Presveto ime Marijino, katolički blagdan za kršćansku pobjedu bez kompleksa. Danas taj blagdan smeta. Nama uvijek vrijedi

Kao što se nakon rođenja Isusovog slavi blagdan Presvetog Imena Isusovog, tako je Crkva uvela blagdan Presvetog Imena Marijinog nakon Svetkovine rođenja Gospinog. Blagdan se proširio na cijelu Crkvu iz zahvalnosti Gospi na pobjedu nad Turcima u odbrani Beča, na današnji dan 12 rujna 1683. "Postkoncilska Crkva" za vrijeme Pavla VI dokinula je tu svetkovinu. Vraćena je u novoj ediciji misala za vrijeme Ivana Pavla II, 2002, ali kao neobavezni spomen. "Duh Asiza" i "ekumenski dijalog", znate, ne pašu baš mnogo sa zahvalom za pobjedu nad Turcima. A možda bi se i Juncker mogao naljutiti, i znate, zato ne trebamo baš tako.

Ali mi ćemo, prkosni kakvi jesmo i katolici po milosti Božjoj po kojoj to želimo i ostati do zadnjeg daha, i dalje u vječnosti, podsjetiti na tako veliki dan prije 335 godina i zahvaliti se našoj Nebeskoj Majci, moleći je da u nama ostane žar, vjera, požrtvovnost i odlučnost Sobieskog. Ovoj Evropi kojoj je to još više potrebno nego onoj.

Podsjećam na članak od prije tri godine na istu temu:

 

Dvanaestog rujna doručkovao sam kavu sa kroasanom, u sjećanje na pobjedu Kršćanske vojske nad Turcima pri opsadi Beča, 12-og rujna 1683. Inocencije XI uveo u zahvalu spomen Presvetog Imena Marijina. Zašto kroasan? Pročitajmo, i u buduće te pozivam da ti isto učiniš. Vječna ti slava, ti Kralju Sobieski

«Islam je vječni neprijatelj Zapada.» Sv Louis, Kralj Francuske (1226-1270)

Napravimo kratak pregled najglavnijih najezdi Islama, jer nije dobro biti mazlum:

633-636 Osvajanje Sirije i Iraka (onda potpuno kršćanske zemlje)

638 Osvajanje Jeruzalema, svetog grada za kršćane

639-644 Osvajanje kršćanskog Egipta i rušenje prestižne Aleksandrijske biblioteke (baš kao što danas Palmiru razaraju)

646-666 Osvajanje kršćanske Armenije

647-709 Osvajanje kršćanske sjeverne Afrike (Tunis, Alžir, Maroko)

649 Osvajanje grčkog otoka Cipra

654 Osvajanje grčkog otoka Rodas

674-678 Prvo opkoljavanje Carigrada, kršćanskog glavnog grada Bizantijskog Imperija

711-714 Osvajanje Iberijskog poluotoka (odavno kršćanskih Španjolske i Portugala)

719-731 Invazija kršćanske Francuske. Uzimanje Narbone, Nimesa, Carcassonne, Autun i Marsella

732 Charles Martel pobjeđuje arapsku vojsku kod Poitiersa i stavlja točku na islamsko napredovanje zapadnom Evropom

800 Tuniški muslimani počinju invaziju Sicilije

809 Plijenjenje otoka Korcege i Sardinije

813 Plijenjene Nize

828 Plijenjenje Marsella. Ulasci u Provenza tokom cijelog devetog stoljeća

846 Razzias napada Rim, centar kršćanstva: bazilike Svetog Petra i Pavla su poptuno oplijenjene od muslimanskih trupa kojima je Papa Sergio II (842-847) morao obećati plaćanje godišnjeg poreza od 25000 srebrenih kovanica. Da bi spriječili ove napade, njegov nasljednik Lav IV (847-855) nalaže podići lavski grad, to jest, zidove koji okružuju Vatikan.

881 Muslimani provode Italijom pljačku velikog benediktinskog manastira Monte Cassino, osnovanog od Sv Benita početkom šestog stoljeća. Papa Ivan VII (872-882) prinuđen je ponovo plaćati porez muslimanima.

