno...". I tako govori više puta, jer je to ono što je bitno.

Ta Tradicija potvrđuje prvenstvo Pape, i ona je sačuvana. Tu Tradiciju iznosi Sveti Papa Grgur Veliki kad poučava o potrebnoj poslušnosti svakog pojedinog patrijarha sa istoka - posebno prema Carigradskom -, što su ovi izvršavali. I poučavao ih je da Prvenstvo Svete Stolice nije (samo) u časti, već i u realnom vrhovnom autoritetu nas Sveopćom Crkvom. U Pismima (Epp., XIII, 1) govori o "Apostolskoj Stolici, koja je glava cijeloj Crkvi", i u Epp., V, CLIV, piše: "Ja, makar nedostojan, stavljen sam na zapovijedno mjesto u Crkvi". Kao Petrov nasljednik Papa je primio od Boga samog prvenstvo nad svim crkvama (Epp., II, XLVI; III, XXX; V, XXXVII; VII, XXXVII). Samo njegovo odobrenje je to koje je davalo snagu koncilima ili sinodama (Epp., IX, CLVI), i njegov autoritet ih može poništiti (Epp., V, XXXIX, XLI, XLIV). Njemu je potrebno uteći se pri sporu protiv patrijarha ili kad ih se želi tužiti, i po njemu će biti suđeni i ispravljeni svi biskupi ako bude potrebno (Epp., II, l; III, LII, LXIII; IX, XXVI, XXVII).

Svakako, Pastir nije tiranin, niti je Crkva diktatura. Svi su podložni Jedinom Pastiru koji je Krist Gospodin, i njemu će polagati račun. Stoga, za pastire piše Sveti Grgur doista Veliki u "Pastoralnom Pravilu":

"Važno je da pastir bude čist u svojim mislima, bez mrlje u svojim djelima, diskretan u šutnji, koristan u riječima, s velikom sućuti prema svima, u kontemplaciji napredniji od ostalih; suradnik dobrima po poniznosti i čvrst u bdijenju za pravdu protiv poroka zločinaca. Da briga o vidljivim stvarima ne smanji pažnju prema unutrašnjima, i briga o nutrini neka ga ne omete u skrbi prema javnim aktivnostima".

No, na koncu, odakle "Pravoslavne Crkve" (od sada pa nadalje uvijek ću pisati bez navodnika, zbog praktičnih razloga, ali uvijek treba podrazumjevati navodnike, jer Gospodin je osnovao samo jednu Crkvu, i ta samo može biti Katolička. I jedna Glava traži na zemlji vidljivu glavu koja je Papa. Svakako, ta treba da bude jednog katolika jer ako netko nije dio Tijela Kristovog koji je Crkva, ne može mu biti ni vidljiva glava na zemlji. Prema tome, ovo što danas imamo to je uzurpator, jer ne tumači niti prenosi katolički nauk. Ali ja ga ne mogu smjeniti niti imenovati nekog novog; to prevazilazi moju moć. Ono što činim jest upozoriti bližnje da ne slušaju govor laži.)

Što se tiče pogreške Petrove u Antiohiji, koja nije stavljala pod uvjet Papinstvo; kao i o Papi Liberiju ili Honoriju, ovdje sam malo opsežnije pisao o tome (kliknuti na poveznicu).

I sad na koncu, što još reći odakle pravoslavni? Od oholosti, jer to stvara podjele i šizme. Ovo što danas vidimo između Ukrajinaca, Rusa i Carigrada to je posljedica oholosti koja je u svoje vrijeme napravila šizmu. Šizma u šizmi, dinamika je ista.

Dalje, kod njih se vidi očito utjecaj političke moći na crkvene ljude, pa i na njihove nacionalne "Crkve". Napr., ova Hrvatska Pravoslavna Crkva. To je najobičnija zafrkancija kao što je i Ukrajinska. Sve posljedica onog što je Carigrad napravio u svoje vrijeme. Papa je pisao u svoje vrijeme carigradskom patrijarhu: "nije moja moć odatle jer je Rim prije bio Prijestolnica, već od Petrovog nasljedstva onoga što je primljeno od Gospodina".

Rim naime u ono doba bio je Velika Kladuša spram Zagrebu, i Velika Kladuša svakako ne može upravljati Zabrebom. Jednostavno ta je logika bila. Ali vjera nadilazi zemaljske kategorije. I tu je naša kušnja gdje trebamo biti provjereni i čvrsti.

