Još jedan od argumenata koji se upućuju katolicima u otvorenom ne prihvaćanju Franje i drugih "postkoncilaca", jest argument: "Ne narušavaj jedinstvo ni pod koju cijenu". Argument direktno vezan za prijašnji, "Ne napuštaj brod ni pod koju cijenu".
Ima jedna cijena koja se ne smije nikad platiti: ta cijena je istina. Prekrasno je to obrazložio Blaise Pascal (1623-1662) u svojim "Mislima", br. 949:
"Zar se ne vidi jasno da, kao što je zločin poremetiti mir kada vlada istina, također je zločin kad se ostaje u miru dok se uništava istina? Ima, dakle, vrijeme u kojem je mir pravedan, i drugo vrijeme u kojem je mir nepravedan. Pisano je 'Ima vrijeme mira i vrijeme rata': u interesu je istine da ih razluči. Ali ono čega nema jest vrijeme istine i vrijeme zablude; pisano je, nasuprot, da 'istina Božja ostaje zauvijek'. Zbog toga Isus Krist, koji kaže da je došao donijeti mir, također kaže da je došao donijeti rat; ali ne kaže da je došao donijeti istinu i laž. Istina je prema tome prvo pravilo i zadnji cilj svih stvari".
Kršćanin nije pacifista, makar ljubi mir. Zato ako treba odbraniti svoj dom, i one koji su pod njegovom nadležnošću, to će spremno učiniti. Mir i rat nisu apsolutne kategorije, nekad nema druge nego ući u okršaj. Svakako, u tom okršaju nikad ne smiješ biti zvijer niti nepravedan, neljudski, nenasilan. Što kaže Sv. Ivan Krstitelj vojnicima? "Budite zadovoljni svojom plaćom i ne nanosite nikom zlo". Ali ne kaže im da ne budu vojnici, niti da primjene svoje oružje kad zatreba.
Zato, kao što kaže Sv. Pismo, ima vrijeme mira, i ima vrijeme rata.
Ali ono što je apsolutna kategorija jest istina, koja nikad ne može prestati. Istina po svojoj naravi mora biti JEDNA, i stoga nikad se suština tvrdnje u kojoj je iskazana može promijeniti. Bog koji je JEDAN, ne može biti van istine. Jednako i Crkva. Ona je ustvari JEDNA, jer je ISTINITA. Kad bi bile dvije Crkve, onda bi postojale dvije nejednake tvrdnje, i ne bi bilo istine, što je nemoguće.
Prema tome, pokušati održati jedinstvo mimo istine samo može donijeti daljne osipanje i rušenje. Upravo to smo vidjeli u ovih 50 postkoncilskih godina: kola se kotrljaju nizbrdo iz dana u dan, dok jadni, pošteni katolici očekuju da "će se nešto dogoditi".
Ništa se ne će dogoditi, jer ono što se treba dogoditi jest nečija intervencija protiv ovog džumbusa, i tvoj stav neprihvaćanja laži. Samo će benzin poskupiti, to je jedino garant.
I, kad smo već spomenuli genijalnog Blaise Pascala, posvetimo mu par riječi. Bio je veliki matematičar, fizičar, filozof i teolog XVII stoljeća, preminuo relativno mlad u 39. godini. Zbog svog naglog obraćenja kao dvadesetogodišnjak, postao je blizak pokretu jansenizma, još za vrijeme Pascalovog života osuđenom od Crkve zbog nepravilnog stava o milosti i predodređenju, između ostalog. Može se reći da je to bio njegov posrtaj, makar u svojim "Mislima" ima pravih dragulja, kao što smo spomenuli. Tu je knjigu napisao, objavljenu nakon njegove smrti, upravo iz apologetskih razloga, tj., odbrane vjere. Doprinuo je svojim racionalnim argumentima borbi protiv ateizma. Ipak, zapostavio je tvrdu i čvrstu filozofiju Sv. Tome Akvinskog, nešto što je otvorilo vrata zastranjenjima modernog doba.
[Pascal, kip iz 1785, Louvre]
Zbog toga njegova intelektualna, teološka i filozofska baština je dobila velike neprijatelje kao Voltaira, koji je u Pascalovoj rječitosti i briljantosti vidio velikog protivnika kojem se njegov bezobrazni i prosti sarkazam nije mogao približiti.
Čak ga je cijenio i Nietzsche, koji je razmišljao o Pascalu cijelog svog života, nažalost bez koristi. Rekao je o velikom filozofu i naučniku: "To je zadivljujući logičar kršćanstva". "Pascala, kojeg skoro ljubim, jer mi je pokazao beskonačno stvari: jedini logični kršćanin". Žalosni Nietsche je poznavao malo toga o kršćanstvu, i njegov bijes je izišao na kraj sa njim.
Pascal je postavio temelje i teoriji vjerojatnosti. Moguće je da iz tog razdoblja dolazi njegova eleganta opcija, prema kojoj vjera u Boga ne samo je ispravna, već i racionalna, jer "Ako pogodimo - tj. da Bog postoji -, dobivamo sve; ako ne pogodimo, ne gubimo ništa."
Bog je svakako, beskrajno više od domišljate opcije u životnoj igri.
Kineski progonjeni kardinal je poručio nakon što je saznao da Franjo priprema legitimaciju šest kineskih biskupa, pripadnika "Kineske Patriotske Crkve" - drugim riječima komunista- da ako se to desi, da se povlači u neki manastir u molitvu i da "više ne će davati izjave za tisak. Ostati ću u šutnji. Ne mogu se boriti protiv Pape."
Da li je ispravan potez Kardinala? On po svoj prilici misli da ne će ući u nikakvu šizmu niti je izazvati. On smatra da je Franjo Papa i da se ne smije pobuniti protiv Pape. Ne odobrava to što Franjo čini - izgleda mu skandalozno i više od toga - ali on ne ide u šizmu. To je njegov stav.
Stav koji bi bio ispravan kad bi ono što Franjo predstavlja, doista bila Katolička Crkva. Ali Franjo je njen razarač, mučitelj. Uzurpator koji joj dere kožu.
Od Crkve ne može doći zao nauk. Franjo ga nameće, i pokazuje ono što jest.
Ne ću reći da je Kardinal Zen pogrešne nakane. Nakane samo Bog može suditi, ali potezi bilo Kardinala Zena bilo njemu sličnih ne mogu dati rezultat. Oni se povlače pred vukom u ovčijoj koži, makar je meni vuk u vučjoj. Ovi dobroćudni i trpeći ljudi očekuju da će se nešto dogoditi.
Reću vam što će se dogoditi, žao mi je što ću biti ovako oštar: benzin će poskupjeti, eto što će se dogoditi!
Kardinal Zen misli: ovo je Katolička Crkva, i Bog će primiti moju žrtvu i doći će nam u pomoć.
Ali moj kardinale, samo puštate vuka samog u toru. Kolje li i kolje. Baš kao vuk: zakolje trideset ovaca a dosta mu jedna za pojesti.
Pred ove zločince samo je jedno rješenje: stati pred njima s toljagom i natjerati ih vani!
Evo, prije par dana umro je jedan konzervativni američki biskup. I što su rekli američke gay pristaše u crkvenim redovima? Pa eto, pokoj mu duši, ali nije nam bio prijatelj. Ni pri smrti jednog dobroga oni se ne znaju ustegnuti. Što je uradio Krist sa mjenjačima novca i trgovcima u hramu? Istjerao ih je bičem, i to dva puta. Što bi trebao raditi njegov Vikar na zemlji, kad bi doista bio njegov Vikar? Isto što i osnivač Crvke: bičem istjerati one koji joj žele zlo. A da li ti vidiš da netko ovdje tjera, netko iz Rima, ovu gnusobu? Ne, jer je vikar nekog drugog, a ne Kristov.
