Vrijeme je prijateljstvo

„Osjećam za tobom tjeskobu, Jonatane, ljubljeni brate moj! Tvoja mi je ljubav bila dragocjenija od ljubavi žena.“ (2 Sam. 1:26)

Ovaj stih koriste perverzno sodomci, da bi opravdali svoju gadost, kao da bi ove riječi bile upućene njima sličnima. No, ne ćemo o njima. Fuj.

Ove riječi su riječi o čistom, velikom i dubokom prijateljstvu koje svatko može imati. Posebno se može njegovati između osoba istog spola, iz povjerljvosti koju predsponira slična psiha, i svako u svoj čistoći; nešto što nažalost danas se mora napomenuti, a ne bi trebalo.

Teorijski može biti i velikog prijateljstva između muškarca i žene koja mu nije supruga, i obrnuto, ali bolje se ne igrati vatrom, i samo pod određenim i sigurnim uvjetima. Znaš, vrag odnio šalu, nikad bolje rečeno.

No, idemo konačno na temu.

 [I muž i žena mogu biti prijatelji]

„Vrijeme je novac“, počeli su govoriti posebno kalvinisti, i preko njih kapitalisti. Što više vremena uložiš u rad, i na što pametniji način, više (prokletih) para. Što sve čovjek ne čini da zaradi malo  više te nesreće? Ali opet idimo na našu temu. Makar bili sad malo bliže, jer ova poredba dobro nam dolazi. Poznato je dakle: potrudi se, i imati ćeš više (materijanih) dobara. A što ćemo sa duhovnim dobrima? Pa i kulturnim, ljudskim?

Prijateljstvo je nešto ogromno, nešto najbolje što možemo imati u životu. Iz čisto ljudske perspektive, a također i iz duhovne. 

I sad dolazi ključna premisa u našem razmišljanju: baš zbog toga što je prijateljstvo nešto najviše što možemo imati u ovom životu, baš zbog toga ga trebamo čuvati i održavati. I mnogo puta će to morati biti na uštrb novca i zarade. Jer, ne može se sve imati u životu. Za novac potrebno je uložiti vrijeme; znamo to od malih dana. Ali prijatelju moj, za prijateljstvo još i više.

 

[Drugovi iz školskih klupa, u suprotnim taborima. G. A. Custer, i njegov zarobljenik, L.J.B. Washington]

I sad dolazim na praktični nivo, koji ti može koristiti. Prijateljstvo se mora njegovati. Što znači da mora imati svoj raspored. Ne možeš održati prijateljstvo ako nemaš raspored vremena za pojedine osobe. Prijatelja moraš viđati periodično, nešto što će ovisiti od specifičnih okolnosti. Ti sam znaš koje su te okolnosti u tvom životu, ali mora postojati periodičnost viđanja i posjećivanja za prijateljstvo. Prijatelj se ne može zaboraviti, ne može ostaviti po strani kao „tu je on uvijek“. Ne, ne mora biti. I ako jest, ali ako ne održavaš kontakt s njim, gubi se puno toga. Gubiš i razgovor kad ti je teško. Gubiš dobar savjet. Gubiš zadovoljstvo onog piva ili kave koje teko lijepo popijete dok ste zajedno, u razgovoru. 

Periodičnost, dakle. Ovisi od blizine prebivališta: nekad može biti tjedno, nekad mjesečno, nekad godišnje... Ali postoji također i pismo (tj. E-mail; danas više nitko ne piše olovkom, nažalost; da samo znaš koliko sam se ja napisao...), telefon, WhatsApp ili Viber, Skype... 

Ali da bi periodičnost bila periodičnost racionalnog bića, a ne stihijska pojava, potreban je raspored. A za raspored potrebna je agenda. Potrebno je zapisati: zvao sam tada i tada toga i toga; vidio sam se sa tim i tim tada i tada; i sve tako.

 

[Moja majka, moja prijateljica]

 

U redu, viđamo se. Ali o čemu ćemo razgovarati? Nemoj o politici s prijateljem, molim te. Ali budući smo nepopravljivi balkanci; moraš malo, ali nek bude samo za zagrijavanje – vrlo brzo treba ići na važnije stvari. A što je to? Pa: žena, djeca, roditelji, posao, teškoće i nade sa svakim od njih i u svakoj stvari. O tim stvarima treba pričati. Malo izazvati – ali da se ne opazi -, pa onda pustiti da ide svojim tokom. S vremenom, s prijateljem možeš kako hoćeš.

Moraš biti sposoban za otkriti bol, i ponuditi utjehu, a da se ne primjeti ni jedno ni drugo.

Trebaš znati čuvati tajne. Nešto vrlo teško na Balkanu, ali trebaš uvoditi novu kulturu u našu zadrtu sredinu. Razgovori s prijateljem trebaju biti kao ispovijed. Ako ti on ne kaže eksplicitno da o nečem ne možeš drugome govoriti, nek ti slučajno ne izleti to preko usta! Tako ćeš s vremenom stvoriti klimu povjerenja.

Bolje je imati manje novca, a više prijateljstva. Ako me poslušaš, bit će ti mnogo bolje sutra.

John Senior, bitni korak za obnovu kršćanske kulture: ugasi TV

John Senior je bio američki sveučilišni profesor klasičnih jezika, obraćenik na katoličku vjeru. Sedamdesetih godina pokreće na državnom Sveučilištu u Kansasu Integralni Program Humanih znanosti. Nije bilo riječ o "humanizmu" Novog Poretka, ili Nove Ere, već o obnovi ljudske podloge za izgraditi solidnu kulturu za obraniti poklad kršćanske civilizacije.

Program (jedna vrst predmeta) je dao neviđene plodove: oko 200 vrlo solidnih obraćenih na katoličku vjeru sa protestantizma ili židovstva, ili sa nominalnog, neprakticiranog katoličanstva. Od tih dvjesto, 31 su postali benediktinski monasi tradicionalne orijentacije.

Na čemu se zasnivao program? Senior je uvidio da moderna kultura udaljava mlade od dubokog razmišljanja. Šesdesetih godina počela je masovna invazija televizije u obiteljske domove, koja će ih uništiti.

Zajedno sa druga dva profesora, Senior je došao do zaključka da moderni studenti više ne čitaju klasične autore, od Homera pa do Renesanse. I, ako bi ih neki čitali, ne bi bili u stanju shvatiti ih. Potrebno je, dakle, bilo uvesti studente u duboki način razmišljanja, za što je bilo potrebno vrijeme i koncentracija. Ali još nešto više od toga: uvjerenje da je istina objektivna i da se je može spoznati.

Studenti su trebali naučiti čitati klasična djela od Grka, Rimljana pa do modernih vremena, uz vježbu pamćenja potrebnih odlomaka, stihova i poema. Razvijao je strogi, logički način razmišljanja ostavljen od Aristotela.

Studente koji bi mu zatražili savjet za odlazak u koji kontemplativni red, bili bi savjetovani otići u tradicionalnu benediktinsku abadiju u Fontgombaultu (središnja Francuska), koja nije prihvaćala liturgijsku reformu Novus Ordo. (Ipak, 1984 ova abadija napušta otpor, da bi konačno uvela misal iz 1962, kao inače FSSPX.) Senior je bio prijatelj Mons. Lefebvrea, Michael Davisa i drugih tradicionalista. Liturgijsku promjenu doživljavao je vrlo bolno, znajući što će proizvesti.

