"Najdraža košulja plava", danas i nekad. Sjećanja i pogled na vječnost

Karakteriziram neki dan cinični pogled i izgled ovog sretnog afrikanca kao "moja najdraža košulja plava".

Predstavlja dobro ovo zlo vrijeme mržnje i ubojstva, ogrezlo i napredovalo, naraslo u zlo.

Ali mi odluta misao na: "čekaj, što ono bi 'najdraža košulja plava'". Svakako, bili su to "Novi fosili" od prije skoro četrdeset godina. Pratili su me u dijelu mladosti u one sretne i nevine dane gledajući iz ove perspektive. Kao da su prošla stoljeća! A još više naraste zloća i nesreća toliko da je jedva možeš pojmiti.

Gdje su oni ljudi, prijatelji i rodbina s kojima sam slušao, bar ponekad, Nove fosile? Toga više nema, i nikad se ne će vratiti.

No, zbilja? Sve dobro je doista izgubljeno? Ne, sve dobro i ono što vrijedi ne može nestati u Bogu, u vječnosti. Sva dobra na neki način biti će sačuvana i pročišćena u Bogu.

Đavao tjera na tugu, i ova je njegov veliki saveznik kojeg se treba plašiti. U stanju je razoriti najtvrđe.

Samo vjera daje smisao životu i briše spomen bez boli; i ako s bolju, onda sa snagom da se pređe. Bol za onima, tolikima, koje ostavljamo na ovom svijetu prolazi samo kroz nadu u smisao vječnog života. "Tada će biti otrana svaka suza s naših očiju."

Ali to treba zaslužiti koliko je moguće s naše strane. "Ako nam opraštaš, pravo je da nas kazniš", govori Sv. Augustin. Prošlost će uvijek moći zapljusnuti bolju, ali samo pogled u budućnost kroz vjeru može dati smisao. To vrijeme, od sada do smrti, jest ono preko kojeg, ispaštajući, trpeći i ljubeći očekujemo zadnji i svečani poziv. I vječne susrete.

Do tada, vjeruj, radi i ljubi.