četvrtak, 23. kolovoza 2018.

Povijesni presedani o papinom grešnom naučavanju

Ovo je serija važnih članaka. Pokazuje kako aktualni stav o pogrešci pape dok naučava Crkvu nije bio prisutan u povijesti Crkve. Pokazuje gdje je počelo cirkulirati ovakvo mišljene i kako su ga uvijek branili heretici koji su nasrtali na Rimsku Stolicu. Mnogi če se iznenaditi da je falibilizam (pogrešno naučavanje pape) osuđen ex cathedra od Pape Siksta IV Bulom "Licet ea". Nešto što se danas taji. Kao što je nepoznato da je zadnja (modernistička) edicija dokumenata Denzinger pažljivo prikrivalo ovu osudu. (Potražiti stoga ediciju Denzingera iz 1854.) U spomenutoj buli je svećano - ex cathedra! - osuđena tvrdnja: "Ecclesia urbis romanae errare potest" (Rimska Crkva može griješiti.).

Povijesni korijeni falibilizma

1. Dvorani Luisa Bavarskog
2. Atentat protiv Pape Bonifacija VIII
3. Krvnici Svete Ivane Arške
4. Velika šizma Zapada
5. Galikanci
6. Husisti
7. Pedro de Osma i njegova hereza
8. Hereza Vlč. Floch (imao za učenika Mons. Marcela Lefebvre)
9. Protestanti
10. Jansenisti
11. Febronianci
12. Frankmasoni
13. Stari katolici
14. Modernisti

Odakle onda dolazi ova ideja da jedan papa može odstupiti od vjere? Da papa može pogriješiti dok naučava stvari vjere jest stanovište koje se pojavilo u modernom vremenu, pod uplivom heretičnih strujanja (posebno galikanizma i protestantizma).


Svi kanonizirani sveci dijelili su mišljenje nepogriješivosti pape. "Nasuprot ovim ljudima koje slavimo na oltarima, opažamo na prvom mjestu među protivnicima papine nepogrješivosti sve neprijatelje Crkve koji su je izdali iznutra (...). Pitam, zar ne bi bio dovoljan samo katolički sluh, samo to, zar nas ne bi odveo tamo gdje su sveci, makar bilo samo radi toga da pobjegnemo od žalosnog društva onih koji su neprijatelji papinske nepogrješivosti, ali tako loše utječu na one koji sebi dopuste primiti njihov utjecaj?" (Dom Prosper Guéranger: La monarchie pontificale, Paris y Le Mans).

1. Dvorani Ludwiga Bavarskog



[Grob Ludwiga IV, Minhen]

Iz političkih razloga, Ludwig IV (1287 - 1347) htio je uzurpirati papinski autoritet. Ambiocioznoj monarhiji je trebala teorijska podrška. Dobili su je od uslužnih teologa svoje okolice, koji su preko svojih spisa nastojali minirati papin autoritet. Jedan od ovih dvorskih filozofa, Marsilio de Padua, pretendirao je da papa može loše naučavati. Međutim, njegov stav je bio osuđen kao heretičan od teološkog fakulteta u Parizu 1330. Također su učestvovali u sličnom podhvatu franjevci Michael Cesena i William Ockham. Ludwig IV došao je dotle da je proglasio smjenjenim Papu Ivana XXII, proglasio se Carem 1328. bez prisutnosti Ivana XXII i umjesto njega izabrao Nikolu V (zvao se Pietro Rainalducio) kao Antipapu.


 [Antipapa Nikola V kruni Ludwiga. I Nikola V je bio izopćen, ali se pokajao i ponuđeno mu je oproštenje; prvo se ispovijedio kod Nadbiskupa Pize, a onda kod Pape gdje je bio odriješen od istog Ivana XXII u Avingonu]

Unatoč tome nije uspio ostvariti svoje ciljeve. Ivan XXII ga je izopćio i optužio za vračanje. S političke strane jednako nije imao uspjeha u želi ekspanzije zbog oporbe njemačke vlastele.

(Sadržaj na osnovu djela: Mystère d´iniquité. Enquête théologique, historique et canonique)


Poveznice serije:

2. Atentat protiv Pape Bonifacija VIII

Broj komentara: 13:

  1. Otkud ideja da papa može odstupiti od vjere? Hmmm... Bergoljo?

    OdgovoriIzbriši
  2. Možete li pojasniti na kojemu jeziku Vi pišete? Je li to neka varijanta bosansko-srpsko-hrvatskoga? U svakom slučaju, hrvatski jezik to nije niti ima ikakve logičke dosljednosti u pravopisu i načinu izražavanja.