Američke vlasti nisu vidjele dobrim očima ovaj Seniorov uspjeh: zabranili su program uz optužbu za prozelitizam. Može se govoriti o Bogu, ali ne previše ozbiljno. Senior je bio opasan. Umro je 1999.

No, on je dao ključ otpora Novom Svjetskom Poretku: klasična i katolička izobrazba, bez bolešljivih osjećajnosti. Dubok, solidan intelekt i razvoj kreposti kao baza koja pomaže rastu vjere.

Odvaži se i ugasi TV. Umjesto TV navečer, čitaj i komentiraj svojoj djeci neko dobro štivo. Uvedi molitvu u svoj dom. Malo po malo, kao po krivoj ravnini, ali uvijek prema gore.

Bilo jednom ne tako davno: večera, razgovor bez TV, molitva, spavanje

O tebi ovisi da li ćeš predati svoju djeci Sotoni na odgoj, ili ćeš intervenirati hrabro, vjerski, i jednostavno.

Nije tako teško.

Kada je razborito plaćati djeci studij?

Poznato je da u USA postoji problem financiranja studija. Studenti se uglavom zaduže, a poslije kad nađu odgovarajući posao, vraćaju dug sa kamatama. U zadnjoj deceniji zaduženje studenata se udvostručilo; situacija je takva da nakon završenog studija neki će morati plaćati dug kroz cijelih 30 godina. Prema tome, radi se o željeznoj kugli koja se veže za vlastite noge, sve dok robija ne završi. Situacija predstavlja veliki problem u USA, i postaje razlog ljutnje mnogih suočenih s ovom apsurdnom situacijom.

Pogledajmo sada na ovaj problem i s naše perspektive, i iz jednog drugog kuta. Mnogi roditelji ulažu crno iza nokata da im djeca završe ovaj ili onaj studij. U najboljem slučaju, djeca nađu posao... ali gdje? Dosta ih odlazi vani. Neki nađu posao negdje u našim krajevima, nekad i na stotine km daleko. Postavljamo pitanje: da li je to baš neophodno? Koju korist imaju i roditelji i djeca od nečeg takvog? I nema potreba da govorim o promašenim fakultetima, onima s kojima nema zaposlenja. Služe da se mladi viđaju jedni s drugim i da možda cura nađe momka, i obrnuto. Tu im je sva korist, ako je uopće ima.

Možda je naš najveći promašaj kao nacije, kao i tolikih drugih zemalja koje nisu na prvom mjestu iz gospodarske perspektive, u tome što toliko mladog i sposobnog potencijala odlazi vani. Odlaze graditi tuđe države. Često, vrlo često, ne u struci koju su stekli velikim naporom. Na koncu, to znači da sva ona žrtva koju su roditelji, i oni sami, napravili da steknu raznorazna zvanja, na dobar način jest neplodonosna. Ne nama kao narodu. Ne ni samim roditeljima, koji vrlo često ostaju bez blizine svojih najdražih. Ne ni njima samima, koji se potucaju po svijetu od nemila do nedraga, mnogo puta radeći vani ono što kod nas ne žele ni pogledati.

Što smo postigli? Ništa. Ima li kakva prednost od svega ovoga? Nikakva. Oni prvi koji trebaju ovo shvatiti, jesu roditelji. Mladost nema dovoljno iskustva za razlučiti mudro o svom životnom putu. Puste se nositi strujom koja ih okružuje, a roditelji umjesto da ih upozore, još i plaćaju da idu tom istom stihijom.

Radi se o izgubljenih nekoliko vrijednih i značajnih godina života, u skupoj pripremi za posao koji nikad ne će postati realnost; u mnogo slučajeva. I ako ga bude, uglavnom ne vrijedi za naše društvo, nego tko zna gdje. Razlog ovom neredu i šteti jest u materijalističkom poimanju rada. Kako je kod nas? Ako zarađuješ dobro, onda je posao dobar. Bez ikakvog daljnjeg sagledanja od moralnosti samog posla, pa do utjecaja na obitelj i dalje na naciju i općenito na društvo.

Ne možeš željeti imati neki skupocjeni BMW (osim možda ako nisi kakav vidjelac iz Međugorja, kao kad je Ivan još par godina iza rata došao sa jednim takvim glanc BMW  na susret mladih) za ići na posao. Ne možeš željeti imati umivaonik od zlata kao neki arapin. Ne možeš ulagati u obrazovanje više nego što može dati.

Pravilo je slijedeće: trebaju studirati samo vrlo dobri učenici; da kažemo odlikaši. Ostali trebaju biti navikivani na pošteni rad u izvjesnim strukama. To nije sramota, već čast. Trebaju biti poučeni o štednji tako da u određenom momentu mognu početi samostalni rad ili projekt, moguće i u svojoj firmi za koju će biti pripremljeni kroz radno iskustvo. Osim toga, dok budu radili, ne će trošiti na fakultete bez budućnosti, ili sa neodgovarajućom budućnosti. Budućnošću koja nam oduzima ljude, umjesto da nam ih stvara i održava.

Ali zašto posao? Za postati svet. Ne može sve biti samo posao i materijalni probitak. Svaki pojedini treba nastaviti svoj duhovni razvoj. Treba rasti kao osoba, kulturno i duhovno.

Neki se dalje dive izvjesnim osobama koje su otišle vani i postigle velika priznanja. Bez daljneg, napr. Davor Pavuna je veliki i cijenjeni stručnjak (makar o kozmologiji je potpuno promašen - također njegov komentar o Vlč. Sucu je totalno diletantski; i ne idem dalje), ali komu je on služio svojim znanjem? Sigurno je služio i dobrim projektima, ali mrlja je na njegovoj prošlosti biti savjetnik u administraciji Obame, prljavog zločinca. Onda, čemu koristi to znanje? Ako ne da postanemo sveti i preko posla posvećujemo druge, baci ga u smeće.

[Što vrijedi postići cijeli svijet, a izgubiti dušu svoju?]

Kad budeš odlučivao i savjetovao svoje dijete o njegovim studijima i budućnosti, stani na loptu; dobro stani, razmišljaj sabrano i stavi Boga na prvo mjesto. Da li će to što tvoje dijete radi služiti njemu za vječno spasenje? Za biti kreposan vjernik? Za biti na usluzi Domovini (što je također jedna derivacija četvrte Božje Zapovijedi)? Da li će zbog tog posla biti odvojen sutra od tebe, od vas koji bi mu toliko mogli biti na usluzi u svoje vrijeme?

Uzmi za vrlo ozbiljno sva ova pitanja.

Pogubni mentalitet katastrofizma

Šalje mi jedan drugi prijatelj ovo sliku preko društvenih mreža:

Uglavnom, uvijek ista priča, ista kuknjava. Narod smo kome je kuknjava sveta. No, ne znam da li su ljudi svjesni koliko je to pogubno. I koliko nepravedno. Jer, svi možemo provjeriti da život u mnogim zemljama nije nimalo lagan. Preskočimo cijelu Afriku. Mislim da se slažemo u ovom. Osim ako si kralj Benina, kojeg sahranjuju po starom običaju sahranjujući zajedno sa njim šestoricu živih mladića. Pretpostavljam da ti ne želiš jedno takvo "kraljevsko dostojanstvo" da bi mogao živjeti dobro. Jednako svakako da ni bi htio biti bijelac u Južnoj Africi. O ostalim zemljama nije potrebno govoriti, makar bio i crn.