Međutim, kad smo nevjerni, eh tada dolazi kazna Božja. Kao što je današnji Egipat bio prvo kažnjen, kao i Sirija, zbog arijevske hereze koja se uvukla među njih u velikoj mjeri. Slično i na sjeveru Afrike. I slično u Carigradu kad nisu htjeli biti sa Rimom, pa postali su leđa pod jarmom turbana. Slično cijeli naš Balkan.

Kao što je danas cijeli Zapad (prvenstveno) kažnjen jer je odbacio vjeru; prvenstveno jer su uzurpatori došli na Svetu Stolici i počeli govoriti o "vjerskoj slobodi" za Islam i sl. Te počeli stavljati minarete u crkve, dovoditi hodže da pjevaju šure čak i u katedralama, itd.

Dao Bog da se svi poput Davida koji spozna svoj grijeh pokajemo i da Bog pohodi svoju Crkvu.

Obaveznost redovitog učiteljstva i aktualni kaos

Papa Pio IX stavlja autoritativno do znanja u svojoj enciklici Quanta Cura (8/12/1864), o glavnim zabludama one epohe, tj. modernog vremena, jedan vrlo važan stav koji mora karakterizirati svakog katolika, nešto što je danas iz više sektora stavljeno u potpuni zaborav:

[Pio IX proglašava dogmu Bezgriješnog Začeća Marijina]

"Ne možemo preći preko drskosti onih koji, ne trpeći principe zdravog nauka, nastoje da se 'može odlukama i dekretima Apostolske Stolice, koji imaju za cilj opće dobro Crkve, i njeno pravo i disciplina, ukoliko se ne dotiču vjerskih dogmi i običaja, negirati pristanak i poslušnost, bez grijeha i bez ikakve povrede katoličke vjere'. Ova pretenzija je tako suprotna katoličkoj dogmi punine autoriteta božanski dana od samog Krista Našeg Gospodina Rimskom Pontifeksu za pasti, upravljati i vladati Crkvom, da nema tko to ne može vidjeti jasno i otvoreno."

Radi se o direktnom udaru na teologiju FSSPX prema kojoj nauk i smjernice nekog pape, ukoliko nisu dogma ili barem svečana definicija nekog vjerskog ili moralnog pojma, nisu obavezne slušati. Vidimo da za njih nije važeći ni dogmatski govor koji se koristi pri proglašenju nekog sveca, makar "svetost" određenih katolika dolazi pod upitnik pred mnoštvom kontraargumenata i nejasnih situacija. Nije važeće ni uvođenje ukidanja smrte kazne u Katekizam, protivno vjekovnom stavu Crkve o tom pitanju, itd.

Doista, mnogi mogu reći dobri katolici, ili barem zabrinuti za trenutnu dramatičnu situaciju u Crkvi, mogu vidjeti da se Bergoglia ne može slušati u premnogim stvarima. U razgovoru sa ne malo mislim dobrih katolika, kad otvoreno kažem pri spontanom razgovoru ukoliko uđemo malo dublje u tu temu, da ne vjerujem daklke da je Bergoglio Papa, čujem ne rijetko odgovor: "ah, i ja isto, ovaj s Papom nema veze".

Ne, nije to rijetko čuti. Jer ljudi vide da se ovog ne može slušati, ne treba nikakve posebne pameti za to.

Međutim, problem nastaje kad dođe pitanje: i što sad?

U FSSPX će ti reći: "jest Papa, ali ne slušaj ga u ovom, tom i tom". Neki dobri i zabrinuti svećenik na kakvoj župi će ti reći: "molim te ne pitaj me o tom". Dok ova ili ona skupina kakvih sedevakantista proglasi raznorazne "pape", što je možda još i nabizarnije i gore.

Postoji problem, vidimo ga... ali mislim da samo Bog može ovo riješiti. Molimo se, činimo pokoru, živimo sveto... i zazivajmo Boga da nam pomogne. Da on oživi suve kosti, On jedini koji to može, kako stoji u proroku Ezekijelu (Ez 37: 11-14):

"On mi reče: "Sine čovječji, ove su kosti sva kuća Izraelova. One govore: 'Kosti su naše posahnule; nada je naša prošla; nema ništa od nas.' Zato prorokuj i kaži im: Ovako veli svemogući Gospodin: 'Evo, ja ću otvoriti grobove vaše i vas, narode moj, izvesti iz grobova i dovesti vas natrag u zemlju Izraelovu. Spoznat ćete, da sam ja Gospodin, kad otvorim grobove vaše, i vas, narode moj, izvedem iz grobova vaših. Učinit ću da dođe u vas duh moj, da oživite, i naselit ću vas opet u vašoj zemlji. Tada ćete spoznati, da sam ja, Gospodin, to rekao i izvršio'", govori Gospodin."