997 Almanzor (939-1002), muslimanski general u službi omejskog kalifa Cordobe, razara Santiago de Compostela, jedno od najvažnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta.

1009 Fatimidski Kalifa Al-Hakim naređuje razoriti Sveti Grob u Jeruzalemu i 30.000 kršćanskih crkvi u Egiptu i Palestini.

XI stoljeće: Turci selucidi, narod Centralne Azije obraćen na Islam, osvajaju Bliski Istok i napadaju kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju

1065 Gunther, biskup Bamberga (Njemačka) i 12.000 hodočasnika, pri dolasku u Svetu Zemlju su napadnuti od muslimana. Tisuće hodočasnika su masakrirani tokom tri dana od Velikog Petka do Uskrsa. Ostatak odveden u roblje.
1071 Bitka kod Mantzikerta: kršćanski grci su istjerani iz Anatolije od turaka.

Kršćanski Car Bizanta Aleksis Prvi Comneno upućuje poziv zapadnim kršcanima. Krstaški pohodi koče napredak muslimana.

Nakon krstaških ratova, od XIII do XVII stoljeća turski otomanski muslimani osvajaju i dominiraju kršćanske narode Balkana i sve do srednje Evrope.
1383 Otomani zauzimaju Solun

1389 Bitka na Kosovu: zauzimanje Srbije i Atene

1396 Bitka kod Nikopolisa: osvajanje Bugarske

1453 Osvajanje Carigrada od Sultana Mehmeda II
1475 Mehmed II osvaja Krim

1499 Osvajanje i početak islamizacije Albanje

1480 Zauzimanje Otronta od otomana koji masakriraju nadbiskupa grada i veliki dio klera; hvataju pučanstvo da bi ih prodavali kao roblje

1521 Osvajanje Beograda od Sulejmana Veličanstvenog

1526 Mohačka bitka: osvajanje Hrvatske i Mađarske

1529 Opsada Beča od Sulejmana Veličanstvenog

1565 Opsada Malte

1571 Bitka na Lepantu: otomani su pobjeđeni od saveza kršćanskih zemalja, organizirano od strane Pape Pija V (1566-1572), ali pri povratku turci osvajaju Kretu

1683 Po drugi put, otomani opsjedaju Beč, ali ponovo i definitivno (za sada) gube pred odbranom poljskog Kralja Jana III Sobieski. Po prvi put otomani su prinuđeni gubiti pozicije.

Prije toga, 1492, Isabel Katolička, španjolska kraljica, istjerava arape iz Španjolske. To joj današnja ljevica ne može opostiti i naziva to činom «krajnje netolerancije».

Druga značajna pobjeda dešava se 7-og listopada 1571, na jednoj od najvećih pomorski bitaka svih vremena. Sv Papa Pio V nalaže svim kršćanima moliti krunicu za dobar ishod boja. Turska je flota bila puno brojnija, ali i teža: napravljena od sirovog drveta koje je otežavalo brzinu manevriranja. No, u određenom trenutku teške borbe protiv brojnijeg neprijatelja, oblaci topovskih dimova usredoče se na tursku flotu koja gubi potrebni vidik te su potučeni i natjerani u bjeg; činjenica koju kršćani pridaju zagovoru Djevice i od tada se slavi Gosa od Krunice sedmog desetog. Turska gubi nadmoć na moru, ostaje joj samo kopno, ali njena sila je još uvijek velika.

Iste godine sagrađena je Na Drini ćuprija, te održavana od vakufa iz Mađarskih posjeda. Dakle, otomanski imperij je još dugo imao ogromnu silu i kontrolu na teritoriju od nekoliko tisuća kilometara. U takvoj situaciji, nešto više od stotinu godina kasnije, turci ponovo nastoje zauzeti Beč. Jer cijeli svijet treba biti islamski ili podvrgnut Islamu. To je jedini razlog njihovog ratovanja i zadužbine.