Pođimo do Južne Amerike. Postoji li tamo kakva država čije su prosječne plaće veće nego u Hrvatskoj? Makar ponegdje plaća bila i veća nego u BiH, stopa nasilja je neusporedivo veća. USA? Tamo pretpostavljam da ne želiš živjeti, jer tamo ćeš samo raditi kao konj, ako se to uopće može nazvati radom. Bolje ropstvom.

Ostaje nam dakle "naša" Njemačka, i par država njoj sličnih u Zapadnoj Evropi. Jer tebe samo novac i "sigurnost" interesiraju, zar ne? Ako nemaš ništa protiv 423 džamije koje ima London, i sto šarijskih sudova u istom velegradu.

Sad malo konkretnije: zar ti ne izgleda nelogično da postoje samo tri četiri države u cijelom svijetu u kojima se "fino može zaraditi i živjeti"? Zar može imati smisla da život 97% ljudi na svijetu ne može imati smisla jer "nema para"?

"Nema se kuće", kažu, a ostavljaju roditelje same. Zar se ne može živjeti s njima? Da ih ne nađe netko mrtve nakon dana i tjedana i mjeseci, kad naveliko smrad leša počne prilačiti pažnju susjeda? Ovakvi slučajevi postaju sve učestaliji (nekoliko primjera 1, 2, 3, 4); prisutni su u cijelom modernom svijetu. Jednako beznađe i smrtni, teški, duboki pesimizam koji samo vidi negativno: srpski Bosilegrad, gradić, imao je četiri samoubojstva u petnaest dana. Samo govoriti i misliti na materijalno vodi na koncu do ovakvih situacija. Iskustvo govori da je takav način razmišljanja radikalno pogrešan i poguban.

Nešto izgleda suludo, a ljudi kao da su bez očiju da to vide: djeca se vode u vrtić, roditelji poslije u starački dom; na koncu se kupuje kakvo štene da se ne bi osjećali sami.

Nema se para? Ne, nema se za sve te tvoje potrebe koje si nakupio. Nemoguće je imati toliko novca koliko ti možeš potrošiti.

Nema posla? Vjeruj mi, kad vidim kako rade mnogi, previše su plaćeni za takav posao i još manje za takav elan.

Nije lako, ne treba otkrivati Ameriku, niti točak; već su otkriveni. Ovdje nema raja, ali ima mnogo strana svijeta gdje je mnogo gore, i imaš mnogo razloga za biti zadovoljan.

Izvuci se iz tog negativnog vrtloga koji te vuče na dno.

Podsjećam također na članak:

Pravila modernog života, nametnuta ali asimilirana, a tako protiv šire obitelji

Kako ležerno manipuliranje lošim argumentima razbija brakove

Interesantno. Prije devet mjeseci napisao sam članak kako "nije bitno biti sretan, već svet". Uglavnom htio sam reći da praksa pokazuje da veliki broj supružnika nije dobro izabralo svog bračnog druga... ali to nije problem. I u takvim situacijama se može izaći naprijed ako se dužnost stavi na prvo mjesto. Malo strpljenja i promjena perspektive može promijeniti naličje mnogim naizgled beznadnim situacijama. Usuditi ću se proporučiti članak ponovno za pročitati. Žao mi je tolikih bračnih parova koji se upropaštavaju bez razloga.

Ovog mjeseca napisao sam nešto slično: "Ljubav nije potrebna za brak, već suglasnost projekta". Također iz sličnih razloga preporučujem članak za čitanje. Poenta bi bila: ljubav, kao osjećaj, dolazi i prolazi poput lasta iz dječije pjesme. Ali ono što ostaje mora biti nešto duboko, nešto za što se čovjek i žena opredjele. To se treba graditi posebno prije braka; ako se takvi temelji stave, i ljuvav ne će jenjavati. Lako će se i probuditi. Stavio sam par primjera za tu svrhu.

Jer mi smo sazdani od praha, i puni smo nesavršenosti. Kome je Bog dao nešto duži život, može posvjedočiti koje je "dijete" bio dvadesetih godina, pa čak i tridesetih. Ne zaboravljajući da neke stvari čovjek shvati po prvi put tek iza 50. Kako onda zahtijevati zrelost sa 25 godina? Ta nemaš je ni sa 40. I to je problem? To ne može biti problem, mi konstantno trebamo da rastemo, i naš se karakter i temperament kroz desetljeća može pretrpjeti kakvu takvu promjenu. Stoga, kad se počnu pojavljivati problemi nakon godinu dana braka, ili pet ili deset, ili čak trideset pa i više... sve to spada pod "normalno". Jer nitko nije anđeo od nas... ali ono što moramo bes prestanka činiti jest boriti se do krvi.

Zbog toga, kad netko počne da "čačka" po mnogim ljudskim nesavršenostima koja se kao pravilo života počinju pojavljivati u braku, sasvim je logično da prouzrokuje cijeli niz "kratkih spojeva" koja vode do tragedije.

Upravo to se dogodilo u Škotskoj prije malo dana. Jedan mladi komičar, Daniel Sloss, izazvao je prekid relacija kod više od 4300 osoba dok se 17 parova odlučilo razvesti. Za samo deset dana nakon njegovog programa u kojem se "šalio" stvarima poput ovih: "Da li si ikad pomislio da bi ti život bio lakši kad bi umro tvoj supružnik?... Da li si se vjenčao samo da ne budeš sam?", itd.

[Hvala ti Daniel što sam se razveo zbog tvoje emisije, otvorio si mi oči!]

Kako rekoh, logično je da kod sklapanja brakova, među bračnim parovima općenito, postoje mnoge nesavršenosti. Jednako je logično da nije svaki dan "tepanje" i gukanje golubića na redu vožnje, nego mrzovoljnost, neraspoloženje, "ima slike ali nema tona", i sl.

U takvim situacijama treba stati na loptu, sjetiti se da nisi samo ti i ona, ti i on u braku, već Bog koji pred kojim je rečeno "Da"; on isti kao i prvog dana gleda sa nebesa. I da on zna da to što si ti možda nekad pomislio da bi ti bilo lakše bez nje, bez njega, da je sve to najnormalnija stvar na svijetu. Jer mi smo ljudi takvi: baš tamo gdje je nekad bilo ljubavi, može doći čas - ne daj Bože! - da se malo i "zamrze", ili barem ne podnose.

Tada treba da se odupređ depresiji snagom Nevinog koji je nosio križ na Kalvariju. A tebe, koji si doista kriv, tada čeka jedan mali čas u kojem trebaš izdržati sa svojim križom - neizbježivi zakon života -, kao pravi muškarac i kao prava žena.

Ljubav nije potrebna za brak, već suglasnost projekta

Ljubav je posljedica koračanja istom cestom. Brak je ugovor. Zbog toga je potrebno znati što druga osoba želi, i da li je spremna ići istim putem.

Zaljubljen čovjek ili žena vide ono što žele vidjeti, a ne realnost. Stoga, kad se realnost ukaže u svoj krutosti i šturosti, dolaze problemi kao posljedica razočarenja. Ali utješi se: mislim da barem 80% parova pogriješi u izboru, no to im ne poništava brak. Vrijeme je tada prihvatiti križ i biti svet. Vježbati se u strpljivosti, vjeri, nadi. Vjernik treba tada mnogo da moli za drugu stranu. Ako se tako postupi, skoro uvijek teškoće budu svladane.

