Pavao VI: homoseksualac na oltaru?

Postoji veza između homoseksualnosti za koju je optuživan i prokazivan Pavao VI i sve većeg utjecaja lobby gay u Vatikanu u vrijeme i nakon njegovog perioda. Prema ovom, jer je Pavao VI bio homoseksualac, podržao je i unapredovao članove gay mafije na važna mjesta u crkvenoj hijerarhiji. Osim toga, kao homoseksualac, bio je uvjetovan tom okolnošću i moguće je da se plašio da njegove okolnosti i grešni susreti ne dođu u javnost. I prema tome pravio ustupke određenim sektorima. Ili jednostavno je bio sam član tih sektora i promicao istomišljenike. To objašnjava mnoge stvari koje se danas događaju, ovu suludu promociju nemoralnosti iz samih redova hijerarhije. Mislim prvenstveno i skoro isključivo na hijerarhiju iz zapadnjih zemalja, dok na žalost sa istoka jedva dolaze glasovi prosvjeda, ako ih uopće ima.

Iscrpno istraživanje o utjecaju lobby gay u Crkvi napravila je amirička novinarka Dr. Randy Engel u knjizi "Ritual sodomije - Homoseksualnost i Rimska Katolička Crkva". No, ona je prikupila prvenstveno svjedočanstva pa čak i publikacije prijašnjih autora. Svakako, nije jedina spisateljica koja se osvrnula u dubinu na ovaj zastrašujući fenomen.

"Glas da je Montini - budući Pavao VI - bio privučen mladim ljudima, kružio je dosta vremena. Svjedočanstvo Robina Bryans, irskog pisca i deklariranog homoseksualca, u njegovoj autobiografiji iz 1992, "The Dust Never Settles" (Prašina nikad ne pada", tvrdi da mu je njegov prijatelj Hugh Montgomery rekao da su on i mladi Montini bili ljubavnici, u vremenu kad je on bio diplomat u Vatikanu".

[Kniga od 1282 stranice iznosi imena i detalje svih Kardinala, Biskupa, Monsenjora i Svećenika koji su imali problema sa američkim sudstvom zbog nečasnog poroka protiv naravi.]

"Francuski pisac i bivši Veleposlanik, Roger Peyrefitte, otvoreno homoseksualac i branitelj "gay prava", 1976. u intervjuu sa D.W. Gunn i J. Murat, predstavnicima "Gay Sunchine Press", govorio je o homoseksualnosti Pavla VI, koji je dok je bio Nadbiskup Milana išao u jednu udaljenu kuću za susresti se sa mladićima. Ovaj intervju je bio ponovno objavljen od talijanskog magazina "Tempo" iz Rima. 26. travnja 1976 Rimski Vikar i Biskupska Konferencija Italije su proglasili "dan opće zadovoljštine".

Sam Pavao VI, na Cvjetnicu, obratio se na ovu optužbu sa svog balkona govoreći o "užasnim stvarima i ogovaranjima" koja kruže o njemu. Ali nije podnio nikakvu tužbu zbog tog ogovaranja. Vijest je imala eho u Observer & Reporter iz Washingtona 1976:

"U 'The Vatican, A Slightly Wiched View of the Holy See' (Vatikan, malo zlobna vizija Svete Stolice), bivši dopisnik New York Times u Rimu je dao ime poznatog talijanskog glumca, Paolo Carlini, koji je postao česti posjetitelj Pavla VI, u njegovim privatnim odajama u Vatikanu. Također je engleska televizija intervuirala Peyrefitta, koji je nadodao ulje na vatru izjavljujući da je dobio toliku reklamu za nikakav trošak".

Bacimo pogled sada na drugu knjigu velikog pisca i istraživatelja, Franco Bellagrandi: "Nichitaroncalli - Controvita di un papa" (Edizioni Internazionali di Letteratura e Scienze, Roma).

[Naslovna stranica knjige profesora Bellegrandi koja opisuje "homoseksualnu kolonizaciju" Vatikana, započetu za vrijeme Ivana XXIII i nakon toga pojačana za Vladanja Pavla VI.]

Bellegrandi nije bilo koji pisac. Iz njegove biografije o spomenutom profesoru: "Novinar i istraživatelj. Mnogo godina putujući dopisnik L'Osservatore Romano i Vitez Mača i Plašta Njegove Svetosti. Osim što je pisao u talijanskim i stranim listovima i magazinima, objavio je knjige povijesnih i putoposnih eseja, kao "Guida ai misteri e piaceri del Vaticano" (Uvod u misterije i zadovoljstva Vatikana), "Il portone de piombo" o Ospolitik Pavla VI. Radio je u Sali za Tisak Vitezova Rada. Bio je vatikanista u religioznim programima RAI, nakon toga odgovorni za kino i vodstvo Političke Tribune. Držao je predavanja Moderne Povijesti na Sveučilištu u Insbrucku i dobio je oličje Zlatnog i Srebrenog Križa od Predsjednika Austrijske Republike."