    Nadalje, Vaša teza o dogmi za koju nitko ne zna osim Vas samih i općenito sedevakantista (i koja je po zavjeri uklonjena iz Denzingera) je očiti fijasko ako se razmotri gola činjenica da se trebalo raspravljati o njoj na Prvoj vatikanskom saboru. Ako je dakle svima bilo kristalno jasno da je papa nepogrešiv u svemu što napiše, čemu onda ikakva rasprava o tom pitanju na Prvom vatikanskom - ako je prije tu dogmu (i još širega opsega) proglasio jedan papa u 15. stoljeću i čemu potreba ponovno definirati to pitanje?

    Ne drže Vam vodu ni te maštarije kao ni Vaš pravopis koji samo odražava kaos sedevakantističke zablude i njegova svijeta koji je podijeljen na bezbroj sekti koje se međusobno napadaju i izopćavaju.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Prvi Vatikanski Sabor, Pastor Aeternus: Papa je nepogriješiv kad poučava cijelu Crkvu o pitanjima vjere i morala. To je smisao naučavanja ex cathedra, ne samo kad se definira dogma.
      Upravo Vaš stav dozvoljava prihvatiti i Franju kao Papu, što je protivno Tradiciji. Ali Vi ste pod nekatoličkim utjecajem Lefebvrea.

      Izbriši
  3. "Papa je nepogriješiv kad poučava cijelu Crkvu o pitanjima vjere i morala" - uz dodatak: KONAČNIM ČINOM, koji vama neprestano izmiče. Vaš je pojam sasvim nekatolički te daje za pravo napadima istočnih raskolnika i protestanata kada nam predbacuju da smo po pojmu papinske nezabludivosti pretvorili papu u boga na zemlji. Po tome Vi naravno nemate nikakve kriterije za određivanje nezabludivosti jer ispada da je sve što papa napiše ili izgovori nezabludivo samo zato što eto on naučava. Iz takvog neodređenog subjektivističkog pojma proizlaze i posljedice koje vidimo po sedevakantističkom svijetu - bezbroj sekti sa svojim vlastitim 'papama' i tumačenjima dogmi i nauka.

    S druge strane, plodove djela mons. Lefebvrea koji proizlaze iz ispravnoga katoličkoga nauka također vidimo - obnova kršćanstva na svim razinama po cijelome svijetu, s bogoslovijama, kućama za duhovne vježbe, školama, prioratima, redovničkim zajednicama itd., kao i vidljivo jedinstvo klera i puka. A čime se vi sedevakantisti možete pohvaliti osim da je svatko slobodni igrač i svoje osobno učiteljstvo (počevši od jezika pa nadalje)?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nikad nisam rakao da "sve" što Papa misli ili kaže, da je nepogriješivo. Već kad poučava cijelu Crkvu.
      Ukoliko netko se protivi onom što je Crkva oduvijek naučavala, ne samo o dogmama, već i u redovitom učiteljstvu koje je definirano i dano za vjerovati kao npr. pitanje smrtne kazne koja je "de fide tenenda", onda nije Papa. Morao bi se automatski opovrći od toga; ustvari to ne može ni naložiti.

      Imate primjer kod Ivana XXII. Tada blaženo viđenje pravednika nije bilo ni definirano kao dogma. Dok je Papa u tri propovijedi u Lionu počeo govoriti drugi nauk. Okupili su kardinali i teolozi i naložili mu da se mora opovrći izrečenog, i to je učinio. A nije niti izdao nikakav službeni dokument, da ne govorim o katekizmu ili nečem sličnom.
      Nije se dakle govorilo ni o redovitom učiteljstvu, jer i sam Papa je bio rekao da je spreman promijeniti svoje mišljenje ako mu netko ukaže gdje je greška. Dakle, nije nametato takav stav Crkvi, ali ipak je bio prisiljen ispravno se izraziti. A riječ je bila tek o običnim propovijedima.

      S obzirom na "plodove" Lefebvreovog uticaja, treba reći da mnogi sedevakantisti dolaze upravo iz njihovih redova. Prije samo nekoliko godina kojih 30 svećenika je napustilo FSSPX zbog teme pregovora sa Rimom, pregovora koje su vidjeli da je na tankom ledu, da ne govorimo o doktrinalnim razlozima.