No, ljudi upadaju u te probleme jer nisu dobro upućeni o pravoj naravi braka. Upravo je iz masonskih loža došla ideja da je za brak potrebna ljubav. Jer đavo - njihov meštar - zna da je ljubav zanosna i strastvena, kao svaki drugi osjećaj, i mnogo više jer je u stanju ponijeti cijelu osobu "do neba". I, jer je svaki osjećaj prolazan, proći će i ta "ljubav" napravljena na pijesku. Kad prođe ljepota, kad je strast zadovoljena... više ptica nije tako privlačna... znaš, predomislio sam se, bio sam nagal i nisam vidio neke stvari... itd.

I onda će dežurni psiholog na TV reći: "kad nema više ljubavi, nema ni braka, trebaš početi novi život i imati novu priliku". Tako se razara brak i obitelj: upravo to su htjeli. I zbog toga su inzistirali da je ljubav potrebna za brak. Da bi došlo do brodoloma braka.

[Ruth Bader Ginsburg, sudkinja (Židov) Vrhovnog Suda USA: "Brak danas nije što je bio pod općom bračnom legalnom tradicijom. Brak je bio relacija dominantnog muškarca prema podvrgnutoj ženi." Ona i kao ona naučili su žene mrziti i vidjeti neprijatelja u muškarcu. Dok je bila na Vrhovnom Sudu glasovala je za "pravo pobačaja", protiv smrtne kazne i za "homoseksualni brak".]

Nažalost, ovom stanju stvari doprinijela je i promjena Kanonskog Prava iz 1983 (postkoncilski) u vezi sa brakom. Naime, u čl. 1055 $1, navodi se da je prvi finalitet braka "dobro supruga", te nakon toga "prokreacija i odgoj djece". U Kanonskom Pravu iz 1917 (čl. 1012 $3), sljedeći tradicionalni nauk, na prvom mjestu se nalazi "prokreacija i odgoj djece", a onda "uzajamna pomoć i "et remedium concupiscentiae" (sredstvo protiv grešnog nagnuća; ili pomoć za izbjeći blud") - nešto čemu se danas smiju, ali što je totalno realno. Danas se ovome smiju, i brakovi se raspadaju.

Stavljajući tako "dobro supruga" na prvo mjesto, zapostavlja se Bog usuđujem se reći, jer se zapostavlja dužnost. Zašto je Bog stvorio brak? Da se ljudi razmnože, da se Bogu dadnu novi sinovi za vječni život. To je prvo, i čovjek i žena se stavljaju Bogu na službu, čuvajući i ljubeći jedno drugo. Ljubav tako postaje posljedica kompromisa. Kad je "dobro supruga" na prvom mjestu, i kako svakom uvijek nešto "treba", jedva ima djece jer prvo treba da su supružnici "dobro". Kako ljudskim potrebama nikad kraja... eto te u predsoblju histerije, ode brak, ode i ljubav.

[Kralj Kastilje - Španjolska, početkom XIII stoljeća, Fernando III. Veliki kralj poznat po svetom životu i velikim pobjedama nad muslimanima koje je znatno potisnuo u svoje vrijeme, pripremajući njihovo potpuni poraz skoro tri stoljeća kasnije. Prograšen svetim 1671. Oženio se sa njemačkom plemkinjom Beatriz, a da je nikad nije vidio prije toga. Ona je prihvatila biti njegovom suprugom. Udala se u 14. godini. Prema riječima jednog kroničara iz tog doba, inače škrtog riječima, bila je "optima, pulchra, sapiens et pudica" - vrlo dobra, lijepa, mudra i umjerena.]

A za brak je potrebna volja podijeliti zajednički projekt. Zbog toga treba ostaviti na čisto nekoliko suštinskih stvari:

- Što je za tebe Bog, Isus Krist?
- Ja želim sklopiti kršćansku, katoličku obitelj, da li si spremna, spreman na to?
- Da li želiš načelno brojnu obitelj, ako viša teška sila se ne ispriječi na putu? Ali ta "viša sila" ne sastoji se prvo u imati ova ili ona kola, kuću, i sl.

I druge važne stvari. O tome treba otvoreno govoriti, i ako se vidi da ne postoji zajednička perspektiva, bolje ostaviti nego ići dalje. Bitno je da ozbiljno želiš nešto tako važno kao što je brak; poslije, i ne tako dugo, doći će potrebna osoba.

Kad se projekti slažu, dolazi i simpatija. Dođe i ljubav kao posljedica, i više ne odlazi.

Nevjerojatno pismo talijanskog ministra obitelji Lorenzo Fontana: "Ne plašimo se suprostaviti se diktaturi jednoumlja"

Pismo je upućeno listu Il Tempo, u pravom smislu antisustavnom (protiv današnjeg vladajućeg sustava). Ovo je, između ostalog, konstatacija da se u Italiji dogodio neočekivani obrat na bolje. Za naći nešto slično u evropskoj povijesti trebalo bi se vratiti do ispred drugog svjetskog rata. Prenosim pismo u cjelosti. Skrećem samo pažnju na činjenicu da Lorenzo Fontana citira nikog drugog do Sv. Papu Pija X. Bog te sačuvao, Lorenzo.

"Dragi Direktore, zahvaljujem se Vama, listu Il Tempo, Vašem uredništvu i svima onima koji su mi izrazili podršku u danima u kojima smo svjedoci snažnog napada ne samo protiv mene, već protiv vrijednosti s kojima se identificira tiha i mirna većina naše zemlje.
Ono što smo vidjeli podsjeća gorko na predviđanja Gilberta Keith Chesterton: "Mačevi će biti izvađeni za pokazati da su listovi zeleni ljeti", proroštvo koje nam više ne izgleda tako daleko. I upravo je to ono što se dogodilo. Rekli smo stvari koje smo smatrali normalnim, skoro prihvaćene samima po sebi: da jedna zemlja za napredovati treba imati djecu, da se majka zove majka (i ne roditelj 1), da se otac zove otac (i ne roditelj 2). Rekli smo da posljednji i jedini koji trebaju se pitati o odgoju, rastu i čuvanju djece su njihovi očevi i majke, presveti princip slobode. Reakcija - izvjesnih krugova koji od relativizma prave svoju zastavu - bila je vrlo nasilna. Počeo je žestoki rafal psovki, uvreda, čak i osobnih, i prijetnji (koje je se prijaviti kompetentnim službama). Društvene mreže su prošile utjecaj ove akcije...

Živimo u čudnim vremenima. Nalet izvjesnih relativističkih ideologija prelazi granicu realnosti, dolazeći i do toga da se dovodi u pitanje očiglednosti, koje su odraženeu našem Ustavu: "Republika priznaje pravo obitelji kao naravnoj instituciji utemeljenoj na braku", stoji u čl. 29, koja je princip mog djelovanja kao ministra.

