Schönborn daje ideje o Amazonskoj sinodi. Manipulira kao socijalna inžinjerija

Listopada ove godine čeka nas veliki cirkus: Amazonska sinoda koja će se koristiti za vjerojatno uvođenje ređenja oženjenih u katoličkoj Crkvi, i pitanje "đakonica". Također, već se natuknulo razmatranje o dopuštenju korištenja biljke "yuca" - koja nije žito - umjesto kruha kao euharistijsku materiju.

Kako se uvodi eutanazija u nekoj državi? Nađe se neki nesretnik u teškim bolovima, i umjesto da ga se čuva i bdije nad njim dokle mu Bog dopusti živjeti, dopusti se nekom članu njegove obitelji, ili kakvom bliskom "prijatelju", jednostavno ubiti ga na neki način.

Nakon toga dolazi generalizacija. Tj., nakon toga penzioneri iz Nizozemske - gdje je legalizirana eutanazija - bježe u druge zemlje na operacije da ne bi slučajno ostali nasmijani na stolu.

Tako su uveli sve moguće: od kontracepcije, preko razvoda braka, do pobačaja. Uvijek traže neki slučaj iz "laboratorija", i onda ga prenesu na cijelo društvo u vidu zakona za djela koje su dotada bila ilegalna. I što je najvažnije, mijenjaju mentalitet cijelog društva otprilike u samo jednoj generaciji.

U tom pravcu ide Schönbornova izjava: priprema teren za mijenjanje mentaliteta gledi ređenja žena. Ništa manje. Kaže: "po ovom pitanju postoji jedna tradicija od 2000 godina koja ima veliku težinu". S ovim želi reći dvije stvari, koje su obje neistinite, makar prva teža od druge.

U prvom redu, nije riječ o nekoj "tradiciji" od koje počinje neki "običaj", kao što bi to bio napr. nemogućnost ređenja žena. Ne. Već ta "tradicija" - tj., "predaja" - svjedoči nešto što je PRIMLJENO od Gospodina. Nije to nešto što je palo na pamet Sv. Petru ili Pavlu, već ono što im je Isus Krist naložio. TO JE PRAVI SMISAO TRADICIJE.

A velika težina ovog pitanja jest u sljedećem: radi se o sakramentu svetog reda. Za svaki sakramenat je potrebna materija i forma. Napr., za Svetu Misu su potrebni kruh i vino, to je materija koja se koristi u pretvorbi, kad kruh i vino u Misi prestaju biti kruh i vino, te su po riječima pretvorbe Krv, Tijelo, Duša i Božanstvo Isusovo. Materija sakramenta svećeničkog reda jest MUŠKARAC, i svakako kršteni. Žena nema tu materiju, kao što materija muškarca, odnosno njegova narav s kojom ga je Bog stvorio, nije načinjena da ima djecu. Po tom pitanju, postoji sličnost između činjenice da muškarci ne rađaju, i žene ne mogu biti svećenici. Jer jednima i drugima nedostaje materija za ono što ne može biti stvarnost kod jednih i drugih.

[Samo dopuštanje da žene daju pričest, također ide u tom pravcu. Oni ništa ne rade slučajno]

Krist je muškarac po tijelu, i svećenik, "alter Christus", drugi Krist, mora biti muškarac.

I to nitko ne može promijeniti, ni Schönborn ni pravi Papa (a kamoli...).

Prema tome, ovjde Schönborn lukavo nastoji napraviti neki dribling. Ali uzalud. Svakako, ako ga jednom napravili, tj. proglasili da može biti što ne može, to bi bila jedna velika potvrda njihovog odstupanja od vjere.

Ali komentirajmo samo ono što znamo do sad, makar moglo otvarati prozore prema komentiranim interpretacijama. Kad Schönborn kaže da "su tu 2000 godina tradicije...", koja ima svoju težinu, time daje do znanja da možda, kad se promijeni ta tradicija... da ćemo tada možda moći govoriti o tim stvarima. Uostalom, ta već je rekao da je po njemu to moguće - ređenje žena za "svećenike".

Dakle, treba pripremati teren. I kako se to radi? Pa, prvo bi trebali imati "đakonice". Đakon, đakonica... onda svećenik, svećenica. Stvar je prilagoditi mentalitet. Koriste ulogu koju su neke žene imale u apostolsko doba, u smislu pomaganja apostola u njihovim kućnim potrebama. Ali radilo se o vremenitim potrebama. Kao kad kaže Sv. Pavao "zar nemamo prava, kao i drugi, imati kod nas ženu vjernicu da nam može pomoći u svagdašnjim potrebama?". Jer i apostoli su imali materijalne potrebe. A kod Akvile i Priscile se vidjelo da su dobivali ulogu objašnjavanja Riječi propovjednku Aleksandru.

No, te "đakonice" nisu služile kod oltara. To je ustvari bilo jedno zastranjenje koje je došlo do izražaja u petom stoljeću kod istočnih biskupa. (Također, već za vrijeme Sv. Pavla bilo je zastranjenja kod služenja Svete Mise: neki bi donosili obično jelo za objed, pa ih je Apostol upozoravao da to ne smiju više činiti.) O svemu tome svjedoči, iz kasnijeg vremena, Benedikt XIV, 26/07/1755, enciklika Allatae sunt:

"Papa Gelasius (+496) u svom devetom pismu (Gl. 26) biskupima iz Lucanije je osudio ozloglašenu praksu koja se ustanila među ženama koje bi služile svećenike dok bi slavili misu. Budući da se ovaj običaj proširio kod grka (općenito tako se nazivalo istočne katolike), Inocencije IV ga je strogo osudio u pismu biskupu Tusculuma: 'žene se ne smiju usuditi služiti kod oltara; trebaju biti potpuno odvraćane od ove službe'. Mi sami smo zabranili ovu praksu istim riječima u vrlo ponavljanoj konstituciji Etsi pastoralis, dio 6, br. 21."

Prema tome, nikakva "tradicija", već zastranjenje koje ponovno žele preuzeti i ponoviti kako bi pripremili teren za promjenu mentaliteta katolika gledi "svećenica".

Samo baratanje ovakvim mogućnostima je skandal preko svake mjere, ali oni znaju što rade. I to pripremaju za listopad u Amazoniji. Bezvezna sinoda, ali u kojoj nastoje progurati nekoliko ovakvih elemenata.

Također žele govoriti o ređenju oženjenih, što doktrinalno nema težinu poput ova dva spomenuta pitanja, ali "sve ide u paketu". Jer, oni znaju gdje ima zvanja i kako ih postići. I zbog toga su zabranjivali sve tradicionalne redove (ili one koje vole "po starinski"), da bi onda izvadili navodni "manjak zvanja" za ubaciti ovu igru.

No, najteže je ono dvoje: đakonice i yuca.

Crkva to ne može dopusiti.