Gdje se podigla prva transeksualna klinika? U Berlinu, 1919. Artur Kronfled i Magnus Hirschfeld, židovske nacionalnosti, osnovali su Institut za Seksualna Istraživanja. Spaljen 1933. od Hitlerovi Mladeži.
Da li je postojala cenzura u Nacističkoj Njemačkoj? Svakako, kao što se vidi iz priloženog. Makar zbog "kvarenja rase".
Međutim, cenzura, makar u svom obliku autocenzure postojala je još u apostolsko doba. Čitamo kako su obraćeni efežani nakon krštenja i pouke Sv. Pavla, palili knjige vračanja koje su imale ukupnu cijenu na tisuće srebrenika.
U srednjem vijeku, u vrijeme Kršćanstva kao društvene organizacije, također su se spaljivale knjige heretika jer su odvajali kršćane od vjere, tj. od vječnog spasenja što je bila glavna misao vodilja u životu. I ne samo heretika, već i židovski Talmud na primjer, gdje se prikazuje Isus - kojeg su smatrali kopilom - kako je kuvan u paklu u ljudskoj nečistoći. Istina, palili su se i heretici na lomači, nakon što se nisu htjeli obratiti vjeri koju su svojevoljno napustili. Jer ako bi propala vjera, cijelo društvo bi propalo. Ta kazna s vremenom je bila ublažena. Usput, protestanti su palili u Cirihu mnogo više od katolika.
Da li se danas primjenjuje cenzura? Da, ali u podmuklom, skrivenom obliku. Cenzurira se ono što je dobro, a podiže, podupire i hvali ono što je loše. Ako se danas netko usudi citirati - između ostalog - prvo poglavlje poslanice rimljanima (gdje se sodomija i sl. prikazuje za ono što jest), izlaže se progonu civilnih vlasti "u ime ljudskih prava". "Ljudskih prava" kao što bi bila na primjer, "sloboda govora". Sloboda koja ne postoji, osim za njih i njihovo programirano kvarenje.
Stoga, nije problem u cenzuri, već u onom što se cenzurira, i razlogu cenzure. Roditelj treba cenzurirati loša čitanja svojoj djeci; od tog, pa nadalje u društvu.
Ali koji je duh koji prožima brigu o društvu, briga koja je izražena također cenzurom?
"Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muči graditelj", govori nam psalam. Ako se društvo ne bude gradilo na kršćanskom principu, propasti će. Prije toga, obitelj kao prva ćelija društva.
Dok se stvari ne riješe u društvu, kao što vidimo dan za danom svojim očima, riješi prvo situaciju u svojoj obitelji, u krugu svojih prijatelja, itd.
Ali treba da znaš koje je osnovno načelo: da onaj koji ljubi, taj i opominje. Daje i poučava dobro, zabranjuje ono što je loše. Traži vječno spasenje, i zbog toga djeluje danas i sutra.
E neka se žale koliko hoće, nikad im se dijete ne smije dati. Nadam se da Centar izdrži. I Hrvatska, barem u nečem.
Prvo zbog Krista Boga, jer ako Bog nije središte koordinatnog sustava naših nazora, postaće bilo koja druga točka. Postaće to naš osjećaj, i naša "prava" koje izvlače iz rukava kao kakav prevarant.
Ali vjera ne ide protiv razuma; i razum i sama narav potvrđuju ono što nas vjera uči: stvorio ih je muško i žensko. Da se napuči Zemlja, i da se Bogu slava dadne.
Ali i narav progovara krvavim slovima protiv čudovišnih zamisli. Primjerom ove lezbijke koja, nakon što je usvojila muško dijete od sedam godina, i nakon što je momčić odbio obući haljinu, istuče ga na smrt: kaišem, stolicom, te na koncu i čekićem: na smrt.
Ako popustimo, izgubili smo svi. Zato vam ne smijemo popustiti.
Ponavljam članak koji sam napisao prije dvije godine, nažalost ponovno aktualan jer Schönborn ponavlja svoj čin. Nakon članka, slijedi kratka dopuna:
Da je Kardinal Schonborn veliki podržavatelj međugorskog fenomena, poznato je. Posjetio je samo mjesto ukazanja:
Susretao se sa vidiocima u više navrata:
Neki su čak bili i pozvani u Bečku katedralu da ništa manje nego tamo imaju viđenja i prenose vjernicima "Gospine" poruke:
Zar
je katolička vjera stvar nekih medijuma? Same ove zgode su duboka
uvreda vjeri. Sad tamo neki bogataš pilji u zrak i on prenosi kao nešto,
kao neke poruke ostalima! Da li ste vi svjesni ove katastrofe, ovog
skandala, ovog urnebesa! A to mu se (Kadinalu) računalo u pohvalu.
Fratri u Međugorju bili su presrećni da su cvjetali:
Konačno velika potvrda i podrška! Doista, mimo ljudske, nikakva druga.
Pazite!,
blago sam upozoravao jednom prilikom jednog fratra, Schönborn nije baš
neprikosnoven. Samo što se moj sugovornik nije ustao sa stolice: "Znaš
li ti da je on bio iza redakcije katekizma!" Nije bilo lako nastaviti
razgovor jer su se riječi vraćale nazad kao eho nad dolinom.
Probati
ću stoga drugom taktikom, kažu da slika vrijedi više od tisuću riječi.
Onda, predočiti ćemo nešto što može nekome lakše otvoriti oči.
Prošlog
petka, 1/12/2017, spomenuti kardinal je dopustio (i to rado, prema
viđenju) da se u katedrali kojom upravlja održi "liturgijsko slavlje" u
čast Svjetskog Dana AIDS. Ne samo dopustio, već i sam učestvovao u
istom. Presjedavao.
To
je hula na Boga. Za te ljude se nije molilo, niti pozivalo na kajanje
(plus što je "molitva" bila "ekumenska", to da ne fali, jer kad bi tako
bilo možda im onda skup ne bi valjao). I tu još nije kraj. Na molitvi su bili prisutni, kako kaže ova simpatična vijest na slovačkom "zloglasni homoseksualec Gerry Keszler", najpoznatiji austrijski gay aktivista, organizator jedne od najvećih homoseksualnih proslava u Evropi, Life Ball.
Gerry je stari Schönbornov prijatelj s kojim je također bio prošle godine na događaju.
Obratimo pažnju kako Schönborn vidljivo nosi znak solidarnosti sa
homoseksualcima, dok istovremeno i također očigledno prikriva križ. Ove godine bila je tu i "Conchita", transeksualac koji je prije par godina pobijedio na Euroviziji.
Nažalost,
takvo je stanje. Ne radi se o širenju neke privatne sramote ovog ili
onog. Schönborn je javna ličnost, i ono što on čini dalekosežno je, i
ništa slučajno. Bolje je dakle ne podičiti se takvom "podrškom", i spustiti malo loptu na zemlju. Na
koncu, pitamo se, zašto osobe kao Schönborn podržavaju Međugorje?
Potrebno im je da "ima svijeta", da se vidi da ima netko iza njih. Jer
čisto liberalnim strujanjem ostadoše sami, osim možda tu i tu praćeni
kakvim ljevičarem i "naprdnjacima". Ali to ne izgleda (!) baš "crkveno".
Zato su im potrebni naizgledni konzervativci s kojima će napraviti tu i
tamo kakvu sliku, a nakon toga oni će nastaviti svojim pravcem. Tako
se desi da konzervativni vjernici - oni koji mole krunicu, svećenici
koji nose crkveno odijelo ili redovnici habet, održavaju moralnu
pristojnost i slično - budu stavljeni de facto u službu liberala a da o
tome previše ni razmisle.
DODATAK:
Ponovno ovog ljeta, u Međugorju se hvale Schonbornovom podrškom:
Spominje se i Franjin vikar De Donatis, koji je također poznat je ne prosvjeduje protiv gay pride vođenih u Rimu, unatoč molbama anti pride aktivista:
Ovih dana Schönborn ponavlja svoj čin i dopuštenje. (O drugim njegovim djelatnostima, pogledati ovdje.) Za pohvaliti je ovaj put mladi katolik Alexander Tschugguel koji je bacio kipove Pachamame u Tiber, za vrijeme Amazonske sinode. Organizirao je prosvjed protiv ove profanacije. Treba se spomenuiti i nadbiskup Vigano koji je dao podršku mladom austrijancu, navodeći da je oskvrnuta katedrala Sv. Stefana, nekad vjernog Beča koji je zaustavio otomanske horde. Izrazi na kojem čestitamo Viganu.
