Temelj protestantizma i njegove posljedice

"Vlastiti duh je loš savjetnik", uči nas Sveto Pismo. I tu, zbog te oholosti, pada Luter. Zbog mnogih razloga, ali svi teže tome da nije htio slušati Crkvu. Njegovo ja bilo je jače; dovelo ga na koncu do pobune, nijekanja istine i otpada. Stvara svoju religiju. Završava ubijajući se plijen očaja.

Po svoj prilici Luter je imao mnoge teškoće za pobijediti grešne naklonosti. Ne izdržavši više, dolazi do zaključka da čovjek mora griješiti; a mora griješiti jer je njegova pala narav uništena. Samo neki specifični pojam "vjere" može ga izvući iz tog jada i muteži.

Takva potreba, koja nije mogla biti nikakva druga zbog njegove oholosti, tražila je jedno objašnjenje Istočnog grijeha i opravdanja po milosti. Svoje stavove izložiti će u Augsburškoj Ispovijedi, Odbrani Augsburške Ispovijedi i u njegovim katekizmima iz 1529.

Njemu je bio potreban novi autoritet: njegov. Dok katolički nauk tumači da je Ckrveno Učiteljstvo jedino koje je dobilo u poklad objavljenu istinu, čiji su izvori Sveto Pismo i usmena Tradicija, Luter odbacuje crkveni autoritet i proglašava jedinim autoritetom Bibliju, i to interpretiranu indivudualnim razmišljanjem, direktno osvjetljenim Duhom Svetim. (Ovo "osvjetljenje će voditi Martina da izbaci iz Biblije sve one poslanice i dijelove koji mu nisu po volji.)

Katolička Crkva naučava da spasenje dolazi preko tijesne suradnje između Boga i čovjeka: Prvo, Bog daje svoju milost; poslije, čovjek surađuje, korištenjem svoje slobodne volje. Zajednica vjernika, po milosti Božjoj, može dorpinijeti svojim dobrima - koji ustvari svi dolaze od Boga -, tj. molitvama, žrtvama, trpljenjima na način da služe za dobro, posvećenje i spasenje sviju. To je takz. općinstvo svetih.

Luter je individualista, ne prihvaća tu zajednicu, općinstvo svetih, jer je prema njemu prvotni grijeh radikalno razorio ljudsku narav, do te mjere da više ne postoji sloboda: od prvotnog grijeha čovjek nije više slobodan da čini dobro. Ne može nego griješiti. Milost, prema Luteru, ne mijenja iznutra dušu niti od nje čini "hram Duha Svetoga" - prema riječima Sv. Pavla, nego pokriva kao neki pokrivač ljudsku bijedu. Ova "luteranska" milost postiže bezrezervno spasenje, ali ne briše u duši zlobu grijeha.

Negira se dakle ljudska sloboda, i to vuče sa sobom odbacivanje zasluge dobrih dijela, još više: odbacivanje potrebe za istim, molitve, štovanja svetih, čistilišta, oprosta...

Jer je jedino vjera potrebna, nužna posljedica jest odbacivanje sakramenata. Luteru su sakramenti čisti simboli koji samo treba da hrane našu vjeru.

Dalje, kako spasenje dolazi direktno od Boga, bez posrednika, odbacuje potrebu hijerarhije ustanovljene od Gospodina Našeg Isusa Krista. Zbog toga će uručiti autoritet nad crkvama upravo svjetovnim vlastima.

Tko je nužno veliki Luterov neprijatelj? Papa, institucija papinstva, jer ono daje snagu Katoličkoj Crkvi sagrađenoj na toj stijeni. Bez tog stupa, Crkva dobiva najteži udarac.

