Prije svega, ne znamo da li su optužbe istinite, ali o ovome se govori mnogi i potrebno je osvrnuti se sa što više objektivnosti na ovaj slučaj. Tjednik Novisti navodi čak pet svjedočanstava nekadašnjih djevojčica i djevojaka koje su navodno bile seksualno zlostavljane.
Mediji koji ne vole Crkvu kao da su na nekoj proslavi, toliko su rado prihvatili ovu temu.
Ali mi smo katolici, i ovome se trebamo posvetiti sa svom ozbiljnošću.
Činjenice:
1. Novosti tvrde da raspolažu sa pet svjedočanstava. Sama ta objava traži odgovor.
2. Biskup Perić potvrđuje da je primio anonimno pismo prije devet godina, i da su informacije poslali u Vatikan. Također je upoznata franjevačka provincija u biskupiji. Dakle, pismo i optužba postoje.
I sada komentiram: makar postojala samo sumnja, kako to da se istraga nije provela u svoje vrijeme? Jer ovih stvari se treba plašiti unaprijed; inače ne čudi se poslije likovanju neprijatelja Crkve.
Što su trebale učiniti mjerodavne vlasti? Franjevačka Provincija izazi sa smješnim argumentom: ta institucija (Dom Ivan Pavao II), ne pripada našoj provinciji, te nismo nadležni!? Ma molim te! Tamo ide tvoj fratar, i tebe baš briga!? Nadležan si ti za tvog fratra, bio on gdje bio. Jer njegov skandal, jest na koncu tvoj.
Jednako za biskupa Perića. Zar se ne radi o nekom svećeniku u vašoj biskupiji? Onda? Zar vam je svejedno što se o njemu može pričati? Sumnja ne opravdava kanonski proces jer je pismo anonimno? I kakve to veze ima? Ti možeš provjeriti što se to tamo događa kad ti volja. Zar ne ide jedan svećenik iz vaše biskupije na to mjesto? I što radi tamo? Kako radi, s kim ide, koliko sati provodi, u koja doba odlazi tamo, itd.?
Mislim da se ovdje može govoriti o dosta teških propusta. Ne vidim da postoje jasne i konkretne smjernice za ponašanje svećenika i redovnika u ovakvim slučajevima. Što je veliki propust.
[Sveti Jeronim u pokori. Kažu da je govorio: "Oprosti mi Gospodine, jer sam dalmatinac". Ali, ako je to govorio, nije samo na tome ostajao.]
Dati ću vam par primjera. Opus Dei može sada biti institucija koja je u zajedništvu s Franjom i postkoncilskom ekipom, makar izvana, da tako kažemo. Ali njihovi običaji na ovom planu su potpuno predkoncilski. Evo nekoliko primjera njihove brige o sličnim stvarima:
Nikad ne ćeš vidjeti da samo jedan svećenik govori nasamo sa jednom ženskom osobom. Osim možda na ulici, ako ih netko nešto upita, pred cijelim svijetom. Jednako za njihove članove koji su u celibatu. Napr., kad idu zatvoriti vrata na djelu kuće koja komunicira sa ženskim odjelom, gdje takav postoji, uvijek idu dvojica za zaključati vrata - jer kad bi išao samo jedan, možda bi mogao otići na drugu stranu. Treba misliti na sve, makar te smatrali manijakom!
Dalje: ne ispovijedaju žene bez rešetki na ispovijedaonici. Ako ih nema: ne ispovijedaju! Predostrožnost prema muškima: nikad ne spavaju dvojica u istoj sobi. Ili jedan, ili troje ili više. Jer što znaš što bi mogla načiniti dvojica u istoj sobi? Ne vjeruj samom sebi, to je geslo. I stavi sa svoje strane potrebne mjere.
Reče mi jedan njihov član da im se jednom prilikom dogodilo ovo: jedan njihov član koji obdržava celibat, i koji je imao nadležnost nad jednim klubom za mlade, u jednom trenutku otišao sa nekim momkom da sa njim kupi neku sportsku majicu - što je povlačilo da ga vidi nasamo kako mu stoji. Zbog te sitnice je bio smjenjen sa odgovornosti i premješten na drugo mjesto, sa starijim osobama. Ne daj Bože da nešto bude!
Tako treba proslijediti, sa svakom mogućom pažnjom i predostrožnošću.
Već kad smo na ovoj temi, i ti mladi kršćanine pazi što radiš sa djevojkom (i obrnuto). Ne može se ići burazeru zajedno na odmor - nevjenčani - i spavati u istoj sobi. Jedno, zbog lošeg primjera; drugo, plamen i slama ne smiju biti jedni do drugog.
Nisi ti više muško jer spavaš sa curom u istoj sobi. Nego si ti muško - i žena - kad se hrabro uhvatiš u koštac sa životnim problemima, i makar ti bilo tijesno u maloj kući ili stanu; i makar plaća ne bila čarobna... ti se hrabro uputiš u bračne vode i počneš praviti obitelj kako Bog zapovijeda. A ne neku zafrkanciju glumiti do ne znam koje godine. Slapčino! Jadna ne bila! Gdje vam je hrabrost i srčanost? Ah da, da idemo u provod, to da, a uhvatiti bika za rogove... uh, to je malo neugodno, jelde?
I na koncu, koji je teološki razlog ovog nehaja? Vjernici su izgubili strah Božji. Plaši li se itko pakla, pitam se? Pa zar ne vidite kako su se izgubili i zapostavili stari i dobri običaji, a želi se mimo toga napraviti nešto? To ne postoji. Knjiga Mudrosti lijepo veli: "Strah Gospodnji početak je mudrosti". I zbog toga, u bolja vremena kršćani su se hrabro i odvažno borili svim snagama protiv zla.
Govorim o bičevanju i ciliciju. Tko se danas bičuje? Fratri, bičujete li se vi? Pa, vaš osnivač se bičevao. I kad mu je jednom prilikom đavao počeo sugerirati niske i podmukle misli, skinuo se nag i skočio u snijeg usred noći.
A znate tko se danas bičuje? Interesantno, upravo celibatni članovi Opusa. Možda jednom tjedno, ali se bičiju, makar ne do krvi.
Njihov osnivač se bičevao do krvi. Za vrijeme Križarskog rata protiv komunista u Španjolskoj (1936-39; liberali ga zovu "građanski rat", ali Biskupska Konferencija Španjolske, i Pio XII, nazvali su taj rat "Križarskim". Jer je cilj njihovih protivnika bio zator Crkve.), jednom prilikom bliski suradnik osnivača Opusa imao je priliku biti u istoj sobi dok se ovaj bičevao. Osnivač mu je bio rekao: "Pokrij se, da ne vidiš. Ali ako si bio svjedok mojih grijeha, možeš biti i moje pokore". Nisu tada raspolagali sa više mjesta. Njegov suradnik je tada, ispod pokrivača, izbrojao tisuću udaraca bičem. Do dobre krvi.
A kad danas nekima od njih kažeš o starom i isprobanom načinu askeze, jedva suzdrže smijeh. Ali... tko se sada smije? Novosti i Jutarnji List i slični njima.
Usadimo u sebe strah Božji.
Nema komentara:
Objavi komentar