Ovi prosvjedi trebaju biti sve češći. Pohvalan je i nastup sedevakantnog svećenika u Belgiji koji je prije dvije godine otišao do muzeja (bivše crkve) gdje je bogohulno bila izložena krava na križu, koju je ovaj svećenik oštetio, zajedno sa još četvoricom drugih. Zbog toga mu prijeti godinu dana zatvora.
Tako mili moji, na djelima se vide junaci.
DOPUNA 2: Unatoč Schönbornovim skandalima i LGBT politici od već nekoliko godina, međugorski mediji ovog istog ljeta diče se njegovom pohvalom.
Daje im se podrška i iz Vatikana, dežurna pederčina hvali otvaranje "katolika" novim situacijama: župnika koji im otvara svoju župu, biskupa koji uvjerava transeksualca da će biti prihvaćen, itd:
Zabrinuti su što nisu dobro došli:
Sarajevo nije više ono o kojem je pjevao Kemal Monteno 1976., i kakvim ga žele još uvijek predstaviti, navodno multietnički, dok predstavlja jednu od jezgri najradikalnijeg islamizma u Evropi:
"Zajedno smo rasli
grade, ja i ti isto, plavo nebo poklonilo nam stih ispod Trebevića sanjali smo sne ko će brže rasti
ko će ljepši biti"
"Ti si bio velik
a rodio se ja
s' Igmana uz osmijeh
slao si mi san
dječak koji raste zavolio te tad
ostao je ovdje
vezan, za svoj grad
Bilo gdje da krenem
o tebi sanjam
putevi me svi tebi vode
čekam s' nekom čežnjom
na svjetla tvoja
Sarajevo, ljubavi moja"
"Pjesme svoje imaš
i ja ih pjevam
želim da ti kažem šta sanjam
radosti su moje i sreća tvoja
Sarajevo. ljubavi moja
Kada prođu zime
i dođe lijepi maj
djevojke su ljepše
ljubavi im daj
šetalište tamno
uzdasima zri
neke oči plave
neke riječi nježne
Sad je dječak čovjek
a zima pokri' brijeg
park i kosa bijeli
al' otići će snijeg
proljeće i mladost
ispunit' će tad
Sarajevo moje
jedini moj grad"
Dva se dakle totalitarizma sukubljavaju iduće nedjelje.
Ali sotonistima ne želim sreću:
Gubite se odavde, što drugo reći onima koji sami priznaju da je preko (dokle?) 50% njihovih članova iz redova LGBTQ.
Dabogda vam ne dozvolili oholi, protunaravni, protubožji marš u svim gradovima, kako bi trebalo biti.
Austrijski psihijatar Reinhard Haller dao je značajan podatak koji mediji kriju: čak 99,7% seksualnih zlostavljanja vrše se van crkvenih institucija.
Prije svega, potcrtajmo: u kojem kontekstu se događaju zlostavljanja? Tamo gdje se ne bori protiv grešnih nagnuća naravi, i tamo gdje može biti prilike za pad.
Gdje konkretno? U samim obiteljima: očevi prema kćerima, brat prema sestri, pa čak može biti i drugih situacija. Gdje lakše nasilnik može pristupiti žrtvi, lakše dođe i do zlostavljanja. Dalje: gdje ima djece i omladine; škole, tj. profesori; liječnici pedijatri, radnici u dječijim vrtićima i jaslicama. Institucije za socijalnu skrb napuštene djece, itd. Gdje ima djece, tu idu pedofili. Nažalost je tako, i te situacije se moraju jako čuvati.
Ono što doprinosti seksualnim zlostavljanjima jest hiperseksualizacija današnjeg društva: da li je moguće kupiti obična kola ako nije na slici lako i senzualno odjevena neka mlada žena?
Ali zašto se optužuju toliko crkvene institucije, kad je tu najmanji broj zlostavljanja u odnosu na tolike druge institucije?
1. Skreće se pažnja sa težeg problema. Dok se govori o zlostavljanjima u crkvenim institucijama, ne govori se o drugim. U Islamu i židovstvu, među hodžama i rabinima, to je mnogo izraženije, ali je vrlo zataškano.
2. "Kad se to čini u Crkvi, zašto bi bio problem u tome što se čini vani". Tj., radi se o jednoj vrsti opravdanja.
Dalje, kojih 30% optužbi crkvenih ljudi, su lažne. Ali sad dolazi problem: crkvene institucije često ostave takve nepravedno optužene bez odgovarajuće pomoći. A ako je netko nevin, onda je nevin. Optužiti nevinog čovjeka je veliko zlo.
No, da završimo: u Crkvi, tj. među ljudima koji pripadaju crkvenim strukturama, ovi teški grijesi se događaju upravo zbog upliva homoseksualzma u strukture. Dopuštenog upliva. Dakle, nije Crkva kriva, nego otrov koji dolazi izvan Crkve. Dok je to s druge strane znak koliko su odgovarajući u hijerarhiji krivi i umiješani u sostonske zahvate protiv Crkve jer takve stvari dopuštaju, te im daju teorijsku podršku. Primjer je nadbiskup Paglia, koji je dopusti da ga se prikaže na fresci nagog na zidu katedrale,
ili u svoje vrijeme kardinal Bernardin kojeg se optužuje ništa manje nego za sodomskog sotonskog predatora... Kako je moglo doći do toga? Koja je teorijska osnova koja im je omogućavala nešto takvo? I tko je još unaprijedio nadbiskupa Pagliju? Tu je problem.
Nakon pustoši prvog svjetskog rata, moralna situacija Njemačke gurnuta je prema moralnom uništenju. Liberalna konstitucija dana u Weimar (1919) je bila jedna od najliberalnijih na Zapadu. Nije trebalo dugo čekati da slične situacije postanu neviđena stvarnost u ono vrijeme:
Berlin je postao liberalni raj za homoseksualce i transeksualce; za ljubitelje mješane nošnje. Gdje se izvršila prva kirurška operacija praveći "ženu" od čovjeka... dok ne dođoše nacisti.
Da li su nacisti bili rješenje, to je druga stvar. Znamo da nisu. Kao i to da su bili uništeni zbog snažne antiliberalne komponente. Dok su komunisti-ateisti, puštani slobodno na svom lancu.
Istina je ova: "Žena se ne će odijevati kao muškarac, niti muškarac može staviti na sebe ženske haljine; jer tko nešto takvo čini, vrši gnusobu pred Gospodinom Bogom tvojim". Ponovljeni Zakon, 22:5.
Kršćanski pisci nisu mogli promatrati kako nekad prekrasni predjeli Sjeverne Afrike – današnja Libija,Tunis, Alžir, Maroko, osim Egipta – redom i vrlo brzo padaju pod arapskim džihadistima. Muhamed umire 632., a već 698 pada Cartago, zadnji veliki grad Sjeverne Afrike. Prije toga je pala patrijarhalni prijestolncia Aleksandrija - 641 -, čija je stolica ustanovljena od evanđelistge Sv. Marka, najljepši grad svijeta, pa onda Hippo, gdje su postavljeni temelji teologije zapadnog kršćanstva preko riječi i pouke Sv. Augustina.
Te regije zbog dobre klime i rimske kulture izgradnje i zemljoradnje bila su velika kulturna sjedišta. Kada je kalif Omar dao naredbu za paliti sve knjige Aleksandrijske biblioteke, papirusi su gorili kroz šest mjeseci, toliko im je trebalo vremena za sve spaliti.
Kako je to bilo moguće? Zašto je Bog dopustio da tamo gdje se jednom propovijedalo njegovo Evanđelje preko tako svetih ljudi, kako je moguće da sve to sada postaje zapuštena pustinja bez ploda?
Crkveni pisci su napisali u VII stoljeću jednu knjigu koja je sadržavala duboko razmišljanje o ovom stradanju. Knjiga je nazvana Apokalipsa (ne radi se o novozavjetnoj knjizi) i evo jednoj značajnog ulomka:
„Ne zbog toga što bi On ljubio njih (muslimane), dade im Gospodin Bog moć za porobiti zemlju kršćana, nego zbog kršćanske nedostojnosti. Nešto ovako nikad se nije dogodilo niti se moglo dogoditi kroz sve generacije. Jer se muškarci obukoše u haljine bludnih žena i prostitutki, uresiše se kao žene i otvoreno stajaše na trgovima i raskršćima gradova i zamjeniše naravne odnose sa nenaravnim...