Ali da bi uništio Papu kao instituciju, mora uništiti misu. Stoga piše:

"Kad Misa bude narušena, uvjeren sam da ćemo tada definitivno pobijediti papizam. Doista, papizam se oslanja na Misu kao na stijenu, svom svojom težinom, sa svojim manastirima, biskupijama, kolegijima, oltarima, ministarstvima i naukom, jednom riječju, sa svim svojim trbuhom. Sve će se to neophodno skršiti kada bude narušena njegova bogohulna i odvratna Misa." (O babilonskom ropstvu)

I dalje, na istom mjestu: "Treba srušiti Misu za raniti Katoličku Crkvu u njenom srcu".

To je upravo ono što mi živimo u ovom periodu. (Ispod slike Franje uz Luterov kip u Vatikanu, slijede kapelice na njemačkim bogoslovijama i biskupijama, totalno protestantskog tipa.)

Svakako, uz neizostavnu podršku velikog Luterovog priznavaoca. E jesu ludi bili oni katolici što su se svađali sa tako finim čovjekom!

Sa svjetovne strane, luterov utjecaj je doprinuo turskom naletu na katoličke krajeve. Veliki dio Njemaca i ostalih sjevernih naroda zahvaćen protestantizmom prihvaćao je turski nalet kao Božju kaznu protiv idolopoklonika (katolika), ne reagirajući čak ni pri opsjedi Beča.

No, možda još gori utjecaj bio je na svjetovnu kulturu i filozofiju svjeverne Evrope. Njegov "slobodni ispit" pripremio je tlo pojmu apsolutne autonomije čovjeka. I na filozofskom polju Kantovom pojmu "čistog razuma". Stoga upravo u tim krajevima počinju klicati masonske lože, sa promocijom nove religije čovjeka.

 

[Mason prikazan u oblik snažnog zidara. Oko bedara je masonska pregača, za naznačiti o komu se radi. Ista vuče porijeklo iz modernije židovske nošnje. Mason je nag, što označava prirodu spram nadnaravnim. Gazi svećenika kao natražnog stvora kojeg se treba zgaziti. Na tlu je papina tijara; neprijatelja čije uništenje traži. Gore se navode ljudska prava, znak revolucije.]

Osirimašenje kulta, znak heretičnosti. Paradigmatičan primjer bogumila

Andrić u svojoj doktorskoj dizertaciji iz 1924., "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem Turske vladavine", navodi u prvom poglavlju citat od F. Račkog u "Prilozi za povjest bosanskih Patarena", Zagreb, 1869 (kojeg navodi iz njima suvremenih opisa koji su načinili kršćanski pisci koji su pobijali i upozoravali protiv bogumilstva; Andrić navodi citat na ekavskom, i takvim ga ostavljam jer ne znam prvotni izvor koji koristi F. Rački):

"Oni pre svega veruju da postoje dva božanstva i da je ono veće božanstvo stvorilo sve što je duhovno i nevidljivo, a ono manje božanstvo, dakle Lucifer, stvorilo sve što je telesno i vidljivo.
Oni poriču čovječju prirodu Hristovu i kažu da je Hristos imao nestvarno i vazdušasto telo.
Oni govore da je blažena devica Marija bila anđeo a ne ljudsko biće. Također kažu da Hristos nije uistinu stradao i umro, da nije zaista uskrsnuo niti se sam uzneo na nebo.
Oni odbacuju Stari zavet, osim Psalama, a svi oci iz Starog zaveta, patrijarski i proroci bili su osuđeni, kao i svi drugi koji su postojali prije Hrista. Također osuđuju i Jovana Krstitelja i kažu da je proklet. Za Mojsijev zakon kažu da je dan od đavola i da se đavo pokazao Mojsiju u ognjenom oblaku.
Rimska crkva da je stecište idola i da se pristalice te crkve klanjaju idolima...", itd.

Bogumili su prema tome bili jedna vrsta gnostičke sekte, po svom dualizmu vrlo slični manikejcima u čijim je redovima bio i Sv. Augustin prije svog obraćenja. Nešto što je bujalo u Evropi u XII i XIII stoljeću i protiv čega Crkva se morala boriti svim snagama. Od te borbe ovisio je opstanak kršćanske civilizacije i snaga njenog otpora islamskoj najezdi. Slični bogumilima na Zapadu bile su sekte katara, albigena itd.

