Smrtna kazna je također pitanje vjere, ne samo naravno pravo

Vjernik (katolik) treba u prvom redu ispovijedati vjeru "de fide credenda" (božansku i katoličku), na osnovu autoriteta samog Boga, na one stvari objavljene od Boga samog.

Ali također treba ispovijedati vjeru "de fide tenenda", tj. objavljenu od Crkve. Prihvaćanje jedne takve istini temelji se na asistenciji Duha Svetoga Crkvi.

E pa, nauk o dopuštenosti smrtne kazne je "de fide tenenda". Tako je na primjer, Papa Inocencije III zahtijevao od valdežana (jedne vrste prvih protestanata koji su bili prisutni na sjeveru Italije), pri njihovoj molbi za pomirenje sa Crkvom, da priznaju nauk o smrtnoj kazni ako bi htjeli biti katolici. Naime, valdežani su smatrali smrnu kaznu kao "antievanđeoskom". Zbog toga im je Inocencije III 1208. naložio ispovijediti:

"O državnoj vlasti tvrdimo da bez teškog grijeha mogu izvšiti krvnu kaznu, ako takvoj pristupaju bez mržnje, nego po sudu; ne brzopleto, već po savjetu."

Taj nauk u Crkvi se konstantno držao, kroz stoljeća. (Pio XII na primjer 1952. podsjeća: "Državni autoritet ima moć oduzeti život zločincu osuđenom na ispaštanje svog zločina, nakon što se on sam lišio svog prava na život."; Sveti Toma će reći da Bog ima pravo oduzeti život, i javni autoritet preko pravednog suda provodi u djelo Božju providnost radi zaštite društva.) Tek u naše doba, zadnjih decenija počeli su neki crkveni predstavnici dovoditi u pitanje smrtnu kaznu. Ali samo je bio Franjo koji se usudio nijekati to pravo u samom katekizmu.

Radi se o formalnom najvećem nijekanju neke vjerske istine u zadnjih pedeset godina. Uvijek dosad su koristili dvoznačnost. Ovo je nešto neviđeno i od ogromne važnosti.