utorak, 27. listopada 2015.

Treba se svačije poštivat, nema tu se šta reć

Znamo gdje je pravac, kuda ići, kuda doći, zbog i radi čega:


Danas ćemo kratko, najkraće moguće.

Pojam džihada obuhvaća segment čije su dvije krajnje točke, koje mu označuju napetost i pravac i smisao, dar al-islam i dar al-harb.

Dal al-islam je dom islama, to jest, predstavlja one zemlje u kojima islam jest stvarnot iz socijalne i političke perspektive. Muslimani vladaju, ostali - nevjernici ili kafiri, ukoliko uopće postoje, potčinjeni su i svoju egzistenciju plaćaju radom-službom muslimanskoj državi, i posebnim porezima.

Dal al-harb je dom, kuća rata. Tu se tek treba ostvariti islam kao socijalna i politička realnost.

U kući rata, proslijeđuje se fundamentalno na dva načina: bili da su u manjini, bili da postaju izrazita prisutnost.

Dok su u manjini, taktika se sastoji u prikazivanju islamskih sljedbenika kao žrtvi tuđih, u današnjoj situaciji uglavnom zapadnih i evropskih nacija: njihov bešćutni kapitalizam, ratova koji se  pokreću protiv islamskih država, islamofobija njihovih naroda, i sl., čine da, doista!, mnogi će tako reći, Zapad je kriv i treba da snosi svoju krivicu za sve što je učinio jadnom muslimanskom narodu.

Pojam koji se tada barata jest taqiyya, svjesna laž u korist muslimana. To je muslimanima objašnjeno, to je vršio Muhamed i tako je prevario svoje prve protivnike dok ih nije potukao.

Usput budi rečeno, tu muslimansku praksu je potvrdio Reaganu sam pakistanski predsjednik, Zia ul-Haq:


"Muslimani imaju pravo lagati u dobroj stvari".


(Iz: Cold War to a New Era: The United States and the Soviet Union, 1983-1991, p.280.)


Kad već postanu izvjesna prisutnost, onda se pritisak povećava; lijepe riječi postaju suvišne, niti "prijateljstvo" nevjernika nije im potrebno. Štoviše, bit će im pokazivano da su suvišni, i da trebaju da nestanu sa scene. Nakanski neće se odreći svojih neudobnih običaja, te nitko neće više željeti biti u njihovoj blizini. Četvrti postaju njihove:


I kafiri su suvišni.

Put već postaje vrlo blizu svoga kraja: dar al-islam. Ukoliko je potrebno, preći će se na drugu, jasniju, vrst pritiska.


nedjelja, 25. listopada 2015.

Grafika Španjolskog građanskog rata; i par koneksija

Počinjemo kratkim prikazom progonstva katolika u Meksiku u trećoj deceniji XX stoljeća, posebno u ratu "cristerosa" u periodu 1926-1929. Ovaj pravi pravcati rat protiv - jednostavno tako, katolika i Katoličke Crkve u Meksiku, vrlo je malo poznat. Razlozi su jasni: bez ikakvog opravdanja, vođeni samo i isključivo mržnjom prema Crkvi i svemu što je kršćansko, sekularne - tako bi blago reklo, ali u suštini to su laicističke, protivkršćanske snage koje su buktale još od Buržoaske Revolucije 1789. te prenijele se po svom zapadnom svijetu, htjeli su dokončati s Katoličkom Crkvom. Cijelo devetnaesto stoljeće bio je to progon topom i barutom, ali džaba. Vjerovalo se i vjerovalo, narod uglavnom je očuvavao vjeru, unatoč progonstvu čak i iz Rima Pape Pija VI i Pija VII. Još prije Napoleona govorilo se: "Pio VI i posljednji".

Bile je oduzeta od Garibaldija Papinska Država i svedena tek na Vatikanske zidove, ali džaba. Narod je vjerovao i molio se. Laicizam i ateizam su rasli, ali je vjera ostajala jaka, kler velikim, najvećim djelom solidan i stabilan.

U Meksiku, dakle, Plutarco Elias Calles gubi živce i zabranjuje javni kult. Jedva se negdje mogla slaviti sveta misa, a negdje ni to ne bi bilo dopušteno.