Ali ono što nam privlači pažnju su dva elementa: prvo, osiromašenje kulta. Andrić navodi:

"U skladu sa napred naznačenim načelima, sam obred im je bio veoma jednostavan. Bogoslužje se sastojalo u moljenju očenaša i u čitanju Svetog pisma, u javnoj ispovedi, u primanju novih vernika i u posvećivanju strojnika (opaska: jedna vrsta njihovih upravitelja). Crkve su bile jednostavne kuće, bez ukrasa i kićenja, bez slika i statua, koje su bogumili odbacivali kao i znak krsta; također i bez zvona, koja su za  njih značila 'demonske trube', i bez svete vodice koju su 'prezirali' kao otrov."

Drugo: bogumilska sekta (bosanska crkva, kako su se nazivali), bila je izvrsna priprema za prelazak na Islam. Njihova duboka mržnja prema kršćanstvu i njihova nevjera u Kristovo božanstvo našla je svoj naravni produžetak u Muhamedovoj sljedbi. Bogumili su bili značajna slavenska grupa koja prelazi mahom na Islam, što je nakon toga slijeđeno od katoličkih i pravoslavnih "poturica".

[Ovo je kao fol, "crkva Srca Isusova" u Minhenu. Čudovišna kocka čije se pročelje otvara na pritisak dugmeta. Navodno, "otvorena vrata". Plašim se da je za pakao. Sjeti se "Uska vrata vode u život, a široka su vrata i prostran put koji vode u pakao, i mnogi idu njime". Ti bježi od novusordovskih čudovišta.]

To je ono što ističemo: nekršćanstvo bogumila pripremila je put padu cijelog Balkana pod Turski namet. To nekršćanstvo se odražavalo u duboko heretičnim postavkama njihove sekte, što je svakako imalo odsjev u nihovom kultu, po svojoj anticrkvenosti i duhu "reforme" preteči "sažetka svih hereza" kako je protestantizam označio Sveti Papa Pio X.

U zadnjem vremenu taj odsjev imamo preko infiltracije demonskih snaga u crkvenim redovima u skretanjima Drugog Vatikanskog Koncila i Novus Ordo reformi.

Nešto, što sada kao i onda, zaziva kaznu Božju na cijeli svijet preko sljepila i zatora Islama, sve dok Bog ne kaže dosta.

U međuvremenu, trpimo strpljivo, i borimo se bez prestanka.

Ne zovi protestante kršćanima

Propaganda koju vrše neke evangelističke grupe u Meksiku:

Piše na lecima:

"Katolička Crkva je dio vladajuće mafije.

Ne dozvolimo manipulaciju koju vrši Katolička Crkva preko fanatizma i korištenjem izvjesnih simbola kao priča o Gospi Guadalupanskoj.

Za autentičnu vjersku slobodu u službi države."

Stvar je upravo suprotna: vladajući krugovi iz USA poslali su masovno protestantske misionare u Južnu Ameriku da pridobivaju ulagivanjem i darovima katolike za njihove sekte. U tome im svakako pomaže labavost katoličkih vjernika slabo poučenih od klera zahvaćenim marksističkom "teologijom oslobođenja".

Ali vi, fanatici i službenici tisuća sekti, znajte ovo: ne može imati Boga za Oca onaj koji nema Gospu za Majku.

Tko je Woelki?

Kardinal Woelki je imenovan kardinalom od Franje 11 srpnja 2014, kao nasljednik konzervativnog Kardinala Meisnera (jednom od četvorice kardinala koji su potpisali Dubia zbog Amoris Laetitia i koji nisu dobili odgovor na svoja pitanja). Woelki je jedan od biskupa koji su se oprli općem davanju pričesti protestantskim supružnicima katolika - zvanično, ali u praksi to se naveliko običava u Njemačkoj.