Ogromna turska sila je pred Bečom. 11-og rujna zidovi su već napuknuli i očekuje se zadnji napad – branioci Beča su svega 6.000 vojnika i 5.000 tek naoružanih ljudi, danas bi rekli civilne zaštite, koji su izdržali već osamnaest naleta na grad- dvjesto tisuća Sulejmanovih trupa, vođenih vezirom Kara Mustafom. Iste noći, kao od Boga dan nakon nekoliko dana žestogog marša dolazi Jan III Sobieski, Poljski Kralj. Pred zoru su na svetoj misi koji slavi papin izaslanik blaženi kapućinac Marco d' Aviano, i u cik zore, nakon blagoslova vojske na Kalhenbergu, 65.000 kršćanske vojske navaljuje na 200.000 otomanaca. Sosbieski ih bodri: «Borci, nije samo Beć ono što moramo spasiti! Ono što spašavamo to je kršćanstvo, sami pojam kršćanstva!», te zapovijeda: «Vojsko, borimo se za Ćestohovsku Gospu!» To je bio Jan III Sobieski.

Borba traje cijeli dan, 1000 turskih topova već su onemogućeni napraviti stratešku prednost zbog borbe prsa u prsa na otvorenom polju; osigurana ravnoteža snaga i odbrana pozicija, Sobieski osobno vodi konjanički nagaz sabljama preko turskih redova. Prodor je potpun i turci prinuđeni na bijeg, ne prije sasjekujući nekoliko tisuća kršćanskih taoca. No, pobjeda kršćanske lige je potpuna, uz svega 2.000 žrtava nasuprot kojih 20.000 turskih. Otomanski Imperij se počinje raspadati kao nacikla kugla od stakla. Taj vjernik od glave do pete, poljski Kralj Sobieski, poručuje Papi šaljući mu barjake poraženih snaga, parafrazirajući riječi Julija Cezara, ali dajući Bogu slavu: «Veni, vidi, Deus vincit! (Dođoh, vidjeh, Bog pobjedi!)»

[Jan Matejko, Jan Sobieski pod Wiedniem]

[Pobjeda. Turski stijeg je u našim rukama]

Ali zašto tako naglo počinje rasulo Turskog carstva? Činjenica je da Marco d'Aviano, uz pape Inocencija XI –proglašen blaženim 1956 od Pija XII – nalog (bio je papin poslank za anti turski krstaški pohod), 

potiče i ohrabrava kršansku vojsku na daljne udarce turskih snaga: od 1683 do 1689 duhovna i moralna je snaga kršćanske lige pri osvajanju i istjerivanja turaka iz Budimpešte; i do 1686 do 1688 iz Beograda. Međutim, kršćanska determinacija i jasan vidik tko je problem i tko je opasnost i što treba da se radi, nisu jedino objašnjenje. Sigurno su bitan i neophodan elemenat uspjeha pohoda, ali ne i jedini.

Zašto dakle, pada tako brzo tursko carstvo koje se počelo topiti ko maslac na tavi? Jer je Islam parazitalna i negativna snaga. Islam živi od pljačke i pokolja, kao što smo vidjeli u bitnom povijesnom prelazu njegove povjesti. Širi se jedino kad ima mogućnost da pokorava nove teritorije. Ali na svom teritoriju on nije produktivan. Islam je parazit koji konstanto potrebuje novu biljku da bi opstao na životu.

Zato je u islamskim zemljama jad i čemer. Žive od drugih, i u zadnje vrijeme od nafte ko je ima, to jest, od drugih. Nesposobni su da išta dobro naprave. Imaju ukoliko otmu. Kad prestane otimačina, propadaju jer su truli iznutra. Austro-Ugarska za dvadeset godina okupacije već napravi prugu Sarajevo-Višegrad; navodi Andrić: «Četiri godine trajalo je građenje pruge od 166 kilometara, na kojoj je bilo oko stotinu mostova i vijadukata, oko 130 tunela,...» Franjo Josip pravi prugu sve do Jadrana, povezujući Beč sa jednim od najzabitijim djelovima Evrope držanim od turaka u potpunoj bijedi i zapuštenosti kroz stoljeća. «Makar trošili kilo baruta za kilo kamena koliko ga je u dolini Neretve, nikada ovdje nećemo moći napraviti prugu», poručuju inžinjeri Caru. On im odgovara: «Dati ću kilo zlata za kilo kamena, ali hoću prugu!»

