Njegova preteška tjeskoba koju mi ne možemo ni zamisliti, koju je pretrpio u onom času zbog naših grijeha i radi našeg spasenja, uči nas jednoj elementalnoj stvari: i čvrst vjernik može proći kroz trenutke depresije, kako se danas voli označavati zbrku osjećaja koji prepravljuju osobu tugom, očajnim mislima i raznovrsnim osjećajima duboke potištenosti.
Život sam od sebe "dijeli besplatno" beskraj mogućnosti koje su u stanju izazvati razne depresije: što god život duže traje, više je i raznoraznih razloga mučnih tuga: te ovo djete me ne sluša, ova druga ne vjeruju - kad ih uopće ima -, drugi žale jer ih nemaju. Ako su dobra, mogu biti bolesna, i teško bolesna. Može ih Bog rano pozvati sebi. Te problemi sa bračnim parom, te problemi jer se par ne nalazi, ili djeca ne će da se žene i udaju... nema se para (ima li ih ikad dovoljno?), ostane se bez posla... mogli bismo nabrajati do zore.
Ali u svim tim tugama i nezadovoljstvima leži neki uzrok koji je doveo do toga. Taj uzrok ili je izazvan našom greškom ili grijesima, ili je potpuno izvan nas: snašla nas je neka nesreća za koju uopće nismo krivi. Gdje se onda začme neutješna tuga ili depresija? U našem načinu prihvaćanja činjenica. Ili ćemo prihvatiti te činjenice sa svim posljedicama, ili ne ćemo. Nema trećeg. Zbog toga borba protiv depresije se mora voditi na dva polja: razumom i vjerom. S čisto ljudskog stanovišta, moraš se suočiti s problemom ili teškoćom smislom i logikom. Iz vjerske perspektive trebaš stvari gledati logikom vjernika: cilj ovog života je vječno spasenje, ne ovozemaljska blagodet. Svemu onom što ti se događa, trebaš dati nadnaravnu svrhu: spasenja tvoje duše, i duša drugih. Vratimo se prvo uglavnom na ljudsku perspektivu.
Piše u Knjizi Mudrosti, 17; 11-12: "Jer strah nije ništa drugo nego odbacivanje pomoći razuma. Makar da je u srcu i manja tjeskoba, ipak je nepoznavanje uzroka drži većim zlom".
Kaže jedna djevojka da ima nasljednu depresiju. Navodno, dolazi joj od oca, koji je isto tako neobjašnjivo pao kao mladić u depresiju, i s naporom se izvukao iz nje. Zbog toga, s vremena na vrijeme pije izvjesne tablete koje mu je preporučio psihijatar, jer navodno u njegovom organizmu se oslobađaju u nepravilnoj mjeri substancije serotonin, norepinefrin i dopamin. Uglavnom, nije ni bitno koje. Danas će biti jedne, sutra možda druge. Ideja je da kemijske promjene u organizmu uvjetuju depresiju. No, to je materijalistička filozofija: duša je rezultat kemijskih promjena u organizmu. I to, svakako, nije istina već samo može imati izvjesnu vezu. Naime, depresija je ta koja proizvodi promjene u organizmu, koje se odražavaju alteracijom određenih substanci. Stoga, unositi te substancije u organizam samo može možda ublažiti problem do izvjesne mjere, ali nikad ga izlječiti. Uzrok ostaje nedirnut, i u bilo kojem trenutku njegovi efekti će doći ponovno na površinu.
Depresije ovise prvenstveno o načinu gledanja na teškoće koje nam stanu nasred puta. Te teškoće se moraju sagledati racionalno, koristeći zdravi razum koji će pomoći osloboditi čvor uzročno posljedičnih veza.
Svakako, to mnogo puta nismo u stanju učiniti sami. Potrebna nam je pomoć. Potrebne su nam nečije tuđe oči koje nas gledaju kao mi sebe u ogledalu, i još bolje. Jer, reći će ponovno Sveto Pismo: "Vlastiti sud je loš savjetnik". Treba se, prema tome, potražiti iskusan i dobronamjeran prijatelj koji će nas upozoriti na stvari koje ćemo trebati praviti bolje... mic po mic! Ne naglim "poboljšanjima", koja mogu samo biti razne euforije koje traju koliko i jutrošnja rosa. Već korak po korak, imajući pristojne mete na kraju.