Mnogi su zbog toga mislili da se radi o konzevativnom kardinalu, ali nije tako. Ukazat ćemo samo na tri momenta koji predočuju tko je Woelki.

1. Woelki je bio pohvaljen od njemačkog gay lobija "Priznanjem poštovanja" zbog svoje izjave još iz 2012:

"Wenn zwei Homosexuelle Verantwortung füreinander übernehmen, wenn sie dauerhaft und treu miteinander umgehen, muss man das in ähnlicher Weise sehen wie heterosexuelle Beziehungen."

"Ako dva homoseksualca imaju odgovornost jedan prema drugom, ako paze jedan drugog konstantno i vjerno, to se može vidjeti slično heteroseksualnoj relaciji."

Istina je da je Woelki odbio primiti tu nagradu, ali je također istina da mu je ta nagrada uručena, od kojih mu je uručena.

2. Migracija. Prošle godine poziva na prihvaćanje "izbjeglica", mimo svih problema koji se mogu uočiti. Dakle, na liniji Franje, i Merkel, i ostalih:

3. Ako se sazna da bogoslovi u Kelnu (Woelkijeva nadbiskupija) idu na tradicionalnu misu, izbačeni su iz bogoslovije.

Mislim da je dovoljno.

Što onda očekivati o ovom sporu u kojem su naizgled na oprečnim pozicijama Woelki i Marx:

[Koncelebriraju zajedno u Fuldi, 23/09/14]

Što ćemo Franjo, za pričest protestantima? Pa eto, lijepo se složite. Pa što god vi, to ću i ja

Jednostavno tako. Njemački biskupi dolaze u sporu oko pitanja davanja pričesti protestantima, konkretno protestantima koji su bračni parovi katolika. Manjina kaže da se to ne može, većina da može. Što se tiče Kaspera, ne samo da mogu bračni parovi, već svi kolici. Ne vjeruju? I to je tebi problem? Niti vjeruju, niti haju - jer ne žele ni biti katolici - ali eto, nek ih je više, pa dajte im što traže.

[Novoimenovani Kardinal Woelki - od Franje, 2014, zamijenio jednog od potpisatelja Dubia, Meisnera - je jedan od onih koji navodno traže da se ne da pričest protestantima. Woelki je modernista, pohvaljen od pro gay platformi zbog njegovih istupanja. Još 2013 izletio sa izjavom da bi "Ckrva trebala preispitati svoj stav prema rastavljenima i ponovno vjenčanima i homoseksualcima. Shvaćamo li tko se predstavlja u tretiranom pitanju kao zaštitnik pravovjernosti?]

Sve su to prividni razlozi. Jer ova kompanija stavila je ekumenizam za zapovijed iznad svake druge; ekumenizam radi ekumenizma, ekumenizam koji je bućkuriš i gdje uopće nije pitanje što jedni vjeruju, što drugi. I ne samo to, nego koja je doista istina, i da se svi trebamo podvrgnuti istini koju je Bog ostavio.

Ali tako nikako. Oni hoće jednu novu "Crkvu", koja to u stvari nije i ne može biti. Zbog svega toga sva ova igra.

Jer decenije i decenije oni daju pričest svakome tko stane u red - sami to priznaju. Bio katolik, bio protestant. Ispovijedio se ili ne. Koliko svetogrđa u svo ovo vrijeme! Nakanski su primjenjivali politiku svršenog čina. Kad izvjesni običaj postane sveopćom praksom, onda ćemo ga proglasiti zakonom.

U jednom selu bilo desetero braće, i posvađali se zbog ostavštine. Dvojica hoće jedno, drugih osmero drugo. Idu kod sudije da presudi. Sudija kaže: dogovorite se, i budite jednodušni! Kada će sudija tako presuditi? Kad mu nije do zakona, već kad hoće poduprijeti one koji su jači. Jer i on sam ima neku korist od te pozicije. Jer je i on sam na njihovoj strani. Jer on nije pravi sudija. 