To je razlika između jednog kršanskog carstva, zansovanog na vjeri od Boga danoj i na razumu koje daje svoje plodove čim oči otvoriš, i pljačkaške, parazitske, nasilne, lažne religije Islama. Pogledaj pa vidi, samo ako hoćeš. Najljepše i najklasičnije građevine Sarajeva i Mostara, najugodnije ulice su Franje Josipa. E u tome je razlika koja je plod i jednog i drugog nazora, ako hoćemo imalo biti pošteni i reći što jest.

Islam dakle, bršljen koji duši trup, opstaje samo ako ima novo deblo, novu granu. Nema li je, guši se sam u sebi jer je nezdrav kao učmala bara.

Opaska: I već kad smo tu, moram napraviti jednu opasku: koliko zla napravi taj nesretni prvi svjestki rat! Rasapde se Austrija, nastade komunistička Rusija. Ratna odšteta nametnuta Njemačkoj priprema teren Hitleru koji strmoglavljuje cijeli svijet u još gori rat. Hladni rat do svršetka prvog ciklusa 1989-te godine. XX stoljeće je u suštini obilježeno sa ta dva datuma: 1914 i 1989 kao početkom i krajem. Je li gubila Hrvatska, pitam se sada, dok je bila u Austro-Ugarskom carstvu? Ta bili su i česi, i slovaci i slovenci, osim svakako mađara. Pa gdje je ta tako zla germanizacija? Sigurno da ju je i bilo, ali svi ovi narodi i onda i sada govore svojim jezikom i dalje, a ne njemačkim. Nije, stoga, to bilo tako «zagušljivo», kako su neki htjeli reći. I ako si bio vođen ka njemačkom jeziku osim svoga, nisi li sada prisiljen na engleski? Koja je nezavisnost Hrvatske u Evropi? Manja nego što je bila pred Austrijom. Imali smo nesreću biti na udaru turaka; tako te zadesilo, i gotovo. To nas je strukturalno oštetilo te u suštini nismo mogli zbilja povratiti svoju nacionalnu samostalnost, koja u suštini ne može ni opstati bez suradnje sa susjedima. A da li smo u zadnjih tisuću godina imali boljeg od Austro-Ugarske? Pa i srbi, da nije nesrećne Crne Ruke, nisu imali boljeg. No, sad je gotovo. Ni Ausrija nije više kršćanska, niti imperij. A Hrvatskom upravljaju sa strane taman ko da bi bili turci. Na kraju ću se vratiti na ovu misiao još jednom. Kraj opaske.

Na koncu, za dvjesta godina, Turska će biti poražena i od samih srba (zasluga koja im ne treba biti oduzeta) i bugara u Balkanskom ratu.

Vraćam se na temu kapućina i kolačića zvanih kroasani (croissant). Nakon turskog bijega, među njihovim ogromnim zalihama našlo se velika količina vreća kafe. Toliko da je bečanima počela izlaziti im na nos od tolike nagle potrošnje. Zahvaljujući Bogu za slobodu, i rugajući se turcima, počeše praviti kolačiće danas zvane croissant, uz podsmijeh njihovom polumjesecu gubitniku.

Eto, sjećajući se Sobieskog, sjećajući se tih vitezova što odbraniše kršćanski nazor, podsmjevajući se islamskoj nemoći, doručkujete svakog dvanaestog deveto kapućino –ili makar bijelu kavu - sa kroasanom, nek vam je nazdravlje.