Opasnost sedevakantizma

Sada je došao red da opalimo par dobrih šamara izvjesnim sedevakantistima, jer zaslužuju.

Koje su velike opasnosti sedevakantizma?

1. Lako je praviti grupe, i svaka grupa lako može doći do toga da prihvati nekog svog biskupa za (vrhovni) autoritet. Odatle lako dolazi do velike podjele među sedevakantistima.

2. Još gore: u nekim slučajevima, jer Crkva treba Papu, do izabiranja "Pape".

Sama ta činjenica da praktično nekoliko osoba izabere "Papu" govori o velikom promašaju tog stava ili čina. Promašaju cijelog načina razmišljanja koje je dovelo do izabiranja "novog Pape".

To razmišljanje sastoji se u sljedećem: Crkvi je potreban Papa, i budući da su skoro svi pali u herezu, i oni koji to možda nisu ne žele dati Crkvi Papu, to mi trebamo učiniti. I tako, više puta kroz XX stoljeće dolazilo je do izabiranja nekog "Pape".

Sami taj događaj, čin izabiranja "Pape" od šačice katolika, svojom bizarnošću potvrđuje zabludu onih koji ga izvršavaju. Pravi Papa mora biti univerzalno priznat od Crkve. Ukoliko postoji velika zabuna o tolikim doktrinalnim pitanjima, kao što je to danas, to je nužno prvo riješiti, svečano i javno odbaciti pogrešni nauk, imati sigurni katolički kult, općeprihvaćen i poznat od katolika cijelog svijeta. To bez daljnjeg danas nije slučaj. I onaj koji srlja u tom pravcu, pravi veliku uvredu Bogu i Crkvi. Sreća je da je takvih malo, ali ipak je potrebno razgraničiti taj problem da ne bi u budućnosti bilo takvih pojava više, sa sličnim rezultatima koji ne vode ničem dobru, niti mogu predstavljati ikakvo rješenje, osim povoda ruganju. A ovdje nismo da se rugamo, već da se borimo za Crkvu. Trebaju se ispraviti pogreške u svakom smjeru.

Posvetimo pažnju samo jednom ilustrativnom slučaju: izabranju "Pape Lina II".

Dogodilo se to 29. lipnja 1994, u jednoj kapelici u blizini Hotela Europa u Asizu. Izabran je bio izvjesni Víctor von Pentz, u njegovoj 41. godini. Dugo se ustezao za prihvatiti izabranje, ali ipak ga je prihvatio. Iz Južne Afrike, njemačkog porijekla, studirao je u USA kod FSSPX. Zaređen svećenikom od jednog ukrajinskog biskupa (pretpostavlja se sedevakantnog). Poslije je također izgleda bio zaređen kao biskup. Malo nakon izabranja nastojali su ući u Lateransku Baziliku u Rimu, ali im policija nije dozvolila.

Ono što još treba spomenuti jest da se izabrani odmah distancirao od onih koji su ga izabrali, te je izgleda dao do zvanja dvije godine poslije da otkazuje na svoje "poslanje".

[Lucian Pulvermacher, izabran kao "Pio XIII" u maloj "konklavi" 1998. Umro 2009.]

Osim ovog zaluđenog, ima još kojih dvadesetak i više drugih koji su bili izabirani prošlog stoljeća. Ima svakakvih slučajeva, i jedan švedski povijesničar (ne znam da li je protestant) donosi njihova imena i opise slučajeva.

Ovi žalosni slučajevi su još jedna posljedica nedostatka autoriteta kojeg uočavamo u Crkvi. S jedne strane vidimo svega i svačega kod Franje i njegovih, ali na drugoj strani među sedevakantistima ima ogromnih razmimoilaženja i bizarnih poteza poput navedenog, koliko tragikomičnog toliko i opasnog. Bez daljeg, sedeprivacionisti su lišeni ovog problema. Jer oni očekuju, svakako odbacujući sve zablude Drugog Vatikanskog, obraćenje izabranog na uobičajenoj konklavi. Ne ulazim sada u taj problem.

Ono što želim reći jest da je poskoncilsko rasulo doprinijelo ogromnoj zbunjenosti katolika u svim mogućim smjerovima.

Što možemo jedino tvrditi? Prvo, treba imati na umu riječi Sv. Pavla "Čuvaj poklad vjere!", što se u istom smislu navodi i u Otkrivenju. Ne može se udaljiti ni trun od nepromjenjive katoličke vjere. Ni milimetar.

Trebamo se moliti da imadnemo pravog Papu koji će sigurno i pravovjerno voditi Crkvu kako ne može biti drugačije. Nešto što nam samo Bog može udijeliti. Ne mi, da ne bi možda netko rekao "Ja sam to uradio, ja sam riješio situaciju". Ne, samo Bog ovo može riješiti.