Otkud to dolazi, da ne pričamo previše poslužićemo se samo jednom slikom iz arhiva, Plutarco sa svojom braćom masonima:


Obični, najobičniji seljaci, građani, rančeri, dižu se dobrim dijelom uz povik: "Viva Cristo Rey!", "Živio Krist Kralj!", drugim riječima: Bog nam je na provom mjestu, i prije ćemo umrijeti nego ostaviti vjeru Kristovu.

Doista, mnogi nađoše vrlo brzo kaznu smrti jer se usudiše ne podvrgnuti se takvim bezbožnim nakanama:

Svećenik Don Francisco Vera, strijeljan jer se usudio slaviti misu. Sniman upravo u misnom ruhu, istjeran iz Crkve.

Blaženi Miguel Agustin Pro, strijeljan dok uzvikuje "Viva Cristo Rey!". Fotografija je objavljena od same Meksičke ondašnje vlade, radi zaplašivanja. Na njoj se vidi mladić s rukama u križ, u jednoj ruci mu je krunica, a raspelo u drugoj. Jedini razlog: Odium Fidei, mržnja prema vjeri. Miguel Agustin nije učestvovao u oružanom ustanku; jednostavno nije se htio pokoriti bezbožnom zakonu republike.


Obješeni seljaci cristerosi.


Cristerosi pri svetoj misi na polju.


Plakat cristerosa: Živio Krist Kralj, Oslobotiteljska Vojska


Odmazda u Guadalajari, obješeni cristerosi kraj pruge.

Ipak, ta epopeja je bila takva, i tolika hrabrost i odlučnost cristerosa, da su na koncu uspjeli napraviti ravnotežu na borbenom polju, te je čak, uspjevši u međuvremenu dobiti izvjesna poboljšanja u vjerskom pitanju, morao intervenirati Vatikan s ciljem potpisivanja primirja kojeg su cristerosi potpisali samo na molbu Svete Stolice. Ne mali broj povijesničara dovodi u pitanje ispravnost te odluke, jer su cristeroske vođe bili nakon toga na prevaru uhićene od Meksičke vlade, i pogubljene. Crkva je sa užasom gledala tako okrutan rat protiv kršćana, i izula u obzir cjelokupni rasplet događaja.

Eh, dolazimo sada na 31. godinu prošlog stoljeća. Donešena je laicistički Ustav Španjolske, Zakon Moyano u svibnju 1931. Po tom Zakonu Crkva se lišavala, preko noći i odredbom Zakona, prava na držanju škola i sukladni odgoj djece, te mnogih drugih karitativnih institucija koja su vršila ogromnu socijalnu skrb pučanstvu. Ujedno je Crkva bila lišena mnogih dobara. 

Jednostavno, iz žestoko protuvjerskih organizacija raspirivala se mržnja prema Crkvi, pokazujući ju kao da bi bila krivac eksplotacije radnika i seljaka, koje budi uzgred rečeno, mahom vršiše buržuji i novonastali bogataši.


Natpis na jednoj crkvi, naknadno zapaljenoj: Pravda Naroda, jer ste lopovi
Dolje: današnji natpisi na nekim crkvama u Španjolskoj; gorićete kao 36.




Čovjek nije zvijer, ali ima veliko nagnuće, zbog iskonskog grijega, na zvjersko ponašanje samo ukoliko izgubi racionalnu podlogu velikom hampom, uzburkivanjem javnog mijenja i poticanja na mržnju. Dovoljno je da mu netko pokaže na nekog navodnog krivca za sve što mu je u životu loše i tepško, i u stanju je da podivlja preko noći. To se i u bivšoj Jugoslaviji lako moglo vidjeti.

Dakle, počela je hajka i to iz zvaničnih glasnika i medija. Izvjestan broj ljudi - nimalo mali broj, pod vodstvom i podstrijekom socijalističih i anarhističih strujanja i partija, podivlja. Pale se crkve, samostani. Samo u svibanjskoj noči proglašenja Ustava 31., spaljuju se u Španjolskoj 110 crkvi i samostana:




Stanje se malo, vrlo malo stišava, i velika napetost traje do 1936. Izbori su za novu vladu, i socijalisti gube, uz vrlo malu razliku; dolazi do lažiranja izbora i proglašavaju se pobjednicima.

