Vrijeme svjedočenja: argentinski liječnik osuđen na zatvor jer nije htio izvršiti pobačaj

Ginekolog Leandro Rodríguez Lastra izjavljuje nakon presude: opet bih učinio isto.

Ne mogu ubiti, i ako trebam ići u zatvor, idem. Htjeli su ga natjerati da izvrši pobačaj djevojci od 19 godina, silovane od jednog člana obitelji. No, djete nije krivo.

Djevojka uopće nije ni podnijela optužbu, već tužilac. Žele dati primjer svima da ako se usude neposlušati izvšiti žrtvu idlolu Moloku, primiti će primjernu kaznu.

Leandro može dobiti do dvije godine pritvora, ali ostati bez posla duplo vremena.

Dvije su poruke ovdje: prva je da trebamo biti spremni trpjeti za vjeru ono što nas zapadne. Dati život, ili gubiti imetak, što nije nimalo lako. Hrvati, tako poželjni novca, ovdje imaju mnogo za naučiti.

Druga je: nedavno smo vidjeli primjer mladog njemačkog bogoslova Gereona Goldmanna u drugom svjetskom ratu, koji nije htio položiti vojničku zakletvu jer ova nije sadržavala priziv na Boga. No, nacisti su znali preći preko toga.

Tj., takzv. liberali gori su mnogo od nacista.

Biti vjeran temeljnim načelima pod cijenu života i imetka

Došlo je vrijeme - nismo to mogli ni zamisliti prije trideset godina - da se savjest poštuje u nekim, i to ne nevažnim, slučajevima manje nego u komunizmu. Napr., u ono doba načelno su profesori morali poučavati učenike u "naučnom socijalizmu i dijaletkičnom materijalizmu", ali se u praksi moglo dogoditi da nadležni pređu preko toga. U nekim slučajevima se tolerirao otpor ovog ili onog.

Danas, vidimo da žele prinuditi liječnike vršiti pobačaj - nešto što neki kršćanin ne može prihvatiti ni u kojem slučaju. Ni pod cijenu života niti imetka. Trebamo oponašati prve kršćane; i kršćane iz bilo kojeg doba kad su bili u prilici dati svjedočanstvo vjere.

Navodim sada primjer nimalo laganog slučaja, bogoslova Gereona Goldmanna kojeg sam već spominjao. Bio je moviliziran u ljeto 1939 i poslan u rat kroz četiri godine, i poslije pao u zarobljeništvo u Italiji kod Monte Casina tokom drugih i dugih četiri godine. Služio je kao bolničar, ali vrlo često na prvoj liniji fronta.

Pred sami rat trebao je položiti zakletvu u Hitlerovoj Njemačkoj. Evo njegovog opisa:

Iduće tri godine bile su jedne od najinteresantnijih u mom životu.

Pojavilo se pitanje, na primjer, zakletve zastavi. Noć prije smo čuli formula zakletve ne sadrži zaziv na Boga. Odmah smo odlučili (opaska: on i drugi bogoslovi, njih ukupno jedanaest) da ne možemo prihvatiti jedno obećanje tako čudno niti smatrati ga zakletvom. Idućeg jutra, obje jedinice su bile u stavu "mirno" i neki bogoslovi zauzimali smo desnu stranu prve linije. Stigao je jedan general koji je dao objašnjenje zakletve zastavi. Nepomični, slušasmo jednog časnika recitirati formulu u kojoj se zaklinjalo braniti Domovinu zbog časti naše njemačke krvi. Bogoslovi se nismo ni pomakli dok je tisuću vojnika dizalo ruke ponavljajući riječi zakletve koja nije bila zakletva. General je opazio da nismo učinili kao drugi i kasnije nas je pozvao za upitati nas razlog našeg nezaklinjanja. Odgovorili smo da se zakletva daje u ime Božje, i ako se ne spominje to ime, nitko nije obavezan položiti zakletvu. Znali smo da zauzimamo vrlo čvrst stav, ali svi smo se složili da ne ćemo popustiti u ovom pitanju načela.

Svakako, brinula nas je reakcija generala pred onom vrstom odvažnosti. Šutio je nekoliko momenata i nakon toga, zadivljen, interesirao se za naše prijašnje zvanje. Odgovorili smo mu, i izgledao je iznenađen, kao pitajući se što radimo u vojsci.

Idućeg jutra nas je pozvao prije našeg zapovijednika, i rekao nam da možemo izabrati ili ostati u vojsci, ili pristupiti u SS.