      Istina se ne mjeri brojem. Unatoč tome, sedevakantista ima sve više i više. U Americi imaju bogoslovije, kao i u Meksiku, pa čak i Italiji. Kapelice postoje u Mađarskoj, Austriji, Poljskoj, itd. Svakako, još su u malom broju, a moraju se i kriti u mnogim slučajevima. No, glavno je vjera, ne može se smatrati Papom netko tko krivo naučava. Kad prevedem Viganovom pismo, nastaviću - ovako se može reći na hrvatskom, ne samo nastaviti ću; ali makar bio i srbin, zar nije bitno biti katolik? - sa temom.

      Izbriši
    2. Jesi li onda i papine poruke Urbi et orbi ili propovijed na Svjetskom danu mladih nepogrešive (jer se prenose po cijelome svijetu, dakle upućene su time i cijeloj Crkvi)? Nije dosta da se obraća cijeloj Crkvi, nego mora naučavati određeni nauk konačnim činom (tj. definirati određeni nauk) - to je kriterij koji je jasno istaknut u odluci Prvoga vatikanskoga: https://www.katolik.hr/crkvamnu/dokumentimnu/236-i-vatikanski-sabor-pastor-aeternus/ . A Vi tvrdite da to nije potrebno i time se suprotstavljate nauku Crkve. Također si uzimate za pravo da svrgavate papu po svojim subjektivnim kriterijima, što nije katolički. Naravno, Vi ćete reći da se je on sam svrgnuo, no netko to opet treba i utvrditi, a kod sedevakantista je problem što svatko sebi utvrđuje, a ne netko tko je mjerodavan za opću Crkvu pa prema tome vaši stavovi nemaju nikakve mjerodavnosti.

      Rečeno Vam je da je nadb. Lefebvre uspio obnoviti kršćanstvo po cijeloj Crkvi, a govoriti da nakon 50 godina sedevakantista ima sve više i više (koliko ih je bilo u vrijeme Ivana XXIII. za kojega tvrdite da nije papa?) je u skladu s onom starom: kasno ti je ići na misu popodne; a također se radi o ograničenim i međusobno suprotstavljenim skupinama koje nisu moralno prisutne po cijeloj Crkvi, dok prava Tradicija jest.

      Što se tiče pravopisa i pravogovora - doista Vam ne bi bilo zgorega da malo proučite hrvatski jezik jer nije ispravno ni 'nastaviti ću' ni 'nastaviću', nego ili 'nastavit ću' ili 'ja ću nastaviti'. O tome se doista nije teško informirati:
      http://www.moje-instrukcije.com/index.php?option=com_content&view=article&id=3685:pisanje-futura-i&catid=67&Itemid=142
      Što se tiče prijevoda, ima već dostupan cijeli tekst na *hrvatskom* jeziku pa se ne morate mučiti:
      http://christusrexhrvatska.blogspot.com/2018/09/svjedocanstvo-mons-carla-marije-viganoa.html

      Izbriši
    3. Treba imati NAKANU za poučiti cijelu Crkvu. Ta se nakana može izraziti na nekoliko načina.

      Ne svrgavam Papu, ne daj Bože, već uzurpatora, onog koji to nije.

      S obzirom na prvo, Franjo stavlja u Katekizam promjenu u odnosu na stalni nauk Crkve, i naziva službeno lošim ono što je uvijek bilo dopušteno.

      Izbriši
    4. Ali pitanje Franje nije samo na osnovu onoga što je on rekao u ovih pet godina, već još prije toga u odnosu na Drugi Vatikanski Sabor. Tu se svečano traži od vjernika prihvatiti ga, kad sabor proturječuje katolički nauk u bitnim stvarima: sloboda vjeroispovijesti, pitanje Crkve, Pape, itd.. Podsjetimo se kako završava svaki dekret, vrlo svečano:

      Sve ovo u cjelini i pojedinostima sto je u ovoj Konstituciji određeno,
      prihvatiše Oci Svetoga Sabora. I Mi — apostolskom vlasšću od Krista nam
      predanom — sve to, zajedno s časnim ocima, u Duhu Svetom odobravamo,
      odlučujemo i određujemo te zapovijedamo da to sto je saborski određeno za
      slavu Božju bude proglašeno.
      U Rimu, kod Sv. Petra, dne 4, prosinca 1963.
      Ja, PAVAO biskup katoliĉke Crkve

      U vezi pravopisa, u govornom jeziku se može reći "radićemo", te mi izgleda tako i ljepše i prirodnije za pisati. Nepravilno? Postoji i umjetničko i pjesničko izražavanje, inače jezik postaje krut.
      https://sjedi5.com/kako-se-pise-pravilno-hrvatski/rijec/radit-cemo-ili-raditi-cemo-ili-radicemo/

      Izbriši
    5. Vi se izgleda uopće ne obazirete na argumente koji Vam se iznose. Lijepo Vam je rečeno da nije dovoljno poučavati Crkvu, nego to treba biti *konačnim činom* da bi odluka bila nezabludiva (tj. treba se raditi o vjerskoj definiciji). Tako piše u dogmi I. vatikanskog sabora i tkogod se tome suprotstavlja, protivi se katoličkom nauku.

