Pobožnost u BiH, nekad i sad

Prije pada posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomađevića Kotromanića (1463), kršćani su bili relativno slabo poučeni o svojoj vjeri. Neprehodnost terena doprinosila je da nedavna evangelizacija donese svoj rod. Još više bogumilstvo koje je prodiralo iz područja današnje Bugarske; prodor potpomognut opet s druge strane slabom vjerskom poukom kršćana.

Bogumili su bili velika prepreka cjelovitosti i jedinstvu države, kao i duhovnom zdravlju kršćana, te su bosanski kraljevi nastojali ga iskorijenuti prvenstveno uz pomoć franjevaca. Dok je taj proces trajao, Turci su počeli sa svojim upadima u državu i našli su prirodne saveznike u nepokornim bogumilima. Ovi, ne vjerujući u Kristovo Božanstvo, mahom su prihvatili Islam. Jednako "loši krstjani", kako će poslije ostaviti zapisano franjevac I. Jukić u XIX stoljeću.

Međutim, paradoksalno s jedne strane, ali logično s druge imajući u vidu Kristova upozorenja u Evanđelju, vjera među potčinjenim kršćanima počinje neobično jačati. Nije bilo mogućnosti za neku teološku izobrazbu, ali su vjernici duboko i čvrsto prijanjali uz osvnovne vjerske istine, branjene jednostavnošću, iskrenosti i spremnošću na žrtvu koja ih je karakterizirala.

Nije riječ o simpatiji prema "svom rodu", već o vjernim svjedočanstvima stranaca koji su pohađali Bosnu tih stoljeća. Nitko drugi do Papinski izaslanici ostavljali su ganutljiva svjedočanstva:

"In questi luoghi habitano christiani divotissimi, come sono anche quelli du tutta Bosna. Gli uomini tutti, corrono vegendo il frate a bacciarli la mano, sono tanto devoti, che caminano tutto il giorno per ascoltar la messa". Fra Paolo di Rovigno, 1640.

"U ovim mjestima žive kršćani vrlo pobožni, kako su također ostali iz cijele Bosne. Svi ljudi, trče kada vide fratra ljubiti mu ruku, tako su pobožni da pješaće cijeli dan da čuju misu".

[Vjernici na misi, Bosna početkom XX stoljeća]

 

Vizitator Ivan di Vietri, koji je bio u Bosni 1708., ostavlja u spomen njegov dojam da su ga bosanski katolici po svom načinu života podsjećali na prve kršćane:

"Non conoscono amoreggiamenti, non suoni, non canti e ne biasteme, e se talvolta vogliono divertirsi a cantare, cantano Istorie spirituali insegnateli da Religiosi". Batinić, Nekoliko priloga k bosanskoj cerkvenoj poviesti.

"Ne znaju za koketiranja, ne igraju se, ne pjevaju i ne psuju, i ako se nekad hoće razonoditi i pjevati, pjevaju duhovne Povijesti koje su ih naučili Redovnici".

Progon najgore moguće vrste, kažnjavanja, zulum i poniženja: kad bi neki kršćanin išao na konju i naišao pred nekog muslimana, kršćanin bi morao sjahati dok onaj ne prođe; bez zvona na crkvama, bez pravljenja crkvi već samo takvo kakvo očuvanje onih od prija dolaska Turaka... učinili su da kršćani žive svoju vjeru velikim intenzitetom.

Pod tim uvjetima izdržalo se više od četiri stoljeća. Vlada Austrougarske je bila mila majka, a stara Jugoslavija škakljanje spram turskim zulumom. Komunizam je nešto povisio stupanj progona, ali taj nije došao ni blizu turskom.

Ali što mila majka nije mogla pokvariti, niti prva Jugoslavija dovoljno poškaljati, niti perfidnost komunizma oduzeti; pa čak ni tursko kopito satrijeti... uspio je zgaziti Drugi Vatikanski Koncil i onaj koji ga bio vodio i poslije primjenio.

Uvuče se kretenluk među bratju i oni dođoše u rizik gubljenja razuma kao i ovi nesretni poljaci.

Ne stane li ovo, poraz će biti gori nego za vrijeme Turske.