Otkud toliko praznovjerje i duhovni primitivizam?
Koji smo živjeli s njima, znali smo za njihove običaje: sprstvo na prvom mjestu, a kojh 10% krštenih među njima prije rata. U zadnje vrijeme ima malo više interesa prema vjerskim stvarima, ali još uvijek malo, dosta malo. Kod hrvata postotak krštenih dolazio je do 90%. Razlika je bila ogromna.
Osamdesetih godina bio sam pod utjecajem "ekumenizma". Kad to Papa radi, i ja trebam istom linijom, mislio sam. Otiđoh s jednim prijateljem posjetiti u toj nakani jednog njihovog popa razgovarati o "ekumenskim nadama i tjeskobama". Mladi pop pristojno nas je primio i kulturno smo razmjenjivali mišljenja... dok je na televiziji pjevala Lepa Brena i sva mu obitelj bila razdragana ambijentom. "Hm, ne izlgeda mi ovo baš 'duhovno'", pomislih, ali nastavismo. Dođe nekako odmah iza toga u posjetu jedan stariji pop, mrka pogleda i gustih obrva, i opali: "O kakvoj je to 'slavi' riječ?" Malo iza toga bilo je vrijeme za oprost i zahvalnost na prijemu.
To su anegdote. Kao što su bile anegdote da su im uvijek katolički svećenici čestitali Usrks i Božič... a ne dobili uzvratnu čestitku. Sve dok se nisu umorili.
[Ne manipulacija, već povijesne slike iz srpskog medija telegraf.rs: "Staviti pod slovo Z u leksikonu četničkog pokreta značilo je odrediti nekoga za ubijanje metodom klanja kamom. Ubijani su ne samo ne-Srbi, već u ogromnoj broju i sami pripadnici srpskog naroda, u slučaju da su ma koliko blago naginjali liberalnoj strani. Neki i samo zato što nisu hteli da daju pare četnicima"]
[Četnici partizanu u Šumadiji nakon klanja vade srce]
Dođe jedan stranac u jedno mjesto u Bosni, i kako nema pojma upita jedno muslimansko dijete za crkvu. A dijete k'o dijete, uputi ga dosta dobro: "Imate ovdje dvije, ali u jednu idu ljudi a u drugu ne idu". Momče nije znalo razliku između katoličke i pravoslavne crkve i vjere.
Nedavno u Hercegovini dolaze pravoslavni vjernici na "slavu", Vladika će "besjediti". A oni zasjeli po livadi i jedu dok Vladika besjedi. Jadni pop među njima hoda i opominje ih: "Nemojte tako braćo, nije red, Vladika besjedi".
Sve su to anegdote, ali nešto govore. Ona koja dobro govori to je povijest i svjedočanstva - i njihovom rukom napisana - iz vremena posebno turskog zuluma.
Turci su sve nas, i Hrvate i Srbe, i katolike i pravoslavne držali za raju koja je stenjala pod njihovim kopitama. Ali uz jednu veliku razliku: katolici, franjevci u ovom slučaju, održavali su kroz svo to vrijeme vezu sa Rimom. Imali su Oca i Majku negdje vani, nisu ni njihove izaslanike mogli vidjeti često, ali znali su da su tu i da s njima trebaju biti. Iz vjerske perspektive mislili su ne kao Hrvati, već kao katolici. I u toj vjeri je trebalo biti poučen koliko se moglo biti. Par primjera naveo sam u drugom članku.
Srpski pravoslavni s druge strane ostavljeni su bili na milost i nemilost: sami k'o ćuk. Izučenost i formacija njihovih svećenika bila je minimalna. Uz to, nakod ukidanja Pečke Patrijarhije ovisili su o grčkoj, koji su imali bolje odnose prema turcima nego prema pretpostavljenim vjernicima. Takvi su im služili samo da ih tlače.
Značajna su svjedočanstva iz tih vremena:
"Georgijević navodi da srpsko-pravoslavni sveštenici u Srbiji žive u velikoj bedi, tako da su prisiljeni da po gradovima prodaju drva kako bi mogli da opstanu."
U svom opisu putovanja iz 1573. Gerlah također svjedoči da "srpsko-pravoslavno sveštenstvo ne raspolaže nikakvim prihodima, da živi veoma bedno i nesaobrazno svome staležu". "Ovaj beogradski paroh je po zanatu bojadisar a naučio je da čita i da piše u nekom manastiru", Glasnik Srp. Uč. društva, XXXVI
Nose istu odjeću kao obični seljaci. Gerlah je osobno vidio kako sveštenik na čelu pogreba korača "s golim nogama do kolena" (kao i prethodna bilješka), dok Francuz Lefevr, koji je 1611. boravio u Mileševi, ostavlja zapisano da je "nailazio na sveštenike koji su bili napola goli i toliko mršavi da su morali da pobuđuju silno saučešće onih koji ih gledaju" (V. Jelavić, Kratki francuski putopis kroz Hercegovinu i novopazarski Šandak, g. 1614. GZM. 1907).