      "Tu se svečano traži od vjernika prihvatiti ga, kad sabor proturječuje katolički nauk u bitnim stvarima: sloboda vjeroispovijesti, pitanje Crkve, Pape, itd.. Podsjetimo se kako završava svaki dekret, vrlo svečano:" - to opet nisu bile vjerske definicije, kako je izrekao mons. Felici u objašnjenju doktrinarne obvezatnosti:
      ,,Trebamo razlikovati ovisno o shemama i poglavljima koja su već bila predmet dogmatskih definicija u prošlosti, a u vezi izjava koje sadrže oznaku noviteta, trebamo izraziti svoj pridržaj“.

      Isto tako i kardinal Ratzinger, prvi čovjek za tumačenje nauka u pokoncilskoj Crkvi:
      ,,Istina je da ovaj sabor nije definirao nijednu dogmu i da je namjerno odlučio ostati na nižoj razini, kao čisto pastoralni sabor“
      http://katolickatradicija.blogspot.com/2017/11/sedevakantisticki-banalizirajuci.html

      "Ne svrgavam Papu, ne daj Bože, već uzurpatora, onog koji to nije." - nije šija nego vrat - a tko utvrđuje da je uzurpator?

      "U vezi pravopisa, u govornom jeziku se može reći "radićemo", te mi izgleda tako i ljepše i prirodnije za pisati. Nepravilno? Postoji i umjetničko i pjesničko izražavanje, inače jezik postaje krut.
      https://sjedi5.com/kako-se-pise-pravilno-hrvatski/rijec/radit-cemo-ili-raditi-cemo-ili-radicemo/"
      - ovaj link samo potvrđuje ono što Vam je prethodno rečeno - da nije ispravno ni jedno ni drugo što ste Vi tvrdili da jest. Jezične norme postoje da bismo se ispravno pismeno izražavali, a Vi očito stvarate neki svoj jezik, u kome se ne vidi ni pjesnička ni umjetnička vrijednost.

      Izbriši
    6. Gdje piše u Pastor Aeternus ovo što Vi navodite "konačnim činom", i posebno interpretacijom koju mu dajete "definicije"? Nigdje, jer to nije nauk Crkve. Vi trebate poštivati i slijediti ne samo izvanredno učiteljestvo, već i redovito. U njemu se izražava nakana izraženim htjenjem da se nešto prihvati od opće Crkve. Ne mora reći: "Eh, ovo sada primite kao konačni čin". Ako netko stavi nekatoličku promjenu u Kanonski Zakonik, to je vrlo jasan čin, itd.

      Ratzinger i drugi mogu reći da je 2VK bio "pastoralni", ali to je ono što su govorili, dok je pisalo drugačije i djelovali su kao da bi bio najdogmatskiji sabor. Ako je bio pastoralni, zašto su se toliko protivili inicijativi Lefebvrea? Zašto mu nisu dopustili da bez problema zaredi nove biskupe koji ne prihvaćaju Sabor? Ne, nego su ga izopćili, makar dopuštajući da to bude "ipso facto" nedopuštenim ređenjem. Ustvari, proslijedili su katoličkom logikom zahtijevanja poslušnosti "redovitom učiteljstvu", ali nakon nekatoličkih premisa drugog vat. sabora.

      Ali ono što je Sabor zahtijevao od Lefebvrea, tj. priznanje takvog sabora, jedan katolik ne treba prihvatiti.

      Problem kod Lefebvrea je upravo srodan galikanizmu: "priznajem Papu, ali ga ne slušam". Osim možda ako definira kakvu dogmu ili slično. To nije katolički stav.
      Ovdje Vam ostavljam primjer jednog svećenika Bratovštine koji je napustio Vašu poziciju, jedan od ne malo njih:
      http://odostatogaistodublje.blogspot.com/2018/06/o-sedeprivacionizmu.html

      Izbriši
    7. ,,I tako Mi... naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom DEFINIRA učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod DEFINIRANJA UČENJA o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve DEFINICIJE rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.
      (https://www.katolik.hr/crkvamnu/dokumentimnu/236-i-vatikanski-sabor-pastor-aeternus/)

