Ubili su tvog oca, majku, brata, sestru, sina, kćer, rođaka... braću!

290 ubijenih u Sri Lanci, i može biti i više. Pet stotina ranjenih, tko zna koliko ih može umrijeti od tih. Plus sva arogancija koju vidimo po svijetu sličnih ubojica, i tolika ubojstva koja ne možemo nabrojiti.

[Isusov lik pun krvi ubijenih u crkvi u Sri Lanci. To je rat protiv kršćana]

Dovode cinično uza sve to sve više i više takvih u Evropu, i inače u zemlje nekad kršćanske uz očitu nakanu. Smiju se nad kršćanskim žrtvama, kaoo Macron i PM Édouard Philippe pri ulasku u vatrom uništen Notre Dame: kao da uživaju:

Jasno je rekao čovjek koji je radio za Rothschilda, i po svemu sudeći još uvijek: "cijeli svijet gleda na nas da ga osvijetlimo".

Usput: da izgori hrastovina od 300 godina koja je u krovu Notre Dame, treba nešto više od plamena:

Na napadu na džamiju u NZ - izrežiran po svemu sudeći - sve sami osjećaji pažnje prema muslimanima:

a sad kršćani ne postoje:

Ne spominju ni napadače: islamsku organizaciju National Thowheeth Jama’ath (NTJ), dok je jedan od njihovih objavljivao videozapise na YouTube bez problema 

(dok na kanalu ja isti ne znam koliko su videa stavili pod restrikciju, ili zabranili uz prijetnju ukidanja kanala). To ide ovako: kad neki video rekao što bilo, ima samo malo pregleda, puštaju ga i daju iluziju slobode. Ali kad počne imati više od tisuću pregleda, i nije po volji NSP, odmah restrikcija ili brisanje kanala. Ne podsjeća li vas ovo na komunizam? Vrlo slično, ako nije i gore. Veće su mogućnosti kontrole, a i zlo napreduje, ne smanjuje se.

No, ponavljamo put Našeg Gospodina i Boga Isusa Krista. "Ono što su meni činili, i vas čeka", rečeno je i ako ne bi bilo tako, nešto ne ide u redu. Ako smo prijatelji svijeta, u smislu da njima pripadamo, bit ćemo slavljeni od njih... ali bili bi izdajnici.

Od prvog dana je tako. Atanazije Sinajski (630-701) - dakle, svjedok islamskog prodora iz prvih dana - opisuje: "ovi (muslimanski) osvajači gori su možda od đavola, jer nakon svega, demoni se plaše i zaziru od Kristovih misterija, njegovog Presvetog Tijela (Euharistije), križa... i mnogih drugih stvari. Ali ovi đavoli u ljudskom tijelu bacaju sve to pod svoje noge, rugaju se, pale vatru nad svetinjama, uništavaju ih (Raymond Ibrahim, Mač i Sablja - Sword and Scimitar, str. 27).

To je bit svega, dolazilo odakle dolazilo: mržnja na spasenje koje dolazi od Sina Božjeg. "Jer nije dano pod nebom drugo ime u kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista". Nema spasenja u ničemu drugom, niti ga mogu imati ni Židovi koji odbacuju Krista, ni muslimani, ni idolopoklonici ni bezbožnici. Jer svi oni traže spasenje ljudskim naporom, što je nemoguće. Čovjek nakon pada prvih roditelja ne može se podići iz blata u kojem se nalazi: samo Bog čovjekom postao svojim Tijelom pravi most za dobiti milost i spasiti se.

Spasenje koje je skupo, bez daljneg. Ali ne plaši se stado malo, muke ovog svijeta su prolazne.

Svaki dan čitam tradicionalni misal, gdje se spominje pored ostalih mučenika i mučenica, napr. Felicita. A znate što je ona učinila? Rekao joj je poganski kralj: ako ne odbaciš Krista, ubiti ćemo prvo tvoje sedmero djece, a onda tebe. Nije pristala. I našla je spasenje i svoju djecu na Nebu, uz Isusa i njegovu Majku. I odatle njen zagovor dolazi nam u pomoć kroz stoljeća.

Ne plaši se stado malo.