Jednako, žene učiniše iste stvari kao i muškarci. Otac, sin i brat općiše sa jednom ženom koja se doticala svakog rođaka... Zbog ovoga Bog ih predade u ruke barbara, to jest, zbog njihovog grijeha i zaudaranja. Žene će se onečistiti ljudima koji su već zagađeni, a sinovi Jišmaela izgubit će se zbog njih.“
Ne može se ne izvući poredba sa današnjim vremenom promidžbe svih mogućih poroka na svim širinama:
Uz zdušnu podršku unutrašnjeg neprijatelja ("ako gledamo na "neubičajene", gay parove, kao Božju djecu, stvari bi išle drugačije". Da, kad bi ih upozorili da ih čeka pakao ako nastave tim putem):
Ne može se jednako ne donijeti jedini logični zaključak o našoj budućnosti, i jedino moguće rješenje koje može izbjeći propast.
Danas je Kanada stavila u opticaj memoralu kovanicu od 1$ za proslavu 50 godina od legalizacije "homoseksualnog seksa":
Do tada, kad bi htjeli vršiti svoje prohtjeve, morali su se kriti po kućama. Makar ih nitko nije tražio ni zagledao; ali nisu se mogli dičiti s tim javno.
Nakon 50 godina, spustili smo se ponovo do Gomore, i društvo je izjedeno iznutra kao moljcima drvo.
Bunili su se govoreći "Ne dopuštaju nam naša 'prava'", "nameću nam ono što oni hoće", itd.
Danas Gomora nameće, i to nevinu djecu, i to na silu: u Californiji ne dozvoljavaju ti povući djecu iz škole ako im tamo žele - kao što i žele - prikazivati im i poučavati ih u LGBT seksualnoj edukaciji:
Osim ako ne želiš - kao što trebaš željeti - biti mučenik ili biti spreman na civilnu smrt.
Koliko su bitni u državi moralno dobri zakoni!
Koliko je bitno oprijeti se ovom novom totalitarizmu koji kvari duše!
Koliko moraš biti jak u odgovu tvoje djece protiv politične korektnosti!
Ima nejasnih stvari u svemu ovome, i malo čudnih. Idemo preko jasnih, što se nimalo nisu svidjele "naprednjačkim" strujama među klerom, vrlo ako ne prisutnim, onda moćnim. Benedikt XVI ispravno ukazuje na prelomni momenat Drugog Vatikanskog Sabora. On ukazuje na period posebno između 1960-80. Pred "seksualnom revolucijom" šesdesetih godina u društvu, iz crkvenih redova - ili njihovih redova - nije se odgovorilo ispravno, već pokušavaujući se prilagoditi novim pristupom tim fenomenima. Napustio se tradicionalni način pristupa seksualnim zastranjenjima, i posljedice su bile kakve smo mogli promatrati.
Navodi par teških slučajeva: "jedan biskup, koji je prije bio rektor bogoslovije, dopustio je da bogoslovi gledaju pornografske filmove s nakanom da postanu otporniji pred ponašanjima suprotnim vjeri".
Ili: "u nekoloko bogoslovija (misli na Njemačku), bile su oformljene homoseksualne grupe koje su djelovale više manje otvoreno, preko čega se značajno promijenila klima koja je prije postojala u bogoslovijama". Također: "zabranjivali su bogoslovima čitati moje knjige", i sl.
Drugim riječima, postojalo je (uglavnom na Zapadu), "službeno" odvajanje od tradicionalnog, pa i konzervativnog (napr. Ratzingerovog) gledanja na stvari.
Da je odstupanje od tradicionalnog morala i življenja vjere inače, uzrok i razlog današnjoj katastrofalnoj situaciji koju možemo konstatirati među katolicima, to na ovom blogu (kao i drugim), tvrdimo od prvog dana. Dapače, to je i jedan od glavnih razloga postojanja ovog bloga: poziv povratku na vječni i nepromjenjivi nauk Crkve. Dakle, po tom pitanju, slažem se sa dijagnozom iz ove perspektive.
Ali ovdje se nameću nekoliko bitnih pitanja.
Zašto sada reagira Benedkikt XVI? Kojeg ovo smisla ima, sada kad nema autoritet? Nije ga slušao napr. kardinal McCarrick kad mu je, prema Viganovom svjedočanstvu nalagao ostaviti nadbiskupiju? Zašto nije izašao na prozor Vatikana, ili stao pred TV i izjavio američkim katolicima da McCarrick više nije njihov nadbiskup?
Govorim ozbiljno, ne šalim se. To se zna koristiti u specijalnim situacijama u politici, u ključnim momentima bitnim za državnost. Primjer: vojni udar u Španjolskoj 1981. Nekoliko vojnih jedinica ulazi u Parlamenat i izjavljuje da je ukinuta parlamentarna demokracija, da vojska mora napraviti red u neautoritativnom nastupanju državnih institucija spram divljanja ETA terorista. Tih je godina ETA ubijala kojih 100 vojnika i časnika godišnje, ali institucije nisu davale odlučan odgovor. Bilo je veliko nezadovoljstvo u vojsci koja je gledala kako se država utapa pred njihovim očima i to nisu htjeli dopustiti.
Tada je Kralj Juan Carlos I došao na TV (video sek. 40) i dao naređenje ostalim jedinicama da stanu pod njegovu poslušnost i zaustave pučiste. Tj.: kad uobičajena sredstva ne vrijede, poseže se za vanrednim. (Usput da kažemo, po svoj prilici puč je bio namješten da bi se postigao izgovor za umanjiti vojne snage, ostatak Francovog režima. No, ovdje samo gledamo na ovu vandrednu proceduru.)
Vraćamo se našem pitanju: zašto sada, nakon šest godina od ostavke? Zašto ne onda, kad je imao vlast u svojim rukama?
Ali imamo dalje još par stvari: pismo počinje tvrdnjom da je Benedikt kontaktirao s kardinalom Parolin, i sa "istim Papom Franjom", koji su implicitno dali dozvolu za objavljivanje pisma.
Dalje, na koncu završava pismo riječima: "Na koncu mojih razmišljanja volio bih zahvaliti se Papi Franji za sve što čini za pokazati nam uvijek svjetlo Božje koje se nije ugasilo, pa ni danas. Hvala Sveti Oče!"
Pazi molim te! U pismu također potvrđuje da je Franjo počeo intervenciju suzbijanja seksulanih zlostavljanja. Dok promiče prohomoseksualni lobby na glavna mjesta!
Neki kažu da pismo nije Benediktovo, već da koriste za prikazati navodno jedinstvo Franje i Benedikta, dok je Benedikt ustvari otet u Vatikanu. To je pozicija onih koji smatraju da je Franjo pravi Papa, ali svrgnut. No, Benedikt je veliki pobornik Drugog Vatikanskog Sabora, "kojeg samo treba pravilno protumačiti". Prema tome, Benedikt ne može biti prava opozicija. Doista, pismo štoviše ide u istom onom pravcu kojim je išao Benedikt uvijek: dokazivanja da je Drugi Vatikanski uklopiv u vječnu tradiciju. I upravo u tome i jest problem: nije! I dok se toga ne riješimo, nikad izlaza braćo moja iz ovog gliba.
Feminizam je izmišljen za uništiti naše društvo: uništiti ženu, majku i djevičanstvo. Tako se uništava muškarac i djeca, cijela obitelj. Onda obavezno, cijelo društvo. Cilj je međunarodni komunizam, tj. ateizam i ropstvo đavolu. Feminizam već je odavno izbacio suknju iz ženske garderobe, upravo iz tih razlika.
Stoga, Franjin komentar je promašen u vremenu i suštini. Još će ga napasti feministkinje jer ih je povezao sa pojmom "suknje", a on ih htio k'o fol dovesti pameti.
No, biskup Scicluna je otišao mnogo dalje na vatikanskom zasjedanju o seksualnom zlostavljanju. Na pitanje vatikaniste Sandra Magister zašto se ne govori o homoseksualnosti kao razlogu tolikih zlostavljanja, Sciluna odgovara, i James Martin to pozdravlja: "jer homoseksualnost kao heteroseksualnost" nije grijeh sama po sebi.
