Uglavnom, uvijek ista priča, ista kuknjava. Narod smo kome je kuknjava sveta. No, ne znam da li su ljudi svjesni koliko je to pogubno. I koliko nepravedno. Jer, svi možemo provjeriti da život u mnogim zemljama nije nimalo lagan. Preskočimo cijelu Afriku. Mislim da se slažemo u ovom. Osim ako si kralj Benina, kojeg sahranjuju po starom običaju sahranjujući zajedno sa njim šestoricu živih mladića. Pretpostavljam da ti ne želiš jedno takvo "kraljevsko dostojanstvo" da bi mogao živjeti dobro. Jednako svakako da ni bi htio biti bijelac u Južnoj Africi. O ostalim zemljama nije potrebno govoriti, makar bio i crn.
Pođimo do Južne Amerike. Postoji li tamo kakva država čije su prosječne plaće veće nego u Hrvatskoj? Makar ponegdje plaća bila i veća nego u BiH, stopa nasilja je neusporedivo veća. USA? Tamo pretpostavljam da ne želiš živjeti, jer tamo ćeš samo raditi kao konj, ako se to uopće može nazvati radom. Bolje ropstvom.
Ostaje nam dakle "naša" Njemačka, i par država njoj sličnih u Zapadnoj Evropi. Jer tebe samo novac i "sigurnost" interesiraju, zar ne? Ako nemaš ništa protiv 423 džamije koje ima London, i sto šarijskih sudova u istom velegradu.
Sad malo konkretnije: zar ti ne izgleda nelogično da postoje samo tri četiri države u cijelom svijetu u kojima se "fino može zaraditi i živjeti"? Zar može imati smisla da život 97% ljudi na svijetu ne može imati smisla jer "nema para"?
"Nema se kuće", kažu, a ostavljaju roditelje same. Zar se ne može živjeti s njima? Da ih ne nađe netko mrtve nakon dana i tjedana i mjeseci, kad naveliko smrad leša počne prilačiti pažnju susjeda? Ovakvi slučajevi postaju sve učestaliji (nekoliko primjera 1, 2, 3, 4); prisutni su u cijelom modernom svijetu. Jednako beznađe i smrtni, teški, duboki pesimizam koji samo vidi negativno: srpski Bosilegrad, gradić, imao je četiri samoubojstva u petnaest dana. Samo govoriti i misliti na materijalno vodi na koncu do ovakvih situacija. Iskustvo govori da je takav način razmišljanja radikalno pogrešan i poguban.
Nešto izgleda suludo, a ljudi kao da su bez očiju da to vide: djeca se vode u vrtić, roditelji poslije u starački dom; na koncu se kupuje kakvo štene da se ne bi osjećali sami.
Nema se para? Ne, nema se za sve te tvoje potrebe koje si nakupio. Nemoguće je imati toliko novca koliko ti možeš potrošiti.
Nema posla? Vjeruj mi, kad vidim kako rade mnogi, previše su plaćeni za takav posao i još manje za takav elan.
Nije lako, ne treba otkrivati Ameriku, niti točak; već su otkriveni. Ovdje nema raja, ali ima mnogo strana svijeta gdje je mnogo gore, i imaš mnogo razloga za biti zadovoljan.
Izvuci se iz tog negativnog vrtloga koji te vuče na dno.
Podsjećam također na članak:
Pravila modernog života, nametnuta ali asimilirana, a tako protiv šire obitelji
naš je problem što mi uvujek od nekog drugog očekujemo da on učini da nam bude bolje a ne da mi pitamo sami sebe što mogu ja učiniti da bude bolje...a kamoli još nešto i poduzeti po tom pitanju
OdgovoriIzbriši