I zato, treba se čuvati skoka u prazno.

Molitva Pape Pija XI za idolopoklonike, Muslimane i Židove. Ne daj se zavesti od današnjih zabluda

Pio XI (1922-39) bio je Papa u periodu između dva svjetska rata. Nekoliko momenata su značajni u njegovom upravljanju Crkvom: ustanovljava svetkovinu Krista Kralja, osuđuje komunizam, liberalizam, fašizam i nacizam (posebno zadnju ideologiju u kojoj osuđuje poganske elemente, s obzirom na prvu upozorava na totalitarne vizije, posebno prisutne u nacizmu), i posebno lažni ekumenizam, kao jednih od ključnih elemenata njegovog pontifikata.

Posebnu pažnju obraćamo sada njegovoj molitvi Posvete ljudskog roda Presvetom Srcu Isusovu. Služiti će nam da kratko označimo neizmjernu razliku između katoličkog pogleda na druge religije, s jedne strane i današnjih zabluda sa druge.

Molitva je kako slijedi, između redova staljam koju sliku. Tekst i razlike su jasni sami po sebi:

Posveta Ljudskog Roda Presvetom Srcu Isusovu (Papa Pio XI)

Preslatki Isuse, Otkupitelju ljudskog roda, pogledaj na nas, ponizno bačeni na tlo pred Tvoj oltarom.

Mi smo Tvoji i Tvoji želimo biti; ali da bi sigurnije bili sjedinili s Tobom, evo svatko od nas se danas slobodno posvećuje Tvom Presvetom Srcu.
Mnogi, doista, nikad te nisu upoznali; i mnogi, prezirući Tvoje zapovijedi,
su te odbacili.

Smiluj se svima njima, milosrdni Isuse, i privuci ih Tvom Presvetom Srcu.

Ti budi kralj, o Gospodine, ne samo vjernika koji nisu nikad otišli od Tebe, nego i od rasipne djece koja su Te napustila, da se brzo vrate u kuću svoga Oca, da ne bi umrli od bijede i gladi.

[Zajednička molitva sa luteranima i drugima nije samo Franjina praksa.]

Budi Ti Kralj onih koji su zavedeni pogrešnim mišljenjima, ili koje razdor drži daleko i zovi ih natrag u luku istine i jedinstva vjere, tako da uskoro mognu biti samo jedno stado i jedan pastir.

Ti budi Kralj svih onih koji i danas borave u tami idolopoklonstva ili Islama, i ne odbaci dovesti ih u svjetlo Tvog kraljevstva.

Gledaj, napokon, očima sažaljenja na djecu tog roda, koji je tako dugo vremena bio Tvoj izabrani narod; i neka se Tvoja Krv, koja im je nekoć bila prizivana u osvetu, sada spusti na njih u kupci čišćenja otkupljenja i vječnog života.

[Sekretarica izraelskog predsjednika ne želi pozdraviti čovjeka koji nosi križ; Franjo prikriva križ i nakloni se pred njom. Međutim, ima možda i još gorih situacija, i svakako ne samo Franjinih.]

Podari, Gospodine, Tvojoj Crkvi, sigurnost slobode i imunitet od zla; udijeli mir i red svim narodima, i učini da zemlja odzvanja od pola do pola jednim vapajem: Hvalite Božansko Srce koje nam je donijelo spasenje: neka mu je slava i čast uvijeke.

Amen

Biskup Oporta nije ispravno opovrgao svoje riječi

Nadopuna: sada sam pročitao da navodno one portugalske novine donose ispravku biskupovih riječi. Jer, kažu, nisu ga dobro citirali nego su donijeli riječi jednog drugog "teologa" koji je poznat po njegovim herezama. Tri dana mu je prvo trebalo da ispravi one riječi, i to nakon protesta prvenstveno laika? A onda sada dolazi ovo, ali gdje je opet rekao da "se ne treba prvenstveno osvrtati na 'tjelesno djevičanstvo' Marijino, već prvenstveno duhovno, i da on priznaje vjeru Crkve u tjelesno djevičanstvo također. Ali duhovno je totalno vezano za tjelesno i ne smije se razdvajati.
Jučer smo komentirali vijest o nedostojnom biskupu Oporta, Manuel Linda, o njegovom vrijeđanju Vazda Djevice:

"Marija je samo djevica u teloškom smislu... nikad se ne trebamo osvrnuti na tjelesno djevičanstvo Djevice Marije". Još, "Isus nije sin jedne djevice. Bio je začet od Marije i Josipa kao bilo koja druga osoba i jest doista čovjek. Djevičanstvo se pripisuje Mariji kao metafora za pokazati da je Isus bio jedna vrlo specijalna osoba... nije rođen u Betlehemu...