ZAKLJUČNA RAZMIŠLJANA

Islam je uvijek napredovao koristeći pad i stramputice kršćanske vjere. Napredak u Siriji dešava se zbog hereze monofizita, koji su odbacivali Trojsvenog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, smatrajući ih samo percepcijom Boga od strane čovjeka. Zbog toga nisu vidjeli tako stran pojam Alaha. Odvajajući se od Rima i ne obraćajući pažnju na osude i upozorenja, pali su kao lagan plijen u islamske ruke.

Sv. Augustin je djelovao u današnjem Tunisu. U njegovo doba i nakon njega još je tinjala hereza arijevaca, koji Krista nisu smatrali Bogom. Zbog toga nije im bio toliko stran Islam, jer je Isusa smatrao samo za proroka. Ne vidješe opasnost u Islamu, te ostadoše progutani.

Bizantija se odvoji od Rima, njihovi popovi govoraše: «Bolje sultanov turbin, nego li papina mitra.» Tako im (i nama) i bi.

Dakle: slabljenje kršanskog identiteta uvijek je bila ta koja je omogućavala prodor Islama.

Trenutna situacija: posebno Zapadna Evropa je postala skoro potpuno laicizirana, posvjetovnjena.

#Ovdje moramo istaknuti bitnu razliku između Zapadne i Istočne Evrope danas. Orban otvoreno ističe kršćanske tradicije svog naroda, koje je dužan braniti i čuvati. To im je i u Ustavu stavljeno. To nitko živ u Zapadnoj Evropi nema. Slovaci su slični tome, dok poljaci imaju jednog takvog predsjednika, koji na misi na svetkovini Tjela Kristova, klećeći nakon pričesti i to skoro jedini od svoje vlade koja opet tu bila prisutna, kad nekim slučajem pade jedna hostija na zemlju nošena naglim i nenadanim vjetrom, diže se hitro, uzima hostiju sa tla i nosi je kardinalu koji je slavio misu. To ne postoji nigdje na Zapadu:#

Religiozni stav je praktično poništen u javnom mjenju posebno zadnjih pedeset godina nakon Drugog Vatikanskog Koncila, navešćemo nekoliko primjera: Nizozemska je prešla sa više od 80% posjete nedeljnoj misi na manje od 2%. Quebec pada sa 90 na manje od 5%. Slično Španjolska, Italija,... Gdje je to obećano Proljeće u Crkvi koje je nagovarao Koncil? Nema ga ni po šavu.

Druga stvar: postoji danas velika razlika iz tehnološke perspektive u odnosu na srednji vijek. Praktično do kraja XVII stoljeća, turci su vojno bili jači. Zbog toga su otvoreno napadali Evropu, nastojeći je pokoriti čitavu. Danas je Zapad tehnološki i vojno neusporedivo jači od svih islamskih zemalja skupa. Mogu ih sasjeći kako hoće – međutim, upravo zbog toga Kalifat šalje pješadiju u unutrašnjost Evrope. Odatle, iznutra, jest odakle treba srozati «kršćansku» Evropu. I to je razlog ove današnje situacije, koja je sama po sebi dio potpuno istog islamskog mentaliteta koji je nepromjenjiv kroz stoljeća.

Treće i posljednje: kao što je nekad Papa Inocencije XI poticao stvaranje Svete Lige za odbranu i potiskivanje turaka, tako se danas događa upravo suprotno.

Pavao VI daje barjak koji su nosile kršćanske trupe na Lepantu 1571, kad poraziše silnu tursku flotu. Kao u znak pomirenja!? Nedopustivo! Pa tko ima pravo da daje kršćanski barjak krvlju natopljen jednim od najstrašnijih neprijatelja kršćanstva? (Ove riječi mogu sablazniti neke, ali o Pavlu VI posvetiću s vremenom posebne članke koje će mnogo toga objasniti za one koji hoće vidjeti i ne okretati glavu na stranu.) Svakako da te Franjo proglasio blaženim, ali to ne vrijedi, jer znamo da Franjo ne vrijedi. Njegova ne vrijedi.

