U nesretnoj situaciji, biti sretan vršenjem dužnosti; nije bitno biti sretan, već svet

Gle malu voćku poslije kiše:

Puna je kapi pa ih njiše.

I blješti suncem obasjana

Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,

Nestane sve te čarolije.

Ona je opet, kao prvo,

Obično, malo, jadno drvo.

Dobriša Cesarić, Voćka poslije kiše

Skolastička teologija je teologija bića i realnosti; koristi naravnu logiku počevši od podataka koje daju vjera. Vjera i razum su sukladni. Vjera nije racionalna, ali jest razumna: u stanju je shvatiti vjerom prosvjetljene istine. Daje čvrste temelje katoličkoj teologiji Sv. Toma Akvinski ujedinjujući sve prethodno rečeno od Crkvenih Otaca i Učiteljstva. Sveto Pismo je nepriksnoveni autoritet. Ali Akvinac koristi na briljantan način logiku i strukturira na neviđen način osnove katoličke teologije.

Napuštajući vjeru i filozofiju baziranu na onom što je realno, objektivno, i prihvaćajući principe fenomenologije koje grade na ljudskoj subjektivnosti, čovjek i zapadno društvo (prvenstveno) su se izgubili. Čovjek postaje žrtva kaprica svoje nestabilne osjetljivosti i osjećajnosti.

Postaje bitno: "budi sretan, uživaj u životu, ostvari se," itd. Ako čovjek nije sretan, propao je u životu, prema njima. (Usput, napominjemo da je ta filozofija je korijen modernističke teologije koja napušta Boga i stavlja čovjeka na prvo mjesto.)

To je apsurd. Nešto najčešće u našem životu je biti, barem u određenim trenucima i s vremena na vrijeme, nesretan. Prema tom principu, automatski svaki čovjek mora proći tešku egzistencijalnu krizu koja će vrlo lako dovoditi do izvjesnih ovisnosti kao od alkohola ili droge, nevoljkosti za činiti žurno dobro, i u slučaju brakova, do razvoda makar i jedan i drugi ne bili recimo neki ovisnici i ostalo. Nađe se takvih slučajeva i među kršćanskim brakovima. Makar ne raskinuli bračnu vezu, razvode se i žive kao stranci jedni s drugima.

Problem je dakle upravo u tome: ljudi su umetnuli sebi kao pijukom u glavu ideju da ako nisu sretni, tada njihov brak ne vrijedi, trebaju se rastavljati i možda nešto još teže.

[Audrey Hepburn i Gregory Peck odmarajući se za vrijeme snimanja "Praznika u Rimu". Moderni način života kao da je đavolji službenik. Nečuješ ljude pjevati ulicama, ili dok rade. Noći, ne samo da ne posvete određeno vrijeme za molitvu u obitelji, već ne znaju ni ljubazno provesti vrijeme s onima koji ih okružuju, i onima kojima su potrebni. Radikalno preispitaj do u najsitniji detalj tvoje svakodnevice.]

Odgovor na ovo pitanje jest: budi nesretan, ali svet. "Izvrši Bogu zavjete svoje". Budi čovjek, žena od jednog komada i reci Bogu: "evo sluge tvog, dolazim vršiti volju tvoju".

U izvjesnom smislu, ovaj princip može se s ne malo uspjeha prebaciti i na naravnu sferu. Stvar je u tome da je potrebno prebaciti centar težišta sa osjećajnosti, na smisao. Ne na "pravo", već na "dužnost".

Razmišljam o herojskoj odbrani Gvozdanskog prije 440 godina. Zašto su naši preci znali biti vitezovi? Kako to da radije umru nego budu tursko roblje? Ne stoga "jer su prije ljudi bili čvršći", već na osnovu filozofije života i vjere koja ih je prožimala. Nije im bilo bitno "dobro se osjećati ili uživati", već učiniti ono što se od njih očekivalo, unatoč najvišoj cijeni koju su trebali dati. Prebaci taj duboki smisao junaštva na tvoju svakodnevicu, i cijeli svijet će se okrenuti oko tebe.

Ako čovjek ili žena učine taj napor, zna se vrlo često desiti i paradoks: kao nekim čudom postaju i sretni, jer su znali prihvatiti svoju situaciju. Počnu je gledati iz druge perspektive... i tada se desi nepredviđen obrat: "i blješti suncem obasjana, čudesna raskoš njenih grana". Ako je tu "sunce", to jest druga perspektiva, naše grane se pokazuju s više dobra, s više potencijala nego što smo mogli i slutiti.

U duhovnom smislu (makar Cesarić ne bio nikakav mističar, ipak njegova pjesma može imati i tu primjenu) voćka poslije kiše je naš život u milosti, i bez nje. Ista stvarnost, pod teretom vremena i naravne nesavršenosti, neizbježno propada. Samo Božja milost može naš život učiniti vrijednim za Nebo, što je jedini smisao života, i pravi uspjeh.

To je duboki smisao stihova Sv. Ivana od Križa, "stavi ljubav (Božju!) tamo gdje nema ljubavi, i iscrpti ćeš ljubav".