Kratko i bitno o Bergogliovoj Traditionis Custodes

 Susljedni koncilac, antipapa Bergoglio dokida Benediktov Summorum Pontificum kojim je bila dozvoljena Tradicionalna Misa u koncilskim biskupijama (nazovimo ih tako). Uz mnogo gore postavke. Sve ostavlja na lokalnog biskupa, uz mnoga ograničenja.

Zašto? Bergoglio mrzi Tradiciju. Summorum Pontificum omogućio je mnogima upoznati Tradiciju i razbojništvo koje se odigralo Drugim Vatikanskim. Onda su mnogi počeli otvarati oči.

Koncilci ne žele to, i došao je momenat.

Ali uzalud. Bog je dopustio neko vrijeme da katolici mognu upoznati nešto Tradicije koja im je bila oduzeta, i sad ponovno dolazi vrijeme zastora.

Međutim razbojnik Bergoglio i njegovi lopovi i sljedbenici se varaju. Ovaj potez podržati će Bratovštinu Sv. Pija X, i također i dosta sedevakantiste.

Evo koji je rezultat sedevakantista samo u Americi, i to nakon ranih devedesetih godina prošlog stoljeća kad su počeli sa par svećenika tako reći. Samo govorimo o jednoj sedevakantnoj skupini, Marije Kraljice Bezgrješne. Od onda: 50 kapela u 32 federalne jedine u USA, sa 9 produžetaka u evropskim zemljama, 6 osnovnih škola, jedno srednjoškolno sjemenište, jedna bogoslovija i 6 samostana časnih sestara.

Razbojnici, ne možete zabraniti Kalvariju. Bog će pobijediti, i Ostatak ne će nikad nestati.

Zamka Benediktove tradicionalne mise

Benedikt XVI je dopustio 2007. svećenicima slaviti Tradicionalnu Misu. Nešto zbog čega su toliki "naprednjaci" napola poludili, uz obilno lučenje sline preko zubi i zakrvljenje očiju.

Onda, mnogi sigurno poželješe pokucati na vrata: "Ma stani malo, jesi li pri sebi? Zar hoćeš za Veliki Petak moliti da Židovi prihvate Krista? Jel to doista hoćeš? Jel baš tako?"

Bilo zbog tog (potencijalnog) kucanja, bilo zbog same Benediktove dosjetke i programiranja ako "kucanja" uopće nije ni bilo, iduće godine dolazi nadopuna odredbe: Mijenja se molitva za Židove za Veliki Petak.

Treba napomenuti da već Ivan XXIII mijenja tu molitvu, izbacujući iz nje pridjev "perfidni" (tvrdokorni) - perfidis Judaeis - ostavljajući samo "Oremos et pro Iudaeis". "Perfidni" nije pogrdan naziv. Etimologija te riječi znači (per+fide) "onaj koji ne odgovara vjerom koju bi trebao imati", jer su Židovi bili prvi koji su trebali vjerovati u Isusa Krista, i imali su sve uvjete za to. Predkoncilska molitva (u kojoj Ivan XXIII dokida riječ "perfidni") jest ova:

"Oremos et pro perfidis Iudaeis: ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum: ut et ipsi agnoscant Jesus Christum Dominum nostrum.
Oremus.
Flectamus genua.
Levate.
Omnipotens sempiterne Deus, qui etiam Iudaeos a tus misericordia non repellis: exaudi preces nostras, quas pro illius populi obcaecatione deferimus: ut, agnita veritatis tuae luce, quae Christus est, a suis tenebris eruantur. Per eumdem Dominum nostrum.
Amen."

Što znači:

"Molimo također za perfidne Židove: da im Gospodin Bog Naš skine veo sa njihovih srca, da i oni također priznaju Našeg Gospodina Isusa Krista.
Pomolimo se.
Kleknimo.
Ustanimo.
Svemogući i vječni Bože, koji u svom milosrđu ne odbacuješ perfidne Židove: čuj naše molitve koje ti upravljamo za tvrdokornost onog naroda; da, priznajući svjetlo tvoje istine, koja je Krist, budu izbavljeni iz svojih tmina. Po istom Gospodinu.
Amen."
(Usput: nema većeg milosrđa prema Židovima od izraženog ovom molitvom.)

Već promjenjenu molitvu Ivana XXIII Benedikt XVI mijenja u:

"Oremus et pro Iudaeis: Ut Deus et Dominus noster illuminet corda eorum, ut agnoscant Iesum Christum salvatorem omnium hominum.
Oremus.
Flectamus genua.
Levate.
Omnipotens sempiterne Deus, qui vis ut omnes homines salvi fiant et ad agnitionem veritatis veniant, concede propitius, ut plenitudine gentium in Ecclesiam Tuam intrante omnis Israel salvus fiat. Per Christum Dominum nostrum. Amen"."

Što znači:

"Molimo se također za Židove da im Naš Gospodin i Bog obasja srca, da prepoznaju Isusa Krista spasitelja svih ljudi.
Pomolimo se.
Kleknimo.
Ustanimo.
Svemogući i vječni Boće, koji hoćeš da se svi ljudi spase i postignu spoznanje istine koja proizlazi iz Tebe, dopusti po tvojoj dobroti da punina naroda uđe u tvoju Crkvu i cijeli Izrael bude spašen. Po Kristu Gospodinu našem.
Amen."

U pojašnjenju iz 2008. stoji: "formula (molitva) koja će biti čitana na Veliki Petak jest jednostavni poziv za moliti za Židove." Samo poziv? Znači, nije nužno. Jer izgleda ako se i ne odazovu, mogu biti spašeni. O tome je riječ, je li tako?

Dalje, vidimo da je Ivan XXIII dokinuo pridjev "perfidni", ali je još uvijek ostajala potreba obraćenja, "da i oni također priznaju Našeg Gospodina Isusa Krista". "Također" kao i bilo koji drugi narod, čime se označuje da Židovi više nisu izabrani narod, nego je to Crkva, u kojoj i Židovi mogu ući po obraćenju Kristu. Dokida se jednako izraz "da im Gospodin Bog Naš skine veo sa njihovih srca". Jer im taj veo smeta vidjeti Spasitelja.


Jednako nisu htjeli dopustiti molitvu da "budu izbavljeni iz svojih tmina".

Ove stvari, sjećate se, bile su označene na statui Crkva i Sinagoga na Notre Dame.

Zaključak.

Što je onda Tradicionalna Misa Benedikta XVI? Pokušaj da se zbuni tradicionalne katolike i da prihvate "barem nešto", da budu zadovoljni sa "daj što može", kao kad se hoćeš riješiti starih kola pa si zadovoljan i sa manje, samo nek ih odvedu. Pokušaj prikaza da je postkoncilsko i predkoncilsko vrijeme isto te isto, da je vjera ostala ista.

No, braćo, vidimo da nije.

Jednoj dobroj stvari je doprinijela Benediktova Tradicionalna Misa: mnogi su mogli vidjeti što im se ukralo. Te su počeli tražiti skriveno blago, prodajući sve samo da mognu kupiti nađeni biser.