No, gdje je dublja greška Kardinala Zena? U njegovoj nepobuni protiv Drugog Vatikanskog Koncila. Još tada komunizam nije bio jasno osuđen, jer je to bio uvjet da dođu pravoslavni patrijarsi iz SSSR, i da se tako mogne provesti predviđeni "ekumenizam". Ono je bio embrion, sada stvorenje dođe na svijet.
Nije jedini Franjin problem to što prihvaća komunističke biskupe, gdje su svi ostali? Gdje je promjena katekizma, gdje je Amoris Laetitia, gdje su tolikih njegovih rugobnih nastupa, gdje je njegovo pristajanje na novi koncilski duh, nova misa, novi nauk?
Dok se taj korijen ne prikaže onakvim kakvim jest, i dok se ne izbaci napolje, nema obnove. Samo dublje i dublje gubljenje u blatu koje guta sve više i više.
Krvnici ne će moći sa Ostatkom, ali zašto je reakcija tako slaba?
Ima jedan čitatelj koji slijedi ovaj blog nekoliko zadnjih tjedana, i koji je počeo sebi postavljati na tisuće pitanja. S jedne strane opravdava i vidi dobre neke članke, dok mu drugi izgledaju teški skandali. Rekao bih tako. Rado bi da čita, ali ga moje razmišljanje uznemiruje.
Mislio sam odgovoriti na neka od njegovih tisuću pitanja i počeh tražiti informaciju o prvom sedevakantom svećeniku i daljem razvoju ove reakcije. Radi se o jednom meksičkom svećeniku još za vrijeme Pavla VI, ali tražeći naiđoh na jedan interesantni prikaz o jednom drugom španjolsko argentinskom svećeniku o kojem bih komentirao par stvari. Kopiram sa Wikipedije, ali izvori se mogu provjeriti i na drugim priloženim stranicama.
Julián Espina (rođen u Gijón, Španjolska, 1964), jest katolički argentinski svećenik.
Velečasni zastupa teološku poziciju dedevakantizma, prema kojoj je Sveta Stolica prazna. Tvrdi da su Pape nakon Drugog Vatikanskog Sabora (Ivan XXIII, Pavao VI, Ivan Pavao I, Ivan Pavao II, Benedikt XVI i Franjo) branile i naučavale hereze promovirane na spomenutom Saboru, preko svojih Deklaracija i Dokumenata, kao što su "Nostra Aetate", "Unitatis Redintegratio", "Lumen Gentium", između ostalih. Ova pozicija ne treba biti izjednačena sa onom od lefebvrista, koji makar ne prihvaćali Drugi Vatikanski Sabor, ne smatraju da Papa to ustvari nije (opaska: ova rečenica izgleda nadodana od nekog lefebvriste; ili možda od nekog ne puno upućenog).
Život
Sin je (jedan od jedanaestero braće i sestara; ima dva brata svećenika i jedna je časna sestra) Carlosa Espina Rawson i Marije Magdalene Leupold Carbó. U dobi od četiri godine preselio se sa obitelji u Argentinu pri promjeni diplomatske službe njegovog oca, konzula od 1956.
Nakon vojne službe otišao je u bogosloviju Naše Gospe Suotkupiteljice Svećeničke Bratovštine Sveti Pio X, u La Rioja, oblast Moreno, Provincija Buenos Aires. Nakon izvjesnog vremena ostavio je lefebvrizam i danas živi u El Retiro, Molinari, u jednom mjestu blizu grada Cosquín, Córdoba, Argentina.
Slučajevi
Grupa oko Espine je privukla pažnju po prvi put još 1996, kada je nastojao onemogućiti projekciju filma "Posljednja Kristova napast", na Nacionalnom Sveučilištu u Cordobi.
2004. grupa se žustro manifestirala protiv umjetničke izložbe u Cordobskoj oblasti, bivši uzrok jedan crtež argentinskog umjetnika koji je prikazivao Djevicu Mariju općeći sa Duhom Svetim. Izložba je bila spriječena zbog incidenta i čak su dva općinska službenika bila suspendirana od nadležnog Luis Juez, praktičnog katolika.
U lipnju 2007. grupa, zajedno sa navijačima nogometnog kluba Atlético Belgrano, je uništila praktično sva djela jednog kordobskog slikara u jednoj kulturnoj izložbi. Razlog su bili satirski crteži: na jednom štalica božićne scene je bila zamjenjena televizorom, na drugom crtežu jedna djevica Marija je bila pomokrena od anđela. Espina i njegovi sljedbenici su bili privedeni, ali su povratili slobodu nekoliko sati nakon toga. Slučaj je bio jedan od glavnih događaja u nekoliko argentinskih medija.
U listopadu 2007 grupa je spriječila izložbu na Nacionalnom Sveučilištu u Cordobi u vezi slobode izražavanja. Grupa je nastojala spriječiti ulaz posjetiocima. Razlog su bile iste satirične slike kao i prije. Espina je naknadno bio tužen.
Postavljam par pitanja.
Zašto ova skupina mora energično protestirati protiv ovih bogohula? Gdje su ostali katolici?
Drugo, Espina je jedan od tolikih slučajeva prelaska preko Bratovštine u sedevakantizam. (Bolje reći, katolika koji ne mogu prihvatiti da Papa može pogrešno naučavati cijeloj Crkvi). No, u zadnje vrijeme ima dosta prelazaka direktno iz Novus Ordo.
Treće, Espinin primjer od prije više od dvadeset godina potaknuo je mnoge mlade diljem Argentine i Evrope da spremno protestiraju protiv bogohula. U Argentini redovito se suprostavljaju feministkinjama koje nastoje profanirati katedrale i crkve. U Francuskoj su bili poznati prosvjedi (uglavnom vođeni članovima Bratovštine) protiv bogohulnim izložba. To je bio korijen desničarsko tradicionalnih prosvjeda udruge "Pour Tous".
I kao zadnje, ove skupine ne će prestati. Koliko u Crkvi situacija ide na gore, sve više i više katolika će se otvoreno oprijediljivati za raskid sa krivim učenjem.
Do te mjere je došlo srozanje vjere u postkoncilskom ozračju da je vijest o zadnjem Ratzingerovom intervjuu u kojem ističe da nije potrebna misija Katoličke Crkve prema Židovima, već samo dijalog, nije prouzročila zemljotrest i masovnu pobunu.
Kako će doći do pobune, kad oni baš tako i misle!? Možda je ovo termometar do koje je mjere došao otpad u onom društvu koje se usuđuje nazvati Katoličkom Crkvom ili njenom hijerarhijom. Ovaj intervjuu znak je otpada njihovih glavnih predstavnika.
Benedikt XVI je rekao ni više ni manje u razgovoru za njemački list "Herder Korrespondenz" (vidi ovdje i ovdje) da Kristova Misija, tj. Misija Crkve vrijedi za sve narode... osim za Židove! Jedino provlači da se sa njima može ući u "dijalog" s obzirom da le za njih Isus iz Nazareta "Sin Božji, Logos".
Time Benedikt XVI izravno niječe Kristovo poslanje Apostolima i Crkvi: "Idite i počavajte sve narode, i krstite ih u ime Oca, i Sina i Duha Svetog..." Niječe sva eksplicitna nastojanja i propovijedanja Apostola prvo Židovima, a onda svima. I kad Židovi ne bi vjerovali, Petar i Pavao bi im to označavali za krivicu. Kao i sam Gospodin prije njih; još više: nazivajući ih djecom đavla.