Tada se dešava ono što socijalisti zovu državnim udarom, a narodna stranka ustankom za uspostavu pravnog poretka: General Franco, na službi u Africi, 


diže se i prelazi u Španjolsku. Uspjeh ustanka je djelomičan: tamo gdje je vojna policija u civilnim potrebama stala uz Francove snage, vojna intervencija je uspjela; otprilike na polivici teritorija Španjolske. Počinje Španjolski građanski rat.

Protiv koje ideologije se digao Franco? Ilustriramo to sa nekoliko fotografija:


Prijevod plakata (slika gore): 
Obavijest
Revolucionarni Komitet ovog Grada
ZAPOVIJEDA
Svim građanima da ostave na javnom trgu najbližem svom domu, na mjesto na kojem neće smetati prometu, sve moguće objetke, slike, kartice, i sl., religioznog karaktera koje imaju u svom vlasništvu, izuzevši one koje jer bi bili od vrijednih metala, ili pak običnog metala ili bilo kojeg drugog materijala kojem bi se mogla dati kakva korist, i koji bi se jednako trebali uručiti Odjelu Javnog Reda ovog Komiteta.
Daje se rok od PET DANA za izvršenje ovog naloga, nakon kojeg će se izvršiti istraga u svim domaćinstvima, i u slučaju da se u kojem nađu spomenuti objekti, takva domaćinstva će se proglasiti fašističkim, i njeni ukućani i na osnovu ove oznake biti će izvedeni pred oružje.

To jest: ljudi su bili strijeljani jer bi imali kakvu vjersku sličicu.


Časne sestre strijeljane, jer su časne sestre!


Slika koja sve objašnjava: strijeljanje (!) kipa Srca Isusova.




Republikanski oficiri: da, tu crkvu smo mi razorili!


Porušene i obeščašćene crkve



Za nevjerovati, upravo sotonski! Mladi republikanac promatra izvađen leš jedne časne sestre. Takvo nešto jedva danas rade ovi ih Kalifata


Slična situacija. Koju mržu su sijali mladim naraštajima!


I opet!


I još!




Mi ćemo osloboditi ženu!


Poznate ličnosti sa republikancima, čija propaganda je znala zavesti mnoge; drugi su je takvom i htjeli: Milton, Orwell,...




Svećenik, Blaženik Martin Martinez, momenat prije streljanja.


Izrugivanje vjere i svetogrđe


Nakon ovih prikaza puno je jasnije što se dogodilo nakon toga, i zašto. Jasna je i druga stvar: stav Crkve prema komunizmu, kojeg su već nekoliko papa javno osudili, a sada je usred Evrope i praktično pokazano što su i što hoće, koja im je duboka nakana prikrivena "borbom za socijalnu pravdu". Jasna je jedna stvar: da zlo da bi varalo, mora se koristiti prilikom dobra.

Ovo su razlozi zašto je Crkva u Španjolskoj podržala Franca: nije bilo druge. Alternativa je bila kraj civilizacije. S druge strane, Franco je bio svjestan da ne može podići i postaviti na noge ranjenu državu bez ideološke podloge. Tu podlogu, shvatio je, samo mu je Crkva mogla dati. On, praktični vjernik,


tražio je pomoć Crkve za održavanje države. Jer država počiva samo na izgrađenim pojedincima, potrebni su joj zreli i zdravi ljudi, a ntiko drugi na svijetu nije u stanju poučiti ljude kako treba, osim Crkve. To je Crkva shvatila, i javno podržala Franca. To je bio jedini razlog podrške koju je hijerarhija nedvojbeno dala Francu:



Približavamo se kraju ovog malog prikaza. Sveopća Crkva, Sveta Stolica, shvatili su što se desilo u ovih nekoliko procesa dvadesetog stoljeća (i nismo ni spomenuli Oktobarsku Revoluciju). Nitko se u svijetu nije bio sjetio progonjenik katolika u Meksiku! Nitko! A Crkva je sve to vidjela, i razmišljala.