Nakon tri dana ovaj gad se navodno ispriča, i kaže da "on vjeruje vjerom Crkve u djevičanstvo Marijino".

Opet moramo stati malo ovdje.

1. Pretpostavlja se da je on imao tu vjeru i prije njegovog intervjua. I to ga je dovelo do onih riječi.

2. Ispravka je nekoreknta. On je rekao da ne trebamo gledati na Gospu kao "tjelesnu djevicu". Tj, za njeno Djevičanstvo to nije nužno. Prema tome, ispravka bi trebala glasiti: "da ja TAKOĐER vjerujem u vječno tjelesno djevičanstvo Gospino". Ono što je napao, treba da ispravi.

3. Digla se buka u Portugalu. Ali među kojima? Među svećenicima, biskupima? Ili možda laicima? Koliko vidim i koliko sam čuo, upravo neki laici su javno zatražili od BK Portugala da ga opomenu i zatraže od njega ispravku.

4. Ponovno posvetimo pažnju koncilskom dokumentu Lumen Gentium i onome što kaže u t. 57: "...koji njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio, nego posvetio." Ne samo da se radi o lukavim riječima, već jednostavno neispravnim. Jer Gospa je već bila posvećena, od samog svog Bezgrješnog Začeća. I upravo zbog toga, jer je bila posvećena od samog svog početka, ona je bila Majka Božja po vječnoj odredbi Božjoj.

5. Gad Linda, unatoč "ispravci", trebao bi biti poslan nogom u guzicu van. Zašto ostaje "unutra"? Nekad bi heretici odlazili napolje, a danas ostaju. Da truju još više.

Ne vjerujte im.

Najgori napad na Božić je "iznutra"

Nadopuna: sada sam pročitao da navodno one portugalske novine donose ispravku biskupovih riječi. Jer, kažu, nisu ga dobro citirali nego su donijeli riječi jednog drugog "teologa" koji je poznat po njegovim herezama. Tri dana mu je prvo trebalo da ispravi one riječi, i to nakon protesta prvenstveno laika? A onda sada dolazi ovo, ali gdje je opet rekao da "se ne treba prvenstveno osvrtati na 'tjelesno djevičanstvo' Marijino, već prvenstveno duhovno, i da on priznaje vjeru Crkve u tjelesno djevičanstvo također. Ali duhovno je totalno vezano za tjelesno i ne smije se razdvajati.
Bilo je mnogih napada ovog Božića na sve što predstavlja kršćanstvo. Napr., jedan plastični oblik takvih napada bili su divljački, đavolski nasrtaji protiv jaslica u mnogim mjestima. Pretpostavlja se od ruke bilo muhamedovaca, bilo antifa. Napr, u Ilfordu, VB, lik Djeteta Isusa osvanuo je sa odsječenom glavom.

Ne ćemo stoga prelistati tolike i tolike napade na Isusa Krista, o čemu se radi, izvršene nekršćanskom rukom. Uvijek su na to bili spremni, pa i sada, makar se intenzitet ovog sotonizma znatno povečava zadnjih godina.

Osvrnuti ćemo se s druge strane na najbolnije moguće napade, izvršene prividno iz redova Crkve. Osvrnuti ćemo se na njih, i povezati ih.

Dva dana prije Božića, Biskup Oporta, Manuel Linda, u portugalskom listu Observador daje izjavu o djevičanstvu Gospinom. On posuđuje svoj jezik Sotoni, i ovako je govorio:

"Marija je samo djevica u teloškom smislu... nikad se ne trebamo osvrnuti na tjelesno djevičanstvo Djevice Marije". Još, "Isus nije sin jedne djevice. Bio je začet od Marije i Josipa kao bilo koja druga osoba i jest doista čovjek. Djevičanstvo se pripisuje Mariji kao metafora za pokazati da je Isus bio jedna vrlo specijalna osoba... nije rođen u Betlehemu..."

Znate li koliko je ovdje bljuvotina? Ali idemo redom. Podsjetimo na dogmu o Vječnom Djevičanstvu Marijinom (Majke Božje, već definirano u Efezu dva stoljeća prije) Letranskog Sabora 649:

"Ako netko, suprotno Svetim Ocima, ne ispovijeda da je Bezgriješna Marija doista i istinski Majka Božja i uvijek Djevica, ukoliko je začela onog koji je jedini i istinski Bog - rođena Riječ od Boga Oca prije svih vjekova - u ovim zadnjim vremenima, bez ljudskog sjemena i rođenog bez povrede njenog djevičanstva, koje je ostalo netaknuto nakon njegova rođenja, bio proklet."