Rekavši ovo: nasrtaji elite ne plaše nas i ne plaši nas suprostaviti se diktaturi jednoumlja.
Idemo naprijed, vrlo motivirani, imamo mnogo projekta za uvesti. Činimo to sa mnogima koji, kao Vi, pokazuju nam svoju solidarnost. VI ste bili, u velikom broju, i svi zaslužuju iskreno zahvaljivanje. Povijest nas krijepi: "Zvati će vas papistima, natražnima, nepomirljivima, klerikalcima: budite ponosni!", rekao je Sv. Pio X. I ponosimo se što se ne plašimo zvati kršćanima, zvati se majkama, očevima, biti oprijedjeljeni za život. Imamo dosta široka ramena za oprijeti se besplatnim napadima odgovarajući evidencijom čina, snagom ideja i konkretnošću akcija. Čast slobodnim novinama koje imaju hrabrosti ići protiv struje. Nikad kao u ovim trenucima boriti se za normalnost je predstavljalo herojski čin.

S poštovanjem,

Lorenzo Fontana, Ministar Obitelji

Pravila modernog života, nametnuta ali asimilirana, a tako protiv šire obitelji

Promatram mnoge mlade i ne tako mlade obitelji. Kako imam izvjesnu dob, i moja sjećanja idu nekoliko decenija unazad, uspoređujem ono što sam mogao živjeti i eksperimentirati kao djete i mladić, sa onim što sada pretežno - skoro svugdje - mogu vidjeti.

Obitelj se atomizirala. Svedena je - u najboljem slučaju ovim redom - na oca, majku i djecu. Djedovi (i bake) nisu više u domu. Negdje su po strani, ili daleko.

Sjećam se kao mladić kad sam slušao kakvu vjersku pouku o ovoj temi. Počelo se govoriti: "najbolje je da bračni par počne zasebno na drugom mjestu (ili jednostavno adresi), jer suživot sa puncima - općenito roditeljima muža ili žene - donosi mnogo problema".

[Tradicionalna obitelj. Najstariji počasno u centru. Okruženi najdražima. Što su nam učinili? Kako smo bijedno nasjeli?]

Ljudska smo bića i naša narav je načeta - ranjena - prvotnim grijehom. Makar i oprani krštenjem, narav i njena nagnuća ostaju. Logično je dakle, da uvijek mora biti problema u bilo kojoj ljudskoj aktivnosti. Jer, na drugi način, ne bismo bili grešnici dok je god u nama duše na ovom svijetu.

I logično je da mora biti problema; začkoljica, nesuglasnosti, loših odgovora ovom ili onom, itd. u bilo kojoj situaciji suživota. Svega se toga sjećam, osim što to tako mora biti da kažemo "teorijski" na osnovu rečenog, iz osobnog iskustva od prvih dana. Dolazila bi u našu kuću starija komšinica pa se žalila na snahu; onda drugi dan dolazila bi snaka kao usput, nekom drugom zgodom, i žalila se na punicu. Bilo je tu suza i kuknjave i jednih i drugih; kad čuješ jednu, samo što se ne upališ pa htjedneš poći u susjedstvo "da napraviš red"; ali kad čuješ onu drugu stranu, kao da se malo zbuniš. I sve tako.

[Negdje bogatiji, negdje siromašniji, ali obitelj je čuvala svoju konfiguraciju. Kad bi god pošlo nizbrdo, uvijek bi bio blizu "netko tvoj". I siromaštvo je bilo ljepše, pa čak i oskudica. Za samoću skoro da se nije ni znalo.]

Prošla je rijeka svojim koritom dugo i dugo, i ja sam pa i bez "teorije" shvatio da to tako mora biti, da nema druge. Nego, treba ljubavi, razumjevanja, opraštanja, gledanja na drugu stranu; mnogo puta i zdravog humora da se prevaziđu tolike... gluposti! Jer na koncu konca, radi se o ničem drugom do ogromnim glupostima koje se dešavaju dan za danom i razlog su barem 90% svađa u obiteljima. Barem 90% svađa, i to ne tako malih, počinje sa najobičnijim glupostima. I nema drugog imena.

Ondašnji svećenik koji mi je tako govorio - Bog mu dušu prostio, volio sam ga k'o oca - govorio je na osnovu onog što je mogao vidjeti i toliko puta možda i "sređivati" na ispovijedima i privatnim razgovorima. A onda je naivno pao u zamku "novog doba" koje se svima predstavljalo kao "bolje".

Jer, "trebaju se mladi upoznati", "trebaju suživjeti oni sami", itd.

Nije istina. Iskustvo, a i teorija to može potvrdjeti, pokazuje da su novi običaji gori za obitelj od onih prethodnih.

["Charlie i fabrika čokolade", simpatični je film o siromašnom dječaku koji živi u skromnoj kućici u predgrađu sa svojim roditeljima, te i sa roditeljima roditelja. Charlie na koncu sa svom obitelji preseljava u fabriku ekscentričnog vlasnika, koji je htio nagraditi boravkom u svojoj velebnoj kući one koji bi znali cijeniti njegov rad i filozofiju života. Nije slučajno da je film napravljen na osnovu istoimenog romana iz 1964. Slika je prenaglašena, ali odražava način života mnogih obitelji do onog doba.]

Osvrnuti ću se samo na par momenata i okolnosti koje potvrđuju koliko je bolji i zdraviji suživot sa babama i djedovima od atomizirane obitelji.

1. Problem odgoja djece, njihove sigurnosti, odvođenja u školu ili vrtić; paziti ih dok su bolesni, itd.

Jednostavno, atomizirane obitelji prolaze svoju Kalvariju pri samoj organizaciji dana i osnovnih obaveza. Kad se dijete razboli, i nemaš ga kome ostaviti, majke dolaze do živčanog sloma. Neki dan mi reče jedna žena (o svojoj udanoj kćeri) kako je, propustivši tramvaj nakon što je ostavila dijete u vrtiću, njena kćer počela povraćati od muke nasred ulice. Kakav je to život?

2. Problem svađa, teških riječi, i sl. Pred trećim osobama ima mnogo više suzdržavanja nego kad je bračni par sam. Ali to uzimaju za "slobodu". Pa onda, "udri po neprijatelju". Jer, tako bi s pravom mogli nazvati mnoge svađe muža i žene, i bez fizičkog kontakta. Tu slobodu koriste za loše stvari. Mnogo puta nije ih ni stid raspravljati pred djecom, što je djeci nešto najbolnije, makar i bila zrelije dobi.

I jedni i drugi su tu krivi, makar mislim da ženska sklonost histeričnom ponašanju, te veća emocionalna nestabilnost, prednjače. Njihov jezik paklom poučen, uz mušku brutalnost i neosjetljivost, dovodi do sudara vlakova. Sve bez ikakve potrebe. Doista, sramota je samo i povisiti glas na ženu/muža. Pa makar žena bila (napola)histerična; makar muž bio grub i makar zvijer izvirala iz njega... bez značajne krajnosti... strpi se! Pa i otrpi, ako šutnja može imati moralno opravdanje i potrebu. Ako govoriš, govori mirno, staloženo i uvjerljivo, ne kao ljuta zvijer.

Sve te stvari mnogo se lakše podnose kad je u blizini netko kome je život već opalio nekoliko šamara, i ima izvjesnog iskustva. Pa i stid od skandala pred drugima čini svoje. Dok se smiri stid, prođe vlak i ljutnja.

***

Žrtve smo potrošačkog, materijaliziranog i posvjetovljenog društva kojem se treba oprijeti. Sve je postalo "potrebno i neizostavno": tolika i tolika kuća, toliki i toliki broj soba; te onda auto, te ljetovanja, te školovanje djece, te...

