Povijesni korijeni falibilizma: 3. Krvnici Sv. Ivane Arške

Sveta Ivana Arška bila je izručena od Ivana Luksembruškog, plaćenika Grofa Borgonje, saveznika Engleske. Osuđena u Ruanu, njen proces bio je poslan na Teološki Fakultet u Parizu. Sorbona (200 teologa, plus 16 biskupa i svećenika!) je nepravedno osuđuje.

Jedan proniciljivi povijesničar uspoređuje stav galikanskih pokvarenih doktora prema Svetoj Ivani Arškoj, sa pozicijom koju su imali prema vladajućem Papi, Eugenu IV, kada su bili okupljeni u šizmatičnom saboru u Bazileji. Ovaj sabor je računao samo sa 60 biskupa ili svećenika spram 480 biskupa okupljenih u Ferrari, i poslije u Florenciji za podržati Eugena IV. Naprotiv, računali su sa 300-400 doktora, većinom intelektualnog porijekla iz Pariza, domovine galikanizma:

"U progonu Djevojke, pariški doktori prezreli su presudu biskupa okupljenih u Poitiersu; na sjednici koja je nastojala skinuti velikog Eugena IV, nije bilo više od 39 prelata sa mitrom, najveći dio njih svećenika; samo sedam ili osam biskupa glasovali su za zločin; ali bilo je više od 300 doktora. Mnogi razlozi pretendirane osude Pontifeksa identični su pretendiranoj osudi Djevojke: i jedna i druga krše svete kanone, buneći se protiv svetog sabora, šizmatični, heretici, tvrdoglavi, itd. "(J. B. J. Ayroles: Ivana Arška na oltarima i obnova Francuske, Pariz, 1886).

Mnogi teolozi koji su osudili Svetu Ivanu Aršku imali su, doista, glavnu ulogu u Bazilejskom saboru koji je držao stav superiornosti Sabora nad Papom (tkz. "koncilijarizam") i dolazi dotle da "smnjenjuje" legalnog Papu Eugena IV. Neki od učesnika Bazileskog sabora su:

Guillaume Érard, koji je silovito optužio Svetu Ivanu Aršku, vodi Bazilejsku zajednicu mračnom cestom šizme;
Vlč. Loyseleur, koji je simulirao prijateljstvo za izvući blagoj optuženici tajne ispovijedi i izgubiti je lošim savjetima, bio je na putu prema Bazileji kad je naglo preminuo;
Midi lažov, koji je napisao dvanaest lažnih optužbi protiv Ivane Arške, podržavao je šizmatičnu bazilejsku zajednicu pred Pariškim parlamentom;
Beaupère, koji je agresivno ispitivao Ivanu, bio je jedan od bazilejskih doktora;
Courcelles, koji je bio tako parcijalan u optužnici da je sud odbacio njen najduži dio, predlaže podvrgnuti Ivanu mučenjima (protivno pravu, koje je branilo mučiti žene, djecu i starce); on je bio duša Bazilejskog sabora, apostol galikanizma.

Pozvana da se opovrgne od svojih (pretpostavljenih) grešaka, Sveta Ivana Arška, u mnogo prilika pozvala se na Papu. Ali njeni suci, do srži natopljeni antirimskom galikanskom herezom, nikad joj to nisu dopustili. Podsjećamo na dijalog u kojem se Ivana poziva na Papu, kojeg njeni optužitelji odbacuju zbog prezira prema Papi:

"Ja se pozivam na Boga i na našeg Svetog Oca Papu". Odgovoriše joj: "To nije dovoljno; ne može se tražiti Papa tako daleko; i također biskupi su suci svaki od njih u svojoj biskupiji. Zato je potrebno da se pozoveš na našu majku Svetu Crkvu i da se prizoveš na ono što ti kler i izučeni ljudi kažu i što su odlučili prema tvojim riječima i djelima" (Redoviti proces, zasjedanje 24 svibnja 1431, Raymond Oursel, Pariz 1959).

Drugim riječima, Sveta Ivana Arška bila je osuđena na lomaču zbog galikanizma!

Ovo kršenje prava na poziv na Papu motiviralo je poništenje procesa kojeg je donio Papa 25 godina kasnije: "Vidjevši pozive, volju za podvrgnuti se crkvenom autoritetu, traženja i mnoge zahtijeve po kojima se spomenuta Ivana izjašnjavala da želi da sve njene riječi i djela budu prenešene Svetoj Apostolskoj Stolici i našem vrlo svetom Gospodinu suverenom Papi, kome se ona podvrgavala i sve njene čine..., izjavljujemo da je spomenuti proces i presude ispunjene zlom nakanom, ogovaranjem, podlošću, laži, notornom greškom u pravu i činjenicama... ništavan, nevaljan, nepostojeći i uzaludan" (Sud u procesu rehabilitacije, 7. srpnja 1456).

Ovdje se nalazi opravdana, nakon smrti, apsolutno povjerenje Svete Ivane Arške u papinu nepogrješivost, izraženo u zasjedanju 2. svibnja 1434: "Ja čvrsto vjerujem da vojujuća Crkva ne može grješiti ni krivo presuditi!"

Onda, ako je to tako, a tako jest, koji stav zauzeti prema onima koji sa Stolice Svetog Petra u vrijeme "postkoncilske Crkve" govore nauk protivan onom koji se uvijek nagovještavao sa tog svetog mjesta?