Do kojeg smo stanja došli da netko tko se predstavljao kao Papa izravno niječe prvo samo Evanđelje, a onda dalje svu Tradiciju Crkve od prvih dana, do ovih naših Velikog Otpada?
Da, u Velikom smo Otpadu, i slijepci vode slijepe.
Ali ćemo posvetiti našem Benediktu par stvarčica. Na biskupskoj sinodi 2009 pojavio se sa ovom mitrom:
Gdje je križ na njoj? Nema ga i nećeš ga naći. To je mitra kojom svečano izjavljuje, kabalističkom zvijezdom od šest krakova, da su Židovi i dalje "Narod Božji". Simbolično nešto vrlo slično onom što je istakao sada, kao i još nekoliko puta prije u člancima i knjigama.
Benedikt je opasniji od Franje. Jer muti; koristi mnogo inteligentiji stil izražavanja i praktično svi vjernici ga prihvaćaju kao nekog "teologa-eminenciju", kad ustvari koristi jezik omamljivača zmija.
Opaska: prije par dana smo čuli od "vatikanskog teologa" Nicole Bux da se treba preispitati ostavka Benedikta XVI. Da bi se stvari možda "sredile" ponovno sa Benediktom, ili otvorio prijelazni period za nekog sličnog? Apsurd. Svi ti drugari su na istom kolosjeku.
Prije skoro godinu dana napisah jedan članak: "Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération", čija je poruka i dalje vrlo aktualna. Možda još i više gledajući zadnje podatke o emigraciji iz Hrvatske: u zadnje dvije godine čak 93 tisuće Hrvata je napustilo zemlju, uglavnom tražeći više novca negdje vani.
Radi se o procesu koji je u biti započeo industrijskom revolucijom. Počevši koristiti strojeve, buržoazija uspijeva dobiti veću proizvodnju, bilo samom proizvodnjom, bilo trgovinom. Veliki posjedi na kojima bi živjeli seljaci kao kmetovi postajali su neunosni. Mali zemljoposjednici ili kmetovi počeli su napuštati zemlju i puniti redove proleterijata. Tehnološki napredak čini da je potrebno manje radne snage za istu proizvodnju. Dolazi do viška radne snage.
Radnici se nude za bilo koje uvjete; rade preko svake mjere i mizerija se počinje instalirati u predgrađima. Dolaze revolucije. Glad čini da uvijek bude dobrovoljaca za buržoaske ratove kroz cijelo XIX stoljeće.
Ali proces je uvijek isti: konstantna idustrijalizacija doprinosi pražnjenju sela; upravo ono što je buržoazija i tražila. Ovisnu radnu snagu. Vrlo slično procesu vođenom od komunista u SSSR, kad su im otimali zemlju i posjed i slali ih u kovhoze.
Seljak je uvijek neovisan. Ima barem nešto za pojesti sa svoje zemlje. Uvijek je nepovjerljiv prema buržujima; ne peru mu pamet tek tako. Bolje reći nikako.
Zato jednostavno žele uništiti seljaka. Jer njihova neovisnost onemogućava da sa njama netko drugi radi po volji.
U ovom povijesnom procesu postojala je jedna zagrada, tj. vrijeme nakon drugog svjetskog rata kad se Evropa ponovno trebala izgraditi, i kad je trebalo pokazati da je komunizam nečovječan: živjelo se puno bolje na Zapadu.
Tada su plaće bile puno veće, kao i njihova kupovna moć. Danas kad naši ljudi idu vani, i općenito svi sa Balkana i dalje, misle da su onom vremenu. Da će za nekoliko godina uspjeti steći ne znam koliko. To vrijeme je definitivno prošlo. Plaće su tolike da ljudi jedva preživljavaju. Vani u principu zarađuju više, ali je standard mnogo viši i na koncu sve im izleti iz džepa. Rekli bismo da rade da se najedu i obuku, za zadovoljiti najnužnije čovječje potrebe.
A kakav je to onda život? Ima li to smisla? Postoji li kakva mogućnost da se to izbjegne?
Ima: ako imaš komad zemlje, nikad ga ne zapusti pod bilo koju cijenu. I ako nemaš, probaj tražiti udruge sa drugima u tom cilju. O tome sam napisao, polazeći od poruke one pjesme, idućeg dana: "Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine".
Što god posadiš u svojoj zemlji, tvoje je, i lišeno je bilo kakvog poreza. Ne dopusti da išta zaraste u korov. Radi se o cijeloj jednoj filozofiji života. Kombinirajući doprinose koje ti daje Bog preko zemlje, i drugi kakav posao, može znatno promijeniti tvoju situaciju i život ti učiniti mnogo ljepšim.
Probaj.
Kopiram dolje oba članka, makar ostavio prethodno poveznice na iste:
Čuvati zemlju, čuvati veliko blago: Mes Aïeux Dégénération
Ovu pjesmu kanadske folk-rok grupe "Mes Aïeux" koristim kao uvod u ono što želim reći u idućem osvrtu:
Pjesma je praćena hrvatskim prijevodom, ali u svakom slučaju tekst ide dolje (prvo original):
"Ton arrière-arrière-grand-père, il a défriché la terre
Ton arrière-grand-père, il a labouré la terre
Et pi ton grand-père a rentabilisé la terre
pis ton père, il l'a vendu pour devenir fonctionnaire
Et pi toé mon p'tit gars, tu sais pu c'que tu vas faire
Dans ton p'tit trois et d'mi ben trop cher, frète en hiver
Il te vient des envies de dev'nir propriétaire
Et tu rêves la nuit d'avoir ton petit lopin d'terre
Ton arrière-arrière-grand-mère, elle a eu quatorze enfants
ton arrière-grand-mère en a eu quasiment autant
Et pi ta grand-mère en a eu trois c'tait suffisant
pis ta mère en voulait pas, toi t'étais un accident
Et pi toé ma p'tite fille, tu changes de partenaires tout l'temps
Quand tu fais des conn'ries, tu t'en sauves en avortant
Mais y'a des matins, tu te réveilles en pleurant
Quand tu rêves la nuit d'une grande table entourées d'enfants
Ton arrière-arrière-grand-père, y'a vécu la grosse misère
Ton arrière-grand-père, il ramassait les cents noires
Et pi ton grand-père, miracle, y'est devenu millionnaire
Ton père en a hérité, il l'a tout mit dans ses réers
Et pi toé p'tite jeunesse tu doé ton cul au ministère
Pas moyen d'avoir un prêt dans une institution bancaire
Pour calmer tes envies de hold-uper la caissière
tu lis des livres qui parlent de simplicité volontaire
Tes arrières-arrières-grands-parents ils savaient comment fêter
Tes arrières-grands-parents ça swingnaient fort dans les veillées
Pis tes grands-parents ont connu l'époque yé-yé
Tes parents ctait les discos c'est là qu'ils se sont rencontrés
Et pi toé mon ami qu'est-ce que tu fais de ta soirée
Éteins donc ta T.V. faut pas rester encabané
Heureusement que dans vie certaines choses refusent de changer
Enfiles tes plus beaux habits car nous allons ce soir danser"
"Tvoj pra-pradjed je prokčio zemlju
Tvoj pradjed je orao zemlju
I tvoj je djed iznajmljivao zemlju,
a tvoj otac je prodao da postane državni službenik.
I ti moj mali, znaš li što ćeš učiniti
U tvom malom stanu i previše skupom, zimi ćeš se tresti
Čeznuti ćeš da postaneš vlasnik
I sanjati noću da imaš svoj mali komad zemlje
Tvoja pra-pra baka, imala je četrnaestero djece
Tvoja prababa imala je gotovo jednako
I maleni tvoja je baka imala troje što je bilo dovoljno
A tvoja majka nije ih više htjela, ti si slučaj.