A znamo, ako hoćemo imalo razmisliti, da je sve to laž. Može se živjeti mnogo, mnogo skromnije, tiše i blaže.

Možemo ostaviti na stranu da je sva ova socijalna inžinjerija bila smišljena i pripremljeno njeno djelovanje u društvu; čemu nam vrijedi to znati ako nismo spremni tomu se i oprijeti?

Bitno je ovo: olakšanje naših života nam je na domak ruke. Ne samo olakšanje, već i mogućnost za mnogo bolji i zdraviji život; svakako duhovniji, pravedniji i milosrdniji.

Sve su ovo napravili u ime nekakvih "revolucija". 

A ustvari oprijeti se ovim "revolucijama" je upravo revolucija dobra na koju si pozvan.

U nesretnoj situaciji, biti sretan vršenjem dužnosti; nije bitno biti sretan, već svet

Gle malu voćku poslije kiše:

Puna je kapi pa ih njiše.

I blješti suncem obasjana

Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,

Nestane sve te čarolije.

Ona je opet, kao prvo,

Obično, malo, jadno drvo.

Dobriša Cesarić, Voćka poslije kiše

Skolastička teologija je teologija bića i realnosti; koristi naravnu logiku počevši od podataka koje daju vjera. Vjera i razum su sukladni. Vjera nije racionalna, ali jest razumna: u stanju je shvatiti vjerom prosvjetljene istine. Daje čvrste temelje katoličkoj teologiji Sv. Toma Akvinski ujedinjujući sve prethodno rečeno od Crkvenih Otaca i Učiteljstva. Sveto Pismo je nepriksnoveni autoritet. Ali Akvinac koristi na briljantan način logiku i strukturira na neviđen način osnove katoličke teologije.

Napuštajući vjeru i filozofiju baziranu na onom što je realno, objektivno, i prihvaćajući principe fenomenologije koje grade na ljudskoj subjektivnosti, čovjek i zapadno društvo (prvenstveno) su se izgubili. Čovjek postaje žrtva kaprica svoje nestabilne osjetljivosti i osjećajnosti.

Postaje bitno: "budi sretan, uživaj u životu, ostvari se," itd. Ako čovjek nije sretan, propao je u životu, prema njima. (Usput, napominjemo da je ta filozofija je korijen modernističke teologije koja napušta Boga i stavlja čovjeka na prvo mjesto.)

To je apsurd. Nešto najčešće u našem životu je biti, barem u određenim trenucima i s vremena na vrijeme, nesretan. Prema tom principu, automatski svaki čovjek mora proći tešku egzistencijalnu krizu koja će vrlo lako dovoditi do izvjesnih ovisnosti kao od alkohola ili droge, nevoljkosti za činiti žurno dobro, i u slučaju brakova, do razvoda makar i jedan i drugi ne bili recimo neki ovisnici i ostalo. Nađe se takvih slučajeva i među kršćanskim brakovima. Makar ne raskinuli bračnu vezu, razvode se i žive kao stranci jedni s drugima.

Problem je dakle upravo u tome: ljudi su umetnuli sebi kao pijukom u glavu ideju da ako nisu sretni, tada njihov brak ne vrijedi, trebaju se rastavljati i možda nešto još teže.

[Audrey Hepburn i Gregory Peck odmarajući se za vrijeme snimanja "Praznika u Rimu". Moderni način života kao da je đavolji službenik. Nečuješ ljude pjevati ulicama, ili dok rade. Noći, ne samo da ne posvete određeno vrijeme za molitvu u obitelji, već ne znaju ni ljubazno provesti vrijeme s onima koji ih okružuju, i onima kojima su potrebni. Radikalno preispitaj do u najsitniji detalj tvoje svakodnevice.]

Odgovor na ovo pitanje jest: budi nesretan, ali svet. "Izvrši Bogu zavjete svoje". Budi čovjek, žena od jednog komada i reci Bogu: "evo sluge tvog, dolazim vršiti volju tvoju".

U izvjesnom smislu, ovaj princip može se s ne malo uspjeha prebaciti i na naravnu sferu. Stvar je u tome da je potrebno prebaciti centar težišta sa osjećajnosti, na smisao. Ne na "pravo", već na "dužnost".

Razmišljam o herojskoj odbrani Gvozdanskog prije 440 godina. Zašto su naši preci znali biti vitezovi? Kako to da radije umru nego budu tursko roblje? Ne stoga "jer su prije ljudi bili čvršći", već na osnovu filozofije života i vjere koja ih je prožimala. Nije im bilo bitno "dobro se osjećati ili uživati", već učiniti ono što se od njih očekivalo, unatoč najvišoj cijeni koju su trebali dati. Prebaci taj duboki smisao junaštva na tvoju svakodnevicu, i cijeli svijet će se okrenuti oko tebe.

Ako čovjek ili žena učine taj napor, zna se vrlo često desiti i paradoks: kao nekim čudom postaju i sretni, jer su znali prihvatiti svoju situaciju. Počnu je gledati iz druge perspektive... i tada se desi nepredviđen obrat: "i blješti suncem obasjana, čudesna raskoš njenih grana". Ako je tu "sunce", to jest druga perspektiva, naše grane se pokazuju s više dobra, s više potencijala nego što smo mogli i slutiti.

U duhovnom smislu (makar Cesarić ne bio nikakav mističar, ipak njegova pjesma može imati i tu primjenu) voćka poslije kiše je naš život u milosti, i bez nje. Ista stvarnost, pod teretom vremena i naravne nesavršenosti, neizbježno propada. Samo Božja milost može naš život učiniti vrijednim za Nebo, što je jedini smisao života, i pravi uspjeh.

To je duboki smisao stihova Sv. Ivana od Križa, "stavi ljubav (Božju!) tamo gdje nema ljubavi, i iscrpti ćeš ljubav".

Ne mješam se u politiiku... mješam se... već kako kad!

Pri povratku iz Meksika, upitan u vezi rasprave u Italijanskom Parlamentu u vezi jednospolnih "brakova" (i usvajanju djece od istih), Franjo je odgovorio da se "ne mješa u politiku", nadodajući odmah iza toga da "katolički poslanik mora glasovati prema svojoj dobro formiranoj savjesti".

Doista, bilo bi dobro tim poslanicima, a i svim građanima općenito, podsjetiti se koja je to, i kakva je, i što bi trebala reći ta "dobro formirana savjest". Novinari su zbilja shvatili koja je ključna poruka Franjina, za istaći je na prvoj stranici: Franjo se ne mješa u politiku.

Ipak, nakon što je bio upitan u vezi planova biznismena i predjedničkog kandidata Donalda Trumpa, za konstrukciju zida na granici između Meksika i SAD, odgovara:

"Jedna osoba koja samo misli na podizanje zidova, nalazili se oni bilo gdje, i ne na gradnju mostova, nije kršćanska". "To nije u Evanđelju".

