Razmislimo malo o ovoj zgodi. Kako to da Petar udara mačem, i samo odsječe jedno uho, bez veće štete?
[Reljef u slonokosti, Louvre. Petar siječu uho Malku. Petar nema potrebe da reže nekome uho.]
Petar je bio pošten čovjek, ribar. Od malena je išao u ribu sa ocem, i more mu je bila druga kuća. Radilo se mnogo, vesla su se mnogo koristila i morao je biti žustar i jak čovjek. Ali nije bio naviknut maču. U rimskom carstvu mač su mogli nositi samo rimski vojnici, ili plemići. Nije se dopuštalo imati mač bilo kome, radi održanja općeg reda. Zbog sigurnosti, ljudi bi nosili kratke bodeže, i možda jači štap; ništa više. Osim vojnika, na mač su mogli biti naviknuti razbojnici ili pobunjenici poput zelota, židovske borilačke opozicije rimskom carstvu. Toj skupini, prije nego što je postao apostol, izgleda da je pripadao Šimun Revnitelj (Zelota).
Prema tome, kad Apostoli kažu Gospodinu na Posljednjoj Večeri da "imaju ovdje dva mača", po svemu sudeći nosili su ih Petar, kao glava Apostola, i Šimun, naviknut na rukovanje tim oružjem. Navjerojatnije da im je te mačeo pribavio Gospodinov prijatelj Lazar, koji je izgleda bio neka vrsta plemića.
Dakle, Petar je bio nespretan u rukovanju mačem. Kad su došli od strane svećenika Židovi za privesti Isusa, vidi se da je Petar prvi istupio - ostali apostoli su mu uvijek davali prvenstvo u svakoj važnijoj akciji - i odlučno, ali nespretno, udario slugu velikog svećenika.
Po svoj prilici, ovaj je nosio neku vrstu šljema, kacige. Mač, udarivši o kacigu, skliznuo je i udario u desno uho i otkinuo ga.
Što to znači? Petar je ciljao usred glave: ne da odsječe uho Malu, već da ga ubije. Da ovaj nije nosio kacigu, poginuo bi. Ili da je umjesto Petra prvi udario Šimun, najverojatnije je da bi Malku zaklao k'o jarca.
No, kako vidimo, Bog je providio da Petar ne ubije na ovu svečanu noć Otkupljenja, i čak da ne bude prolivena ničija krv osim Kristove: Gospodin liječi uho Malku.
Ideja je dakle: Petar je bio spreman, i udario je tako, da ubije slugu, ali Bog to nije dopustio. Providnost nije htjela da zemaljska glava Apostola prolijeva krv mačem.
[Giuseppe Cesari, 1597, Isusovo uhićenje. Ovdje vidimo kacigu, ali palu na zemlju prije vremena u poetskom prikazu renesanse. Bodež više nego mač.]
Ali odatle ne treba ekstrapolirati dalje: ići u pacifizam. Jer, jedno je Crkva koja treba da naučava vjernike što i kako i kada činiti, a drugo je moralno djelovanje vjernika.
Jer je Crkva oduvijek naučavala da pojedinci, i dalje posebno države, imaju pravo na pravedni rat. A koji je to rat ili borba? Kad se brani u dovoljno teškim uvjetima ono što pripada Domovini, ili čak kad se povraća oteto. To je bio razlgo zašto je Crkva blagoslovila križarske ratove: branilo se Kršćanstvo, i nastojala se povratiti Sveta Zemlja zauzeta i oskvrnuta od muslimana. Jednako iz istog razloga su se gonili Turci sa Balkana.
Dakle, ne pacifizam, već sveto kršćanstvo koje se zna žrtvovati za dobro svih. Upravo je to rakao i Sveti Franjo kad je stupio pred sultana u Egiptu. "Ako te tvoje oko sablažnjava, baci ga od sebe", reče Sv. Franjo sultanu. "Vi ste došli da harate i branite propovijedati i slaviti Boga jedinoga. Pravo je vama se oduprijeti."
Stoga, svaka stvar na svoje mjesto.
Dalje, Petar u dvorištu, u momentima kad je zatajio Kristo, stoji kod vatre i grije se. Kad se udalji od nas ljubav Božja, traži se sjetilnost i pomoć ovog svijeta.
Bdij nad dušom svojom. Ne daj grijehu blizu. Prati ove noći Krista u Getsemaniju.
U Isusovoj blizini nitko nije umro.
OdgovoriIzbriši