      Evo gdje - tri puta Vam piše da se mora raditi o vjerskoj definiciji da bi se radilo o nezabludivoj odluci i to je tumačenje što znači kada papa govori ex cathedra. To je kad govorimo o izavanrednom učiteljstvu, a isto po logici vrijedi i kada je riječ o redovnom učiteljstvom - da papa moralno ujedinjen u zajedništvu s biskupima naučava određeni nauk kao da je nezabludiv, tj. kao da ima onaj najveći stupanj obvezatnosti, a kao što znamo, teoloških nota ima nekoliko, od de fide divina do sententia pia i mora izričito biti jasno da nositelji Učiteljstva naučavaju određeni nauk upravo s tom najvećom oznakom da bi se mogao smatrati nezabludivim. To nam je jasno npr. za Marijino vječno djevičanstvo ili za nauk da samo muškarac može postati svećenik, ali nitko razuman ne može reći da se na taj način nakon II. vatikanskoga naučavaju novotarije poput vjerske slobode ili ekumenizma.

      Zato je tvrdnja o 'problemu' nadbiskupa Lefebvrea čista plitka banalizacija jer papa na nižim razinama izvršavanja pastirske službe (u činima koji nemaju oznaku nezabludivosti, a takvih ima, ili je u protivnom papa ne samo namjesnik nego ponovno utjelovljenje Isusa Krista koji ne može ni u čemu pogriješiti) itekako može pogriješiti, i ako se nedvojbeni radi o tome, nismo ga obvezni poslušati i ponekad mu se trebamo suprotstaviti, kao što je učinio sv. Pavao naspram sv. Petra.

      Inače vlč. Ringrose nikada nije bio službeno član Bratstva, nego samo neovisni svećenik-prijatelj. Pozivanje na to koliko je svećenika otišlo iz Bratstva i postalo sedevakantistima (a Vi se pozivati i na tzv. Otpor koji opet priznaju papu Franju) je sasvim irelevantno jer je logično da će prije postati sedevakantist netko tko je bio u Bratstvu nego tko je svećenik u NO, a ionako se radi o malim brojkama. A Vi nikako da se suočite sa stvarnošću da je sedevakantizam bitno marginalan pokret - nije uopće prisutan po cijeloj Crkvi, nego samo u vrlo ograničenim dijelovima, dok je FSSPX prisutan moralno gledano u gotovo svim dijelovima Crkve i da se odmah posvuda proširio i uspostavio djelo obnove Crkve, što sedevakantisti nikako ne mogu jer su međusobno rascjepkani i ono konačno pitanje, nemaju odgovor kako izabrati papu jer to po vašim pretpostavkama nije moguće - Crkva je ostala do kraja svijeta bez pape, a to je nemoguće i time se upada u herezu.

      Izbriši
    8. Npr. zar Vam definicija smrtne kazne kao nedopustive prema Evanđelju, stavljena u Katekizam, ne izgleda definicija o ćudoređu?
      Zar Drugi Vatikanski Sabor ne nalaže prihvatiti njegove dekrete?
      Zar nije Novus Ordo definiran kao katolička misa? Zar se ta misa nije zahtijevala od svih katolika? Slaviti tradicionalnu misu bilo je samo dopušteno starijim svećenicima dok ne umru, ali novim je zahtijevano, po vjeri, da je slave.

      Nadalje, povijest Crkve ide u prilog onom što govorim. Kad je Ivan XXII nespretno govorio na tri propovijedi, nespretno i pogrešno, osim što nerazborito, o blaženom gledanju svetih nakon smrti, zar nije bio primoran odreći se javno takvog nauka? On nije ništa definirao, ali se morao odreći pogrešnog nauka, i to je učinio.

      Na koncu, Vi dajete poseban smisao riječi "definicija". Ne mora se raditi o formalnoj definiciji tipa definiranja neke dogme, već nauka koji Papa nalaže vjerovati i slušati.
      Upravo to je bio pravi i duboki razlog izopćenja Lefebvrea, ne disciplinarni. Jer da je on bio prihvatio Drugi Vatikanski tako kako su mu nalagali, ne bi imao problema kod ređenja biskupa. Ali od njega je zahtijevano, primjenjujući papinski autoritet tamo gdje se nije mogao primjeniti jer ide protiv vjere - i time pokazuje da tu nema takvog autoriteta jer to papa ne može naložiti - da posluša, upravo sljedeći logiku koju izlažem, ali primjenjenu na pogrešnu osobu. Jer petrinski autoritet bez istine nije autoritet. Barem u Crkvi.

      Izbriši