<Kandidat mnogo puta se obraća svojim sljedbenicima s jednom Biblijom u ruci, onu istu koju mu je poklonila majka dok je još bio djete. U prvim izjavama na Franjine riječi, rekao je da je "sramotno da jedan vjerski lider dovodi u pitanje vjeru jedne osobe", i odmah nakon toga - u politici se treba znati gibati - iskoristio je priliku -napominjući da je on sam ponosan što je kršćanin- za ukazati na Obamu, tvrdeći da kao predsjednik "neće dozvoliti da kršćanstvo bude napadnuto i oslabljeno". Trump je nakon svega pobijedio ove subote u Južnoj Karolini, i u Beaufort, jedinoj regiji s katoličkim većinom..>

Trump, koji zna nešto o politici, i još više njegovi savjetnici, nakon prvih ljućih reakcija na osnovu Franjine izjave, izjavio je u pomirljivijem i elegantijem tonu - treba nastaviti koristiti priliku -, da: "Cijenim mnogo papu. Ima veliku osobitost i vjerujem da čini dobar posao, ima veliku energiju", da bi na koncu prešao preko incidenta: "U biti, ne volim boriti se protiv pape. Ne vjerujem da je ovo neka bitka", nadodao je kandidat.

Ali, s obzirom na poruku koju šalje Franjo, imamo slijedeće: doista se mješa. Makar, također i ovdje, nadodaje na prijašnje rečeno jednu novu ideju... u suprotnom pravcu!:

"Franjo nije htio dati svoje mišljenje da li američki građani trebaju ili ne glasovati za Trumpa u predsjedničkim izborima u studenom: 'Ne želim se mješati. Samo kažem da nije krščanin ukoliko je rekao stvari poput ove'".

Ne, Franjo. Ljudi odmah shvaćaju ono što se kaže. Nitko ovdje nije glup, i kad bi bio, već u ova doba više od jednog počeo bi se buditi iz zimskog sna, ili jednastovno bi se nijekali nastaviti lješkariti. Dvije su ovdje poruke jasne: ne mješati se u "rasprave" u vezi homoseksualnih ujedinjenja ("gay-brakova", plus... pitanje usvajanje od istih!), i mješati se u Trumpov prijedlog u vezi migracije (uostalom, i u Evropi Franjina intervencija s obzirom na izbjeglice, koja je imala potupunu političku projekciju, je potpuno osvjedočena).

Drugim riječima: mješa se tamo gdje se hoće.

U Italiji se to moglo provjeriti na plastičan način, da je skoro škripilo kao šiljak po staklu. Koncem siječnja se organizirao ogromni protest u Rimu: dva milijuna učesnika protiv legalizacije "gay-brakova". Ovo je snimljen sa vatican.va na italijanskom dnevni raspored Svete Stolice tog dana. Niti jedna riječ, niti jedan pozdrav, podrška, pa ni pozdrav prosvjediteljima:

Ali svijet počinje umarati se, i vidjeti: pazi, Franjo! Po prvi put javno mogu se vidjeti parole: "Bergoglio, sjetiti ćemo se ovoga".

I, pažnja na ovaj detalj: "Bergoglio"... ne Franjo.

Trebaju da su vrlo umorni.

Adam, prvi koji pada u feminističku zamku

 «Kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali, jer je on pisao o meni (Iv 5; 46)»

Prije nego što je Bog stvorio Evu od Adamovog rebra, zapovijedio je Adamu da može jesti od svih plodova Edenskog Vrta, izuzev ploda drveta spoznanja dobra i zla:

“I zapovijedi Gospodin Bog čovjeku, govoreći: Od svakog stabla iz vrta možeš jesti, ali od drveta spoznanja dobra i zla ne smiješ jesti, jer onog dana kad od njega pojedeš, zasigurno ćeš umrijeti (Post 2; 16-17).”

Bila je to izričita zapovijed Božja; štoviše, Adam je bio u stanju prvotne Milosti i Pravednosti. Savršeno je mogao razumjeti Boga, i ono što mu je Stvoritelj htio reći.

Moguće da zbog te jasnoće, Sotona izgleda da izabire lakši put, ali jednako učinkovit za njegov cilj: zavesti prvo ženu, i nakon toga čovjeka preko nje. Strategija se našla efikasnom. Sjetimo se kako to bijaše:

“I zmija je bila najlukavija od svih životinja koje je Gospodin bio stvorio. I reče ženi: Zar vam je Bog rekao: ‘Nemojte jesti od nijednog stabla iz vrta’? (Post 3; 1)”

“Zar vam je Bog rekao…?” Đavao dovodi u sumnju Riječ Božju, ta je strategija. Bog nije dostojan da se pouzda u njega, štoviše: Bog je u suštini neprijatelj vašeg ostvarenja i sreće.

<Revolucija će biti feministička, ili neće biti>

Đavao se predstavlja kao prvi racionalista, onaj koji dovodi u sumnju zapovijest Božju, sugerirajući da postoji, te je i pravo tražiti je, sreća i zadovoljstvo mimo Boga. Đavo je onaj koji potiče autonomiju čovjeka spram Boga. Sažimajući, što je to što čini Sotona u ovoj stupnju?: Dovodi u pitanje Riječ Božju.

Eva, naša pramajka, grize udicu, i umjesto da se prihvati Božjeg prijateljstva, ulazi u dijalog sa zlom. S nekim lukavijim od nje. U suštini, snaga žene, i čovjeka, bila je u njihovoj nevinosti, u čekanju i traženju Božje pobjede. Žena je trebala hodati u istini, to jest: biti poniznom. Ali nije bila takvom. Naivna je, ne nevina, i na koncu ostaje kao glupača, osim toga što je bila zla. Traži savjet od đavla (koji nije imao nikakvih rogova da ne bi slučajno nekog preplašio; više je bio, recimo, frajer, fora):

“I žena odgovori zmiji: Od ploda stabala vrta možemo jesti; ali od ploda drveta usred vrta, za njega reče Bog: ‘Ne jedite od njega, niti ga se dotičite, da ne biste umrijeli (Post 3, 2-3)”

Pogrešni potez več je bio počinjen, i pad pripremljen: ušlo se u dijalog sa zlom. Savjet svetih i mudrih uvijek je bio ovaj: “ne moj imati ‘hrabrost za borbu’ u prilici blizu grijehu, već bježi!” Sažeti ćemo i ovaj stupanj. Koja je greška Evina ovdje? Već kad je dovela u pitanje Riječ Božju, Eva je iskrivljuje: kaže da im je Bog bio rekao “niti ga se dotičite…”, što je laž! Bog nije to bio rekao, već da ne jedu od tog stabla, a ne tek da ga se dotaknu.

Ne iznenađue, dakle, da već u ovoj točci Eva nastavlja slušati zmiju:

“I zmija reče ženi: Zasigurno nećete umrijeti. Već Bog zna da onog dana kad od ploda tog drveta budete Heli, otvoriti će se vaše oči i biti ćete kao Bog, poznavajući dobro i zlo (Post 3; 4-5).”

To jest, počimajući dovođenjem u pitanje zapovijed Božju, prešla je na njeno iskrivljenje, da bi na kraju završila praveći treći korak: suditi zapovijed Božju. I kako je sudi i prosuđuje i kritizira? Koja joj misao ili pojam pomažu suditi Riječ Božju? Jer joj se predstavlja kao nešto protivno razumu: Bog je neprijatelj razuma i slobodnog suda. Zar ne vidiš da je bolje okusiti plod, zar ne vidiš da godi, zar ne možeš misliti sama po sebi?:

“Kad žena vidje da je stablo bilo dobro za jesti, i ugodno očima, i da je drvo bilo poželjno za dobiti mudrost, uze od njegova ploda i pojede; i dade jednako svom mužu koji je bio uz nju, te je i on jeo (Post 3; 6).”