Benediktovo pismo o "Crkvi i seksualnim zlostavljanjima". Nekoliko pitanja

Ima nejasnih stvari u svemu ovome, i malo čudnih. Idemo preko jasnih, što se nimalo nisu svidjele "naprednjačkim" strujama među klerom, vrlo ako ne prisutnim, onda moćnim. Benedikt XVI ispravno ukazuje na prelomni momenat Drugog Vatikanskog Sabora. On ukazuje na period posebno između 1960-80. Pred "seksualnom revolucijom" šesdesetih godina u društvu, iz crkvenih redova - ili njihovih redova - nije se odgovorilo ispravno, već pokušavaujući se prilagoditi novim pristupom tim fenomenima. Napustio se tradicionalni način pristupa seksualnim zastranjenjima, i posljedice su bile kakve smo mogli promatrati.

Navodi par teških slučajeva: "jedan biskup, koji je prije bio rektor bogoslovije, dopustio je da bogoslovi gledaju pornografske filmove s nakanom da postanu otporniji pred ponašanjima suprotnim vjeri".

Ili: "u nekoloko bogoslovija (misli na Njemačku), bile su oformljene homoseksualne grupe koje su djelovale više manje otvoreno, preko čega se značajno promijenila klima koja je prije postojala u bogoslovijama". Također: "zabranjivali su bogoslovima čitati moje knjige", i sl.

Drugim riječima, postojalo je (uglavnom na Zapadu), "službeno" odvajanje od tradicionalnog, pa i konzervativnog (napr. Ratzingerovog) gledanja na stvari.

Da je odstupanje od tradicionalnog morala i življenja vjere inače, uzrok i razlog današnjoj katastrofalnoj situaciji koju možemo konstatirati među katolicima, to na ovom blogu (kao i drugim), tvrdimo od prvog dana. Dapače, to je i jedan od glavnih razloga postojanja ovog bloga: poziv povratku na vječni i nepromjenjivi nauk Crkve. Dakle, po tom pitanju, slažem se sa dijagnozom iz ove perspektive.

Ali ovdje se nameću nekoliko bitnih pitanja.

Zašto sada reagira Benedkikt XVI? Kojeg ovo smisla ima, sada kad nema autoritet? Nije ga slušao napr. kardinal McCarrick kad mu je, prema Viganovom svjedočanstvu nalagao ostaviti nadbiskupiju? Zašto nije izašao na prozor Vatikana, ili stao pred TV i izjavio američkim katolicima da McCarrick više nije njihov nadbiskup?

Govorim ozbiljno, ne šalim se. To se zna koristiti u specijalnim situacijama u politici, u ključnim momentima bitnim za državnost. Primjer: vojni udar u Španjolskoj 1981. Nekoliko vojnih jedinica ulazi u Parlamenat i izjavljuje da je ukinuta parlamentarna demokracija, da vojska mora napraviti red u neautoritativnom nastupanju državnih institucija spram divljanja ETA terorista. Tih je godina ETA ubijala kojih 100 vojnika i časnika godišnje, ali institucije nisu davale odlučan odgovor. Bilo je veliko nezadovoljstvo u vojsci koja je gledala kako se država utapa pred njihovim očima i to nisu htjeli dopustiti.

Tada je Kralj Juan Carlos I došao na TV (video sek. 40) i dao naređenje ostalim jedinicama da stanu pod njegovu poslušnost i zaustave pučiste. Tj.: kad uobičajena sredstva ne vrijede, poseže se za vanrednim. (Usput da kažemo, po svoj prilici puč je bio namješten da bi se postigao izgovor za umanjiti vojne snage, ostatak Francovog režima. No, ovdje samo gledamo na ovu vandrednu proceduru.)

Vraćamo se našem pitanju: zašto sada, nakon šest godina od ostavke? Zašto ne onda, kad je imao vlast u svojim rukama?

Ali imamo dalje još par stvari: pismo počinje tvrdnjom da je Benedikt kontaktirao s kardinalom Parolin, i sa "istim Papom Franjom", koji su implicitno dali dozvolu za objavljivanje pisma.

Dalje, na koncu završava pismo riječima: "Na koncu mojih razmišljanja volio bih zahvaliti se Papi Franji za sve što čini za pokazati nam uvijek svjetlo Božje koje se nije ugasilo, pa ni danas. Hvala Sveti Oče!"

Pazi molim te! U pismu također potvrđuje da je Franjo počeo intervenciju suzbijanja seksulanih zlostavljanja. Dok promiče prohomoseksualni lobby na glavna mjesta!

Neki kažu da pismo nije Benediktovo, već da koriste za prikazati navodno jedinstvo Franje i Benedikta, dok je Benedikt ustvari otet u Vatikanu. To je pozicija onih koji smatraju da je Franjo pravi Papa, ali svrgnut. No, Benedikt je veliki pobornik Drugog Vatikanskog Sabora, "kojeg samo treba pravilno protumačiti". Prema tome, Benedikt ne može biti prava opozicija. Doista, pismo štoviše ide u istom onom pravcu kojim je išao Benedikt uvijek: dokazivanja da je Drugi Vatikanski uklopiv u vječnu tradiciju. I upravo u tome i jest problem: nije! I dok se toga ne riješimo, nikad izlaza braćo moja iz ovog gliba.

Veza između Franje i Benedikta

Vratimo se prvo ponovno u mlađe dane. Barem ja se vratih kad sam razmišljao nakon zadnjeg članka o vezi između Benedikta i Franje, pade mi na pamet ono od Bilog Dugmeta "Ima neka tajna veza":

Tekst je:

Ima neka tajna veza
Za sve ljude zakon krut
Njome čovjek sebe veže
Kada bira sebi put

Sidro koje lađu čuva
Da ne bude buri plijen
Tone skupa sa tom lađom
Jer je ono dio nje

Ima neka tajna veza
Tajna veza za sve nas
Ima neka tajna veza
Tajna veza za sve nas

Jedan komentator pojasni:

Za one koji ne znaju. Muziku za ovu pesmu je komponovao Bregović,muzika je izvanredna. Ovu pesmu je napisao Duško Trifunović, inspirisan od strane jednog dokumentarnog filma koji je snimala televizija Sarajevo,bila je reč o najstarijem zatvorskom čuvaru koji je išao u penziju.Mislim da ga je malo dotakla sudbina tog čoveka koji je proveo ceo svoj radni vek čuvajući zatvor u koji su ulazile ubice,kriminalci,izdajnici,lopovi..Oni su svi ulazili izlazili posle od služenja kazne, samo je on tu ostajao duže od svih njih -> "Sidro koje lađu čuva da ne bude buri plen, tone skupa sa tom lađom jer je ono dio nje."