U knjizi "Nichitaroncalli...", Bellegrandi piše (ja pojačavam slova): "Montini, čuje se u Rimu i cijeloj Italiji, bio bi homoseksualac. Prema tome, podložan ucjeni. Prema tome u šaci onih koji ga budu nastojali manipulirati za svoje ciljeve. U Milanu izgleda je bio zaustavljen, po noći, od policije, u civilnoj odjeći i sumnjivog društva. Godinama je vezan posebnim prijateljstvom prema jednom glumcu koji farba kosu crvenom bojom i koji ne čuva tajnom svoju relaciju sa budućim papom. S druge strane, relacija će kroz godine biti još stabilnija. Potvrdio mi je jedan časnik iz službe sigurnosti Vatikana, da je Montinijev izabranik imao dopuštenje za uči i izaći iz papinskih odaja po svojoj volji. Toliko da ga se često viđalo doći dizalom, u noćno doba."

Ogovaranja? Ovo što smo naveli, nisu dokazi ali jesu informacije koje dolaze iz nekoliko raznih izvora, i to ne od bilo kojih autora. Sljedeće svjedočanstvo koje ćemo iznijeti jest jedne crkvene osobe, Abada Georges de Nantes, osnivača "Lige Katoličke Kontrareforme".

[Abad Georges de Nantes, osnivač Lige Katoličke Kontrareforme. Još 1969. iznio je optužbe za homoseksualnost protiv Pavla VI, citirajući nekoliko izvora.]

U Troyes (Francuska), 1969, u broju za šesti-sedmi mjesec magazina "Katolička Kontrareforma XX stoljeća", izlaže tužbu za homoseksualnost protiv Pavla VI, počinjući podsjećanjem na tužbu Paula Hoffman u vezi "Milanske mafije"; nakon toga osvrnuo se na jedan citat uzet iz knjige posvećene jednom ne talijanskom kardinalu, "čovjeku ljubaznom i prodornih očiju", kojeg je Pavao VI doveo do ključne pozicije, i o kojem se širio glas o sklonosti prema pederastiji u svom odnosu prema djeci i mladima koji su živjeli u četvrti iza Vatikana. Sam Abad svjedoči o jednoj zgodi koja se odigrala uoči Konklave 1963. u kojem je bio izabran Montini. Istog popodneva u kojem je počela sa radom Konklava, jedan velečasni iz San-Avit iz Bazilike Svetog Pavla, informirao ga je da su u Odjelu za Moral Milanske Policije imali dossier o Montiniju. Godinama nakon toga, Abad iz Nantes se obratio Ivanu Pavlu II ovim riječima: "Tako, nakon skandala izabranja jednog otvorenog homoseksualca na Petrovu Stolicu, koji je otrovao Crkvu, Vi, Sveti Oče, hoćete ponovno oživjeti, i postići za ovog nesretnog Pavla VI slavu oltara, i ponuditi njegove kosti kao relikviju vjernicima da budu ljubljene, i pokazati njegovo lice vjernicima njihovim žarkim pogledima pod slavom Berninija? Ah, ne! To je nemoguće!"

Također Atila Sinke Guimarâes, u svojoj knjizi "Vatikan II, Homoseksualnost i Pedofilija" govori o homoseksualnosti Pavla VI, citirajući Bellegrandija: "Montini, tek štoje došao na Svetu Stolicu, bio je podložen ucjenjivanju od strane talijanske masonerije. U zamjenu za njihovu šutnju o "bjegovima" Nadbiskupa Montini u jedan švicarski Hotel, prilikom njegovih susreta sa njegovim glumcem-ljubavnikom, masoni su tražili da Papa eliminira tradicionalnu crkvenu zabranu spaljivanja tijela nakon smrti. Pavao VI je izvršio molbu. Nakon toga, seksualna perverzija Montinija promjenila se u predmet ucjene."

Nije zato bilo slučajno da je Charamsa, otpušteni svećenik koji je bio u službi u Kongregaciji za Nauk Vjere - zbog javnog priznanja svoje homoseksualnosti
(ne potiskivanje, već aktivne), rekao: "Svi u Vatikanu znaju da je Pavao VI bio homoseksualac".

Bitni osvrt: jedan homoseksualac može biti Papa, ali ne može biti proglašen svetim. To proglašenje, koristeći izraze koji jasno obuhvaćaju nepogriješivost (definira se kao svetac i predlaže kao uzor cijeloj Crkvi), ukazuje tko je Franjo. Ipak, kod Pavla VI najbitniji je bio njegov nauk kojim se suprostavio vječnom učenju Crkve. Pitanje njegove homoseksualnosti, o kojoj  još nismo sve rekli, objašnjava nagli porast lobby gay u vrijeme njegovog prebivanja na Svetoj Stolici, i nakon njega.

Na koncu, sve će doći na svoje mjesto. Ne ćete uspjeti sve vječno varati, i istina vjere ponovno će sjati svom bistrinom.

Nastaviti će se.