I ti curo mijenjaš partnera svo vrijeme
Kad napraviš glupost spasavaš se pobačajem
Ali ima dana kad se budiš plačući
Kada noću sanjaš o velikom stolu okruženom djecom.
Tvoj pra-pradjed je živio u velikoj bijedi
Tvoje pradjed skupljao je svaki groš
A poslije toga tvoj dedo, čudo!, postao je milionar
Tvoje otac-nasljednik, uloži sve u svoju penziju.
I sada ti, mladiću nudiš svoju stražnjicu ministarstvu,
Nemaš ni jedne pare na računu,
I kad ti se prohtjedne napasti banku,
Umiruješ se čitajući knjige o "dobrovoljnoj jednostavnosti".
Tvoji pra-pradjedovi znali su feštati,
Tvoji pradjedovi žustro su plesali na proslavama,
Poslije tvoji djedovi upoznaše epohu "yeye"
Tvoji roditelji, "diskaći", upoznaše se u disku.
I sada ti prijatelju, što radiš po noći?
Ugasi televizor, nije potrebno biti komotan,
Srećom ima u životu stvari koje odbijaju promjenu,
Obuci se svečano, jer ćemo večeras plesati."
Stvarati udruge za kupovati i održavati zemlju Domovine
Želim podijeliti nekoliko ideja u ovom članku. Nadam se da nekoga mognu potaknuti za učiniti nešto slično predloženom Vidimo,
Hrvatsku napuštaju mnogi mladi i ne tako mladi dan za danom, godinom za
godinu. U BiH situacija je još nezavidnija. Slično i u našem
"komšiluku". I ne samo to, ovo liberalno ustrojstvo samo produbljuje
bijedu i smanjuje dostojne mogućnosti za posao. Pogledajte na primjer
kako je izgledala ekonomska klasa Pan-Am 747 krajem šezdesetih:
Liberalizacija
samo ide smanjenju troškova, ostavljajući čovjeka pukim sredstvom
bogaćenja. Čovjek postaje najobičnije radno sredstvo, gubeći
dostojanstvo rada u pravom smislu riječi. Ipak, gdje je problem, tu postoji i riješenje. Pogledajte ovaj čuveni članak žalbe i protesta zbog odlaska mladih iz Slavonije, sa izrazima poput ovog: "Ostat
ću i čekati dan koji mora jednom svanuti, dan kada će konačno gorjeti
kontejneri jer više u njima neće biti ničega jestivoga, dan kada ćete
zajedno s vašim gradonačelnikom bježati iz Banovine, iz grada, iz
zemlje. Taj dan će doći jer i krava se sruši kada je izmuzete do
umiranja, a ne dajete joj jesti. Taj dan mora doći, a tada ja neću biti
otac koji nariče i maše svom djetetu u autobusu za Stuttgart. Ja ću biti
onaj s palicom koji će vas čekati ispred!’" Ili: "”Više
prijatelja imam u Irskoj, nego ovdje. Nije im lako, ali nisu imali
izbora. Obiđite gradove i sela u Slavoniji da se sami uvjerite koliko
su tamošnje ulice puste. Hrvatska je poput žene koja je silovana,
zlostavljana i opljačkana, a počinitelj je na slobodi. No, svi o tome
šutimo”. tim riječima je M.V., mlada Slavonka, prija par dana javno
potvrdila da je, nažalost, itekako istina da se Slavonije ubrzano prazni
i tiho umire te da zavaravaju javnost oni kojima savjest nije čista i
koji tvrde da mediji pretjeruju pišući o ubrzanom iseljavanju plodne
ravnice." Ili: "“Znaš
šta ću vam reć’ svima skupa, jebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi,
novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg
šupka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontejneru, jebite se svi skupa,
ja se u ovo sranje od zemlje više ne vraćam!“, riječi su to zadnjeg
mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u zadnji autobus na
osječkom autobusnom kolodvoru minut prije 15. sati, zadnjem od njih
četiri koji su u koloni napustili kolodvor samo tog dana, a peti im se
pridružio u Slatini." Na ovo i slično, odgovaram: Nije
tako. Nikad nije bilo lako. Potrošačko društvo učinilo nas je bolesno
ovisnima o tolikim nepotrebnim stvarima. Dobro reče Sv. Jakov (4, 2-4): "Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići;
borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer
rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite. Preljubnici! Ne znate li
da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god
dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." Vjerujte,
doista je tako. Život, ne samo Sv. Pismo, me nauči da je tako. Ima ne
malo godina od kad sam ugledao ovaj svijet, i već imam dosta toga za
porediti. Sjećam se, dok sam bio dijete par decenija iza (drugog
svjetskog) rata, smatrao se ugojenim čovjekom ako bi bilo u njemu 90 kg
"žive vage". A danas vidim ljudeskare i od 150 (sa kojih 40 čistog
sala), stomačina pred njim da ne može hodati, a kuka! Pa odakle kukaš?
Kako kukaš kad ima što da pojedeš? Kažu
mi: "i od makarona mogu se nabiti kile, ako ne jedeš što drugo ili
raznovrsnije". Prijatelju, ja sam strugao šerpu sa makaronima, a znaš
zašto? Možda ti trebam reći ono što danas već nije ni očigledno: nije
bilo dovoljno ni makarona. Ručak je bio šnita kruha i tanjur čorbe, i
seli! Mladoženja je dovodio kući nevjestu i imali su sobu za sebe, i to je bilo dosta. S vremenom bi se osamostalili. I tako redom. Danas,
očito, ne želi se živjeti tako. Ali to znači da nisu u stanju
prihvatiti realnost. Sigurno nije lako prihvatiti da se živi gore nego
prije deset godina, ili ispod očekivanja. Ali ako to nisi u stanju
prihvatiti, živjeti ćeš kao stranac svugdje, počevši od svoje domovine.
Ne, ne će ti biti dobro u Irskoj. Liberalizam je i tamo učinio da se tek
može preživljavati s poslom. Ne možeš ih tamo zarađivati, i ovdje ih
trošiti. Pa makar i to bilo, gubiš, prosipaš svoj talenat negdje u
svijetu dok propuštaš boriti se za domovinu. Taj propust nikad nećeš
moći nadoknaditi. Volim
svoj narod koji ima dobrih osobina, voli društvo, lagano popiti kavu i
pričati, pričati... Dosta je prirodan, i nekako lagan. Dosta direktan, i
često srčan. Sve su to lijepe osobine. Ipak, ima ne malih mana: kao lud
je za novcem, što ga čini vrlo nesretnim. Izlaže se gubitku duše za tu
prokletu paru, i u stanju je za 500 eura više napustiti zemlju baš kao
hajvan. Rasipa
se. Malo sam gdje vidio toliko volje i slasti za raskošću. Troši
nemilice. Sve dadne "u sebe", u "dobra" (čitaj: skupa) kola, kuću, i sve
redom. Za njega samog, koliko god treba. A za odreći se nečeg, prevrće
kunu ispod mikroskopa. Nadalje:
nemoguće je sklon žalbi: žali se, žali se do u beskraj. Za sve su krivi
političari, tajkuni, udbaši i tako redom. Sigurno da i jesu, ali ne
formira se organizirani i konstruktivni otpor toj destrukciji. U tom
smislu smo vrlo malo "socijalni" u kršćanskom smislu. Na
primjer, u novije doba, nakon publikacije Enciklike Rerum Novarum Lava
XIII o socijalnim pitanjima, na Zapadu su se formirale mnoge udruge
radnika i zemljoradnika koje su dignificirale ljudski rad i davale mu
kršćansku dimenziju. Kooperative su dobile poticaj nakon Enciklike
Quadragesimo Anno Pija XI tridesetih godina XX stoljeća, kao i druge
varijante "alternativne ekonomije". Engleski katolički pisac Chesterton pokrenuo
je "distribucijski pokret", ekonomsku viziju zasnovanu na socijalnom
nauku Crkve i različit od socijalizma i kapitalizma. Te farme su
zaživjele u Kanadi; brzo je bio optuživan za "antisemitizam" jer je
između ostalog omogućavao gospodarsko gibanje neovisno o bankama.