I pad je bio dovršen.

Sveti Ivan Zlatousti u Propovijedima o Postanku, 17, izvodi pouku za brakove od ove Riječi Božje. Kao i iz same naravi Bogom dane čovjeka i žene, stvorenih kao takvi od Boga.

“Makar ti svoja supruga pripremila put za vašu povredu moje zapovijedi, nisi bez krivnje. Trebao si smatrati moju zapovijed dostojnijom pozdanja. I, ne samo zadržavajući se na tome da ti sam ne jedeš od ploda stabla, trebao si ukazati na teškoću grijeha svojoj supruzi. Nakon svega, odgovoran si za svoju ženu, koja je bila stvorena za tvoje dobro; ali ti si izokrenuo ispravni red: nisi smo ti onaj koji se treba održati na uskom i pravom putu – ali si bio odvučen od nje, i, dok ostatak tijela treba slijediti svoju glavu, suprotno se doista dogodilo, glava je bila ta koja je slijedila ostatak tijela, čineči stvari naopako.”

Ovdje je gdje sam htio staviti akcenat: na današnju situaciju čovjeka. Čovjek je u Edenskom vrtu slab, ne izvršava svoju ulogu glave obitelji i braka. I zašto? Jer popušta ženi, umjesto da stavi na prvo mjesto i iznad svega zapovijed Božju. Adam ne ljubi Evu; popustio joj je u njenom kapricu da bi osigurao njeno priva. Dopustio je biti odvučen od žene, i padoše obadvoje.

Prenoseći ovo razmišljanje na današnji trend, možemo reći i ustanoviti da feminizam razara u prvom redu ženu, da bi na kraju također razorio i čovjeka, te sukladno tome i obitelj. Ne može to bito do đavolska inicijativa, čiji plodovi dolaze do te muere do destruktivnosti i neugodnosti, da bi nam barem užasan krajnji rezultat ove ideologije trebao učiniti da progledamo.

<Nažalost, sve više muškaraca su... ženama nalik>

Žena treba čovjeka, što ne znači da treba čovjeka-životinju, gruba i bijesna stvora, što je jadna i bijedna karikatura muškosti kojom čovjek treba odisati. Nije istina da žene vole ili trebaju muškarce koji bi im na sve rekle da. To su muškarci-ženice, umekšani, slabi i ljudi bez slasti. U samoj naravi žene leži potreba za osloniti se na stabilnost muške čvrstoće. Filmska produkcija do pedesetih i šesdesetih dogina prošlog stoljeća još uvijek je to imala na umu; tražili su se ljudi tvrdi, koji bi ispod kamenitih obraza prikrivali tugu, melankoniju i rezignaciju subliminarnih gubitelja – ukoliko su to predstavljali; ali u svakom slučaju sposobnost trpljenja i vodstva, sve osobine koje bi izazivali nježnost i zanos i podršku među ženskim perfilima. Zbog čega sve to je imalo mjesta? Glumci poput Bogarta, Heston, Coopera, itd., bili su upravo to što opisasmo, nešto općenito prihvaćeno i traženo. Jednostavno, reći ću da je ondašnje društvo još uvijek bilo koliko toliko normalno.

Nakon svega, pitanje je: kada se pada, gdje završava pad?

Odgovor nam bode oči, nikad bolje rečeno.

Ali u isto vrijeme, čovjek ipak ima istinsko oslobađajući odgovor i alternativu. Dok je god duša u njemu (i u ženi, odnosim se sada na oboje), uvijek je moguća obnova, jer Bog uvijek može intervenirati.

Bog će intervenirati ako se uzdamo u njegovu Riječ, ne prezirući je kako to učini naša zajednička pramajka. U njegovu objavljenu Riječ, od početka do kraja, ne sumnjajući u nju, dopuštajući da nas vodi njena autentična interpretacija koju samo Crkva može dati.

Ta interpretacija ne može biti danas jedno, sutra drugo, koje nema ništa zajedničko sap rijašnjim, osim da se kaže: “isto je”. E pa vidi, ne vidim da je isto, ako nije isto, u redu?

Opraštamo se zbog toga jednom prejasnom i nedvojebenom orijentacijom koju nam daje svima Lav XIII, Papa, u svojoj enciklici Arcanum Divinae Sapientiae (“Dana u Rimu, kod Sv. Petra, 10. veljače 1880, druge godine našeg pontifikata”):

“4. Svima nam je rečeno, draga braćo, koje je istinito porijeklo braka, unatoč tomu što razarači kršćanske vjere nastoje reći da im nije poznat konstantni nauk Crkve o ovom pitanju te se trude preko mjere ima dosta vremenaza izbrisati sjećanje svih stoljeća, nisu postigli, ipak, niti ugušiti niti barem oslabiti snagu i svjetlo istine. U pamti nam je svima i o čemu nitko ne sumnja: nakon što je šestog dana stvaranja načinio Bog čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo u njegovo lice dah života, htjede mu dati družicu, veličanstveno izvedenu iz boka istog dok je usnuo. Time je htio providonosni Bog da onaj par supržnika bude naravni princip svim ljudima, to jest, odakle će se širiti ljudski rod preko neprekinutih prokreacija i sačuvati kroz sva vremena. I ono jedinstvo čovjeka i žene, da bi bolje odgovorilo premudrim odredbama Božjim,odrazilo je od tog samog trenutka dvije glavne osobine, plemenite iznad svega i kao uklesane i utisnute u sebi: jedinstvo i neprekinutost. I ovo isto vidimo izjavljeno i otvoreno potvrđeno u Evanđelju Božanskim autoritetom Isusa Krista, koji potvrdi židovima i apostolima da se brak, po samoj svojoj instituciji, samo može sklopiti među dvije osobe, to jest, između jednog čovjeka i jedne žene; da će od ovo dvoje izaći kao jedno tijelo, i da je bračna veza tako intimno i tako jako vezano voljom Božjom, da od bilo kojeg čovjeka može biti razriješeno ili dokinuto. Vezaće se (čovjek) za svoju suprugu i biti će dvoje jedno tijelo. Na osnovu toga, što je Bog ujedinio, neka čovjek ne raskida.”

Jeste li vidjeli kako Lav XIII govori o Riječi Božjoj? I ne dira je niti mrvicu? I odatle razvija svoj nauk? I kako se lako shvaća? I nije ovo bilo ima ne znamo koliko vremena, sve dok ne započe ova naša epoha neubičajene navale na sve što je naravno i Božje, bjesna i ljuta, koja se bez đavolskog upliva ne može pojmiti.

Ali odgovor je tu: u poslušnosti Božjem nalogu, tako čvrsto i jasno usađen u samoj prirodi. Ljudski pisac Petoknjižja bio je Mojsije, koji provede četrdeset dana pred Bogom na brdu Sinaj.

Katolički nauk ili je cjelovit, ili je zbunjujući, što je gore nego da bi bio protivan onom što želi poučiti, jer bi tako pogrešan stav odmah bio uočen. Podsjetimo se Gospodinovog upozorenja:

“Jer kad bi vjerovali Mojsiju, vjerovali bi u mene, jer je on o meni pisao (Iv 5; 46)”