S jedne strane bio je Zapad: prožet neizmjernim utjecajima masonskih loža. S druge strane Sovjetsksi Savez. Rađa se, tako, fašizam kao jedna vrsta odgovora. Crkva i tu protestira, to se mora znati: velike su i bitne enciklike Pija XI protiv Musolinijevog fašizma i Nacizma: Non abbiamo bisogno, i Mit brennender Sorge (Nismo imali potrebu; Uz veliku zabrinutost; dvije jedine enciklike, do tada, koje su naslovljene ne latinskim, već talijanskim i njemačkim jezikom), ali: postoji razlika. Crkva shvaća da nije isto uzrok i posljedica. Pio XII nastoji pregovarati i sa jednim, i sa drugim. To je razlog što već i prije se potpisuje Konkordat između Svete Stolice i Trećeg Rajha. I to bacaju Crkvi u oči. A ne vide pregovore i sporazume koje je sami britanski premijer Arthur Neville Chamberlain potpisivao, naivno preko svake mjere, s Hitlerom uoči samog rata!

No, nitko kršćanima nije htio pomoći. Crknite, ako treba, baš nas briga!, kao da dobacuju uz đavolsku porugu. I tko danas pomaže razapetim kršćanima u Siriji?


Ne, nije Zapad, već, Bože čuda!, negdašnji agent KGB, naš Vladimir.


No, vratimo se opet malo unazad.

Posebno nacizam, a dosta i fašizam, imaju poganskih elemenata. Nacizam tu potpuno prednjači, može se reći da se radi o poganskoj religiji egzaltacije rasne pripadnosti. Svakako da je ljubav prema narodu derivacija četvrte Božje zapovijedi: Poštuj oca i majku..., pa prema tome i svoj narod, koji ti je na neki način majka u širem smislu, ali jest baš majka, bila kakva bila. Neće li je njena djeca voliti, tko će? No, pretpostaviti da je na svijetu samo tvoja majka, jest apsurd i neprevednost. A da ne govorimo dalje. I plus svega toga, Nacizam je veličao arijevsku "krv", čisto poganski stav.

Međutim, kao i socijalizam i grubi kapitalizam, zna svoju laž predstavljati u lijepoj odjeći. Pogledajmo ustašku propagandu početkom drugog svjetskog stoljeća:


Skoro sve je dobro rečeno, jedino mržnja prema židovstvu se jedva prikriva, ali sve je to pošećereni otrov.

Ali, prijatelju: to mi sada znamo! A onda je trebalo mudrosti, i jakosti, i dalekovidnosti da se vidi zlo koje je iza toga.

Crkva je znala da joj Zapad nije prijatelj; Istok progoni i ubija njenu djecu širom svijeta. Javlja se ovo strujanje u Evropi. Odbaciti ih, ili pokušati dozvati ih u pamet. Crkva je pokušala ovo zadnje.

Kada je Nadbiskup Stepinac na suđenju odgovorio na optužbu da je surađivao sa NDH,


"sve sam činio u dogovoru sa Svetim Ocem; bio sam tu jer me tamo htio Sveti Otac Papa", ne treba to nijekati, niti to skrivati. To je povijesna činjenica koja odgovara istini. A zašto? Pogledaj ponovo sve slike od početka, pa češ vidjeti zašto. Crkva nije htjela ni komunizam, ni divlji kapitalizam koji zarobljuje narode. Htjela je dozvati ljude pameti, da načine kakvo takvo društvo u kojem će biti nekog reda i poštivanja.

A da Papa Pio XII nije mrzio židove, upitajmo onih dvadeset tisuća židova koji su bili spašeni u rimskim samostanima i u samom Vatikanu! Upitajmo Goldu Meir, koja je bila Ministar Vanjskih Poslova Izraela, što je učinio Pio XII. Odala mu je poznatu počast koja je pobila mnoge kritike iz uvijek istih strana.

Upitajmo Velikog Rabija Rima, Eugenio Zolli koji se obratio (rođeno ime mu je bilo Israel Anton Zoller), i kad se krstio 1945!, uzeo ime Eugenio po Eugeniju Pacelli, krsnom imenu Pija XII.

Na koncu, pravim jedan skok u vremenu, sa izvjesnom vezom o svemu što smo razmatrali.

Tko je ovo?


To je Ngo Dihn Diem, katolički predjsednik Vietnama, sa svojom obitelji i nadbiskupom Ngo Dihn Thuc. 