Svakako da postoji veze između svih nas. Jedna čista, prozirna, jasna i nimalo tajnovita:

Svakog čovjeka je Bog stvorio, svačija duša je izravno Božje djelo. Kod nekih ima još veća: ušli su u smrt Kristovu po krštenju te Duh Sveti prebiva u njima, ako ga ne otjeraju smrtnim grijehom. Zbog toga među članovima Katoličke Crkve postoji "Općinstvo svetih", preko koje zdravlje jednog uda pomaže zdravlju drugog; jednako kao što i trpljenje jednog dijela utječe na sve. Kao što i duše u Čistilištu mole za nas i mi trebamo za njih; kao što i građani Raja bdiju nad nama.

Veza ispjevana od Bebeka, jer je Rock and Roll stil, ima prizvuk nejasnoće, tumornosti i čak neke zebnje, slutnje i lošeg prizvuka: "sidro koje lađu čuva... tone skupa sa tom lađom jer je ono dio nje". Zlokoban prizvuk jer utapljanje se ne sviđa nikom. Nije to čista, pouzdana, kršćanska veza.

Niti veza između Franje i Benedikta nije čista. U zadnjem članku osvrnuli smo se na Benediktov tekst za koji mu nije briga za poreći ga:

"Interpretacija Kršćanstva, katolička i protestantska, obje, svaka na svom putu, su istinite u svom povijesnom trenutku. Istina postaje funkcija vremena. Vjernost istini od prije sastoji se, upravo, u njenom napuštanju i asimilaciji unutar istine koja vrijedi danas".

Govori o odnosu istine i vremena. Čekaj... gdje sam to prije čuo?

Tako je: u prvoj Franjinoj Enciklici, Lumen Fidei. Štoviše, to je Enciklika koju započinje Benedikt, i skoro cijelu je završi, a onda na kraju dovršava Franjo. I na koncu, u točci 57 izlazi sa svojim principom:

"Ne dopustimo da nam se oduzme nada, ne dozvolimo da je banaliziraju sa rješenjima i trenutačnim prijedlozima koji onemogućavaju put, koji 'sijeku' vrijeme, preobražavajući ga u prostor. Vrijeme je uvijek iznad (superiornije) prostora. Prostor kristalizira procese; vrijeme, naprotiv, projekcira prema budućnosti i potiče hodati u nadi (LF 57)".

"Vrijeme je iznad prostora". Znaš što je to? To je najobičnija glupost. Istina, koja je čvrsta i nepromjenjiva, označuje se sa "krutim prostorom". Ali treba biti podešeno vremenu. Ako danas nešto ne može biti prihvaćeno, biti će sutra. Strpljenje, sve ćemo mi to u svoje vrijeme promijeniti! Ono što danas nije, bit će sutra... polako! Smisao je vrlo blizak pojmu "istine u funkciji vremena". I tako u istoj enciklici nalazimo Franjinu misao koja je u skladu i kontinuitetu sa Ratzingerovom.

Poslije, Franjo će u Evangelii Gaudium ponovno nastupiti sa istim principom (br. 222):

"Postoji bipolarna tenzija između punine i limesa (granice). Punina izaziva volju za posjedovanjem svega i limes je zid koji je ispred nas. "Vrijeme", razmatrano u širokom smislu, odnosi se na puninu kao izraz horizonta koji se otvara pred nama, i trenutak je izraz granice koja se živi u omeđenom prostoru. Građani (opaska: je li Franjo Papa koji govori vjernicima, ili neka vrsta Roberspierra?) žive svoju napetost između sprege trenutka i svjetla vremena, većeg horizonta, utopije koja nam otvara budućnost kao zadnji razlog koji nas privlači. Odavde proizlazi prvi princip za napredak u izgradnji jednog naroda: vrijeme je superiornije od prostora".

Tipični modernistički govor. Kaže ti: Gledaj kako sam pametan!... dok govori teške i grube gluposti.

Ali Franček, neki te kužimo, ne muči se. U idućoj točci kaže:

"Dati prioritet vremenu znači zauzeti se više inicijacijom procesa više nego posjedovati prostore".

Dakle, "ne posjeduj prostor", tj. istinu. Istina nije bitna, već "proces". A proces ide od jedne stvarnosti do druge... a ako ta zadnja stvarnost proturječi prethodno postavljenoj istini... zaboravi istinu, prevaziđena je.

Tako ćemo moći doći do novih pastoralnih situacija u kojima istina više ne će biti bitna. Ne muči se.

Da bi se ovo svarilo malo bolje, "superiornost vremena" je praćena još drugim trima principima:

a) jedinstvo je važnije od konflikta; b) realnost je važnija od ideje; c) cjelina je superiornija od dijela.

a) Ako neko i od najviših crkvenih članova baljezga, ne brini se. Preko svega treba prijeći u cilju očuvanja "jedinstva". Svakako i preko istine.

b) Zbog određenih pastoralnih situacija, makar i neregularnih, treba žrtvovati puno toga. Ako treba i Zapovijedi. Amoris Laetitia.

c) Slično kao u a).

Benedikt XVI se razotkriva (ako je još potrebno): Židovi mogu bez Krista

Do te mjere je došlo srozanje vjere u postkoncilskom ozračju da je vijest o zadnjem Ratzingerovom intervjuu u kojem ističe da nije potrebna misija Katoličke Crkve prema Židovima, već samo dijalog, nije prouzročila zemljotrest i masovnu pobunu.

Kako će doći do pobune, kad oni baš tako i misle!? Možda je ovo termometar do koje je mjere došao otpad u onom društvu koje se usuđuje nazvati Katoličkom Crkvom ili njenom hijerarhijom. Ovaj intervjuu znak je otpada njihovih glavnih predstavnika.

Benedikt XVI je rekao ni više ni manje u razgovoru za njemački list "Herder Korrespondenz" (vidi ovdje i ovdje) da Kristova Misija, tj. Misija Crkve vrijedi za sve narode... osim za Židove! Jedino provlači da se sa njima može ući u "dijalog" s obzirom da le za njih Isus iz Nazareta "Sin Božji, Logos".

Time Benedikt XVI izravno niječe Kristovo poslanje Apostolima i Crkvi: "Idite i počavajte sve narode, i krstite ih u ime Oca, i Sina i Duha Svetog..." Niječe sva eksplicitna nastojanja i propovijedanja Apostola prvo Židovima, a onda svima. I kad Židovi ne bi vjerovali, Petar i Pavao bi im to označavali za krivicu. Kao i sam Gospodin prije njih; još više: nazivajući ih djecom đavla.

Do kojeg smo stanja došli da netko tko se predstavljao kao Papa izravno niječe prvo samo Evanđelje, a onda dalje svu Tradiciju Crkve od prvih dana, do ovih naših Velikog Otpada?

Da, u Velikom smo Otpadu, i slijepci vode slijepe.

Ali ćemo posvetiti našem Benediktu par stvarčica. Na biskupskoj sinodi 2009 pojavio se sa ovom mitrom:

Gdje je križ na njoj? Nema ga i nećeš ga naći. To je mitra kojom svečano izjavljuje, kabalističkom zvijezdom od šest krakova, da su Židovi i dalje "Narod Božji". Simbolično nešto vrlo slično onom što je istakao sada, kao i još nekoliko puta prije u člancima i knjigama.