Nostra Aetate, Deklaracija Drugog Vatikanskog Koncila o odnosu sa nekršćanskim religijama, kaže odnoseći se na Islam «... zaboravimo što je bilo». Oni koji to kažu, bili oni koji bili, su povijesno i teološki analfabeti. Nema šta više da nadodavam, za sada.

I ono najgore: u deklaraciji Dignitatis Humanae (o vjerskoj slobodi) Drugi Vatikanski Koncil ističe jasno da svaki čovjek ima pravo na vjersku slobodu. O svemu ovome ću podrobno napisasti, ali ističem par crti:

To je suprotnost utvrđenom nauku Crkve, kao što je i suprotnost zdravom razumu. Prije svega, taj stava je definitivno osuđen od Pape Gregoria XVI u enciklici Mirari vos te utvrdi iste u Syllabus, oslanjajući se na same riječi Isusove, te nauk Crkvenih Otaca (Sv. Agustina između ostalih) i Učiteljstva kroz stoljeća, kao i, rekosmo, na zdrav razum.

Jer ne postoji pravo na grešku. Samo Bog ima pravo da mu se da slava i kult. Čovjek ima dužnost da Boga časti onako kako je i stvoren za to. Zbog toga Bog daje čovjeku zapovijedi da bi se sjetio onoga za što je i stvoren, da bi se sjetio zapovijedi koje već ima zapisane u srcu. Praksa drugih religija samo se može tolerirati da bi se izbjeglo veće zlo. To je, vrlo sažeto, nauk Crkve od početka. Drugo je gnostički utjecaj u Crkvi koji je uvijek u blizini kao napeta puška, sadržan prije svega u masonskim krugovima koji su upravo ti koji stavljaju čovjeka na prvo mjesto:

[Novi čovjek, superčovjek, oslobođeni. Pogazio je table Božjih zapovijedi, diže deklaraciju ljudskih prava. Jednom nogom gazi svećenika, a papina mitra je bačena kao smeće sa strane. Ističe se naslov slike, masonsko geslo: Liberté, égalité, fraternité ]

Ovaj nauk polazi od čovjeka kao centra, i vjerska sloboda, kako je oni zamišljaju, je posljedica tog stava. Ali budući je sam čovjek njen začetak, religije moraju biti podređene legislaciji čovjeka, sve biti ravnopravne i podređene onom što se u parlamentu odredi.

Zbog toga današnji predstavnici Crkve muče (skoro svi) pred najezdom Islama jer su kompromitirani koncilskim stavom. Oni će žalosno i jadno isticati, među prvima, da muslimani imaju pravo na džamije u Evropi, kad su to ništa više ni ništa manje «koplja islamske vojske» kako je i sam Erdogan tvrdio. Za to će švicarska hijerarhija bita ta koja će prva osuditi odluku referenduma o nedopuštenju građenja minareta u Švicarskoj. I u isto vrijeme dopuštaće psovke Bogu u svojim crkvama:

Sjetite se, da požurim završetak članka, sjetite se hrabre i vjerske aktivnosti franjevca Marca d'Avino. A pogledajte kojim glupostima se bave neki, a nije ih baš tako ni malo, franjevci u Italiji, oni uče plesati sa Sor Cristinom, i to svjetovne pjesme i u svetom ruhu:

Eto, to je slika koja dočarava razliku između nekad i sad, razlika u suštini prožeta vjerskim (i nevjerskim) poimanjem stvarnosti. I na koncu, zbog toga cijeli ovaj cirkus vezan za Franjin poziv za primanje izbjeglica, u suštini džihadovske podloge poslane u osvajanje Evrope, koje ako se već prije nije dogodilo, mora se, prema njima i onome što im je naređeno i kako shvataju, kad tad odigrati. Mi smo svi u tom procesu.

Evropa danas nema odbranu, i čeka svoju kaznu, jer oni koji su navodno na čelu Crkve ne vode je kako Bog hoće. Nije na Stolici Blaženog Petra pravedni i mudri muž Inocencije XI, već netko tko tu ne može biti:

Dok mi znamo da Crkva nije njegova, nego Božja i protiv nje neće moći pobjediti snage pakla.