Da, tako je to prijatelju. Mnogo toga ima da se govori, a malo razmišlja, i puno toga se laže.

Biće moj omiljeni Ivo Andrić jedini pisac koji je bio mason, ali eto istjeraše ga, Bogu hvala!, kojeg se rado sjetim. Eto, u njegovoj kratkoj "pripovetci" Most na Žepi, završava ovim riječima:

"Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak To je bilo jednog večera kad se vračao iz planine, i umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju."

Eh, pa tako i ja, prijatelju, vidjeh par slika iz Španjolskog rata, pa počeh uvezivati i tabiriti. Nadam se da ti je bilo na korist.



petak, 16. listopada 2015.

Vidi šta blebeće naše gore list (Čupić): i razvedeni i ponovno vjenčani mogu na pričest ukoliko im je “dobra savjest”

Prevodimo prvo doslovce izvadak Čupićeve izvave za tisak (dano od LifeSiteNews, 16/10/15): Nadbiskup Chikaga Blaž Čupić 


[Miljenik pape Franje i prvi američki biskup hrvatskog podrijetla, Blase Joseph Cupich, postao je nadbiskup u Chicagu, piše 24sata.]

- koji sudjeluje u sinodi obitelji na pape Franje osobni poziv - rekao je na konferenciji za tisak danas popodne da je savjest "nepovrediva", te da on vjeruje da bi rastavljenim i ponovno oženjenim parovima (opaska: podrazumjeva se vjenčani s drugom osobom)  moglo biti dopušteno primati sakramente, ako su "došli do odluke" da to učini "dobre savjesti". Radi se o teološkom razmišljanju prema kojem bi se navedeno moglo također primjeniti i na homoseksualne parove.

"U Chicagu pravim redovito posjete ljudima  koji se osjećaju marginaliziranim: starije osobe, razvedene i ponovno vjenčane, lezbijke i homoseksualce, kao i takođerr parove. Mislim da je to stvarno potrebno da biste mogli znati što i kakav je njihov život, ako ih uopće želimo pratiti ", rekao je.

Na pitanje dati konkretan primjer kako bi pratio razvedenu i ponovno vjenčanu osobu u svojoj želji da primi sakramente, Čupić je odgovorio: "Ako su ljudi došli do odluke u dobroj savjesti onda naš posao je da im pomogne kretati naprijed i poštivati ​​to. Savjest je nepovrediva, a mi moramo poštovati kad netko donosi odluke, i ja sam to uvijek činio." (Opaska "O dosta toga...", jer ne može izdržati: varljivče! Savjest se treba formirati prema objetkivnom Božjem htjenju; moja savjest nije Bog."Jer makar me ne osuđivala moja savjest, nisam zbog toga opravdan; Bog je onaj koji me sudi", reći će Sv. Pavao korinćanima, 1 Kor. 4, 4)

Kad je bio upitan od LifeSiteNews da li bi se pojam praćenja razvedenih ljudi -koji imaju jasno vodstvo savjesti - do primanja sakramenata, mogao primjeniti i na gay parove u Crkvi koji žele primiti pričest, Čupić je naznačio potvrdan odgovor.

"Mislim da su homoseksualci (opaska: koristi njihov žargon – gay osobe) ljudska bića i da imaju savjest. A moja zadaća kao pastira jest pomoći im u razlikovanju onoga što je volja Božja s obzirom na moralno učenje Crkve i u isto vrijeme pomoći im kroz period razlučivanja pri razumjevanju što Bog od njih hoće pri tom pitanju”, rekao je. “To je za svakoga. Mislim da ne trebamo obilježiti neku skupinu kao da ne bi bila dio ljudske obitelji, kao da bi postojala neka druga pravila za njih. To bi bila velika pogreška. "



Eh sad ide komentar “O dosta toga i što dublje”. Što je moguće kraći, jer nema potreba duljiti ovdje.
Jasno je prije svega da se radi o jednom vrhunskom Franjinom čovjeku, to jest, ne Božjemu. Jer je ovo razbojnik, Juda, koji bi htio rušiti Crkvu. Ide totalno Franjinim stopama, samo ćemo podjstetiti kako tek prije nekoliko dana –baš uoči sinode- izađe slika Franje sa onim transeksualcem Dijegom i njegovom prijom:



Samo da napomenemo da je i “Diego” od Boga stvoren žensko: ime mu je bilo Neria, ali jednog dana odluči se našpricati hormona, napraviti nekoliko operacija, odsjeći tu i tamo štogod… et voilá! Eto ti Diega!