Poslije se pojavio i "Socijalni Kredit", koji je još jako živ i aktivan,
no o tome ću pisati napose.
[Chestertonov autoportret, zasnovan na distribucijskoj lemi: "Tri hektara i jedna krava"]
Kod
nas, možda zbog naše sklonosti prema individualizmu u gospodarstvu, sve
ove realnosti nisu zaživjel, možda čak ni pustile klicu. Idemo
na konkretno: koji su sedam glavnih grijeha? To su: oholost, škrtost,
bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost. Dok su
kreposti koje nas čuvaju od glavnih grijeha: poniznost, darežljivost,
čistoća, dobrostivost, umjerenost u jelu i piću, krotkost, revnost u
dobru. Dakle, tu je mana i tu je lijek protiv nje. Za škrtost lijek je darežljivost. Na
ovome se želim malo zadržati. Kod našeg naroda - a i kod tolikih drugih
-, ako će se trošiti, onda je to samo za njega. Što god treba, ali nek
je samo njemu ili možda njegovoj djeci. Žalimo se što su udbaši
opljačkali zemlju i smještaju svoje, dok se iste ne znaju organizirati i
pomoći tlačenima. Moj
konkretni savjet je u ovome: ako možeš, probaj sam kupiti napuštenu
zemlju, i bez špekulacije čuvati je dok se ne preda bez zarade nekome
vrijednom tko će tu htjeti ostati. Ili izdati uz povoljne uvjete. Ako ne možeš sam, probaj sa dvoje troje praviti zajedničko vlasništo s istom nakanom. I
ako ne možeš, traži udruge zajedničkog vlasništva koje bi kupovale
zemlju uz male uloge (ali puno "malih" postane dosta veliko) s istom
nakanom. Radi
na ovoj ideji. Širi je dalje, netko će početi a i ti sam možeš to biti u
stanju, makar u trećoj alternativi. Osobno već radim na tome. Ne možemo
dopustiti da nam zemlju (ovo vrijedi posebno i za BiH) kupuju ne znam
koji šeici i sl. Radi se o borbi za bijelu i kršćansku Evropu (nije
"rasizam" reći "bijelu" jer upravo to se i napada; bolje reći radi se o
odbrani onog što je napadnuto) i ta borba mora biti, osim duhovna,
inteligentna i organizirana.
Mnoge dobre duše opisuju današnju situaciju Crkve evanđeoskom zgodom Gospodinovog sna dok je bio na lađici u uzburkanom moru.
Izgledalo je apostolima da se Gospodin ne brine za njih, i tako mu Petar u ima svih uputi pitanje: "Zar te nije briga što ginemo?" Tako je i danas, vele, bura ja na moru i Crkva, kao lađica što liči na orahovu ljusku u bjesnilu mora, izgleda da će otići na dno u bilo kom trenutku. Ali to je nemoguće, jer je u lađici Gospodin koji je u stvari samo kušao vjeru apostola i time ujedno dao primjer svim kršćanima do zadnjeg dana: Bog je uvijek tu i doći će u pripomoć, makar nam se činilo potpuno suprotno.
Jučer sam napravio nekoliko stotina km za posjetu jednoj časnoj sestri koja živi u klauzuri u jednom manastiru. Pozvao me u posjetu mladi bračni par, želeći da razgovaram sa starom i mudrom redovnicom. Mladić zna za moje spise, žena mu ne. Rekao sam mu da idem ako mogu otvoreno govoriti. Takav je bio sporazum, željeli su vidjeti jednu vrstu "dvoboja".
Svakako da ja ne ulazim u "dvoboje" nasilno niti nametljivo, ali jednostavno ne šutim ako vidim da osoba ima dovoljno slobode za izložiti joj izvjesne argumente.
Uglavnom, rekao sam toj svetoj ženi na najsažetiji mogući način moju viziju o infiltraciji u Crkvi nakon što je Sinagoga Sotone vidjela da silom ne može protiv nje. Od spisa Alta Vendita iz početka XIX st., do drugog vatikanskog. I da je Franjo njihov čovjek, barem da "radi" za njih.
Časna sestra me je razumjela, i pustila me govoriti, što joj već ide u pohvalu. Mnogi to nisu u stanju niti milimetar. Uhvati ih skandal i skaču na noge pred prvim insinuacijama. "Pao si u zamku đavla", pa nadalje.
Razumijem ih i ne ljutim se, jer sam u svom neznanju i ja sam tako prije nastupao. Da pojednostavim: argument redovnice bio je da se brodica ne smije napustiti pod bilo koju cijenu. Jer, makar danas u ovom krhkom brodu izgledala pogibelj, tamo gdje je pogibelj sigurna jest izvan broda.
Da treba izdržati. Ovo je velika kušnja. Prvi kršćani koji su umirali kao mučenici nisu mogli vidjeti veličanstvene katedrale koje će se napraviti u Evropi kad se uspostavi kršćanstvo. Oni su umirali ne videći sve to, uzdajući se u Božju Riječ.
Moj odgovor bio je: Vaš argument je ispravan, i doista ga treba primjeniti na Crkvu u teškim vremenima. Jednako, varaju se teško, da ne kažem da griješe, oni koji napuštaju ono što misle da je Crkva napr. zbog skandala seksualnog zlostavljanja, ili tolikih drugih osobnih grijeha kršćana, ili čak svećenika. Jer Krist nije obećao da kršćani ne će griješiti u osobnom životu. Ali je obećao da njegova Crkva ne može naučavati ono što nije njegova Riječ. Ali onaj argument o "nenapuštanju broda" ne može se primjeniti na stvarnost koja nije Crkva, ili ne može doći od Crkve.
Tada sam joj izložio pitanje valjanosti sakramenata koje se pojavljuje nakon liturgijske reforme u postkoncilsko vrijeme. Ona osoba ili svećenik koji ne pristaje reći novu misu jer sumnja, dosta osnovano, o njenom katoličanstvu ili zagađenju protestantskim duhom, ne može se reći da napušta Crkvu. Naprotiv, on je mora braniti do smrti.
Sakramente i nauk. Jer Crkva se karakterizira upravo time: istinom nauka, također i vrlo bitno o papinstvu, i istinitosti kulta. Kult mora biti katolički, kao i nauk. Onaj tko to brani, ostaje na brodu.
Kako je moguće da su toliki svećenici sedamdesetih godina kada se počela uvoditi nova misa, kako to da se nisu pobunili? Što, sad ti, je li, naš'o se pametan kad prije tebe nitko to nije vidio?
Ne, stvar je u tome da su to vidjeli mnogi, premnogi. Kod nas to nije došlo do izražaja, jer smo bili pod komunizmom. I slično Crkvi u Kini, svećenici su prihvaćali sve što dolazi iz Rima upravo kao znak katoličanstva. Nisu htjeli ništa drugo uzeti u obzir. Na neki način, nastavili su živjeti "po starom", ali u novom ruhu da tako kažemo. Svakako, poslije već to nije bilo tako. Malo po malo počeli su prihvaćati "novatarije" i "mode", i tako da su danas skoro neprepoznatljivi. Dobra primjesa modernizma se uvukla na nevjerojatan način i među naš kler.