Benedikt je opasniji od Franje. Jer muti; koristi mnogo inteligentiji stil izražavanja i praktično svi vjernici ga prihvaćaju kao nekog "teologa-eminenciju", kad ustvari koristi jezik omamljivača zmija.

Opaska: prije par dana smo čuli od "vatikanskog teologa" Nicole Bux da se treba preispitati ostavka Benedikta XVI. Da bi se stvari možda "sredile" ponovno sa Benediktom, ili otvorio prijelazni period za nekog sličnog? Apsurd. Svi ti drugari su na istom kolosjeku.

Osveta Don Antonija Livi se nastavlja: "Ratzinger nije rješenje za današnje probleme"

Ne znam da li se radi o istom intervjuu od  prije par dana, ali Gloria.tv je izašla sa još jačim tvrđenjima Don Antonija Livi, ovaj put odnoseći se na poskoncilsku krizu u svom opsegu. U istom ovaj bivši član Opusa Dei („bivši“ od prije malo mjeseci, nakon što je potpisao „Correctio filialis Papi Franji; kao da se radi o naredbi donešenoj izvan Opusa) demontira i ne ostaje kratak „mit Ratzingera“ i lažne nade da će biti on taj koji bi spasio aktualnu situaciju. Prelazim na prijevod, ostavljajući kratki komentar na kraju:

Ratzinger nije rješenje današnjih problema

Sve pape od Vatikana II imali su simpatije za neo-modernizam
Govoreći s Gloria.tv, Monsignor Antonio Livi, bivši dekan i profesor na Sveučilištu Rimskog Lateranca, istaknuo je da su sve pape od II. Vatikanskog koncila imali stav uvažavanja prema heretičkom neomodernizmu, uključujući Benedikta XVI, kKoji je priznao da je u osnovi bio slagao s heretičkim teologom Karlom Rahnerom. Kao papa, Benedikt je čak primio anticrkvenog teologa Hansa Künga.

Ratzinger nije rješenje današnjih problema

Na pitanje može li Ratzingerova teologija izvesti (današnju situaciju u Crkvi) iz sadašnje krize, monsinjor Livi odgovara: "apsolutno ne". Livi objašnjava kako je kao teolog Ratzinger pod neo-protestantskim utjecajem i suprotstavljen staroj Scholastičkoj teologiji koja ima racionalni, a ne sentimentalan pristup razumijevanju vjere.

Već Benedikt XVI  je izbjegavao autoritativni nauk

Prema Livi, dokumenti koje je objavio Benedikt XVI  su teologija, a ne dokumenti Magisterija. U tim dokumentima Benedikt XVI  raspravlja s drugim teolozima i manje je zainteresiran za inzistiranje u nauku katoličke vjere i na obrani od zabluda. Nadalje, Livi ističe da je Benedikt XVI proveo mjeseci i mjeseci svog kratkog pontifikata da napiše teološke knjige koje je objavio kao privatni teolog.

Ideologija "modernog čovjeka"

Mons. Livi ističe da je od Ivana XXIII došlo do mišljenja da Crkva mora "prevesti" katoličku dogmu u jezik razumljiv „modernom čovjeku“. Livi to naziva "mitom" i "fantazijom", jer "moderni čovjek" ne postoji, samo mnogi suvremeni ljudi koji su vrlo različiti među sobom. Livi objašnjava da je kategorija "modernog čovjeka" preuzeta iz onoga što propagiranju novine ili mediji . Ali – prema Don Antonio Livi - postoji  mnogo više unutar duše ljudskog bića od onoga što ideologija "modernog čovjeka" želi da vjerujemo.

"Novi Duhovi" su opresivni

Monsinjor Livi ističe da je neo-modernistička pastoralna praksa od Vatikana II često bila nazvana „novim Duhovima“. No, to pretvara pogrešne praktične odluke u nepogrešive doktrine. Stoga, u očima neomodernista, svi koji kritiziraju njihove pogrešno pastoralno djelovanje počinju svetogrđe i moraju biti kažnjeni.

Završni komentar:

Ove oštroumne tvrdnje, u skladu sa katastrofalnom aktualnom situacijom u okviru su nekih – malih, ali postojećih – molbi izvjesnih svećenika ili biskupa za energično i efikasno rješenje aktualne situaciju. Možda najizraženiji element predstavlja molba umirovljenog biskupa Corpus Christi (Teksas), Rene Gracida, valjano izabranim kardinalima (koji su po njemu oni od prije konklave 2013) da izaberu novog Papu (ništa manje nego to).

Ne ću reći šizma, jer onaj koji se odvaja od Franje zahrijevajući katolički nauk ne počinja nikakvu šizmu; govorim o pobuni protiv Bergoglia koja je na pomolu.
On to zbna. I bježati će naprijed. Što će ponovno ubrzati pobunu. 

Može biti da je baš i hoće; u svakom slučaju izgleda neizbježiva.

Teorijska osnova islamske netolerancije

Pogledajmo je na djelu, i čujmo to iz njihovih usta od popularnog saudijskog Šeika Muhammad Salih al-Munajjid (prijevod ispod videa):

Tokom svog nagovora, al-Munajjid je rekao da se "neki (muslimanski) licemjeri" čude kako to da "mi (muslimani) ne dopuštamo njima (zapadnim narodima) graditi crkve, čak i kad oni nama dopuštaju graditi džamije (u njihovim zemljama)". Šeik odgovara da svaki musliman koji tako misli jest "neznalica" i želi izjednačiti ono što je pravo i ono što je pogrešno, Islam i kufr (ne-Islam), jednoboštvo i širk (mnogoboštvo), dajući objema stranama jednaku vrijednost, te žele porediti jedno s drugim, te on pita: "Zašto im mi ne napravimo crkve kao što oni nama prave džamije? Tako bismo mi mogli njima vratiti to za uslugu." Hoćete li se klanjati (pita šeik) nekom drugom osim Alahu? Hoćete li izbrisati razliku između pravog i pogrešnog? Jesu li Zaratustrini vatreni hramovi, Židovske sinagoge, Kršćanske crkve, redovnički samostani te budistički i hinduistički hramovi, jednaki vama Alohovom domu i džamijama? Zar vi to možete porediti? I vi to dvoje izjednačujete? Oh!, nevjerniče, jer je onom kome izjednačuje Islam i kufr (ne-Islam), Alah rekao: "Tko god bude htio drugu religiju osim Islama, ne bio nikad prihvaćen, a na onom svijetu će biti među gubitnicima" (Kuran 3:85). I Poslanik Muhamed je rekao: "Po Onom u čijoj je ruci život Muhamedov (po Alahu), onaj koji od Židova ili Kršćana čuje o meni, ali ne bude htio prihvatiti vjeru u kojoj sam poslan, te umre u tom stanju (nevjere), boraviti će u paklu".

Šeik Muhammad Salih al-Munajjid

Ne može se reći da ovdje nema logike. Doista, ukoliko bi Islam bio prava religija, Šeik bi imao izvjesnog prava. Jer, zašto dopustiti da cirkulira nešto što je loše za društvo? A loše je ako je protivno Islamu, pravoj religiji.