Prvo, homoseksualnost je zastranjenje, heteroseksualnost je normalno stanje čovjeka. Osoba koja čuva celibat takođe je heteroseksualna, ali odriče se svoje seksualnosti Bogu na slavu, radi Kraljevstva Božjeg. Dok je homoseksualnost teško zastranjenje.
Drugo, osoba može trpjeti od neurednih tendencija, ali homoseksualnost sama po sebi je protunaravna tendencija koja direktno vodi u grijeh koji viče Bogu za osvetu. Ukoliko se takvoj ne suprostavi svim silama, prvo uz Božju pomoć.
Neumjernost u jelu i piću je pretjeranost u nečem dobrom što nam je Bog dao, kao što je zdrav apetit. Sagriješiti bludno jest nepravilno korištenje seksualnosti koja nam je dana od Boga.
Ali homoseksualnost, ili bolje sodomija, jest ići direktno protiv naravi stvorene od Boga, i zbog toga je mnogo teži grijeh (makar i oni prije mogu odvesti u pakao).
Ako neka osoba osjeća neuredne poticaje u tom smislu, treba odlučno željeti išćupati ih iz korijena, moleći Boga za milost za živjeti po njegovim odredbama. Znati da Gospodin daje tijelu svrhu prokreacije; "seksualnost" van tog projetka teška je neurednost koju treba odbaciti.
Profesorica "teologije" (tj, nekatoličkog boga) i liječnica na Sveučilištu u Strasburgu, Marie-Jo Thiel, nova članica - imenovana prošle godine - Franjine Akademije Protiv Života, napala je po tko zna koji put katolički seksualni moral kao zastarjeo i neusklađen sa vremenom. Još više od toga: homoseksualnost nije perverzija - sram Crkve što je tako prije govorila! -, kontracepcija je super, i ostalo: neumorno dosađivanje o "ljubavi, opraštanju i novom putu".
Ne moramo ulaziti u pojedinosti njenih bljuvotina; znajući kako misli i kojeg je kova, možemo samo unaprijed zaključiti što će lajati i prije nego što je čujemo. Čista logika.
Ali ono što je bitno ovdje jest da je ova zvjerka držana tu gdje jest upravo od samog Franje. On hoće da ona bude tu. Kad ne bi htio, ne bi ni bila. Onda, kad je već tu, reći će se: "hoćemo čuti nove prijedloge i pristupiti razmjeni mišljenja". Jer znate, Franjo je vrlo dijalogantan tip. Sa ovakvom sortom bakcila, svakako.
Tu je stavljena da uništava, da razara. Da kao plasira loptu u šesnaesterac, i to će biti izgovor za novu igru. "Jer, znate, to se od nas traži".
Ni tjedan dana nakon njenog istupa, eto ti Kardinala Marxa da i on zasoli: "Franjo je otvoren za diskusiju o moralnim pitanjima". Svakako, tu je riječ ponovno o homoseksualnosti i ostalim "sitnicama".
U političkom žargonu radi se o pripremanju terena javnog mijenja za skok koji slijedi. On, u svojoj ulozi Uzurpatora, slijedi svoja pravila: stupnjevito, malo po malo. Ne može naglo, jer bi možda bilo pobune. O tome prvo treba da se govori, onda ću ja. Ako nešto bude malo teže za definirati, prvo ćemo od toga napraviti prihvaćenu praksu, a onda kad postignemo opće rasulo nastupiti će gotov čin.
Uostalom, ništa novo u njegovoj praksi eksperimentiranog primjenjivača kabalističke dijalektike. Thiel je potrebni pješak, Marx lovac u šahovskoj igri: on je kralj koji raspoređuje i čeka šah-mat.
----
I tako, dan za danom kršćani krvare gnječeni odozgor nametnutim bezobraznikom.
Ima toliko dobronakanskih katolika, koji idu na novu misu jer su im roditelji išli, i makar su njihovi stariji išli na pravu misu i pravilno bili poučavani, oni iz poslušnosti idu u iste ckrve i slušaju mise ovih novih. Mnogi od tih ljudi su jako fine osobe, i isrkeni vjernici. Kad bi ih se poučavalo kako treba, oni bi najradosnije sve to prihvatili, i blagoslov bi bio ogroman.
Bio sam sinoć na Ponoćki. S obitelji i kod poznatih svećenika. Otpratim ih, ne pričešćujem se - tako izražavam svoje nezajedništvo i neprihvaćanje koncilskih nameta od prije pedesetak godina - i poslije pozdravim uglavnom mlade fratre. Oni ne znaju da pišem na blogu, niti sva moja razmišljanja. Nastojim biti diskretan i nenametljiv. Opažam ih. Žao mi ih je. Jako fini ljudi, ali krivo vođeni. Imaju najbolje nakane, žele služiti Crkvi, ali "odozgor" im ne dolaze dobre upute. Kao ovce su bez pastira.
Jedan reče: "ti si mogao biti dobar fratar". Uz smješak u sebi sjetih se kad mi jedan prijatelj reče, u vrijeme dok sam to promišljao dobrih godina prije nego što se ovaj momak i rodio: "ti ne možeš u fratre, jer si previše buntovan". Istina je, tu sam karakteristiku vukao kroz sve svoje promjene i "faze". I također, mislim, nerado izvana viđeno strasno traženje istine.
I tu, preda mnom, tu su nevini ljudi koji predaju svoj život Bogu... a gore su vukovi oštrih zuba. Do koje mjere će izdržati ovi momci? I koliko bi oni mogli samo izvaditi dobrog potencijala samo da su pod dobrim pastirima.
Bože, nek se ispuni: "Otet ću svoje stado iz njihovih ralja. Ne će im više služiti za hranu. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću se sam zauzeti za svoje stado i nadgledati ga." (Ez. 34: 10-11).
Jer:
"Moraju li moje ovce popasti ono što pogaze vaša stopala, i piti ono što pomute vaše noge?" (Ez. 34: 19)
U dopisivanju sa jednim britanskim piscem, koji je dobro poznavao akcije Britanske Tajne Službe, pitalo se Bellegrandija da li je Pavao VI zbog svoje homoseksualnosti bio izložen ucjenjivanju od strane tajnih službi Velike Britanije ili SSSR tokom drugog svjetskog rata. Pisac je odgovorio da su amerikanci i britanci znali o Moninitijevoj homoseksualnosti, i da su je koristili za pridobiti njegovu suradnju za funkcioniranje veza između Vatikana i Saveznika nakon rata.
Informacije o ucjenjivanju Montinija, sa strane KGB nakon rata dolazili su iz drugog izvora. Jedan stariji parižanin, koji je radio kao službeni prevoditelj za visoki vatikanski kler, rekao mu je da su sovjeti ucjenjivali Montinija za doznati imena svećenika koje je Vatikan slao, tajno, iza čelične zavjese u SSSR, za administrirati sakramente katolicima u vrijeme hladnog rata. Prema tome, tajna sovjetska policija bila je na vrijeme upućena i čim bi svećenici, kao civili, prešli granicu, bili bi uhićeni, strijeljani ili slanu u Gulag.
Slična svjedočanstva o infiltraciji komunista u Crkvu iznijela je poznata američka ex komunistkinja, obraćenica na katoličku vjeru, Gđa Bella Dod.
Ona je bila jedna od vodećih američkih komunista, i čudom milosti obratila se posredstvom Biskupa Fultona Sheen. Kad je shvatila nakon obraćenja što se je sve počinila i kojem je zlu doprinijela, osjećala se satrana tjeskobom zbog svojih velikih grijeha. Da li mi Bog može oprostiti, pitala se? Fulton Sheen ju je potakao da očuva nadu i ne suvisne od žalosti zbog svojih zlodjela, uzdajući se u Božje oproštenje jer nijedan grijeh nije veći od Muke Isusa Krista kojom je otkupio sve grijehe, ako se grešnik pokaje. Ali zadao joj je pokoru da putuje po cijeloj Americi svjedočeći koliko je zlo nanijela pomagajući komunističku infiltraciju u Crkvi.
