Da li se Franjina riječ "nedopustiva" pri ukidanju smrtne kazne može shvatiti na prijašnji način?

Nipošto. Pogledajmo prvo cijeli tekst nove definicije točke 2267 (naglašena slova su moja):

"Kroz mnogo vremena poziv na smrtnu kaznu legitimnog autoriteta, nakon potrebnog procesa, bio je smatran odgovarajućim odgovorom na težinu izvjesnih zločina i dopušteno sredstvo, makar ekstremno, za očuvanje općeg dobra.

Danas je sve življa svijest da se dostojanstvo osobe ne gubi čak ni nakon počinjenih vrlo teških zlodjela. Štoviše, proširilo se novo shvaćanje u vezi smisla krivičnih kazni od strane Države. Na koncu, uvode se efikasniji sustavi zaustavljanja prekršioca, koji garantiziraju potrebnu odbranu građana, ali koji, u isto vrijeme, ne dokidaju osuđenom mogućnost definitivnog otkupljenja.
 
Prema tome Crkva naučava, prema svjetlu Evanđelja, da je 'smrtna kazna nedopustiva, jer ide protiv cjelovitosti i digniteta ljudske osobe', i odlučno se zalaže za njeno dokinuće u cijelom svijetu."

Pažnja: ovdje pod malim navodnicima, crnilom naznačeno, Franjo citira samog sebe, jer nema koga drugog; radi se o njegovom Nagovoru povodom XXV Godišnjice Katekizma Katoličke Crkve, 11. listopada 2017: L'Osservatore Romano, 13. listopada 2017, 5.

[Pogledajmo kako su se prije gradile katedrale, i kako danas. To nije slučajno. Onda se častilo Boga, danas su stavili zajendicu na prvo mjesto.]

Pogledajmo sekvenciju Franjinih riječi i pojmova: nedopustiva - prema svjetlu Evanđelja - ide protiv digniteta ljudske osobe. Smrtna kazna je dakle "nedopustiva" jer na osnovu Evanđelja - uvijek prema Bergogliu - ide protiv digniteta ljudske osobe.

[Sve je u katoličkoj umjetnosti stavljalo Boga na prvo mjesto. Sada stavljaju čovjeka. Dizejn nije slučajan, slijedi teoriju - bolje reći nego vjeru - koja mu prethodi. Još nešto: u ono vrijeme dobar dio ljudi živio je pod slamaricama, a Bogu su davali najbolje, jer Bog to zaslužuje. Danas nema kuće bez struje i vode, a Bogu daju gore nego skladište robne kuće. To je posljedica stavljanja na prvo mjesto "evanđelja čovjeka".]

Na prvom je mjestu "dignitet ljudske osobe". Onda umetne "svjetlo Evanđelja" koje o ovom pitanju govori ono što i Crkva kroz stoljeća: smrtna kazna je dopuštena legitimnom autoritetu preko pravednog suda. Sam Krist to kaže Pilatu. Sv. Pavao govori "da vlast nema mača uzalud", itd., već smo pisali o tome. Tj., Franjo laže poučen ocem laži. Ali razmišljanje jest tvrdo i nema vrdanja: smrtna kazna je nedopustiva na osnovu digniteta ljudske osobe.

Ali ljudsko dostojanstvo nije apsolutno... osim što je odraženo u  "postkoncilskoj vjeri". Čovjek ima dostojanstvo jer je stvoren na sliku i priliku Božju, ali to dostojanstvo može izgubiti svojim prekršajem. Ako je prekršaj velik, velika je i kazna, rezervirana smrtna za najteže prijestupe.

Još tu ima stvari za komentirati. Franjo govori o "otkupljenju osuđenog". Misija Crkve je dovesti čovjeka do otkupljenja u Kraljevstvu Nebeskom, ne na ovom svijetu. Ovdje, istina, treba tražiti pravdu, ali u potpunoj mjeri ona je nemoguća. Da ne postoji pravda Božja, ovaj svijet, takav kakav je bio bi teško nepravedan. Ali jer je Božja zadna, ne će proći suza a da je Bog ne vidi. Sve će biti naplaćeno, sve će biti zadovojeno. Od vječne osude čovjek se lišava potpunim pokajanjem, ali ostaju vremenite. Te iste se skraćuju već prema pokajanju i pokori na ovom svijetu. Ali Bogu se ne će rugati nitko. Smrtna kazna za teške prijestupe upravo pokazuje da je ono glavno vječni život i spasenje. Ovdje te možemo kazniti za teške prijestupe, i za to nek ljudi razmisle nad ovom opomenom i neka zajednica bude pošteđena djela zlih ljudi. A takvi, jednom osuđeni, imaju priliku pokajati se i izmiriti sa Bogom. Smrtna kazna služi i za to. Kad se ima u perspektivi smisao ljudskog života na ovoj zemlji: vječno spasenje.