Ostali smo bez glasa. Ja odgovorih: "Ali, Herr Oberst!, što sa našom zakletvom? Siguran sam da zna za naš protest."

Odgovori mi: "To ne će biti problem."

I pozva drugog časnika pred kojim smo izgovorili stari obrazac zakletve zastavi, onaj koji je imao spomen na Boga. Tako jednostavno!

"Sada, kao članovi političkog odijela SS, slobodni ste izvšavati vaše religiozne dužnosti; u tom smislu, ne brinite se."

Gospodine, upitah, još zbunjen zaokretom situacije.

"Da, Goldmann?"

Oprostite ovo pitanje koje može izgledati drskost, ali zašto nas želite u elitnoj jedinici SS kada ne vrijedimo za Wehrmacht... gdje su nam se rugali bez prestanka?

"Vi ste odgojeni ljudi, inteligentni i lojalni. Vaše negiranje prihvatiti zakletvu, lažno u vašem poimanju, dalo nam je sigurnost da ga ne ćete prekršiti ako ga položite prema vašem kriteriju. U vojsci, SS su elitne snage, i potrebni su nam svi mozgovi i sva lojalnost koju možemo postići. Ovo će biti težak rat, i samo zahvaljujući autentičnoj i razumnoj suradnji ljudi poput vas, postići ćemo naše ciljeve".

Po drugi put u tom danu, ostali smo bez riječi.

------------------

To je primjer kršćanskog života. Ako treba pasti, pasti ćemo, ali nikad zatajiti. Umrijeti, ići u zatvor, u progon... ostajemo na svom mjestu. Ako je volja Božja da ostanemo na životu ili bez progona kroz izvjesno vrijeme, Bog će to dopustiti. Ako dozvoli da platimo cijenu jer smo kršćani, platit ćemo. Već imamo nagradu: Boga.

Tako neka danas svi rade kad sotonini sinovi budu zatražili od nas izdati našu svetu vjeru.

Vježbati vrlinu umjerenosti za odbranu duhovne slobode i život u Kristu

Umjerenost je jedna od četiri kardinalne kreposti koje nam pomažu imati ispravan odnos prema bližnjima. Radi našeg i spasenja drugih.

Krepost se može vježbati i poboljšavati. Ide preko pada do uspona. Krepostan čovjek razmišlja nad svojim koracima.

Kao i svaka vježba, potreban joj je program i nacrt. Potreban joj je cilj. Kreposti se žive da bi se moglo bolje služiti Bogu. Čovjek mora napredovati u vrlinama, inače se uspavljuje i ide unazad. Može postati i mrzovoljan i zao.

Učenik, student, mora imati raspored sati koje posvećuje svojog obavezi. Sportaš raspored vježbi u kojima stupnjevito napreduje. Radi se o racionalnom procesu.

Tako i kršćanin. Mora bdjeti nad svojim aktivnostima, na svakoj sitnici tokom dana. Jer, život je sačinjen od sitnica, ali život nije sitnica.

["Nemoguće je imati krepostan život bez pomoći molitve", Sv. Ivan Zlatousti. Sv. Dymphna, zagovornica za duševno zdravlje. Održala se čistom usprkos prljavoj nakani njenog oca.]

Umjerenost služi za sputavanje ovisnosti i nagnuća. Za vladati njima. Bdije nad strastima. Ne dozvoljava se voditi istima.

Slobodan je onaj, kaže se, tko radi što hoće. Ali ako čovjek (ili žena), ima loše navike, te navike zapovijedaju s njim. "...jer svatko robuje onome tko ga nadvlada" (2Pet 2:19). Nismo dakle slobodni dok ne budemo u stanju nadvladati mnoge strasti koje rastu u nama, ili barem nisu i nikad ne će biti iskorijenjene do kraja.

Ovo je jedan detalj koji zapuštaju mnogi kršćani. Nisu pažljivi prema svojim najbližima, neotesani su i nemaju sluha za tuđe potrebe i osjetljivosti.

Tu treba vježbati postići takt. Recimo, želiš se mrtviti hranom. Ali to znači da ne smiješ mrtviti druge. Ako ti je Bog dao suprugu koja je jednom htjela te obradovati vješto pripravljenom hranom, tada ne možeš reći "e ne mogu danas, mrtvim se". Ili čak "na dijeti sam", ako gledamo na običnije prilike.

Ne, ti češ to pojesti sa velikim zadovoljstvom, ali ne ćeš tražiti ponoviti. ostaviti ćeš za sutra. Tražiti ćeš elegantni izgovor za svoju nakanu i spasiti ćeš obe situacije.