Početkom 1950-tih, spomenuta gospođa dala je značajno svjedočanstvo o komunističkoj infiltraciji u Crkvi i Državi pred Komitetom Sjevernoameričkih Aktivnosti Doma Predstavnika, i također je pružila detaljna objašnjenja komunističke subverzije u Crkvi. Govoreći sa znanjem bivšeg visokog čelnika Komunističke Partije Amerike, gospođa je rekla: "Tridesetih godina uvukli smo tisuću i sto ljudi unutar svećeništva za razoriti Crkvu iznutra". Dvanaest godina prije Drugog Vatikanskog ona je izjavila: "Sada su oni na visokim pozicijama unutar Crkve". Prognozila je promjene u Crkvi koje će biti tako drastične da "vi ne ćete prepoznati Katoličku Crkvu".
Dra. Alice von Hilderbrand je podsjetila, pogodom intrevjua u listu Latin Mass (ljeto 2001), da je "Bella Dod rekla mom mužu i meni da kada je ona bila aktivni član partije, da je imala kontakte sa ne manje od četri kardinala unutar Vatikana 'koji su radili za nas'".
Bivši sovjetski KGB propagandist, Yuri Bezmenov, 1983. nakon bijega iz SSSR daje još strukturalnih detalja o njihovim planovima:
1. Špijunaža je najmanja tipa James Bonda. 85% sredstava se ulagalo u kulturnu subverziju. Bilo je potrebno moralno oslabiti protivnika.
2. U tu svrhu infiltrirali su svoje ljude u edukativne i crkvene krugove, koji imaju velikog utjecaja na mase.
3. Više može učiniti sladunjava pop muzika, ili drski rock, nego predavanje o Lenjinu u nekom kulturnom centru.
4. Omladina je trebala biti iskvarena, jer onda ostaju bez odbrane. S moralno oslabljenim pojedincima možete raditi kako hoćete.
Staljin, đavolskim lukavstvom je tražio da se ubace u katoličke bogoslovije mladi bez vjere i morala za subverzivne planove. Koji su bolji za te ciljeve od homoseksualaca?
To je bilo njihova prva nakana: razbijanje doktrine. Zato su im bili potrebni sodomci, koji su bili idealni za projetkirani cilj.
Znamo što se dogodilo na sudu kojeg globalisti vode protiv Le Pen jer se usudila podijeliti na twitteru slike zaklanih od ISIL-a prije tri godine: poslali su je na psihijatrijski pregled.
Cilj je svakako, ruganje i poniženje bilo koga tko se usudi oduprijeti se sotonskim multikulturalistima.
Vidjeli smo da je i Franjo sa svoje strane potpomogao govoreći o "rasizmu" kao velikom problemu Evrope, jer ljudi eto ne žele tolike muslimane u njihovim zemljama da ih pljačkaju, ubijaju, udaraju, siliju itd. To željeti to je "rasizam". Ustvari, jedini rasizam koji danas postoji kao glavna struja jest protiv bijelaca. O tome se ne može govoriti.
Interesanta stvar se dogodila u biskupiji jednog od najbjednijih Hrvata na svijetu, Kardinala Cupicha. Naime, jedan jadni, dobronamjerni, pristojni svećenik, kad je vidio zastavu LGBTI u skladišnim prostorijama svoje župe, odlučio je izvršiti egzorcizam nad zastavom i javno je spaliti.
Budući da je njegova najava izazvala buku, na koncu je Vlč. Paul Kalchik,
i sam jadan žrtva seksualnog zlostavljanja jednog pedofila dok je bio dijete, i od jednog svećenika kad je imao 19 godina, odlučio je na koncu spaliti zastavu ali u privatnoj ceremoniji u prisutnosti nekoliko župljana. Doista, zastava je u svoje vrijeme bila izložena u blizini oltara župne crkve prije nešto više od 20 godina.
Zbog tog poteza, Karinal Cupich je hitno reagirao: smjenjuje župnika po hitnom postupku:
Plus što mu predlaže da ode kod psihijatra. Ima li većeg cinizma? I takvo štene imenuje Franjo kardinalom? Logično, s druge strane. Koji poznajemo "podvige" i djela Franjina, logično. To je ta njegova "Crkva": dobri se progone, pokvareni se uzdižu.
Imajući u vidu ono čemu smo svjedoci ovih dana, smatrim korisnim podsjetiti na članak koji sam napisao 18. ožujka 2017. U njemu se posebna pažnja posvećuje Nadbiskupu Paglia, jednom od onih - i to ne prvih - koje optužuje exnuncij Vigano u svom nedavnom pismu:
Prvo moramo predočiti kontekst. Trećeg ožujka ove godine LifeSiteNews dao je jednu informaciju, koja da nije sto puta provjerena i bez realne potpore snimki, videa i opetovano posvjedočenih informacija još od samog početka zbivanja događaja, čovjek ne bi vjerovao. Doista, naučeni smo već na dosto toga, ali ovaj udes je tako gadan i odvratan, tako bezočan da je mjera besramnosti i drskosti koju vrše potpuno slobodno i bez ikakvih posljedica na svoje položaje izvjesne kljućne osobe na visokim položajima u Crkvi, prvenstveno u Zapadnoj Evropi. A doista, Italija, Njemačka, Austrija,... prednjače u tome.
Dakle, još 2007-me godine (za vrijeme Benedikta – iznenađenje?), ondašnji biskup Terni-Narni-Amelija (na sto km od Rima prema Perugia) dao je u unutrašnjosti katedrale oslikati fresku koja je sotonsko bljuvanje na Isusa Krista, Crkvu, katoličku vjeru i moral. Freska je ova:
Idemo po redu. Freska želi prikazati Isusa Krista koji nosi mreže pune homoseksualaca, bludnika i bludnica, transeksualaca, narkotrgovaca sve do jednog golih i polugorlih u značajnom erotičnom tonu. Pretpostavlja se da u takvom stanju idu u nebo, i da će tamo nastaviti sa svojim ljubakanjem – i ostalim.
Freska je bila naručena od samog biskupa Paglia kako rekosmo 2007. Deset slikara se prijavilo na natječaj, na kojem je od istog biskupa odlučeno dati autorstvo argentinskom slikaru Ricardo Cinalli, poznatom po slikanju ljudskih tijela. Spomenuti ćemo usput da je Ricardo neprikriveni homoseksualac. Svakako, biskupu to nije bio nikakav problem, kao ni Velečasnom Fabiju Leonardis, od biskupa zadužen za kulturnu baštinu biskupije.
Ovdje su surove činjenice za činjenicom, prvo prema slikarovim komentarima djela prikazani na dojnjem videu (na španjolskom i italijanskom); videu koji je dio programa objavljenog na televiziji, nakon toga preko same analize djela i na koncu prema karijeri koja je slijedila biskupu Paglia – trenutno je Predsjednik Pontificijske Akademije za Život. Prethodno Predsjednik Pontificijskog Vijeća za Obitelj (uzdignut istovremeno na čast nadbiskupa za vrijeme Benedikta) – pod njegovim nadzorom je bio Susret Mladih u Krakovu prošle godine. Odmah nakon toga – na Veliku Gospu 2016., imenovan je za Pontificijsku Akademiju za Život.
Jako su značajne pojedinosti dane od samog slikara (dolje video, na italijanskom i španjolskom):
«Raditi s njim bilo je fantastično, iz ljudske i profesionalne perspektive», istaknuo je Cinalli italijanskoj La Repubblica (ljevičarski i antiklerikalni list) u ožujku prošle godine. «Nikad, kroz četiri mjeseca u kojima smo se viđali skoro tri puta svakog tjedna, Paglia nije me pitao da la vjerujem u spasenje. Nikad nije bio doveo u neugodnu situaciju.»
«Tu nije bilo detalja koji bi se izveo slobodno ili slučajno. Sve je bilo analizirano. Sve je bilo diskutirano. Oni (Paglia i Leonardis) nikad mi nisu dopustili raditi na moju ruku.»
Podcrtajmo ovo: nije tu bilo detalja napravljenog bez volje i odobrenja Paglia i Leonardis. Sve, svaka sitnica je tu napravljena uz izričito traženje i volju, i potpunu suglasnost biskupa i velečasnog zaduženog za kulturnu baštinu. A sad pripazi na sljedeće:
Sam biskup prikazan je polugol u jednoj mreži. U sjetilnom – nazovi erotičnom – zagrljaju sa skoro golim bradonjom čija je samo stražnjica napola pokrivena lepršavom i dosta uskom plahtom.