Tj., jer Franjo nije pravi Papa.

Ali upamtimo: nije Franjo prvi pošao ovim putem. Prvo se pripremio put - svečano - preko samog Kodeksa Kanonskog Prava iz 1983. 

Čl. 844 § 4: "Ukoliko postoji opasnost smrti, ili ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije postoji druga teška potreba, katolički ministri imaju ovlaštenje dati ove iste sakramente (opaska: misli se na pričest) također i drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi ne mogu pristupiti ministrima svojih zajednica i zatraže to spontano, pod uvjetom da priznaju katoličku vjeru prema ovim sakramentima i budu dobro raspoloženi."

Tj., ako si protestant, a nadležna Biskupska Konferencija odobri da možeš primiti pričest makar ti ne htio postati katolikom, tako će biti!

[Brat Roger iz Taizea prima pričest od ondašnjeg Kardinala Ratzingera, na pogrebu Ivana Pavla II, 02/09/2005. To mu je bilo dopušteno makar nije bio katolik. Ako primjeniš neki princip u jednom slučaju, onda ga možeš primjeniti u mnogo drugih. Može postati praksom i primjerom. Princip ne ovisi o broju.]

Samim tim pokazuju kako oni zamišljaju Crkvu: kao zajednicu katolika i onih koji to nisu "u punini". To je njihovo poimanje Crkve, a to Crkva nije, već Mistično Tijelo Kristovo koje ispovijeda istu vjeru. Ima ih koji su bili katolici, kao "pravoslavni", ali su prestali to biti odcjepljujući se. Oni zadržavaju izvjesne osobine cijelog Tijela, ali samo kao njegovi otkinuti djelovi. Mogu imati - kod spomenutih - valjane sakramente, ali to ukazuje samo na njihovo porijeklo. Njihovo mjesto i prava svrha jest ponovo se ugraditi u živo Tijelo Kristovo.

Ovako se tumačilo, i takav jest, pravi ekumenizam. Prijatelj sam Platonu, ali sam veći prijatelj istini nego Platonu.

I zbog ovog poremećaja u poimanju pravog ekumenizma; zbog ovog odvajanja od katoličke vjere danas imamo ovaj urnebes i cirkus, koji samo što nije prerastao u šizmu na Zapadu. Bolje reći odcjepljenje malog broja katolika zajedno sa malo klera od Franjo-Kasper-Marx-Luterovog eksperimenta.

Sramotna Vatikanska konmemoracija 500 godina protestantizma; primjeri katoličkih podsjećanja na pravu vjeru i osudu Lutera

 Vatikan je svečanom markicom obilježio pet stoljeća protestantizma, upravo 31. listopada slaveći kao da bi se imalo što slaviti Luterov čin istog datuma 1517 kada je okačio svojih 95 heretičnih teza na vratima crkve u Wittenbergu:

Markica svjedoči o đavolskom nadahnuću ove konmemoracije: umjesto Djevice Marije i Sv. Ivana ispod križa, tu su Martin Luter i njegov veliki suradnik Philipp Melanchton. Obojica izopćeni iz Katoličke Crkve Bulom Pape Lava X, "Decet Romanum Pontificem" (1521). Prije malo više od šest mjeseci bili su pozvani na obraćenje Bulom istog Pape "Exurge Domine", u kojoj su naznačene teške zablude Luterove sljedbe. Bilo im je omogućeno da dođu u Rim i govore s Papom lice u lice, kako to sam Papa ističe, uz svo milosrđe koje treba imati jedan kršćanin, ali džaba. Umrli su u svojoj obijesti i nevjeri, ostavljajući iza sebe užasne posljedice svojih djela i riječi.

Nakon svojih začetnika, protestanitizam je krenuo logičnim sljedom raspršavajući se u milijun raznih sljedbi i sekti. Razlog su dubokoj sekularizaciji Sjeverne Evrope. "Slobodna interpretacija" Biblije doprinijela je rastu relativizma i individualizma. Masonerija, poticatelj liberalizma, upravo se razvila na njihovim zabludama napojenom tlu. Poslije Buržoaska Revolucija, poslije katastrofe XIX i XX stoljeća.