Međutim, u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, itd., bila je velika reakcija. U Francuskoj je urodila pobunom Lefebvrea; u Španjolskoj su kojih 6.000 tisuća svećenika pisali u Rim da oni ne mogu reći "ovu novu misu"; nisu je vidjeli kao katoličku u biti.
Sve je bilo rješeno sa četiri telefonska poziva iz Rima: u redu, rekli bi tom i tom generalu, ako neki od tvojih to ne žele, onda će biti poslani u Angolu da budu vratari u tamo nekoj izgubljenoj školi. Odgovori su bili, makar u sebi, otprilike ovakvi: "Ja, ja profesor bogoslovije da idem u Angolu? Ja, župnik cijelog života na ovako važnom mjestu da idem među lavove u Nigeriju? Ili ne znam gdje? Ali, uostalom, možda sam i prenaglio. Ne može iz Rima doći neki obred koji ne bi bio katolički. Ja sam se prevario."
13. listopada, znakovito na svetkovinu Gospe Fatimske, renomirani vatikanski teolog Nicola Bux (prijatelj Ratzingera, jer je još odavno pisao u njegovom Časopisu Communio), dao je značajan intervju o potrebi ispitivanja valjanosti ostavke Benedikta XVI. Njegovim deklaracijama nije se tada posvetila potrebna pažnja jer je bila u tijeku Sinoda za mlade. No, ovih dana ponovno dolazi do izražaja. Zašto, pitamo se? Uvijek se to pitanje treba postaviti pred nekim vijestima koje nikad ne dolaze u javnost slučajno.
Zašto nije Nicola Bux odmah upozoren ili suspendiran za ove izjave, kao što je bio slučaj sa Don Minutellom? Jer Nicola Bux ima značajno mjesto u Kuriji: član je Kongregacije za proglašenje Svetih, a bio je prije u Kongregaciji za nauk vjere, za vrijeme Benedikta. Upozorimo da je pisao za Ratzingerov Communio, čime označava da je koncilski teolog, konzervativnog kroja.
Ova je, sažeto, njegova argumentacija: Franjo širi, štoviše: naučava, hereze. Kao Papa to ne može činiti. Dalje, komplicirano je suditi nekog za koga se smatra da je Papa, i osuditi ga za herezu. Lakše je, a ima i razloga za to, ispitati da li je Benediktova ostavka bila valjana, i na taj način Franjo nikad ne bio bio Papa, što objašnjava njegove hereze.
Ispravno poziva na teologiju Svetog Bellarmina prema kojem Papa ne može naučavati herezu, i ako bi se nešto tako dogodilo... (i sada Bux navodi grešku:) onda bi mogao biti suđen. Greška je u ovome, između ostalog to ne naučava Bellarmin, već kaže da u tom slučaju, taj Papa bi ipso facto prestao biti Papa, i onda bi Crkva sudila običnog heretika koji nije Papa, a ne Papu. Makar Bellarmin zastupa pobožno mišljenje da jedan Papa nikad ne može pasti u herezu. Odakle se zaključuje da ako netko na mjestu Pape naučava nekatolički nauk, to je jednostavno jer uopće i nije Papa. Kao što to navodi u slučaju ponekog antipape.
Onda, budući je ovaj proces "kompliciran", Bux predlaže da je praktičnije i lakše ispitati valjanost Benediktove ostavke. Što uopće nema smisla kao argumentacija. Ne mogu poseći za nekim procesom jer je tako "praktičnije", nego moram postupiti po istini. Ako je doista istina da Franjo niječe i prelazi preko dosadašnjeg nauka - kao što ispravno potcrtava Bux u slučaju smrtne kazne, navodeći da Franjo niječe ono što je Crkva uvijek potvrđivala i naučavala, te ili je Crkva prije i uvijek bila u kriv; nešto nemoguće, ili je u krivu Franjo - onda se to treba javno ukazati istog časa, i od istog tražiti automatski opoziv ili najmanje ispravku. Kao i u tolikim drugim stvarima. No, onda je pitanje: a što gospodine moj sa cijelim Drugim Vatikanskim, što sa novom misom, što sa...?
Ali mimo sve ove kontroverzije, pitanje je: zašto Vatikan dopušta da se govori o potrebi Franjine ostavke?
Da nije možda Zagami u pravu kad je navijestio nedavno Franjinu ostavku krajem veljače 2019?
Ali ako Franjo dadne ostavku, to je zbog njegovih razloga, ne zbog Nicole Buxa, čije izjave samo može koristiti u svoje svrhe.
Kao što kaže Sveti Pavao: "Vi se borite protiv mračnih sila ovog svijeta". Oni koji se dočepaju države i njenih institucija svakako radi svoje koristi, kad vide da im imalo ne ide na ruku onaj tko je na vlasti, sabotiraju ga svim mogućim sredstvima. A ta sredstva imaju i na pretek.
Ovo su slike požara u Kaliforniji. Što se može opaziti?:
Požari su izazvani, neki vjerojatno energetskim oružjem koji je u stanju uputiti na izvjesnu udaljenost dovoljnu energiju za izazvati požar na određenoj točci. Zbog toga se događa da kuće planu kao šibice, a stabla u okolini ostanu opržena i praktično čitava. Da je požar prouzročen obrnutim, uobičajenim putem, vatra koja bi zahvatila šumu bi bila ta koja bi spalila obližnje kuće, ali vidimo da nije tako, već obrnuto: požar je izazvan, dakle.
Tko ga izaziva? Onaj koji ima velika sredstva, kao što vidimo na ovom videu gdje je snimljen helikopter koji izaziva požar u šumi umjesto da je gasi:
I zbog kojeg razloga? Po svoj prilici, Trump im ne odgovara - svakako ne dovoljno -, i od samog početka su ga htjeli prvo omalovažiti, drugo nazvati ga i smatrati ga jednom vrstom luđaka, i treće skinuti ga sa vlasti što je prije moguće.
Legalnim sredstvima nisu to mogli, za sada; pokušavaju onda subverzijom, izazivanjem panike u društvu. Usput, ovako prisiljavaju privući mnoga sredstva i možda vojsku na gašenje požara, a Trump šalje nekoliko tisuća vojnika na obližnju granicu prema Meskiku, očekujući karavane "azilanata". Možemo pretpostaviti tko je iza te organizacije.
Prouzročuje se nezadovoljstvo u državi za prebaciti krivicu onome koji vlada, i njegova vlada dovedena u pitanje.
Slično je sa tolikim drugim procesima, kao što znamo i sa "izbjegličkom krizom" u Evropi itd. Te poganske duboke države su prisutne u svakoj pojedinoj, i rade protv nas.
Kako se oduprijeti ovome? Rekao je Sveti Pavao: "borite se protiv sila zla". Molitva i svet život žitelja neke države je najbolja njena zaštita. To prvo. A drugo je da se moramo organizirati, praviti pravi i općeniti otpor koji će biti u stanju zahvatiti mnoge pojedince i aktivno ih angažirati u borbi na terenu protiv ovog zla. Po dobrim primjerima Poljske i Mađarske.
Nemamo druge. Uvijek mora postojati neki izlaz. Ne možemo ne učiniti ono za što uvijek imamo mogućnost i priliku.
Vrlo sigurno pokazuje da nije Papa. O Pavlu VI spominjao sam više nego ozbiljne optužbe o njegovoj homoseksualnosti. Samo to bi bilo dovoljno da ne bude proglašen svetim. Dalje, upravo u njegovo vrijeme toliki homoseksualci među klerom došli su na značajna mjesta. Postoji li tu neka veza?
[Pavao VI ljubi noge grčkom metropolitu u znak novog "ekumenizma". Franjo ga je teško nadmašio. Logično je s druge strane da ga Franjo proglašava svetim. Dolje, časteći Lutera u Vatikanu.]