Dok je velečasni s druge strane iste mreže, potpuno gol – vlastito mu bedro prikriva intimne organe -, u erotsko senzualmom izrazu lica, tugaljivog pogleda zapaljenom ognjicom poroka. Na ramenu mišićavog tijela ucrtano strijelom probodeno srce i na njemu riječ: «amore», «ljubav».
S obzirom na Oca Fabia Leonardis, ističe Cinalli da se radi (bolje reći radilo, jer je preminuo kratko vrijeme nakon završetka freske) o vrlo «otvorenom» čovjeku, ali nije htio reći da li je bio homoseksualac ili ne: «Otac Fabio je bio potpuno otvoren čovjek. Ne spada na mene reći da li je bio homoseksualac ili ne – to nije bitno, ali njegova otvorenost je bila apsolutna.»
Erotika i porok, usred katedrale. I to bljuvotinu dao je oslikati biskup Paglia. Kad ovo vidiš, čovjeka počne gušiti i mora sjesti. Suze bi potekle, a od zapanjenosti ne može još ni jedna da teče.
Ali nije samo bljuvotina. Tu je i bogohula. Tu je i psovka i pogrd Imena Božjeg usred katedrale. Jer, rekosmo, svaki je detalj bio razmotren od Paglia y Leonardis. Kao i oni vezani za navodni lik Spasitelja: motiv za lice uzet je od lokalnog frizera, «jer ljudi imaju tendenciju za vidjeti lice Kristovo previše muževno», citirajući slikara Cinalli. To jest: treba vidjeti Isusovo lice ženkasto, umiljeno poput ženskog... ili s prizvukom homoseksualnog izričaja. Da li je i frizer bio sodomskog nagnuća, to ne znamo, ali je deklarativno tražen zbog njemu svojstvene eksteriorizacije. Ali kako su doznali za njega? Biće da se u izvjensim krugovima upravo komentiraju izvjesni vanjski dojmovi, vrsta i ton perja, i slično. Jer nije baš lako naći «nekog frizera s takvim i takvim izričajem».
Pri tom, nadodana je i druga hula Bogu: kroz prozirnu tkaninu na tjelu navodno prikazanog Spasitelja naziru se spoljni organi. Usred crkve uz odobrenje biskupa i velečasnog.
Cinalli je htio prikazati i akt prodiranja spolnim organima – koristim ovaj žargon jer se ne radi u biti o seksualnom odnosu, seksualni odnos u skladu s naravi počiva na smislu svrhunaravnosti čovjeka, dok korištenje spolnih organa u ovoj ili onoj perverznoj aktivnosti je nešto sasvim drugo - među prikazanima u mrežama, ali tu je jedino naišao na crvenu crtu Paglia i Leonardis. «To mi – dakle slikar je imao nakanu - nisu dopustili, jer– komentira Cinalli razloge koje su mu dali Paglia i Leonardis – nije ni potrebno.». A zašto nije ni potrebno? Jer, srećo moja, to se pretpostavlja. To jest, pretpostavlja se da će i dalje – u nebu! – biti slobodni za «ljubav».
Ovdje vidimo dodatnih točaka i sa Islamom; naime, «vjerni muslimani» na nebu imati će na raspolaganju kojih 70 djevica s kojima će moći uživati svaki «dan». I nakon svakog odnosa ponovo će biti «djevice» i tako opet «sutradan» moći biti ponovno razdjevičene na slast i uživanje dobrom muslimanu. Samo ova slika i stavka koju zastupa Islam dovoljna je da se cijela ta religija – previše je zvati je tako – svrsta u bijedni apsurd, besmislenu sektu i zamaglenje razuma.
A evo, nešto slično zastupaju Paglia i Leonardis ovim djelom. Doslovce prenosi Cinalli njihov stav: «Biskup i O. Leonardis... rekli su mi da oni ne smatraju da bi bilo neophodno dći do tog ekstrema za manifestirati slobodu koju čovjek, u biti, ima u ovom svijetu i u sljedećem.» S druge strane logično je da je tako: jer isti je autor Muhamedove priče o nebeskom uživanju muslimana s djevicama, i biskupove i Leonardisove ideje o ovakvoj nekoj «slobodi» u budućem vijeku – taj autor obiju ideja je đavao.
No, makar ne bilo prikaza spolnog prodiranja, Cinnali priznaje u razgovoru s La Repubblica da su osobe u mreži prikazane u erotičnom značenju. «U ovom slučaju, prikazane osobe nemaju - u smislu eksplicitnosti – seksualnu nakanu, ali da erotičnu.» I još nadodaje, da ne bi bilo mjesto sumnji:“Mislim da je erotični aspekt najistaknutiji među osobama u mreži».
Napomenuti ćemo završavajući komentare ovog (ne)(zlo)djela da je stav Crkve o homoseksualnosti totalno jasan i kategoričan: radi se o jednom od četri tradicionalna grijeha (pored pobačaja, uskraćivanje plaće radniku i eksplotaciji siromaha) koji viču sa zemlje Bogu za osvetu. To jest: Bog kažnjava nacije i pojedince koji promiču ova zlodjela. Takav je nauk Crkve do pred naše vrijeme (posebno predkoncilski period); «Katekizam Katoličke Crkve» iz 1992 makar podjsetio na četiri tradicionalna grijeha koji vape Bogu za osvetu, ublažuje osvrt na homoseksualnost. Istina, ne krije se da je teški grijeh i navodi se da je homoseksualni čin «suštinski neuredan» i da «ne može biti opravdan pod bilo kojim okolnostima», ali se ne potcrtava njegova posebna težina i posljedični zaziv Božje kazne. To je «negativna» teologija za današnje standarde i ako treba prikriti istinu za ne biti manje popularan ili prihvaćen od svjestkih kriterija, neka bude tako.
Sveti Toma Akvinski je pojasnio svojom genijalnom preciznošću izuzetnu teškoću ovog grijeha: ne radi se tek o «bludu», koji je doista teški grijeh, ali nije protunaravan. Dok je homoseksualnost perverznost seksualne relacije – to u biti i nije, već perverzno korištenje spolnih organa – koja ide protiv naravii Božje zamisli prema čovjeku. To je duboki razlog posebnog stupnja ovog grijeha: jer ide protiv Božjeg nacrta za ljudsku narav. Drugim riječima, ovim grijehom nanosi se posebna uvreda Bogu, osim čovjeku.
Dodatne iznimne posljedice ovog djela
Da je u određenim povijesnim trenucima bilo izuzetnih nereda u Crkvi i među klerom, to nećemo kriti. Ali postoji jedna ogromna razlika koju ćemo brzo pojasniti. Prvo, podsjetiti ćemo na jedan nevjerojatno težak period u Crkvi s obzirom na raširenje sodomizma među klerom: kraj XI stoljeća. No, Bog je tada dao podignuti Svetog Kardinala Pietro Damian koji se s potpunom odlučnošću i ogromnom energijom suočio s tim problemom, tražeći njegovo definitivno istrebljenje. Sv. Damian je autor poznate knjige Liber Gomorrhianus (Knjiga Gomore) u kojoj označuje a) posebnu težinu tog grijeha, b) zahvaćanjem istim djela klera i c) borbu i istrijebljenje ove užasno sramotne situacije. Navodimo par misli Sv. Damiana:
«Ovaj porok ne može se uopće porediti s bilo kojim drugim, jer sve nadmašuje preko svake mjere. Ovaj porok je smrt tijela, gubljenje duše; zarazuje tijelo, gasi svjetlo razuma, izgoni Duha Svetoga iz hrama srca, čini da uđe đavao podstrekač razvratnosti; potiče na greške, ozlijeđuje sposobnost intelekta za istinu, varajući je; priprema zamke onom koji hoda, zatvara okno rupe onom koji padne u nju; otvara Pakao, zatvara vrata Raja, transformira građanina nebeskog Jeruzalema u stanovnika paklene Babilonije: siječe člana Crkve i baca ga požudnim plamenovima upaljene Gehene.»
Ali i:
«Ali ako se ti doista poniziš, klicao bih iz sveg srca u Gospodinu zbog tvog duhovnog preporođenja. Kad bi jedno istinsko i tjeskobno kajanje udarilo u dubinu tvoje duše, ja bih mogao s pravom radovati se beskrajnom radošću...»