Oni tako misle, i ta logika je u bitnom ispravna. No, postoji i provođenje u djelo te logike, i tu se također vidi koliko je Islam ne od Boga, već od Božjeg protivnika, tj. Đavla.

U prvom redu, Islam nije prava religija, što je vrlo lako dokazati bez ikakvog pozivanja na objavljenu istinu kršćanima, već primjenom samog razuma. Promotriti ćemo stoga samo par točki:

1)      Svakom je jasno da su i čovjek i žena, i žena i čovjek, ljudska bića obdarena istim dostojanstvom. Kako onda može jedan čovjek imati do četiri žene? Može, ukoliko je žena stoka, a ne ljudsko biće. Dalje, ukoliko bi Bog (Bože mi oprosti), bio mržnja i nasilje, Islam bi bio od “Boga”. Ali mi u prirodi i čovjeku vidimo sklad i ljubav; u svojoj savjesti svak može osjetiti da se dobro osjeća kad čini dobro, i loše kad tako ne čini. Bog ne može biti mržnja ni razaranje, laž i varanje. Jer su, dakle, čovjek i žena, žena i čovjek, jednaka u dostojanstvu ljudska bića, utoliko je Islam “nauk” mimo svakog reda, mimo svake ljubavi i dobrote. Islam je u suštini jedna vrst poganske, tjelesne “religije”.

2)      Do te je mjere Islam tjelesan (u lošem smislu), da je njegov “raj” obećanje svakog tjelesnog iživljavanja. Njihove “mučenike” i mudžahadine čekaju u “nebu” sedamdeset urija, djevica… za “užitak”! Njihovi “hrabri” vojnici dobivaju nagradu u “raju” u vidu… seksualnog iživljavanja! I nakon svakog općenja sa bilo kojom djevicom, ova ponovo postaje djevica, tako da i “sutra” (zbilja golem pojam za njihovu “vječnost”) može doprinijeti i i služiti užitku vele nam krasnog i zaslužnog mudžahadina. To je religija? To je bljuvotina. Bljutovitina koja objašnjava zašto islamski teroristi vrlo često koriste pornografske filmove… da bi se pripremili za raj koji ih čeka!

3)      Socijalno gledano: Što je donio Islam svijetu? Mač i pokolj; pljačku i silovanja; strah, trepet i užas. “Majko, turci!”, to su djeca na jugu Italije i na Balkanu naučili od njih. To im je ostalo u sjećanju, to je prenešeno na iduća pokoljenja, ne zaboravilo se ikada! “Ilija, Ilija, Ilija…”, vikala bi majka iz Bosne trčeći za karavanom kojim su odvodili njeno čedo u sepetu na mazgi prema Stambolu. Da bi djetetu ostalo barem ime mu rođeno u sjećanju prije nego li postane okrutni janjičar… Nitko nije zadovoljan od svih onih koji žive u njihovim zemljama. Nigdje nisu zadovoljni. Žive kao bijeda 99% njih do Pakistana, preko Turske i ostalih do Arabije. I ako u posljednjoj ima manje od 99%, žive kao robovi pod prismotrom. Dolaze u druge zemlje i tamo uvijek im je netko kriv, netko ih goni, netko im nešto loše radi. Nigdje nisu zadovoljni jer nemaju ni dobrote, ni zadovoljstva, ni mira u sebi... jer to nije religija od Boga već od Sotone.

4)      Njihovo širenje je preko mača i nasilja. Nitko ih nigdje nije pozvao; sami dolaze ne pitajući, i kuda prođu tu trava ne raste. Kršćanstvo se proširilo krvlju mučenika; Islam krvlju zaklanih. To je Islam: religija pokolja i krvi, mača i zimana, religija prokletstva jer gdje god stupi, kvari dušu ljudima. Podli su, ne možeš im vjerovati, uvijek trebaš čuvati leđa. Koriste laž da postignu svoje gadne ciljeve. Zemlje na kojima su proveli stoljeća cvile pod njima, i nazaduju. Nema napretka nigdje, osim u današnje vrijeme tehnike naftom kupljene. Ne stvaraju, već kupuju. U svojim zemljama govore o pristojnosti i čednosti, dok njihovim vođama nije stid tražiti plave prostitutke za njihove hareme.

5)      Poslanik, “Prorok” Muhamed. Perverzno biće, uzeo djevojčicu Aišu od šest godina za ženu, s kojom nije općio do njene devete godine, i to mu je kao fol uračunato u “krepost”. Razvratna životinja. Upravo zato širom muslimanskog svijeta, gdje su god “radikalniji”, to jest, bliži izvornom Islamu, oponašaju Alahovog Poslanika:

(Haijjah, Jemen. U zelenom, Tahani, 8 godina, sa mužem Mejedom od 27. U pozadini Ghada, 8 godina, sa svojim mužem)

Njegov životopis je povijest suludog napadanja na sve i sva što nije htjelo postati               muslimansko. Podal, strpio bi se dok bi bio u manjini; čim bi njegova sekta ojačala, eto               ga ko vukodlak za vrat, i ne pušta. Da li je povijest vidjela krvoločnijeg plemenskog       vođe, pitanje je. I to je začetnik njihove “religije”.

            Vezano za današnju izbjegličku krizu, sjetimo se da na početku sam Muhamed bio            izbjeglica iz Meke u Medinu. A zašto su ga istjerali iz Meke? Jer im je htio nametnuti      Šariju. Medinjani su ga prihvatili, ali za samo šest godina im je uspio nametnuti svoj      režim (Kako? Nametanjem, progonstvom, istjerivanjem i klanjem.). Treba imati u vidu     da je bio došao u Medinu sa svega sto sljedbenika! Nakon toga koristio je Medina za                     početnu točku osvajanja cijele Arabije. Nakon jedva sto godina od njegove smrti, muslimani su uspjeli postići zauzeti polovicu ondašnjeg civiliziranog svijeta. Ostaci            Rimskog Carstva na Sjevernoj Africi su nestali por njihovim mačem i progonom.       Sjetimo se da je tu bila i kolijevka i biskupija Svetog Augustina, tek dvjesto godina prije    Muhameda.

To je Islam, u par točaka, samo preko opažanja razumom, bez pardona, svakako. Tako kako stupam zemljom i zrak dišem, tako i na Islam gledam. Istom pameću i razmišljanjem, i to je što vidim. Uostalom, kao i svi drugi. Pod uvjetom da smo iskreni, realni, i bez pardona.

Nadodajmo svemu ovome, i par podataka koje nas vjera uči... ukoliko i to hoćemo vidjeti kršćanskim okom i nazorom.

