Naime, po svemu sudeći, prilikom Dioklecijanovog progona kršćana, Papa Marcelino se smrtno uplašio pred zahtijevom da ponudi tamjan idolima. Ukartko, plašeći se za život, to je počinio. Međutim, kratko nakon toga pokajao se i javno ispovijedio vjeru, zbog čega je bio pogubljen.
Zanimljava je argumentacija Sv. Bellarmina: "Ali Papa Marcelino nije naučavao nešto protiv vjere, niti je bio heretik ili nevjeran, osim vanjskog čina zbog straha od smrti."
I: "Vjerujem da on nije izgubio pontifikat ipslo facto, jer je svima bilo jasno da je ponudio žrtvu idolima samo zbog straha."
Komentirati ćemo ovaj argument.
1. Da se Papa Marcelino nije bio javno pokajao za svoj čin, sigurno bi izgubio pontifikat.
2. Ovo je jedini slučaj u kojem Sv. Bellarmin izjavljuje "ja vjerujem da on nije izgubio pontifikat ipso facto", dakle ne tvrdi to kategorično, makar su njegov stav i logika jasni. Počavati u vjeri cijelu Crkvu zahtijeva formalni čin poučavanja, a jedan čin prouzrokovan ljudskom slabošću bez nakane pouke to nije. Na koncu, taj čin je opovrgnut od samog Pape Marcelina.
3. Da bi netko bio heretik potrebno je biti konstantan u onom što se tvrdi (nešto suprotno vjeri).
4. U svim ovim slučajevima koje analizira Sv. Bellarmin bez ikakvog ustezanja, uvijek se radi praktično o jednom jedinom činu ili pouci zbog koje se optuživalo ovog ili onog Papu da se udaljio od vjere. Bilo je tako slučajeva kad je i to zbog relativno male stvari Papa Ivan XXII bio primoran opvrgnuti što je bio rekao u tri propovijedi (o tome ćemo drugom prilikom). U skoro svim drugim slučajevima bilo je riječi ili o lažnim optužbama, ili o privatnim mišljenjima papa koja nisu imale za cilj pouku cijeloj Crkvi. A što reći danas kad su se pogrešna učenja nametnula od drugog vatikanskog pa na ovamo? Kad se uvodi u katekizam suprotni nauk kao napr. u slučaju smrtne kazne, Amoris Laetitia, duh Asiza, Novi Red mise čija struktura se "udaljuje na impresivni način od katoličke teologije svete mise", itd.?
Nema komentara:
Objavi komentar