Zamjera Sv. Damian starješinama olako gledanje spram kažnjavanju ovih grijeha. Ne dozvoljava ređenje onih koji prakticiraju sodomiju i zahtijeva da se izbace iz svećenićkog staleža ili redovnika već zaređene homoseksualce. Također osuđuje blud kleriga s djevojkama, časnim sestrama, bludnicama i sa životinjama. Posebno je strog i prezriv prema biskupima uvučenim u sodomiju sa svojim podređenim, prema svećenicima homoseksualcima koji koriste ispovijed za odriješiti jedne druge, te prema klericima koji bi održavali grešne odnose s adolescentima.
Vidimo dakle, da otkad je Crkve i čovjeka, grijeh se uvuče. Gdje je onda razlika između vremena Sv. Damiana i današnjeg, između onih biskupa koje on prezire i grdi, i Paglia koji daje da ga slikaju nagog na katedralnom zidu?
U tome što se u ono vrijeme grijeh krio, a u ovom i u ovakvim slučajevima koje danas razmatramo, grijeh se ističe kao da bi bio neka krepost! Ne stide se grijeha, i još se prkose svime time! I još blabunjaju o nekoj tobože «slobodi» na onom svijetu!? Doista, ovi neredovi izgubili su svaki stid.
Najgore je što još nismo završili sa svemu ovom. Jer ono što bi bilo za očekivati jest da vjernici uđu u ovu katedralu i isprskaju cijelu fresku tako da ne ostane ništa od ove grozote. Žalimo se – i s pravom – na tolike bogohule koje siju lijevo i desno ateisti i antikršćani na cijelom svijetu, ali najgora bogohula jest upravo ova: koja proizlazi iz «naših» redova. A s pravom nam leti misao na sud Sv. Ivana kad veli: «izašli su od nas, ali nisu naši». To je «sinagoga sotone».
Doista, freska je prouzročila gnjev među vjernicima i Cinalli je strepio da bude uništena nakon dovršenja... ali biskup Paglia to nije dozvolio!
I tada, red za redom, događaju se neshvatljive stvari za Katoličku Crkvu. Biskup Paglia je ne samo stavljen pod upitnik, već i doslovce i jednostavno unaprijeđen, baš tako: imenovan je nadbiskupom 26. lipnja 2012 od Benedikta XVI te Predsjednikom Pontificijskog Vijeća za Obitelj (!?). Još prje toga – sjetimo se da je freska dovršena 2007-me – konkretno 2009-te imenovan je Predsjednikom Biskupske Konfrerencije Umbrije. 2011-te bio je među prvim članovima novoosnovanog Pontificijskog Vijeća za Novu Evangelizaciju (ha, ha, ha – smijem se; rugam se, ali boli me kako se prljaju crkveni pojmovi. Ovo je smijeh podsmjeha i prezira prema agresorima naše vjere.). Drugog veljače 2013-te bio je nasljeđen na biskupiji od apostolskog administratora Ernesta Vecchi, ali ni on nije htio izbrisati fresku.
Paglia ide dalje. Tek dva dana nakon toga dao je polemičnu izjavu prema kojoj bi Država trebala priznati neka prava ne oženjenih parova, također ukljujući i homoseksualce. Tko da se čudi ovoj izjavi nakon ove – potpuno realne makar s drugog ugla - slike njegove biografije? No, digla se buka u katoličkom tisku – tada je njegova freska bila zataškana praktično van biskupije Terni – na ove riječi, našto je Paglia rekao da mu je žao što je bio tako (a kako bi drugačije trebao biti?) shvaćen, ali nije opovrgao svojih riječi. Kako se onda čuditi što civilne vlaste donesu zakon o istospolnim parovima i njihovim «pravima»? Eto, to je bilo djelo našeg Predsjednika Papinskog Vijeća za Obitelj.
I sada prijatelju moj, dok je isto Vijeće bilo pod predsjedništvom nadbiskupa Paglia, organiziran je pod njegovom palicom Susret Mladih u Krakovu. I koji je materijal davao Paglia tvojoj djeci, koju si ti slao u Krakov da budu s Bogom i dadnu svjedočanstvo vjere? Evo, ovakav materijal im je dao, dovoljno plastičan da se jasno vidi koliko su ovaj čovjek i njemu slični opsjednuti seksom (pažnja, nepristojne slike):
[Koja je potreba praviti insinuacije na ženske grudi preko ovog voća ovako pripremljenog? Onaj tko priprema ovaj materijal je bolestan čovjek.]
[Poslao si sina ili kćer u Krakov, i evo kojim primjerima se služe za nešto mladima objasniti o moralu. Spomenuti psihijatar ima potpuno pravo: treba ispitati autore ovog materijala.]
[Što mladi katolik može naučiti od Obame i Sarkozija? Koja je potreba za ovim?]
[Ovo je pristojno, ovo će nekome pomoći?]
[Dosta je zla u svijetu da se ovo donosi na vidjelo. Kome ova nesretnica može išta pomoći? Ni kad bi bilo pitanje: "želiš li se uključiti u neku udrugu za reintegraciju prostitutki?", pokazati ovo je bljutavo i uvrijedljivo.]
[Kao fol, uče ih o seksualnim pitanjima. Jesu li naši mladi budale?]
[Ako hoćeš mladiću ili djevojci nešto pokazati s ovim, samo ćeš im razbuditi maštu nepotrebnim stvarima. Kome je to u interesu? Ili što im je zbilja u interesu?]
[Dakle na slici se pita: koji par od ovih dvoje ima seksualni odnos? Ovo je tako pokvareno, tako bljutavo, tako idiotski, tako...]
Dati ovakav materijal mladima, u dobi kad hormoni prave požar u tjelesima unatoč što idu na Susret Mladih – jer mladi su mladi -... jest za kvalificirati to ravno kriminalu. Zbilja, kad su bio objavljen ovaj materijal, jedan psiholog je sugerirao da bi nadbiskup trebao biti ispitan u skladu s danim normama stručno nazvanim Dallas Charter, ustanovljenima radi zaštite mladih protiv seksualne eksploatacije. Dr. Richard Fitzgibbons, psihijatar koji je davao svoje usluge kao savjetnik pri Kongregaciji za Svećenike i kao pomoćni profesor na Institutu Ivan Pavao II za Studije o Braku i Obitelji na Katoličkom Sveučilištu Amerike, je otvoreno rekao: «Moja prva profesionalna reakcija s obzirom na ovaj pohotni i pornografski materijal bila je da se radi o psihološkom i duhovnom zlorabljenju mladih. Kao stručnjak koji je tretirao svećenike koji su seksualno iskorištavali mlade, kao i žrtve seksualnog maltretiranja u Crkvi, ono što sam našao posebno zabrinjavajućim bilo je da su pornografske slike ovog programa bile jako slične onim korištenim od seksualnih zlorabljivača mladih.»
Ali Paglia zgrće i gura naprijed kao buldožer. I što ga je čekalo nakon sustreta mladih? Nagrada, eto što ga je čekalo: imenovanje Predsjednikom Pontificijske Akademije za Život i Velikim Kancelarom Instituta Ivan Pavao II. Sarkazam je još jači datumom imenovanja: na samu Veliku Gospu.
Njegova ideološka orijentacija odmah je postala očitom: nije više bilo potrebno da članovi Akademije potpišu deklaraciju vjernosti Crkvenom vjekovnom i nepromjenjivom učenju o pravu na život. 17. veljače ove godine doslovno je potvrđeno da su svi članovi Akademije dobili otkaz ostavljajući jedino samog sebe i njegovu usku ekipu na čelu praktično ispražnjene organizacije.
Kako iz svega priloženog jasno proizlazi da ga osjećaj stida ne krasi, istog dana Nadbiskup Paglia je dao izjavu u kojoj je hvalio nedavno preminulog osnivača Italijanske Radikalne Partije, Marca Pannella. To što je Marco bio dosta aktivni biseksualac, što je kroz dugo godina bjesomučno napadao katoličku vjeru i samo Crkvu, kakve to ima veze? To što se zadrto i ne popuštajući borio za legalizaciju pobačaja, «homoseksualnog braka», «prava transžendra», razvoda i slobodnih unija, zar je to važno? Toga borca za razbijanje konkordata između Crkve i Italije, Paglia je nazvao «čovjek velike duhovnosti», te da je njegova smrt «veliki gubitak, ne samo za članove Radikalne Partije, već također za našu zemlju (opaska: ovakvim 'misliocima' ne ide na ruku reći 'za našu domovinu').»