Stavićemo (izgovorni hrvatski, ne ljutite se) par primjera: netko ne voli sebe jer je debel/debela. Ali momčini je potrebno pola tepsije za ručak ili večeru. Što hoćeš od života? Hoćeš da ti bude bolje a da se ne pomučiš? U biti, mnoge stvari su takve, da ne kažem 90% problema s kojima se ljudi sreću.
Jedan momak se plaši skakavaca. I priznaje mi to. I zbori mi da ne može to nikako izbjeći. Kad ga vidi na pločniku ili na nekoj biljci uhvati ga panika i mora ga zaobići trčeći ostavljajući nekoliko metara razdaljine. Kažem mu: potraži preko interneta koliko su opasni ujedi skakavaca po čovjeka. Vidjećeš da nemaš razloga da se plašiš. Uvećaj mu sliku i vidi da se radi o Božjem stvorenju koje ima svoj razlog postojanja. I da je praktično bezopasan. Ti se plašiš neke tvoje fantazije, ili onog što misliš - bez podloge - da ti skakavac može učiniti.
Jedna majka drži na tabletama hiperaktivnog sina (tako je dijagnosticiran od psihologa) da ne bi bio previše nervozan u školi. Ali momčiće ne napada nikog, nije agresivan; jednostavno živ. Treba samo uskladiti aktivnosti za njegov ubrzani ritam, i to je sve.
Jedna službenica mučila svog muža da je svako jutro odveze na posao. Bilo je strah voziti kola, makar ima vozački. Drugim riječima: histerična jer joj je volja biti takva. Dođe momenat kad je muž više ne može zbog drugih obaveza voziti na posao. Moli kolege na poslu, od kojih nitko ne želi doći po nju i dovesti je na posao (hvala Bogu!). Žena počne voziti.
Mogu izgledati smješni primjeri, ali su realni. Svi su u biti istog šablona koji navodi Sv. Jakov u svojoj poslanici: "Želite a nemate pa ubijate. Zavidite a ne možete postići pa se borite i vojujete" (Jak 4:2). Depresije ogromne većine ljudi su rezultat raspona između želja i stvarnosti; između želja i frustracije istih.
Rješenje ide preko skromnosti u željama, usklađenih našim mogućnostima koje moramo sagledati realno i ponizno.
Rješenje se sastoji i u izbacivanju samog sebe iz centra pažnje. Zašto ne brinuti se malo više o drugima? Ima toliko stvari i osoba kojima mogu biti koristan samom mojom prisutnošću. Jedan telefonski razgovor, jedna posjeta može vrijediti zlata. I onom drugom, i tebi.
Imam jednog prijatelja koji je sahranio i ženu i djecu. Ostao je sam. Ali je nevjerojatno kako se ne žali. Ne samo to: već strpljivo i skromno gleda učiniti iz srca kakvu uslugu ovom ili onom. I tako on sa svojom bašćicom odnese nekad nešto voća ili povrća uvijek nekom. Svako jutro prvo ode na misu, i tako će dok je bude mogao na noge. Kad padne na postelju biti će red na njegovim vratima od onih koji će doći da ga obiđu. I kaže: Bog mi je dao mnogo, divnu djecu i ženu, koje se nadam vidjeti u vječnosti. A kad je izgubio prvog sina nesretnim slučajem, ostao je kao presječen. Nije mogao jesti i za mjesec dana izgubio je 35 kg. Nije mu bilo baš lako istrgnuti se iz tuge. Ali uvijek: Bože, ti znaš sve! Pomozi mi, nemam snage! A moju bol ti dajem za spasenje kome je najpotrebnije.
"Nemate, jer ne molite" (Jak 4:2).
dirljiv članak...i poučan i koristan...
OdgovoriIzbriši