Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine

Želim podijeliti nekoliko ideja u ovom članku. Nadam se da nekoga mognu potaknuti za učiniti nešto slično predloženom

Vidimo, Hrvatsku napuštaju mnogi mladi i ne tako mladi dan za danom, godinom za godinu. U BiH situacija je još nezavidnija. Slično i u našem "komšiluku". I ne samo to, ovo liberalno ustrojstvo samo produbljuje bijedu i smanjuje dostojne mogućnosti za posao. Pogledajte na primjer kako je izgledala ekonomska klasa Pan-Am 747 krajem šezdesetih:

Liberalizacija samo ide smanjenju troškova, ostavljajući čovjeka pukim sredstvom bogaćenja. Čovjek postaje najobičnije radno sredstvo, gubeći dostojanstvo rada u pravom smislu riječi.

Ipak, gdje je problem, tu postoji i riješenje. Pogledajte ovaj čuveni članak žalbe i protesta zbog odlaska mladih iz Slavonije, sa izrazima poput ovog:

"Ostat ću i čekati dan koji mora jednom svanuti, dan kada će konačno gorjeti kontejneri jer više u njima neće biti ničega jestivoga, dan kada ćete zajedno s vašim gradonačelnikom bježati iz Banovine, iz grada, iz zemlje. Taj dan će doći jer i krava se sruši kada je izmuzete do umiranja, a ne dajete joj jesti. Taj dan mora doći, a tada ja neću biti otac koji nariče i maše svom djetetu u autobusu za Stuttgart. Ja ću biti onaj s palicom koji će vas čekati ispred!’"

Ili:

"”Više prijatelja imam u Irskoj, nego ovdje. Nije im lako, ali nisu imali izbora. Obiđite gradove i sela u Slavoniji  da se sami uvjerite koliko su tamošnje ulice puste. Hrvatska je poput žene koja je silovana, zlostavljana i opljačkana, a počinitelj je na slobodi. No, svi o tome šutimo”. tim riječima je M.V., mlada Slavonka, prija par dana javno potvrdila da je, nažalost, itekako istina da se Slavonije ubrzano prazni i tiho umire te da zavaravaju javnost oni kojima savjest nije čista i koji tvrde da mediji pretjeruju pišući o ubrzanom iseljavanju plodne ravnice."

Ili:

"“Znaš šta ću vam reć’ svima skupa, jebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi, novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg šupka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontejneru, jebite se svi skupa, ja se u ovo sranje od zemlje više ne vraćam!“, riječi su to zadnjeg mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u zadnji autobus na osječkom autobusnom kolodvoru minut prije 15. sati, zadnjem od njih četiri koji su u koloni napustili kolodvor samo tog dana, a peti im se pridružio u Slatini."

Na ovo i slično, odgovaram:

Nije tako. Nikad nije bilo lako. Potrošačko društvo učinilo nas je bolesno ovisnima o tolikim nepotrebnim stvarima. Dobro reče Sv. Jakov (4, 2-4):

"Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite. Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega."

Vjerujte, doista je tako. Život, ne samo Sv. Pismo, me nauči da je tako. Ima ne malo godina od kad sam ugledao ovaj svijet, i već imam dosta toga za porediti. Sjećam se, dok sam bio dijete par decenija iza (drugog svjetskog) rata, smatrao se ugojenim čovjekom ako bi bilo u njemu 90 kg "žive vage". A danas vidim ljudeskare i od 150 (sa kojih 40 čistog sala), stomačina pred njim da ne može hodati, a kuka! Pa odakle kukaš? Kako kukaš kad ima što da pojedeš?

Kažu mi: "i od makarona mogu se nabiti kile, ako ne jedeš što drugo ili raznovrsnije". Prijatelju, ja sam strugao šerpu sa makaronima, a znaš zašto? Možda ti trebam reći ono što danas već nije ni očigledno: nije bilo dovoljno ni makarona. Ručak je bio šnita kruha i tanjur čorbe, i seli!

Mladoženja je dovodio kući nevjestu i imali su sobu za sebe, i to je bilo dosta. S vremenom bi se osamostalili. I tako redom.

Danas, očito, ne želi se živjeti tako. Ali to znači da nisu u stanju prihvatiti realnost. Sigurno nije lako prihvatiti da se živi gore nego prije deset godina, ili ispod očekivanja. Ali ako to nisi u stanju prihvatiti, živjeti ćeš kao stranac svugdje, počevši od svoje domovine. Ne, ne će ti biti dobro u Irskoj. Liberalizam je i tamo učinio da se tek može preživljavati s poslom. Ne možeš ih tamo zarađivati, i ovdje ih trošiti. Pa makar i to bilo, gubiš, prosipaš svoj talenat negdje u svijetu dok propuštaš boriti se za domovinu. Taj propust nikad nećeš moći nadoknaditi.