Sv. Pavao piše galaćanima: “Kad bi i anđeo sišao s neba i navijestio vam neko drugo evanđelje različito od onog kojeg sam vam navijestio, bio proklet.” A upravo se to dešava sa Muhamedom i njegovim Kuranom. Navodno, ukazuje se Muhamedu Arkanđeo Gabrijel i govori mu da će mu objaviti zadnju Božju objavu. Dakle, Arkanđeo Gabrijel se bio zabunio kad je Djevici Mariji bio navjestio da će roditi Spasitelja, Boga-Čovjeka Isusa Krista, pa sad taj isti Arkanđeo kao navodno treba ispraviti svoju zabunu. Te ostavlja navještaj Boga koji postaje čovjekom i umire na križu, nevin ne propovijedajući ništa drugo do ljubav i žrtvu, velikodušnost i dobrotu, znanje da Bog toliko ljubi čovjeka da daje svoga Sina za njegovo spasenje. Nudeći čovjeku Milost koja se samo po daru od Boga može primiti. Osavlja dakle sve to Arkanđeo, te preporučuje Muhamedu krvoloku Alahove propise. Isus nije više “Put, Istina i Život”, već sad se treba dati voditi Muhamedovim savjetima, dati upravljati Šarijom umjesto Isusove zapovijedi “ljubite jedni druge kao što sam vas ja ljubio”.

I kad još (neki kršćanski “teolozi”) kažu da je Alah isti Bog kao i kršćana! Alah nije Bog, žalostan ne bio. Alah je đavolska srdžba na od Krista spašene i zato ih i progoni od samog početka Islama. Otkad je Muhameda, od tad je i pregona kršćana s njihove strane.

Tako dakle, sve u svemu, Islam je kriva religija i prva Šeikova hipoteza pada - ostaje bez baze njegova tvrdnja. Ali i cijela njegova logika ima suštinsku različitost sa tradicionalnim kršćanskim stavom. Naime, nedavno smo o tome govorili, tradicionalni katolički nauk ne odobrava slobodu za slijediti bilo koju religiju. Argument smo već iznijeli: ontološki gledano, nema čovjek pravo za slijediti laž. Sloboda se može koristiti ispravno samo za dobro. ALI:

Nitko se ne može, niti smije, natjerati na vjeru. Čovjek ili vjeruje slobodno, svojom voljom bez prisile, ili ne vjeruje nikako; i tu se nema šta nadodavati. Nitko se ne smije na silu krstiti! To je isto tradicionalni kršćanski nauk. Posljedično tome, u kršćanskim sredinama se dopuštalo ispovijedanje drugih religija u korist općeg dobra, u pravom smislu tolerancije: nešto što nije ispravno dopuštalo se u slučaju da nastojanje za njegovim nedopuštanjem ne bi izazvalo veće zlo. Dopuštalo se da se ne bi netko tjerao silom na vjeru. Primjeri su mnogobrojni. Početkom petnaestog stoljeća, Sv. Vincent iz Valencije je obilazio mnoge sinagoge u Španjolskoj održavajući rasprave sa židovima dokazujući da je Isus Mesija. 250.000 židova su se bili obratili na njegove propovijedi (to jest: ne svi). Dakle, imali su sinagoge i puštalo ih se posjećivati i koristiti ih. Istina je da su sefardi sto godina kasnije bili prognani iz Španjolske, mnogi dolazeći i do Bosne (Andrić ih dosta spominje), ali razlog njihovog pregona je bila lihvarska aktivnost, ne vjersko pitanje.

Potpuno je različiti stav muslimana s obzirom na njihovu “toleranciju” prema ne-muslimanima. Njihovo razmišljanje je ovakvo: budući da je Islam istina, ne-muslimani se trebaju silom natjerati biti muslimani, ili ih u protivnom treba pogubiti. Takav stav se odnosi na budiste, hinduiste, i sl. Dok za vjernike “Knjige”, to jest Biblije (misli se na židove i kršćane) vrijedi da trebaju plaćati porez u očekivanju njihovog obraćenja. A i to je sve “ukoliko”, drugim riječima: već kako bude odgovaralo. Na osnovu toga, oni muslimani koji tjeraju druge to postati, su dobri momci, čine ispravno. Još više: to je vrhovno dobro. Jer glavno je biti musliman, a za ostalo ćemo lako. Osama Bin Laden je tvrdio da mučiti izvjesne kršćane, praviti (terorističke) napade na njih, i sl., da je to dobro, jer pomaže drugim njihovim istomišljenicima postati muslimanima. U toj službi je i seksualni džihad, to jest, ponižavanje silovanjem kafirskih žena, dajući im do znanja, njima i svima drugima, da se žena mora podvrgunuti muslimanskom zakonu. To je duboki razlog silovanja djevojčica i žena u zapadnim zemljama od strane “izbjeglica”, a ne tek životinjstvo po kojem bilo koja mrcina (uključujući i ne muslimanske) siluje neku ženu.

Na koncu, upravo ovakvo Šeikovo razmišljanje razlog je i “pritiska” (uključujući i smrtnu kaznu za “prestupnika”) na muslimane koji se usude obratiti se na kršćanstvo. Takvo što se dešava bilo gdje gdje ima imalo veći broj muslimana (makar i u susjedstvu). Navodimo primjer od samo nekoliko dana u samoj Velikoj Britaniji:

Nissar Hussain je britanac od 49 godina, otac šestoro djece, bivši musliman koji se obratio na kršćanstvo. 2008. odlučio je javno govoriti o razlozima svoje odluke u dokumentarnom programu televizije Channel 4. 

Od tada nije prestao primati prijetnje i fizičke nasrtaje na svoju osobu (uvrede i više od toga; spaljivanje automobila, i sl.). Prošlog studenog prijetnje su prešle na veću razinu. Nekoliko osoba ga je čekalo pred njegovim stanom u odluci ga isprebijati najverojatnije do smrti, kako navodi TheTelegraph. Tek brzo priskakanje u pomoć nekolice susjeda mu je spasilo goli život. U vrlo kratkom vremenu, palicama mu je bila slomljena predlakatna kost, koljeni zglob te zadana moždana kontuzija.

(The assault was caught on Mr Hussain's home CCTV and is being reviewed by West Yorkshire Police, who have confirmed they are treating this as a religious hate crime

Mr Hussain went outside at around 5pm to move his car outside Lawcroft House Police Station.He was attacked by two men, who suddenly stopped their car on the other side of the road)

«Ne kajem se zbog svog govora u dokumentarcu», komentira Hussain Daily Mailu, «ovo je veliki problem za sve obraćene u Velikoj Britaniji, ali ne možemo dopustiti da ovo bude Pakistan». Cijela njegova obitelj je pod stalnim prijetnjama od kad se obratio na kršćanstvo 1996. Morali su mjenjanti i četvrt zbog prijetnji ondašnjih muslimanskih susjeda.

Već smo govorili o ovim stvarima, i više nego realnom razlogu zašto Islam ne treba imati slobodu prakticiranja. Tako je bilo do Drugog Vatkanskog Sabora. I onda nekršćanski elementi koji su još od otprilike prije sto godina nastojali sve snažnije prodrijeti u Crkvu i dokučiti ništa drugo do papinu mitru, postići dakle da njima sklon klerik sjedne na Petrovu stolicu, dok u međuvremenu njihovih elemenata bude na pretek u bogoslovijama i teološkim katedrama, na utjecajnim dijecezama; onda ti elementi razgoliše kršćane diljem bijelog svijeta i izložiše ih pogubnosti nezdravog nauka: posta «dijalog» važniji od istine, i pouzdalo se u čovjeka na uštrb Božje milosti.