I sve to sada se ističe, taška, praktično odobrava u ime nekog "ekumenizma" i "jedinstva". Kako može biti govora o jedinstvu s nekim koji je isto jedinstvo razbio? Dokinuo je učenje Crkve, Crkvenih Otaca, Tradicije, i stavio umjesto svega toga svoje vlastito poimanje. Kao što navodi Sv. Papa Pio X u svom katekizmu (art. 129):

"Protestantizam ili reformirana religija, kako je oholo zovu njeni osnivači, jest sažetak svih hereza koje su postojale prije njega, koje su došlije poslije i koje još mogu nastati na propast duša".

U prethodnom članku stoji:

"... i na koncu velika hereza Protestantizma (XVI st.), u prvom redu propagirana od Lutera i Kalvina. Ovi predstavnici novotarija, nakon što su odbacili božansku Tradiciju, svodeći svu objavu na Sveto Pismo, i oduzimajući istom Svetom Pismu legitimno učiteljstvo Crkve, izlažući ga nerazborito slobodnoj interpretaciji privatnog duha, razrušili su sve temelje vjere, izložili su Svete Knjige bogohulnosti preuzetnosti i neznanja i otvoriše vrata svim zabludama."

I sada, iz samog Vatikana, uzurpiran nevjernicima na čelu sa Bergogliom koji se Franjom naziva slave jednog od vrhunskih otpadnika i heretika svih vremena. Ne radeći se samo o uvredi i huli nanošenoj jednom slikom ili markicom, "Sveta Stolica" (pod navodnicima jer je uzurpirana) i Svjetska Luteranska Federacija objavljuju istog dana zajedničku deklaraciju. Ista počinje riječima:

"31. listopada 2017, posljednjeg dana zajedničke ekumenske konmemoracije Reforme, dajemo veliku hvalu za duhovne i teološke darove primnjene preko Reforme..."

A poslije se potvrđuje ono o čemu smo nekoliko puta ovdje upozorili: sprema se zajednička liturgija sa protestantima koja bi definitivno obezvrijedila "katoličku misu", jer to što bi slavili zajedno sa protestantskim pastirima ne može biti misa. Pozivaju se na samog Franju:

"Papa Franjo i predsjednik Younan zajedno objavljuju: 'Mnogi članovi naših zajednica čeznu primiti Euharistiju sa istog stola kao konkretni izričaj punog jedinstva... Ovo je cilj naših ekumenskih napora, za koja želimo da također napreduje preko obnove našeg kompromisa sa teološkim dijalogom'."

Užasnuti uvredom Boga ovim činima, logičan je i pozdravljam javne proteste koji su uputili sami laici na nekoliko strana svijeta. Ističem par doista katoličkih prosvjeda:

U Briselu, u katedrali Sv. Mihajla i Gudule, 28-X, održala se zajednička konmemoracija Reforme predvođene od samog Kardinala Josef De Kesel i pastora Stevena Fuite. Kad je pastor trebao uzeti riječ, momci su kleknuli i počeli glasno moliti krunicu. Nisu htjeli šutjeti na bilo koji način te je došla policija i doslovce iznijela ih vani (video). Prema lokalnim svjedočanstvima, bilo je nekoliko sedevakantista među prosvjedateljima.

"Group of young non una cum faithful disturb official ceremony of 500 yrs Reformation in Brussels Cathedral"

Simpatični prosvjed imao je i jedan mladić iz Španjolske. On je simbolično na vrata katedrale u Valenciji stavio cijeli spisak katoličkih dogmi koje je negirao Luter:

Čestitam. Barem nek znaju: "ne u naše ime!", i da se koliko može više katolika trzne od zamame hereza, stranputica i otpada.