U svim stvarima tražiti ćeš pravu umjerenost. Ta će te voditi prema bolje izvršenom radu, prema većoj efikasnosti. Radosnijem životu.

Jer razlog umjerenosti jest postići veću slobodu, preko kontrole strasti. I tako ćeš postići više ljubiti Boga, što je smisao i razlog umjerenosti.

Kako se kalilo kršćanstvo

Bio sam još dječak kad su nam u školi davali lektiru "Как закалялась сталь" - Kako se kalio čelik. Komunistički mit opravdanja krvoprolića i rušenja Starog Poretka. Arogantni buržuji - čiji je ugodni život morao platiti izmrcavljeni proletarijat, nacisti - zla bića koja pucaju u praznu kolijevku ne bi li u njoj bilo rusko dijete... svi oni bili su pobijeđeni snagom radne klase i požrtvovanom borbom za novi svijet i raj na zemlji.

Mit napravljen na laži. Zlikovci predstavljeni kao sveci.

Istih godina kalio se pravi čelik na drugi način. Tiho, skromno, jako, sveto.

Prenosim pjesmu svećenika Don Mirka Talajića (rođenog 1912) o njegovoj majci:

RUŽARIJ MOJE MAJKE

Svaku večer čeka dok svi odu leći,
U mrak se zavuče (u svoj Getsemani).
U tamnoći duše razmišlja o sreći:
Sakrivena biti u božanskoj rani.

Klekne tako na pod, sklopi trudne ruke,
Priljubljene tvrdo uz krunice zrnje.
Zaboravi na čas svakodnevne muke,
I na svome putu razasuto trnje.

Dogodi se često: od umora klone
I usne trenutak jedan kutić ubav.
Anđeli joj tada angeluse zvone,
Krvave ko život, mirisne ko ljubav.

Tako svaku večer, kad svi odu spati,
Na ljestvici neba slušam kako tuče
Jedno dobro srce. To se moja mati
Moli za svog sina, danas ko i juče'.

***

Radi i ti tako, bio tko bio. To je tajna sreće.

Bolničarke u Lidsu, VB, 1956, prije početka smjene u bolnici. Što se dogodilo katolicima u međuvremenu?

Bog zove najbolje

Simpatično svjedočanstvo. Javier Olivera i Trinidad María Guiomar bili su zaručnici, oboje argentinci. Poznavali su se od djetinjstva, ali onda ih škola razdvojila. Ponovno su se sreli pred upis na pravni fakultet.

Javier je bio upravo stigao sa svog lutanja po Peruu, i onda bio dosta liberalno nastrojen, s napuštenom vjerskom praksom. Direktno je upitao Trinidad što misli o djevičanstvu prije braka. Iznenadio ga je bio njen odgovor. Njemu je čuvanje čistoće bila crkvena izmišljotina, ali ona mu je to pitanje obrazložila na vrlo jednostavan i dubok način, u potpunom skladu vjere i razuma. Našao se pred jednom ženo koja je znala odbraniti ono u što vjeruje, i usput je bila vrlo pametna... zavolio ju je.

Malo nakon toga su "pošli". Naše zaručništvo bilo je poput tolikih drugih, sjeća se Javier, ali smo nastojali posvetiti vrijeme kulturnom životu preko muzike, literature i filozofije. Čitali smo skupa knjige, izlazili bi na kavu. Imali smo grupu prijatelja s kojima bi išli na konferencije argentinskih katolika.

Ja sam počeo prakticirati vjeru, moliti, ići na misu nedjeljom. Sve dobrim dijelom zbog nje, prvo zbog Boga, svakako, ali preko nje kao instrumenta. Zajedno su molili krunicu i išli na misu.

Ali onda se desilo da se njen brat odlučio na svećenički poziv. To ih je nekako ponukalo - njih koji su već odlučili vjenčati se čim završe studije -, da se upitaju da slučajno i njih Bog ne poziva. To su tajno mislili napose, dok to otvoreno nisu priznali.

Nakon razlučivanja u duhovnom vodstvu kroz par godina... Javier se odlučio za svećenički poziv, i Trinidad za redovnički. Sada se zove Sor Marie de la Sagesse Trinidad.

P.S. Padre Javier je zagovornik Tradicionale Mise u Argentini. Dobar i hrabar povijesničar. Imam prepisku sa njim, ali ne mogu pisati o svemu.