«Dijalog» i potvrdu za njim šire masonski krugovi, očekujući da će se sve religije zadovoljiti s time i ući u «šablon». Ali oni proturivaju dijalog iz perspektive relativizma, jer mišljenja su da nema apsolutne istine i treba se upustiti u razmjene mišljenja u cilju stvaranja klime suživota. Ali Islam ne želi ni suživot, niti smatra da je ono što vjeruje relativno, već apsolutno, i da je to što oni uče i vrše, da je upravo to istina.

No, ovakva mišljenja prodrla su u Crkvu, bolje reći trovala su kršćanski mentalitet današnjeg čovjeka i ostavile ga bez odbrane. Evropa, cijeli Zapad posebno, ostao je kao siroče bez nauka propovijedanog sa Svete Stolice. Naprotiv, počela se «propovijedati» «razmjena mišljenja» među religijama, navodno sad ćemo preko razgovora preći preko negdašnjih nesuglasica i ratova. Bačeno je ustranu i 1400 godina povijesti, i nauk na ovom polju. 1400 godina bila je Crkva (i ne samo Katolička Crkva) u krivu i ništa nisu razumjeli, a sad ćemo mi to sve lijepo ispraviti. Ono što se desilo bilo je da su otvorili vrata neprijatelju.

Kola su počela ići nizbrdo od Ivana XXIII, kad je počeo promicati «ekumenizam» te jasno istaknuvši otvarajući Koncil da Crkva više neće «progoniti» heretike. Nije Crkva uvijek u povijesti uživala ukazujući na pogrešna učenja heretika, već je branila vjeru kršćana. To je glavni zadatak hijerarhije. «A ti, kad se obratiš, učvrsti vjeru braći», nalaže Gospodin Petru. «Čuvaj poklad vjere», podsjeća Pavao Timoteja, itd. A kako sad to da može biti ne opomenuti heretika i dozvoliti mu još da slobodno propovijeda u Crkvi? To ne može biti. Pavao VI ide još i više tim putem, već smo na to ukazali par puta.

Ali onda dolazi Ivan Pavao drugi i njegov poljubac Kurana 1999.

Bože sačuvaj! I pogledajmo kako sve ovo ide nizbrdo i sve gore i gore. Ivan Pavao II ulazi u džamiju, i to bos. Time ističe da je to «sveto» mjesto:

Onda Benedikt XVI posjećuje Veliku Džamiju u Istambulu, bos, ali ide još i više: moli okrenut Meki.

A onda dolazi Franjo koji premašuje sve na kilometre i kilometre (ali ne zaboravimo da mu je put utran). Kad bi netko navodno u ime Crkve učinio još i 1960., bio bi urnebes. Ali sada prolazi skoro neopaženo. Kažu da ako se stavi jedna žaba u vrelu vodu, odmah iskoči iz nje zbog nagle promjene. No, ako se stavi u mlaku vodu, te ova se postepeno grije, opusti se dok se cijela ne skuha. Tako je i sa sadašnjim katolicima. Mnogi su kao anestezirani stupnjevitim promjenama.

I sad Franjo ulazi u džamiju u Centroafričkoj republici, gdje je oko 80% kršćana i 15% muslimana. Muslimani su nedavno ubili u jednoj četvrti petoro kršćana, te su ih ovi opkolili i ne daju nikome vani osim za najpotrebnije i uz pregled. A Franjo traži da ne bude osvete i da se oprosti, i slično. Zar zločin da ostane nekažnjen? Zar je to pravda? Pustiti neoprošten zločin jest sudjelovati u istom. Ti možeš oprostiti unutar svoje duše; nekad se može oprostiti i cijelim vanskim činom i potezom. Opraštaš dug, uvredu, i ostalo. Ali ako čin ima socijalnu komponentu, on mora biti kažnjen jer bi u protivnom bio povod još većim zločinima, i jer vlast mora brinuti za javni red. «Nema vlast uzalud mača», potcrtava Sv. Pavao, opominjući kršćane da žive kao najprimjerniji građani. Jer vlast mora kazniti zločinca, to joj je jedan od glavnih zadataka.

Ali Franjo trči u džamiju, bos je svakako, stavlja ruku na Kuran, i moli se u pravcu Meke:

On uopće ne djeluje, i vidim da ga ni briga nije, kao poglavar katolika. Nastupa jednostavno kao neki predstavnik «ujedinjenja svjetskih religija» ili nešto slično. Bijedna karikatura Novog Svjetskog Poretka.

Koji me poznaju, zaprešteni su mojim pisanjem s obzirom na Franju. Neki nemaju snage ni da čitaju cijeli članak, kao da ih je strah razmišljati o ovome. Pitaju se da li sam poludio, ali s druge strane vide težinu argumenata, i da sve što se navodi, navodi se na osnovu objavljenog u svjetskom tisku. Ništa nije izmišljeno, i autor razmišlja svojom glavom, slažući komad po komad. Ali kažem ti kolega, neće proći puno vremena, i mnogi, mnogi će ovako razmišljati... jer postoji sila gravitacije. Hoću reći: ovo ide takvom brzinom da ćemo se suočiti sa činjenicama sve većim i većim iz dana u dan.

Svakako, siliti nećemo nikoga na promjenu mišljenja. Nek čitatelj dolazi do zaključaka na osnovu činjenica te izloženih stavova.

Malo koja zgoda predočava ova pitanja, ova ključna pitanja, poput svega onog što se dogidilo sa Magdi Cristiano Allam. Egipćanin, novinar, jedan od najpoznatijih obraćenika na katoličku vjeru sa Islama. Kršten od samog Benedicta XVI na Veliku Subotu u Bazilici Sv. Petra u Rimu, 2008.

Međutim, revoltiran postupcima hijerarhije prema pitanju Islama, odlučuje prije dvije godine napustiti Katoličku Crkvu. Ni najmanje se ne slažem s Magdijevim potezom, ali iznosim ovu činjenicu da bih skrenuo pažnju na razloge koje navodi. Prenosim njegovo pismo, objavljeno u Il Giornale: «Vjerujem u Isusa, kojeg sam ljubio od djetinjstva, čitajući o njemu u Evanđeljima i nalazeći ga živog u mnogim autentičnim svjedocima (kršćanskim klerom, redovnicima  i laicima), preko njihovih djela, ali ja više ne vjerujem u Crkvu. Moje obraćenje na katoličanstvo, preko ruku Benedikta XVI u noći uskrsnog bdjenja, 22 ožujka 2008., smatram danas dokinuto skončanjem njegovog pontifikata.»

Razlozi za ovu odluku, za koju je Allam svjestan da će «raniti mnoge katoličke prijatelje koji će osjetiti gorčinu zbog ovog postupka i na osnovu kojeg će me osuditi, jest 'papolatrija' koja je buknula prema Franji, i koja je učinila da se tako brzo zaboravi Benedikt XVI. Ovo je bila zadnja kap koja je prelila čašu nerazumjenja i sumnji u vezi Crkve.»

