Opasnost sedevakantizma

Sada je došao red da opalimo par dobrih šamara izvjesnim sedevakantistima, jer zaslužuju.

Koje su velike opasnosti sedevakantizma?

1. Lako je praviti grupe, i svaka grupa lako može doći do toga da prihvati nekog svog biskupa za (vrhovni) autoritet. Odatle lako dolazi do velike podjele među sedevakantistima.

2. Još gore: u nekim slučajevima, jer Crkva treba Papu, do izabiranja "Pape".

Sama ta činjenica da praktično nekoliko osoba izabere "Papu" govori o velikom promašaju tog stava ili čina. Promašaju cijelog načina razmišljanja koje je dovelo do izabiranja "novog Pape".

To razmišljanje sastoji se u sljedećem: Crkvi je potreban Papa, i budući da su skoro svi pali u herezu, i oni koji to možda nisu ne žele dati Crkvi Papu, to mi trebamo učiniti. I tako, više puta kroz XX stoljeće dolazilo je do izabiranja nekog "Pape".

Sami taj događaj, čin izabiranja "Pape" od šačice katolika, svojom bizarnošću potvrđuje zabludu onih koji ga izvršavaju. Pravi Papa mora biti univerzalno priznat od Crkve. Ukoliko postoji velika zabuna o tolikim doktrinalnim pitanjima, kao što je to danas, to je nužno prvo riješiti, svečano i javno odbaciti pogrešni nauk, imati sigurni katolički kult, općeprihvaćen i poznat od katolika cijelog svijeta. To bez daljnjeg danas nije slučaj. I onaj koji srlja u tom pravcu, pravi veliku uvredu Bogu i Crkvi. Sreća je da je takvih malo, ali ipak je potrebno razgraničiti taj problem da ne bi u budućnosti bilo takvih pojava više, sa sličnim rezultatima koji ne vode ničem dobru, niti mogu predstavljati ikakvo rješenje, osim povoda ruganju. A ovdje nismo da se rugamo, već da se borimo za Crkvu. Trebaju se ispraviti pogreške u svakom smjeru.

Posvetimo pažnju samo jednom ilustrativnom slučaju: izabranju "Pape Lina II".

Dogodilo se to 29. lipnja 1994, u jednoj kapelici u blizini Hotela Europa u Asizu. Izabran je bio izvjesni Víctor von Pentz, u njegovoj 41. godini. Dugo se ustezao za prihvatiti izabranje, ali ipak ga je prihvatio. Iz Južne Afrike, njemačkog porijekla, studirao je u USA kod FSSPX. Zaređen svećenikom od jednog ukrajinskog biskupa (pretpostavlja se sedevakantnog). Poslije je također izgleda bio zaređen kao biskup. Malo nakon izabranja nastojali su ući u Lateransku Baziliku u Rimu, ali im policija nije dozvolila.

Ono što još treba spomenuti jest da se izabrani odmah distancirao od onih koji su ga izabrali, te je izgleda dao do zvanja dvije godine poslije da otkazuje na svoje "poslanje".

[Lucian Pulvermacher, izabran kao "Pio XIII" u maloj "konklavi" 1998. Umro 2009.]

Osim ovog zaluđenog, ima još kojih dvadesetak i više drugih koji su bili izabirani prošlog stoljeća. Ima svakakvih slučajeva, i jedan švedski povijesničar (ne znam da li je protestant) donosi njihova imena i opise slučajeva.

Ovi žalosni slučajevi su još jedna posljedica nedostatka autoriteta kojeg uočavamo u Crkvi. S jedne strane vidimo svega i svačega kod Franje i njegovih, ali na drugoj strani među sedevakantistima ima ogromnih razmimoilaženja i bizarnih poteza poput navedenog, koliko tragikomičnog toliko i opasnog. Bez daljeg, sedeprivacionisti su lišeni ovog problema. Jer oni očekuju, svakako odbacujući sve zablude Drugog Vatikanskog, obraćenje izabranog na uobičajenoj konklavi. Ne ulazim sada u taj problem.

Ono što želim reći jest da je poskoncilsko rasulo doprinijelo ogromnoj zbunjenosti katolika u svim mogućim smjerovima.

Što možemo jedino tvrditi? Prvo, treba imati na umu riječi Sv. Pavla "Čuvaj poklad vjere!", što se u istom smislu navodi i u Otkrivenju. Ne može se udaljiti ni trun od nepromjenjive katoličke vjere. Ni milimetar.

Trebamo se moliti da imadnemo pravog Papu koji će sigurno i pravovjerno voditi Crkvu kako ne može biti drugačije. Nešto što nam samo Bog može udijeliti. Ne mi, da ne bi možda netko rekao "Ja sam to uradio, ja sam riješio situaciju". Ne, samo Bog ovo može riješiti.

I zato, treba se čuvati skoka u prazno.