Ali ne radi se samo o tome. Znamo što je sve učinio sa Drugim Vatikanskim Saborom, koliki heretični nauk se proturio preko tih dokumenata. Što se dogodilo u Crkvi poslije? Posebno na Zapadu. Po plodovima ćete ih poznati. Ne može biti svet netko gura Crkvu u takvu pogibelj.
1910 Sveti Papa Pio X odredio je da svi svećenici moraju dati "Antimodernističku zakletvu" da bi mogli biti zaređeni. To je poništio Pavao VI. Toliki nakon toga su govorili i propovijedali sve i sva, i ništa im nije bilo.
Pio X je ostavio da oni klerici koji bi obezvrijedili Dekret "Lamentabili" i Encikliku Pascendi, zadobili izopćenje Latae Sententiae rezervirane Rimskom Pontifeksu, ali Pavao VI je naložio da se ne govori više o izopćenjima (osim možda Lefebvreu i sličnima)
Za borbu protiv "sinteze svih hereza" kako je nazvao Modernizam, Pio X je reorganizirao Sveti Oficij preko konstitucije "Sapienti Consilio" 1908; nešto što je poništio Pavao VI, tvrdeći da ove "hereze" i "neredi" "hvala Bogu više ne postoje u Crkvi" ("Ecclesiam Suam"), i da je odbrana vjere sada bolje izvršena promovirajući Nauk više nego osuđujući.
I onda, čemu je doprinuo Pavao VI svim tim potezima? Neviđenom rasulu u Crkvi, eto što je učinio.
O Pavli VI i svemu što je učinio mogle bi se pisati knjige i knjige, i doista mnoge su napisane, ali ovih par crtica upućuje da tu svetosti ne može biti.
Ali prograšenje svetim Pavla VI jest proglašenje "svetim" Drugi Vatikanski Sabor. Bijeg unaprijed.
Ali ovdje imamo nešto mnogo gore. Kad Franjo proglašava svetim Pavla VI (i bilo koga drugog), koristi dogmatski jezik proglašenja i definiranja. Ovo je tekst kanonizacije:
“Ad honorem Sanctae et Individuae Trinitatis, ad exaltationem fidei catholicae et vitae christianae incrementum, auctoritate Domini nostri Iesu Christi, beatorum Apostolorum Petri et Pauli ac Nostra, matura deliberatione praehabita et divina ope saepius implorata, ac de plurimorum Fratrum Nostrorum consilio, Beatos N. et N, Sanctos esse decernimus et definimus, ac Sanctorum Catalogo adscribimus, statuentes eum in universa Ecclesia inter Sanctos pia devotione recoli debere. In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti.”
"U čast Presvetom Trojstvu, za veličanje katoličke vjere i rast kršćanskog života, sa autoritetom Našeg Gospodina Isusa Krista, Svetih Apostola Petra i Pava i Našim, nakon dugog razmatranja, zazivajući mnogo puta božansku pomoć i čuvši mišljenje brojne braće u episkopatu, proglašavamo i definiramo Svetim Blaženog N i N, i upisujemo ih u Katalog Svetaca, i utvrđujemo da u cijeloj Crkvi budu pobožno čašćeni među Svecima. U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga."
Prije možda mjesec dana sa bloga Katolička Tradicija kritizirali su me jer po njima smućujem vjernike, i jer govorim da Franjo izlaže hereze kad ustvari ne koristi dogmatski jezik. Jer da bi se njegov govor trebao shvatiti ex cathedra, morao bi sadržavati neku DEFINICIJU koja bi se odnosila na vjeru i čudoređe. Kopiram:
",,I tako Mi... naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom DEFINIRA učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod DEFINIRANJA UČENJA o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve DEFINICIJE rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve. (https://www.katolik.hr/crkvamnu/dokumentimnu/236-i-vatikanski-sabor-pastor-aeternus/)
Evo gdje - tri puta Vam piše da se mora raditi o vjerskoj definiciji da bi se radilo o nezabludivoj odluci i to je tumačenje što znači kada papa govori ex cathedra."
E pa eto, pri proglašenju svetim Pavla VI, Franjo očito koristi dogmatski jezik. Proglašava svetim nekoga protiv kojeg postoje teške optužbe gledi kreposti i gledi nauka.
Ako bi Franjo bio doista Papa, svaki katolik bi trebao imati pobožnost prema Pavlu VI. (Kao što bi trebao vjerovati da je smrtna kazna moralno neosnovana na Evanđelju, i tolike druge stvari.) Imajući u vidu sve što je učinio, trebalo bi ga se štovati kao sveca.
Ako nešto Franjo definira ovim, to je da nije Papa, jer netko nije svet koji doprinosi na najizravniji način tolikom rasulu; plus što ga je sam naučavao.
I koja je reakcija Bratovštine na ovo? Da to nije dogmatski govor, i da se tu "Papa" može prevariti.
Svakako "izvjesna", jer postoje značajne razlike. Progonjena kineska Crkva nikad nije javno rekla da Franjo nije Papa, niti niječe Drugi Vatikanski Sabor. Jedan od dokaza njihovog katoličanstva bio je uvijek biti sa Rimom, pod bilo koju cijenu.
Međutim, stvar se suštinski pogoršala ove godine nakon sporazuma Vatikana sa kineskom vladom. Ukratko, biskupi koji su u dogovoru i posluhu prema komunistima sada su de facto na vlasti. Kineski vjernici, Franjo je tako odredio, trebaju da se podvrgu komunističkim biskupima.
Mnogi kineski katolici to ne žele. I time idu potpuno protivno onome kojeg, barem se javno ne zna za nešto drugo, priznaju kao Papu. Još više, Kardinal Zen, jedan od glavnih kritičara tajnog sporazuma Vatikana i Pekinga, otvoreno poručuje kineskim progonjenim katolicima: "ne daju vam ići u vaše crkve. Ostanite kod kuće, i molite se".
Dakle, nema više hramova. Jer komunisti ih ne daju, a da bi ih imali trebali bi se podvrgnuti državnim, komunističkim biskupima da tako kažemo. Kineski katolici poput Kardinala Zena prije će umrijeti nego to učiniti. Jer to predstavlja izdaju vjere. Sasvim je jasno. A to traži Franjo od njih.
U suštini, radi nešto što i toliki sedevakantisti: idu na mise, tu i tamo i uglavnom vrlo rijetko, u privatne kuće. Jer su istjerani iz hramova. Razlika je, ne mala svakako, da katolici koji ne priznaju Franju to otvoreno kažu, plus što idu na tradicionalnu misu koju služi samo svećenik zaređen po predkoncilskom obredu. I na misi se ne spominje Franjo kao Papa. Vjeruju ono što je morao vjerovati svaki katolik prije Drugog Vatikanskog. Ne može ih se optužiti da ne vjeruju bilo što što neki katolik ima obavezu vjerovati.
Gdje je sličnost? U tretmanu koji im se pruža: smatrani su luđacima i jedni i drugi.
Procedura praktično kopirana od one u SSSR: disident koji bi bio optužen za ludilo, ne bi mogao biti saslušan na sudu. Crkva nikad nije nešto tako činila. Bilo tko tko bi bio tužen za neku nevjeru ili herezu, morao je biti saslušan i davana mu je prilika da se brani i obrazloži svoj stav.
Ali komunisti onima koji su imali njima protivne argumente, slali su ih u ludnicu, bez suda. Danas u Kini, onog biskupa koji ne prihvati sporazum Vatikan-Peking, šalje se u kakav "odgojni centar", kao Biskupa Pietro Shao Zhumin, koji ne pristaje podvrći se komunistima.