A tko pljuje na Gospu? Sotona. I hereze su njegov jezik. On je otac hereza i krivovjerja.

No, što ima još ovdje, na što ovo dalje cilja? Ovdje se povlače još druge dvije hereze, Nestorijanaca i Arijevaca. Nestor, Carigradski Patrijarh, govorio je da su u Isusu dvije osobe, jedna ljudska, jedna Božja. Prema tome, Gospa bi bila samo majka Isusa čovjeka, a ne Majka Božja. I bio je osuđen na Koncilu u Efezu kao Juda, i svrgnut i protjeran. Jer Gospa je Majka onog koji je Bog.

Kad bi Isus bio sin - užasno je to i ponoviti - muža i žene, onda bi imao ljudsku osobu, kojoj bi se na neki način pridružila Druga Božanska Osoba. To bi bilo nestorijasntvo.

Ali bilo bi i još gore, ako možemo tako reći. Isus bi bio samo stvorenje, koje bi se uzdizalo do svjesti o Bogu; najveći od ljudi, od svih stvorenja, ali samo čovjek, makar "pobožanstven". Što je praktično arijevstvo.

Sad, podigla se buka u Portugalu, i ovaj mazlum (Linda) ispravlja svoje riječi i kaže da "on vjeruje vjerom Crkve u djevičanstvo Marijino". Makar ne kaže koja je to vjera: da podrazumjeva tjelesno djevičanstvo nerazdvojivo od djevičanstva Gospina. Jer, kad Gospa ne bi bila tjelesno djevica, prije, u porodu i poslije poroda, ne bi bila ni Gospa. Vječna Djevica podrazumjeva sve to, kao što potcrtava dogmatska definicija Lateranskog sabora.

Da ima pravde, ovo bi đubre izletilo iz Crkve dobre godine, i na kraju bi ga se primilo da umre u Crkvi ali bez ikakvog dostojanstva.

Ali ovakvim ništa se ne događa. Jer, to je Franjin tip. On je već prije spremno izašao u prihvaćanje Amoris Laetitia, ponovno oženjenih bez ikakvih problema; već se izjavljivao protiv Tradicionalne Mise, čudeći se da to još ikoga može privući.

No, ostavimo Lindu, dosta nam ga je. Odakle njemu ovu? Ta, sam predstavnik "pravovjernosti", opet Kardinal Müller, o tome je pisao u vrijeme kad je postao biskupom, i nije opovrgao. Za njega nije bilo bitno da li je Gospa bila tjelesno djevica, tj ovaj nauk (o djevičanstvu Marijinom) "ne ide toliko sa specifičnim fiziološkim osobinama prirodnog procesa rođenja (napr. da rodni kanal nije bio otvoren, himen prekinut, ili odsustvo porođajnih bolova), nego sa ozdravljajućim i spasilačkim utjecajem milosti Spasitelja na ljudsku narav". Takvi tipovi su na takvim položajima. (Međutim, pazi!: još je Drugi Vatikanski, vrlo lukavo, odškrinuo vrata po tom pitanju. Lumen Gentium navodi (t. 57) "...koji njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio, nego posvetio." Vrlo lukave riječi, koje daju povod mnogo čemu. Rahner, Ratzingerov mentor, otvoreno je dovodio u pitanje Gospino djevičanstvo, dok je liberacionst Boff gledao na to kao "metaforu".

I tako, prije nekoliko dana, eto ti i Franje. Kaže da je Gospa "postala svetom" kroz svoj život. To direktno niječe dogmu o Bezgrješnom Začeću, prema kojem je, i prema Tradiciji od samog početka, Gospa presveta već od svog začeća.

Sva je ta banda tu negdje, i zato ostaju na svojim položajima jer jedan drugog podržavaju.

Od prvog sedevakantnog svećenika, pa do sada

Prvi poznati katolički svećenik koji je javno zanijekao da je Pavao VI (na Svetoj Stolici od 1963 do 78) pravi Papa, bio je meksički svećenik i teolog Joaquín Sáenz y Arriaga. Duhom čvrsto prionutim uz Kristerose, katoličku vojsku običnog puka koja se pobunila protiv pokušaja zatora Katoličke Crkve u Meskiku od strane masonske vlade dvadesetih godina prošlog stoljeća, uvidio je pokušaj zlokobnog ubrizgavanja u Katoličku Crkvu poduzetim kroz i poslije Drugog Vatikanskog Sabora.