Dok još u XIX stoljeću Vuk Karadžić ostavlja napismeno da se "srpsko-pravoslavni sveštenici odevaju kako je koji htio i da oru, kopaju, krče, kose, cijepaju drva, da neki od njih služe leturđiju od godine do godine "(Vuk S. Karadžić, Život i običaji).
Pogledajmo sad ovu razliku:
1. Papini izaslanici u Bosnu svjedoče o životu ondašnjih katolika ovim riječima:
"U ovim mjestima žive kršćani vrlo pobožni, kako su također ostali iz cijele Bosne. Svi ljudi, trče kada vide fratra ljubiti mu ruku, tako su pobožni da pješaće cijeli dan da čuju misu", Fra Paolo di Rovigno, 1640.
Vizitator Ivan di Vietri, 1708: "Ne znaju za koketiranja, ne igraju se, ne pjevaju i ne psuju, i ako se nekad hoće razonoditi i pjevati, pjevaju duhovne Povijesti koje su ih naučili Redovnici".
2. Dok s druge strane i jedan engelski putopisac, kao i francuski u sličnom periodu, kao poslije i sam Vuk Karadžić svjedoče o krajnje jadnom stanju među pravoslavnim sveštenicima. Vuk ističe da su neki služili "leturđiju" samo jednom godišnje.
Pogledajte koja razlika: katolici pješače svake nedjelje cijeli dan za čuti misu, a pravoslavni pop je odsluži jednom godišnje. Koja se razlika morala odraziti kod vjernika? Ogromna, nesaglediva.
Takav duhovni primitivizam i zaostalost kod pravoslavnih nije mogla biti lako prevaziđena. Običaji obilježavaju snažno narod u kojem isti zažive. Teško ih je mijenjati bez pravog i radikalnog zahvata.
Ali od kuda može doći takav zahvat? Samo od jednog duhovnog autoriteta koji govori u ime Krista. Jednog autoriteta koji će biti isključivo duhovni, čija će misija biti voditi Crkvu i duše do vječnog spasenja.
Ta vitalnost održava se dan danas među katolicima koji se iskreno trude voditi duhovni život, makar imali loše pastire. Običaj težnje duhovnim stvarima koji se može opaziti kod dobronamjernih katolika i dan danas ostavlja ploda. Ne stavlja se nacija na prvo mjesto, makar se morala dužno čuvati kao produžetak četvrte Božje zapovijedi, već Bog.
Kod pravoslavnih, druga im je značajna karakteristika, da se zbog svoje autokefalnoti - svaki patrijarh je "gazda" na svom terenu - neuredno sužive sa nacijom u kojoj su prisutni. "Car", politička vlast, ima značajnu ulogu. Rekli bismo skoro duhovnu. Tako da služiti toj naciji na preeminentnom mjestu postaje neka vrsta opsesije, sa izvjesnim tonom idolatrije.
Uzmimo jedan primjer. Njegošev Gorski Vijenac kao osvjetljenje trascendentalne nesuglasnosti Islama i kršćanstva jest izuzetno djelo u kojem, sa ovog stanovišta, ne nalazim opaske. Naprotiv. Ali ima jedna izrečena misao i gesta koja osvjetljuje duhovno skretanje pravoslavlja u smislu komentiranog defekta autokefalnosti i uzdizanja do vrhovnih duhovnih vrijednosti nacionalnu perspektivu.
Na koncu djela, za Božić, dolaze crnogorci Igumanu Stefanu na službu. Upravo su pobijedili Turke i poturice do nogu. Da bi se pričestili, trebali bi se ispovijediti - posebno nakon toliko dugo vremena. Ali Iguman im poručuje nakon scenifikacije:
"Skida se s konja Vladika, te grli i celiva junake koji su počeli boj s Turcima; I tako idu niz polje pjevajući i puškama veselje čineći. Kada dođoše blizu ckrve, ali je Iguman Stefan pred crkvom i jošt jedan kaluđer, koji držaše sveti putir u ruke."
Iguman Stefan"Ja ne vidi, nego čujem dosta.
Hajte, braćo, te se pričešćujte
bez priprave i bez ispovijesti,
a ja mičem sve na moju dušu".
Ovo je u skladu sa njihovom starom poslovicom: "Bolje se osvetiti nego posvetiti". Jer prvo je nacija, srpstvo, a sve drugo dolazi poslije i podređeno je prvom. Nije li nacija čašćena, ostalo nema vrijednosti.
Sa ovakvom duhovnom i kulturnom perspektivom, sukobi sa Hrvatima u XX stoljeću bili su nadohvat ruke. Katastrofalna činjenica, i žalosno nepravedna. Jer i katolici i pravoslavni dijelili su kroz stoljeća sudbinu potlačenih od istog zuluma. Sukobi među njima su totalno moderni fenomen.