“Ono što me je najviše odvojilo od Crkve, jest njen religiozni relativizam i posebno njena legitimacija Islama kao prave religije, Alaha kao pravog Boga, Muhameda kao pravog proroka, Kurana kao sveti tekst, džamija kao mjesta štovanja. To što je Ivan Pavao II došao dotle da poljubi Kuran 14 svibnja 1999, što je Benedikt XVI stavio svoju ruku na Kuran moleći u pravcu Meke unutar Plave Džamije u Istambulu 30. studenog 2006., dok je Franjo počeo svoj pontifikat hvaleći muslimane koji se klanjaju jedinom istinskom i milosrdnom Bogu (citirajući deklaraciju Nostra aetate, VII): sve to sačinjiva autentično samoubliačko ludilo.»

Allam izjavljuje da “sve više uvjeren da će Europa biti podvrgnuta Islamu… ukoliko ne imadne lucidnosti i hrabrosti reći otvoreno da je Islam nesuglasiv sa našom civilizacijom i sa najosnovnijim ljudskim pravima”. Allam ističe jednako biti protivan «globalizaciji, koja vodi bezuvjetnom otvaranju nacionalnih granica u 'ime općeg bratstva'.» Uvjeren je da domaći živalj treba imati priznato pravo i obvezu zaštite vlastite civilizacije i vlastite kulturne baštine». Susljedno tome, izjavljuje biti «suprotan dobrim osjećajima koji vode Crkvu u glavnu zaštitnicu inmigranata, posebno ilegalnih».

Makar i sam bio inmigrant (došao je u Italiju 1972.), Cristiano potcrtava da se prihvaćanje treba vršiti prema određenim pravilima, “i prvo je pravilo da u Italiji trebamo u prvom redu garantizirati dobro italijanima, primjenjujući ispravno Isusov poziv: ‘Ljubi svog bližnjega kao samog sebe’”.

Allam zaključuje da će i dalje “vjerovati u Isusa”, identificirajući se sa kršćanstvom “kao civilizacijom koja više nego ijedna druga približuje čovjeka Bogu koji je htio postati čovjek. Ali pripadnost Katoličkoj Crkvi izgleda mu već «nesuglasno s moralnom obvezom biti u suglasnosti sa samim sobom i sa drugima u ime istine i slobode kojima ne može zatajiti.»

Gdje pogrešno sudi Allam? Suštinski rečeno, njegovi razlozi su u biti sentimentalne prirode, i površni –neispravni - s obzirom na pitanje o papi. Uočava razliku u negdašnjem stavu Crkve prema Islamu, i sadašnjem pravom pravcatom skretanju. Ali pravi teološku grešku identificirajući Franju s papom, samim time što je izabran na konklavi. Već smo to nekoliko puta rekli: to nije dovoljno. Izabrani može biti najveći grešnik na svijetu, ali mora imati katoličku vjeru. Te vjere kod Franje jednostavno nema. Jer naučava stvari suprotne vjeri. Na stotine i stotine je takvih izjava, nastojanja, nakana, izgovorenih riječi, «pouka», imenovanja, i svega ostalog, da je to očito. Debela, debela knjiga bi se mogla napisati o svim njegovim skandaloznim nastupima, tako reći iz dana u dan.

Rekosmo, međutim, da je ovo rasulo počelo još od nastupa Ivana XXIII. Kako to može biti?

Crkva je Mistično Kristovo Tijelo. Sveti Oci su u prvim stoljećima još tumačili da će se ono što se desilo sa Kristovim tijelom na ovom svijetu, desiti i sa Crkvom. Kao što je mali Isus bio progonjen vrlo brzo nakon rođenja te morao bježati u Egipat, tako je i tek rođena Crkva trpjela progonstvo u prvim stoljećima njene opstojnosti. Nakon toga dolazi vrijeme stasanja Isusovog, te javnog djelovanja. To je slika konsolidacije Crkve nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, te dugog perioda kršćanskih imperija. Ali onda treba doći vrijeme Muke Isusove. To predstavlja noć u Crkvenoj povijesti, i Isusova smrt predstavlja prividna smrt Crkve, koja bi izgledala kao da je naoko uništena. Ali nije tako, kao što ni Krist nije bio uništen, jer je Bog. Tako će biti i sa Crkvom, i već izgleda da smo u tim časovima. Prividno Crkva će biti kao uništena, oteta, ali živjeti će po Duhu Svetom u svojim članovima koji će održati nepromjenjenu vjeru. «I kad se ti dani ne bi skratili, svi bi se izgubili».

I još: na Kalvariji nije bilo Petra. Bili su presveta Djevia i Sv. Ivan, sa malo dobrih žena, svi skupa slike Crkve okupljene u teškim časovima oko Gospodina, ali Petra nema na Kalvariji. Raskidaju Tjelo Kristovo bičevima, ali tu nema Petra.

Znači li to da će biti neki malo duži period bez pape, kad će vjernici biti kao ovce bez pastira? (Treba imati u vidu da nakon smriti svakog pape uvijek se otvara jedno vrijeme u kojem je Crkva bez Kristovog Vikara; ali to ne znači da Crkva prestaje biti. To je apsurd. Crkva može biti kratko vrijeme u odnosu na cjelokupnu svoju povijest bez pape. Ali to je moguće samo u kontekstu posljednih vremena.) Misilm da hoće, i da smo u tom vremenu, u vremenu Pasije Crkve.

Krist je uskrsnuo, i Crkva će uskrsnuti. Kako, kada, koliko još dugo ćemo provesti u ovoj malgi? Ne znam, ali znam da će to Bog izvesti, samo on to zna. I stvari koje nas još čekaju odvijaće se munjevitom brzinom.

Situacija u vezi Bergoglia je nepodnošljiva.

(Veliki prijatelj Jorge Bergoglia, argentinski Rabi Sergio Bergman, Ministar Ekologije i Održivog Razvoja u novo izabranoj vladi. Uočiti masonski šestar iznad slike Franje na knjižnici, u centru slike. Slika nije slučajno napravljena. Video na ovoj poveznici. Same riječi Sergija: "kako kaže moj istaknuti rabi Francisco...". Dolje, Bergoglio mu je već pisao prolog za knjigu "Građanska Argentina"; učestvovao sa njim u talmudskoj svečanosti Slomljenih Stakala u katedrali; te pali menorah sa istim.)

Nedavno, Ferrarski Nadbiskup Negri u razgovoru s jednim novinarom «uhvaćen» dok izražava... žarku želju da Franjo što prije umre! 

Ne može ga podnijeti, kaže. Razara Crkvu. Nadodavši svemu tome ovu neshvatljivu političku i socijalnu situaciju cijelog Zapada gled izbjegliče krize i Islama i tolikih drugih stvari... preko noći i kad nitko ne bude očekivao dolaziće rasplet (o nikakvoj sili nije riječ; Bog će dati da podignu glas koji to trebaju)... ali sve po redu.