[Panella kada se borio za legalizaciju razvoda. Time se počinje. Prvo ruši brak, onda život. Kardinal Stepinac je bio rekao: "ozakoniti razvod u jednoj državi veća je pošast od rata". Dolje, Panella s velikom zastupnicom pobačaja i svega ostalog, Emma Bonino.]
I još ga u oblake uzdigao: «Njegova povijest pokazuje kako čovjek može pomoći da se povijest giba prema odbrani dostojanstva svake osobe, posebno marginiziranih. Pripada mi veliko zadovoljstvo reći da je Marco doista bio duhovan čovjek koji se borio i nadao protiv svake nade.» Zaključujući: «Moramo primiti i održati njegovu (Panellinu) vitalnost.»
Nevjerojatno kako je sažeo u samo jednom paragrafu tako bitne i karakteristične masonsko-gnostične pojmove: progres povijesti (dakle, govori se o «kolektivnoj svijesti»), vječna briga o «marginiziranima» (koji tone sve dublje i nikako da isplivaju. Ne bi li blo lijepo da se netko pobrine da prestanu to biti?) i njihovom dostojanstvu (gdje se Bog ne spominje, a još ponajmanje Isus Krist), neka «duhovnost» koja je čisto materijala i najviše kulturna, to jest naprednjačka. Održati (svakako «u društvu», to da ga Bog primi kod sebe, to ne vrijedi) i primiti (kako se to radi, preko nekog «energetskog» procesa?) njegovu vitalnost.
Doista je sposoban.
***
Na koncu, posvetiti ćemo par riječi razlogu korištenja termina «protestantizam i satanizam NWO» prisutnim u naslovu članka. U biti, doktrinalni sklop protestantizma teško se može nazvati kršćanskim. Jer ako je, i jest «Crkva stup i potporanj istine» por riječima Sv. Pavla (1. Tim 3, 15) i kako tumači Sv. Ciprijan «Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku», imajući u vidi tako značajna odstupanja protestantizma od iskonskog kršćanskog i nepromjenjenog nauka (o Djevici Mariji, Sakramentima – protestanti imaju jedva krštenje, ostalo ništa, ni Euharistije ni Svećenićkog reda, itd., o milosti i grijehu te o Papi garanciji i branitelja pravovjernosti koji prima autoritet direktno od Krista); onda zbilja protestantizam ima može se reći tek neku konceptualnu vezu s kršćanstvom. Neću kvalificirati svakog protestanta pojedinačno, do koje mjere doseže «neznanje bez krivnje» to samo Bog zna, ali o nauku se može govoriti. Njegovom skretanju i temeljnim greškama.
Bitan je stoga ovdje slijedeći elemenat, prema Luterovom postulatu: griješi koliko hoćeš, ali vjeruj i biti ćeš spašen. To jest: makar nastavio griješiti! Jer spasenje dolazi samo po vjeri. Dakle, djela nisu bitna. Osim «vjere». Zato nije mogao progutati poslanicu Sv. Jakova: «i đavli vjeruju, ali dršću». Jer «vjera bez dijela je mrtva». Obratimo pažnju da Sv. Jakov govori onima koji već vjeruju – i prema tome ne mogu ostati «samo na tome», već trebaju provesti tu vjeru u ljuvav; dok kad Sv. Pavao govori o spasenju po vjeri, govori onim kršćanima pod napasti ponovnog podvrgavanja zapovijedima Mojsijeva Zakona koji ne spašava.
Što se odražava na fresci, što se njome hoće reći? Grešnici – sodomci među najizraženijima – nošeni su od samog Isusa Krista u Nebo. Nije dakle bitno ono što čine, spasenje je za sve i nije potrebno nikakvo usklađenje čovjekove aktivnosti s Božjom voljom i zakonom.
Ali ovdje je nešto još i gore od protestantizma. Ovdje se ne prikazuje nege grešnike koji se muče i bore protiv mreža svojih poroka i koji bi molili Boga da ih spasi i oslobodi od njihovih grešnih poriva (nešto što je upravo tipično za kršćanski duh; sjetimo se prikazivanja pokore Sv. Jeronima ili anegdota iz života svetaca koji su se poput Sv. Franje bacali u snijeg usred noći u borbi protiv napasti; ili Sv. Benedikta koji se bacio u zaleđenu cisternu iz istog razloga, itd.); ne, ovdje sodomci i dalje se ljubakaju – i ostalo – pogledima i idu u nebo.
To je potpuno iskrivljenje Božje odredbe i misli. Jer Bog je naredio: „množite se i napučite zemlju“. Ono što Bog odredi, zato i dadne naravna sredstva. To jest, Bog stvara čovjeka sa sekslualnim karakteristikama muškarca i žene jer ih je namjenio za zajednički život u plodnoj ljubavi. Ono što Bog traži, to je zato jer je za to već dao sposobnost u samoj naravi. Odvojiti seksualnu sposobnost od svrhe reprodukcije jest ići protiv Božje odredbe. U tom smislu homoseksualni odnos je dijametralno opriječan Božjoj zamisli. Zbog toga to može biti samo od Sotone nadahnuto.
I zašto «sotonizam NWO»?
Dotaknuli smo tu temu u članku „Kad su fašisti bili dobri ljudi“. U klasičnoj Grčkoj postojao je dosta institucionizirani mehanizam pripremanja političke elite.
Mladi kandidati za državno vodstvo i političke krugove još od rane dobi – od predpubertetske dobi do stasanja – bili su odgajani u posebnim školama pedagoga koji su trebali formirati njihov intelekt i posebno volju. Kontrola načina razmišljanja vršila se preko seksualne homoseksualne inicijacije. Mladić je mogao imati odnose samo s svojim učiteljem. To je uništavalo njegovu osobnost i stavljalo sve njegove sposobnosti za političke potrebe elite koja je bila ta koja je doista vladala.
Ovaj metod u nekim svojim oblicima primjenjuje se posebno u zapadnim demokracijama. Razlika je u tome što se preko komunikacijskih medija mjenja mentalitet ogromnih masa mladih. Senzualnost i lascivnost u tolikim tv programima ne samo da umanjuje osjećaj grijeha, već totalno obrće mentalitet. „Pa to je normalno“, reći će toliki na ono što prije samo par desetljeća nije bilo moguće zamisliti javno prikazivano. I prije dva desetljeća u odnosu na prethodna dva. Uvijek se rani jedna generacija, i onda se ide sa generacijom njihovih sinova.
No, takav program rada ne odnosi se samo na mase indoktriniranih televizijom. Postoje i uži krugovi gdje se pripremaju posebni članovi za sutrašnje služenje elite. Paradigmatičan je slučaj engleskog predatora Jimmy Savile.
Nakon njegove smrti, izašlo je sve na vidjelo. Ovaj humorista britanske BBC kroz skoro pedeset godina održavao je krugove seksualne eksplotacije – govorimo o pedofiliji i pederastiji – spojene sa sotonskim kultom. Mladi Tony Blair bio je u kontaktu sa J. Savile u svoje vrijeme.
I kakve ovo veze ima sa Crkvom? Bolje reći ima sa izvjesnim članovima hijerarhije. Na ovaj način oni – ti njeni oronuli članovi - na kodificiran način daju znak da su s njima u trendu.
Usred bijela dana, kao na zidu katedrale.
Ako jednog dana budemo vidjeli nekog katolika baciti limenku crne boje s nakanom da upropasti fresku, uraditi će to i našom rukom.
Značajno je da se cijeli proces s freskom – uključujući i ne pristajanje biskupa Paglia i njegovog nasljednika na brisanje ove nakaze - odigrao na sto km od Rima, za cijelo vrijeme Benedikta XVI, kroz šest godina. "Budite dakle nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodni miris! A bludnost i svaka necistoca i lakomstvo neka se ni ne spominje među vama, kao što se pristoji svetima! Tako i besramnost, i ludi govor, ili nepristojne šale, što ne dolikuju, nego radije zahvaljivanje. Jer ovo neka znate, da ni jedan bludnik, ili necist, ili lakomac, a to je idolopoklonik, nema dijela u kraljevstvu Krista i Boga! Nitko neka vas ne vara praznim rijecima, jer zbog ovih dolazi gnjev Božji na sinove nepokornosti! Nemojte dakle postati zajednicari njihovi! Jer ste bili nekada tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svijetla živite! Jer je rod svijetla u svakoj dobroti i pravdi i istini." (Efežanima 5, 1-9)