Dolazi do zaključka da Bog ne može htjeti takvo nametanje prividno iz same Crkve, sve uz dozvolu i htjenje "Pape". Sveta Stolica je zauzeta, dakle, uljezom. Svoje zaključke iznosi u knjigama "Nova montinijeva crkva" (1971), i "Sede Vacante: Pavao VI nije legitimni Papa (1973). Također je započeo inicijative organiziranja otpora katolika koji su htjeli očuvati Tradiciju i pravovjerje, odbacujući strani nauk Drugog Vatikanskog.

Aktivnosti zbog kojih je bio izopćen od meksičkog Kardinala Mirande. Tom prilikom jedan njegov suradnik, Vlč  Moisés Carmona (kasnije zaređen biskup bez dopuštenja Pavla VI), izjavljuje: "Izopćili su Vas zbog vjernosti Kristu, njegovom nauku, njegovoj Crkvi. Blaženo izopćenje! Ako je zbog toga, neka dođu na mene sva izopćenja".

[Poljski svećenik Raphael Trytek, napustio Bratovštinu Sv. Pija X 2006, prihvaćajući sedevakantnu poziciju. Zbog ovakvih slučajeva stranice i blogovi Bratovštine vrlo su nepopustljivi prema komentarima katolika koji ne priznaju njihovu poziciju. Dolje, krizma u kapelici u Krakovu gdje administrira sakramente.]

Tri dana prije smrti 1976, Vlč. Sáenz y Arriaga piše u svom zadnjem testamentu: "Moj život i sve moje najdraže žrtvujem za Krista, za njegovu Crkvu, za Papinstvo", i nadodaje: "Neka zadnji povik moje duše bude onaj Meksičkih mučenika - Živio Krist Kralj! Živjela Gospa Guadalupanska!"

Tako je počeo otpor katolika koji nisu htjeli prihvatiti nekatoličko nametanje Drugog Vatikanskog. Često nazivano "sedevakantizam", od "Sede Vacante", Prazna Stolica. Tada je počeo jedan svećenik koji nije mogao prihvatiti laž i radije je htio podnijeti prezir i "izopćenje" nego nazvati bijelim ono što je crno.

Danas ovaj otpor uzima sve više maha, posebno u USA, Meskiku u obje Amerike, kao i u Evropi i drugim djelovima svijeta. Mislim da ima kojih pedeset sedevakantnih biskupa, uz bogoslovije, crkve i kapelice izgrađene sve nanovo od katoličkih istomišljenika. Ima ih čujem i u Rusiji; u vrijeme SSSR biskupska ređenja bila su tajna zbog sigurnosti. Neki od svećenika i možda biskupa te linije (katolici) su oni koji ne prihvaćaju moderna zastranjenja.

U ovom razmišljanju bitno je ovo: nisu mogli sve uništiti, niti slomiti ruku svakome. Uvijek će biti onih koji će sve podnijeti za ostati vjerni istoj nepromjenjivoj katoličkoj vjeri od uvijek. Ta nepromjenjiva vjera mora ostati na licu zemlje dok se Krist ponovno ne vrati.

Sveti Toma Akvinski i inmigracija

Problem inmigracije nije nov. Budući je postojao od davnine, Sv. Toma je posvetio pažnju ovom pitanju i obradio ga u svom glavnom djelu Suma Teologije (Ia.-IIae., q. 105, a. 3). Zasniva se na Svetom Pismu i Aristotelovoj logici primjenjenoj u klasičnom vremenu u cilju održavanja općeg dobra. Akvinac jasno određuje granice i način primanja ili odbijanja stranaca. Citiramo glavne tekstove:

"Jedno društvo može imati dvije vrste odnosa sa strancima: mira i nepodnošenja. U oba slučaja su razborita načela Zakona."

Tj., pridošlica ili inmigrant, sam po sebi, nije automatski "dobar" ili "prihvatljiv". Treba se razlikovati:

"U vrijeme mira, Židovi su imali tri moguće relacije sa strancima. U prvom slučaju, kada bi ovi prolazili kroz njihovu zemlju. Također kad bi dolazili za nastaniti se kao stranci. U oba slučaja zakonske odredbe imaju milosrdan karakter, jer se kaže u Izlasku 22: 'Ne maltretiraj stranca', i u 23: 'ne smetaj prolazniku'".