Kako se čovjek katolik ponašati prema ovome? Treba ovo sve zaćerati, prijatelju moj. Ovo je stoka koja se uvugla u tuđu ogradu da napravi hršum. Tu ti je sva logika.

Ali sjetičemo se barem jedne zgode iz povijesti Crkve. Bilo je to u doba Nestora (381-431), ništa manje ni ništa više Carigradskog Patrijarha. To jest: drugi iza Pape!

I tako, poče ti Nestor blebetati jednom, i to usred Carigradske Katedrale. Piše u svom djelu L´année Liturgique,  Dom Prospero Gueranguer sljedeće: „Božič, 428. Nestor, iskorištavajući veliki saziv vjernika pri slavlju Poroda Djevice Marije, sa biskupske katedre izreče ove bogohulne riječi: 'Marija nije rodila Boga: njen Sin nije drugo do čovjek, instrument božanstva'. Pred tim riječima mnoštvo se užasnulo od strave: nastupajući kao glas mnoštva, diže se Euzebio Doril, obični laik, usred uzrujanog mnoštva da negoduje zbog takve nepobožnosti. (...) Njegov plemeniti postupak predstavljao je očuvanje vjere u Bizantiji i zavrijedilo mu priznanje i Koncila i Papa! (Dom Próspero Guéranger, L’anno liturgico, trad.it., Edizione Paoline, Alba, 1959, vol.I, pp. 795-796).

Nestoru će poslike teološki na Efeškom Koncilu odgovoriti Sv. Ciprijan: „... jer nije prvo se rodio običan čovjek, od Presvete Djevice, i onda na njega sišla Riječ; već, bivši jedno već od majčine utrobe –Sin Božji tijelom postao-, kaže se da se podvrgnuo tjelesnom rađanju, kao netko tko čini svojim rođenje od svog vlastitog tijela... Na taj način  (Sveti Oci) nisu imali nikakvu nezgodu zvati Majkom Božjom Presvetu Djevicu“.

To jest, ne da je Gospa Majka Božja od Vječnosti, što bi bio apsurd, već jer je Majka Krista, koji je Bog i Čovjek nerazdjeljivo. U istoj osobi-Božjoj, dvije naravi.
Ah, nekad je Sv. Nikola šamar opucao heretiku Ariju, na Nicejskom Koncilu,  jer je nijekao Kristovo Božanstvo! Logično, šta ćeš ti onda ovdje, kad ne vjeruješ?

Čupiću, briši! I ti i ko te drži!


utorak, 13. listopada 2015.

Antikršćansko nasilje feminističkog pokreta u Argentini

Koliko mržnje na sve što predstavlja Katolička Crkva u Argentini, teško je sažeći u jednoj vijesti poput ove. Uz povike: "sloboda", "dolje fašisti, diktatura,,," i sl., krajnje ljevičarske snage (inače jako mnogobrojne kako se vidi na ovom snimku) otkrivaju svu svoju narav pri akcijama poput ove. Samo prevodim vijest argentinske televizije ispod videa:


Objavljeno 12.listopada 2015.
U nedjelju 11 listopada 2015., bio je već klasični XXX Nacionalni Susret Žena Mar del Plata, u Argentini.
Feministkinje su ispisale grafite u raznim dijelovima grada. Poruke su bili u korist pobačaja.
Nakon toga, počeli su psovati sve moguće psovke protiv Boga, Crkve i Presvete Djevice Marije.
Jedna grupa feministkinja koje su učestvovale u ovom Susretu srušile su ogradu Katedralne Crkve i napale katolike – koji su bili na stepenicama pred ulazom u Katedralu moleći Krunicu – kamenicama, motkama, bocama, mokraćom, izmetom, tamponima i smećem.
Napetost se povećala kad je grupa aktivista srušila ogradu ispred Katedrale: feministkinje počeše udarati, pljuvati i čak hdjedoše odvojiti i odvesti sa sobom jednog mladića na stranu da ga lakše tuku tako i kako se vidi na videu.
U međuvremenu, žene, djeca i mladi koji su bili prisutni jer su izašli s mise prije nešto vremena, morali su tražiti sklonište unutar Katedrale, jer je njihova sigurnost i integritet dolazila u pitanje.
Nekoliko ljudi koji su se molili napolju, bili su na koncu odvedeni u razne bolnice zbog rana od bačenih boca.
Nakon nekog vremena, policijske postavke su se pojavile na licu mjesta i počeli bacati suzavce i gumene kugle.
Koncetracija je bila brzo okončana nakon toga.

subota, 3. listopada 2015.