Treba istaći i ovo: ideja Velike Srbije nije začeta na Ruskom dvoru, već je posljedica Francuske Revolucije i njihove buržoazije koja je htjela oteti Srbiju ruskom utjecaju, stavljajući ih pod Francuski i anglosaksonski. Odatle i njihovo savezništvo u prvom svjetskom ratu u cilju obaranja još uvijek tradicionalnog Austrougarskog Imperija.
Potčinjenost Hrvata u prvoj Jugoslaviji doprinijela je radikalnom odgovoru ustaškog pokreta. Koji također pravi konceptualnu grešku izdizanja nacije u ideliziranom stilu fašističkog pokreta, do te mjere zapostavljajući kršćansku dimenziju prihvaćanjem muslimana u svoje redove, koji ih iskorištavaju. Nešto što se slično dogodilo u zadnjem ratu u BiH.
Avro Manhattan bio je glavni židovski agitator koji je lažima htio doprinijeti rušenju ugleda Katoličke Crkve u svijetu. Crkve za koju su se nadali da će nestati kroz rat, ali ona je još uvijek stajala čvrsto, unatoč tolikim žrtvama. Naziva Pija XII "Hitlerovim Papom" i prvi počinje plasirati ideju o srpskom holokaustu u ratu počinjenom od ustaša. Bez ikakovog pokrića govori o stotinama tisuća pogubljenih srba u ustaškim logorima i kroz rat. (Drugim riječima: ustaše zaslužuju Bleiburg i o tome se ne može govoriti.) Njegovu ideju preuzima u Jugoslaviji Vladimir Dedijer koji plasira cifru od kojih 750.000 ubijenih srba (poslije Radomir Bulatović govorio o više od 1,1 milijuna ubijenih). Realni broj žrtava ovih zločina je daleko manji, još ispod 59.188; broja koji donosi statističko istraživanje poslijeratne Jugoslavije iz 1964 - neobjavljeni podaci do 1997. Povodom pogubljenja nekoliko katoličkih svećenika u logoru 1943. godine Stepinac piše 6. ožujka te godine poglavniku NDH Anti Paveliću: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku."
Komunisti i liberali nakon španjolskog građanskog rata počeli su provlačiti brojku od 3 milijuna žrtava rata. Nakon detaljnog demografskog istraživanja na osnovu općinskih evidencija pučanstva, povijesničari i demografi potvrđuju 250.000 žrtava tog rata. Slična propaganda bila je plasirana u Jugoslaviji: Hrvati su genetski ustaše i "pravedno je osvetiti te gnusne zločine".
[Vukovar konačno "oslobođen od ustaša". Hrvati su općenito govoreći blag narod. Ima i među nama đubradi, i mnogo. Ali općenito govoreći su blagi i pristupačni. Katolička tradicija cilja na razvitak kreposti, duhovnih i naravnih. Zbog pravoslavne autokefalnosti, pojam "službe" naciji se posvećuje, i sve se podređuje tome. Ono što je tomu podređeno, to je dobro - naravni je defekt te tendencije. Za naciju navodno je potrebno biti ratoboran i spreman na sve.
Ali bez dobrote u duši, to ne postiže pobjedu. Blagi narod je znao izdržati, podnijeti, biti na svom mjestu i muški pobjediti ratoborne.
Srbija, nekad dominanta nacija u Jugoslaviji, ponižena je - nepravednim i vrlo opasnim - oduzimanjem Kosova. Ali je kažnjena zbog grijeha svojih građana. Samo preko poniznosti i prave pokore značajnog dijela njenih žitelja mogu izbjeći potpuno rasulo svoje nacije.
Na jednom četverojevanđelju nekad čuvano u Crkvenom muzeju u Sarajevu napisana je sljedeća opomena:
"To se zbilo godine 1682. Ovo sveto Jevanđelje kupila je monahinja Jefimija od jednog bogom prokletog Turčina, u vreme kada su naši sveti manastiri razarani, naših grehova radi".]
Toliki Srbi mentalno pripremljeni svojom kulturnom i duhovnom baštinom, vjerovali su tim lažima.
Ne može biti mira i odbrane balkanskih krajeva - konkretno što se nas tiče - dok "svi ne budu jedno", dok se "pravoslavni" ne izmire sa Jednom, Svetom, Katoličkom i Apostolskom Crkvom.
Pogledajte povijest: zbog grijeha šizme 1054. pada Bizantija pod Tursku; poslije cijeli Balkan. Katolička Poljska i Mađarska s ove strane, Katolička Španjolska s druge brane Evropu, ne Luter. Grijeh protiv vjere i jedinstva Crkve je jedan od najvećih i nema blagoslova dok on traje.
Nema komentara:
Objavi komentar