Dakle, pridošlice kroz određeno vrijeme, kao i prozalnici, pod uvjetom da su ispravne nakane i da dolaze ne želeći niti planirajući nikakvo zlo, trebaju biti čovječno prihvaćeni i tretirani. Prema tome, pretpostalja se "pravo primanja". Opće dobro, cjelovitost i identitet zemlje i naroda koji prima pridošlice mora biti osigurano. Idući slučaj, kad se pridošlica želi stalno nastaniti u novom narodu, zahtijevi su snažniji:

"Treći slučaj se davao kad bi neki stranci htjeli uključiti se potpuno u hebrejsku naciju i prihvatiti njihovu religiju. Sa ovim osobama su se primjenjivale izvjesne formalnosti, i njihovo primanje kao građana nije bilo trenutačno. Na isti način, kako je rekao Filozof u III Polit., u nekim nacijama se rezerviralo pravo na građanstvo onima čiji bi već djedovi ili pradjedovi bili pridošlice u svoje vrijeme."

Sveti Toma opravdavava ovakav postupak, jer:

"Što je razumljivo, zbog mnogih protivnosti i neprilika koje može prouzročiti rano učešće stranaca u administraciji javnih pitanja; doista, prije nego se u njima učvrsti želja za općim dobrom, mogu započeti nešto što bi išlo protiv naroda".

Tj., uklopiti se u novo društvo ili narod, nije automatski proces koji bi se odigrao sam po sebi. Doći u novu zemlju pretpostavlja asimilirati mnoge običaje i način rada, ponašanja i djelovanja, nije to "tek tako". Kad nedostaje ta potrebna prilagodba, nužno dolazi su sukoba i loših odluka koje proizvode loše efekte čak i u slučajevima kad se takve ne donosile sa zlom nakanom: jednostavno pridošlica još nije sposobna doprinijeti općem dobru nove zajednice.

S druge strane, sve pridošlice, s obzirom na svoje porijeklo, imaju veću ili manju sklonost prema domaćem življu. Drugim riječima, svi nisu jednaci niti se isto ponašaju niti isto doprinose društvu koje ih prima. Neki doprinose, a neki "odnose", odnosno: na štetu su. Takvi se ne trebaju prihvatiti radi održanja općeg dobra. Sveti Toma navodi Izraelu bliže i dalje nacije, i opravdanost razlike ophođenja prema jednima i drugima:

"Zbog toga, prema Zakonu, neke nacije koje bi imale izvjesnu bliskost prema Židovima, kao Egipćani, među kojima su se bili rodili i stasali; ili idumejci, koji su bili potomci Ezava, Jakovljevog brata, bili bi primljeni u zajednicu u trećoj generaciji. Drugi, nasuprot - poput - Amonaca ili Moabaca -, koji su pokazali neprijateljstvo prema Židovima, nikad ne bi bili primljeni kao članovi naroda; i Amalečani, koji su se najviše oprijeli Izraelu i nisu imali s njima nikakvu srodnost, trebali su biti tretirani kao neprijatelji."

[Atentat u Strasburgu, na Božićnom trgu. Pitamo se do kada ovako? Zašto je “istina” da je inmigracija “potrebna”? Zašto to ne kažu ovim ljudima koji su poginuli, njihovim obiteljima? Ovo nama nije potrebno.]

Svakako, mogu postojati izuzeci, ali radi se samo o provjerenim izuzecima koji ni u kojem slučaju čine pravilo:

"Ipak, kao izuzetak, jedan idividuo bi mogao, na osnovu kojeg kreposnog čina, biti primljen u zajednicu kao što čitamo o knjizi o Juditi 14, 6 da je Akior, vođa Amonovih sinova, 'bio primljen u Izraelski narod, on i njegovo nasljedstvo'. Isto se dogodilo moapkinji Rut, koja je bila 'žena velike kreposti'."

Ovo upozorenje vidimo danas odraženo u nelagodovnju tolikih evropljana, amerikanaca ili kanađana spram inmigrantskim pokretima određenih ljudskih i religioznih skupina. Uvijet primanja određenih skupina ljudi ovisi o povijesno dokazanoj sposobnosti određenih skupina za prihvaćanje, integraciju i poštovanje zakona i običaja zemalja u koje dolaze. Bez toga, inmigracija je kaos i bolno razaranje koje možemo posvjedočiti iz dana u dan.

Možemo samo reći, nakon ovih tekstova i upozorenja Svetog Tome - ne rasiste, ne ksenofoba, već velikog sveca i filozofa -, da je upravo njegova mudrost ta koja može dati svjetla današnjoj problematici kojoj smo svjedoci; a ne imbeciloidna slaba misao zasnovana na osjećajnosti kojom se karakterizira naše postmoderno vrijeme.

Tekstovi Svetog Tome preuzeti iz članka Johna Horvata, direktora Sjevernoameričkog Društva za Odbranu Tradicije, Obitelji i Vlasništva (TFP).