Slično je danas sa katolicima koji ne priznaju Franjin autoritet. Smatrani su ili ludima ili teško zastranjenima, i jednostavno stavljeni po strani. Za istog Kardinala Zena, Glasnogovornik Vatikana Greg Burke rekao je da je "žalosno vidjeti da osobe iz Crkve siju sumnju i kontroverziju." Jednako glavni mediji su sa njima i ovakvom otporu ne posvećuju nikakvu pažnju. U eri raznoraznih dijaloga sa svim mogućim religijama, ovim katolicima nije dopušteno da javno izlože svoje mišljenje. I ako to učine preko nekog drugog medija, bit će javno poniženi i upozoreni. Čudno, zar ne? Usput, Zen ima 86 godina pa misle "ne će još dugo".
Jer oni dobro znaju da je katolički vjekovni nauk proziran i čist k'o suza. Zasniva se na objavljenoj vjeri i naravnom zakonu i logici. Zbog toga mnogi koji čitaju članke na blogovima poput ovog, ostaju zbunjeni. Jer, makar se i protivili "sedevakantizmu", ili im izgledao "pretjeran" ili "malo čudan", ipak u stanju su vidjeti jasnu i jednostavnu logiku koja se nehinjeno nalazi iza ovih redova. Sve se slaže i podudara, odgovara onom što se može vidjeti.
Nije to zasluga neke posebne inteligencije ili mudrosti, već oprijedjeljenosti za istinu, koja nije druga nego jedna, koja malo po malo ali sigurno otvara sebi put.
A onome koji je zbunjen, ono što nas čeka pojasniti će stvari još više i previše.
Ovo je najciničniji vidio kojim se podržava ubojstvo pobačaja. Djete od jedva mjeseci (svakako bijelo dijete; beba) preslatko i dražesno se smije gledajući otvoreno i ljupko naprijed. Jedno od najljepših snimaka djetešca što možeš vidjeti. Na videu od svega 40 sekundi slijede lagano poruke:
"Ono treba biti ljubljeno",
"Ono treba biti željeno",
"Ono treba biti izbor".
To jest: UBIJ GA AKO NIJE TAKO!
Ako tvoje dijete nije ovakvo, zdravo i prekrasno: ONDA GA UBIJ, JER NE TREBA ŽIVJETI AKO NIJE OVAKVO!
To je i druga poruka videa. Ako dijete nije savršeno, ne treba da živi. Imaš ga pravo ubiti, jer prvo se trebaju ispuniti gornji uvjeti da živi. Ako nisu, može biti ubijeno.
"On je (đavao) lažac od početka", navodi Sv. Ivan. Đavao uvijek laže koristeći neku vrlo lukavu varku; opravdavajući zlo nekim navodnim dobrom. Od samog je početka tako. Adam i Eva bili su zavedeni sladunjavim obećanjem zmije: "Bit ćete kao Bog".
To je također i jezik hereza, svih napada na vjeru koje vrše đavlije sluge. Preko navodnih dobrih razloga ubrizgavaju zmijski otrov.
Zbog toga trebaš biti smiren i čvrst, bez sladunjavosti i glupih senzibiliteta. Biti skroman i čuvati duh vjerom i logikom.
Otkriva da je njihova religija formalno započela 1965, po završetku koncila nad koncilima; dogme nad dogmama koja poništava sve što je Crkva prethodno naučavala kroz stoljeća od samog početka.
Makar Drugi Vatikanski bio "pastoralni" sabor kako ga zovu, uzimaju ga za dogmom nad dogmama koje stavlja pečat na sve prijašnje.
Tj., Duh Sveti je spavao do Drugog Vatikanskog, a onda ga iz obamrlosti probudili koncilski oci poput Hansa Urs von Balthasar, inspiriran na "privatnim objavama" Adrienne von Speyr, koja je prenosila "poruke" prema kojima bi pakao postojao, ali bio prazan, tolika je Božja ljubav.
Stručnjak Karl Rahner i njegova "teologija" "anonimnih kršćana", drugar mu Ratzinger i sve tako redom. Oni "probudiše Duha Svetoga" - oprostite na izrazu ali oni se tako ponašaju, kao da bi se baš to bilo dogodilo - osvanu tako svima nama poskoncilsko proljeće, čiji led uživamo dan za danom. Makar trenutno bili na minus 272 stupnja, ali eto, još imamo malo fore.
Na nedavnom zasjedanju talijanske Biskupske Konferencije, nekoliko biskupa izrazilo je jednu apsurdnu tezu: dopuštenje Benedikta XVI za slavljenje tradicionalne mise (bolje reći "vanrednog rituala", nepravilni izraz koji koristi Benedikt XVI u svom Motu Proprio Summorum Pontificum) bilo bi nevaljano jer je ta misa već bila poništena od Pavla VI, uvođenjem novog rituala, Novus Ordo Missae 1969.
Apsurd je u ovome: oni prihvaćaju da su pape i Pavao VI i Benedikt XVI. I trebali bi znati da je Papa vrhovni zakonodavac u Crkvi, i ima pravo - ukoliko ritual ne mjenja ono što je bitno u sakramentu - promijeniti formu (oblik) sakramenta ali samo u nebitnim pojedinostima. Napr., uvesti štovanje kakvog sveca, nadodati par molitava kao što je Lav XIII uveo tri Zdravo Marije nakon mise i molitvu Arhanđelu Mihajlu, i sl. Unatoč svemu, Misa se nije mijenjala kroz stoljeća. Sv. Pio V je izbacio neke pojedinosti i nadodane pobožnosti koje bi se tu i tamo pojavile, i ostavio perfektno strukturiranu misu nakon Tridentinskog Sabora, koja je i sama imala nepromjenjen kanon još iz apostolskih vremena.
Ali, nebitne stvari mogu biti promjenjene. Nešto što se nije dogodilo sa Pavlom VI, čiji Novus Ordo "se udaljio na impresivni način u cijelini i pojedinosti od katoličke teologije svete mise", kako je pismeno protestirao Prefekt Svetog Oficija, Kardinal Ottaviani.
No, pretpostavimo za čas da je Pavao VI - a nije bilo tako - napravio nesuštinsku promjenu mise. Što je bio Pavao VI, prema njima? Bio je Papa, i prema njima imao je to pravo. Ali onda, što je prema njima Benedikt XVI? Isto Papa, i prema tome trebao bi imati pravo za promjeniti promjenu Pavla VI, da tako kažemo.
Ali jok! Samo Pavao VI to može učiniti, jer on ide duhom Drugog Vatikanskog, i to je "duh nad duhovima", to se ne može zaobići.
Time pokazuju da oni vjeruju samo sebi, i samo svojoj odredbi. Nije im do katoličke vjere, nego do njihove nove religije koja mora biti nametnuta silom ili milom. Naime, izvjesne osobe mogle su preko dopuštene tradicionalne mise, što je učinio Benedikt XVI, podsjećamo, upoznati što je učinio Pavao VI, i koji je bio katolički obred prije koncila. Nešto što ne žele da ljudi vide, i da ne počnu razmišljati.
To je ono o čemu se radi.
S druge strane, još jedan detalj govori o tome kako oni ne haju ni za Božju Riječ. Naime, odlučili su promjeniti misnu molitvu "Slava Bogu na visini", i to upravo u predbožićno vrijeme. Tj., umjesto "mir na zemlji ljudima dobre volje", sada će reći "mir na zemlji ljudima koje Bog voli". Ali to nije u Evanđelju!
Baš njih briga. Uostalom, zar njihova religija ima veze sa Evanđeljem? Zar im to treba? Oni imaju svoje evanđelje, evanđelje čovjeka... koje napušta Boga.