Volim svoj narod koji ima dobrih osobina, voli društvo, lagano popiti kavu i pričati, pričati... Dosta je prirodan, i nekako lagan. Dosta direktan, i često srčan. Sve su to lijepe osobine. Ipak, ima ne malih mana: kao lud je za novcem, što ga čini vrlo nesretnim. Izlaže se gubitku duše za tu prokletu paru, i u stanju je za 500 eura više napustiti zemlju baš kao hajvan.

Rasipa se. Malo sam gdje vidio toliko volje i slasti za raskošću. Troši nemilice. Sve dadne "u sebe", u "dobra" (čitaj: skupa) kola, kuću, i sve redom. Za njega samog, koliko god treba. A za odreći se nečeg, prevrće kunu ispod mikroskopa. 

Nadalje: nemoguće je sklon žalbi: žali se, žali se do u beskraj. Za sve su krivi političari, tajkuni, udbaši i tako redom. Sigurno da i jesu, ali ne formira se organizirani i konstruktivni otpor toj destrukciji. U tom smislu smo vrlo malo "socijalni" u kršćanskom smislu.

Na primjer, u novije doba, nakon publikacije Enciklike Rerum Novarum Lava XIII o socijalnim pitanjima, na Zapadu su se formirale mnoge udruge radnika i zemljoradnika koje su dignificirale ljudski rad i davale mu kršćansku dimenziju. Kooperative su dobile poticaj nakon Enciklike Quadragesimo Anno Pija XI tridesetih godina XX stoljeća, kao i druge varijante "alternativne ekonomije". Engleski katolički pisac Chesterton pokrenuo je "distribucijski pokret", ekonomsku viziju zasnovanu na socijalnom nauku Crkve i različit od socijalizma i kapitalizma. Te farme su zaživjele u Kanadi; brzo je bio optuživan za "antisemitizam" jer je između ostalog omogućavao gospodarsko gibanje neovisno o bankama. Poslije se pojavio i "Socijalni Kredit", koji je još jako živ i aktivan, no o tome ću pisati napose.

[Chestertonov autoportret, zasnovan na distribucijskoj lemi: "Tri hektara i jedna krava"]

Kod nas, možda zbog naše sklonosti prema individualizmu u gospodarstvu, sve ove realnosti nisu zaživjel, možda čak ni pustile klicu.

Idemo na konkretno: koji su sedam glavnih grijeha? To su: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost. Dok su kreposti koje nas čuvaju od glavnih grijeha: poniznost, darežljivost, čistoća, dobrostivost, umjerenost u jelu i piću, krotkost, revnost u dobru.

Dakle, tu je mana i tu je lijek protiv nje. Za škrtost lijek je darežljivost.

Na ovome se želim malo zadržati. Kod našeg naroda - a i kod tolikih drugih -, ako će se trošiti, onda je to samo za njega. Što god treba, ali nek je samo njemu ili možda njegovoj djeci. Žalimo se što su udbaši opljačkali zemlju i smještaju svoje, dok se iste ne znaju organizirati i pomoći tlačenima.

Moj konkretni savjet je u ovome: ako možeš, probaj sam kupiti napuštenu zemlju, i bez špekulacije čuvati je dok se ne preda bez zarade nekome vrijednom tko će tu htjeti ostati. Ili izdati uz povoljne uvjete.

Ako ne možeš sam, probaj sa dvoje troje praviti zajedničko vlasništo s istom nakanom.

I ako ne možeš, traži udruge zajedničkog vlasništva koje bi kupovale zemlju uz male uloge (ali puno "malih" postane dosta veliko) s istom nakanom.

Radi na ovoj ideji. Širi je dalje, netko će početi a i ti sam možeš to biti u stanju, makar u trećoj alternativi. Osobno već radim na tome. Ne možemo dopustiti da nam zemlju (ovo vrijedi posebno i za BiH) kupuju ne znam koji šeici i sl. Radi se o borbi za bijelu i kršćansku Evropu (nije "rasizam" reći "bijelu" jer upravo to se i napada; bolje reći radi se o odbrani onog što je napadnuto) i ta borba mora biti, osim duhovna, inteligentna i organizirana.