Franjine značajne pažnje

CNN objavljuje danas, 03/10/2015, ekskluzivno jednu jako nezgodnu vijest (no, kako bismo mi rekli, znaju to dobro pratioci "Od dosta toga i što dublje", kako kome. Nama ovo nije ništa iznenađujuće): "Papa je održao privatni susret sa homoseksualnim parom u SAD". Ma jesu mi slatki:



Desilo se baš prije mjesec dana u Americi da je bila poslana u zatvor Kim Davis, kršćanka, državna službenica SAD koja nije htjela dati potrebna uvjerenja jednom homoseksualnom paru za njihovo zakonsko vjenjčanje. Tvrdila je: "ne mogu dati leđa svojoj savjesti. Moja uvjerenja to mi ne dopuštaju". Poslana je u zatvor, odakle je bila puštena nakon nekoliko dana, čak i Obaminoj administraciji to je bilo previše. Međutim, to je Kim koštalo naziva "Hitlerom" i sl,, kao i prijetnje ubojstvom.



E pa, očekivalo se da će Franjo imati detalj primiti Kim u posjet. I bilo je tako, ali jedva tako malo da se Vatikan, preko Franjinog glasnogovornika Oca Lombardija, morao neslužbeno ispričati. To je prijevod "Od dosta toga..." te izjave, koja, usput budi rečeno, završava ovakvom skandaloznom izjavom Lombardija:

"Papa nije ušao u detalje situacije vezane za Gospođu Davis i njegov susret s njom ne treba biti smatran jednom vrstom potpore njenoj poziciji u svim svojim pojedinačnim i općim gledištima."

Ama, znamo mi da Franjo nema tu šta da podržava, U svakom slučaju, da ne bi slučajno zamjerili Elton John i kompanija. Uvijek će Franjo imati vremena za homoseksualne parove, u ovom slučaju radi se o jednom bivšem učeniku i njegovom "drugu", prema kojima se, oh..., Vatikan osvrnuo kao... OBITELJI! Eto, u tome je štos.

Podsjetimo se Franjinih štosova i Franjinog trenda, vidimo koje su nakane čovjeka obučenog u bijelo za predstojeću Sinodu:


 Kardinal Danneels, posebno pozvan od Franje na Sinodu

Elton, čuveni Franjin fan

Nuncij s lijeve strane, uhvaćen u dizalu s mladićem, vatrogasci ga morali vaditi. Povod Franjinoj izvavi: "Tko sam ja da sudim homoseksualca"

Franjini, ali ne Sv. Franje, sljedbenici



Čuvena audijencija španjoslog transksualca. Ne sjećam se je li bio muško ili žensko. Ah da, to je jedna djevojka, sada se zove "Diego"

Prva osoba s lijeva je muško. Neka te oči ne varaju.

Čuveni italijanski svećenik zastupnik pro homoseksualnih stavova. Dolje, misa za dotičnog.


Nadbiskup Madrida, Osoro (s desna). Daje potpuru socijalnim aktivnostima čuvenog "naprednog" španjoslkog svećenika, pro homoseksualnih i pro pobačajnih stavova. Dolje, molitva organizirana od istog svećenika u njegovoj župi na kojoj je i dalje župnik. Molitva je bila za preminulog španjolskog političara i homoseksualca, zastupnika njihovih "prava", koje je utjelovio javnim "vjenčanjem" sa svojom "ljubavi".


Na istom susretu, najbolje rečeno, ali najrealnije: profanaciji jedne katoličke crkve, homoseksualni anglikalni pastor javno i po prvi put "izlazi iz ormara".




Vraćamo se za par dana.