Traži interes na Nebu preko truda ovog svijeta. O štednji i velikodušnosti

Prije svega, znate li da je svaki zajam na kredit (tj., za neki interes), grijeh sam po sebi? Druga je stvar što danas sustav prisiljava na takve pozajmice, i da mnoge osobe nemaju izbora i njihova krivnja prestaje, ali sam po sebi tražiti interes za pozajmicu je zelenaštvo.

E pa da, to je loše i grijeh samo po sebi. 1745. Papa Benedikt XIV napisao je encikliku Vix Pervenit, koja je tada bila upućena talijanskim biskupima, osuđujuđi zelenaštvo, tj. pozajmljivanje uz bilo koji interes. 1836, Papa Grgur XVI proširio je ovu encikliku na cijelu Crkvu. Tekst ove enciklike bio je uništen u mnogim zemljama samo za prikriti najčuvaniju tajnu socijalnog nauka Crkve. Kaže sljedeće, idući linijom Svetog Pisma i Crkvenih Otaca, i posebno Sv. Tome:

"Vrst grijeha nazvana lihvarenje nalazi se u pozajmici, i sastoji se u činjenici da netko, koristeći kao opravdanje pozajmice - koja po svojoj naravi traži od neke osobe vratiti samo onoliko koliko je primljeno - traži dobiti više od pozajmljenog, i prema tome smatra da, osim kapitala, treba primiti dodatni prihod osim pozajmice. Zbog ovog razloga bilo koja zarada ovog tipa koja premašuje kapital je nedopuštena i lihvarska".

"Novac ne može dati novac", podsjeća Sv. Toma. Ulagač može dobiti korist samo od rezultata rada i ne lihvarske aktivnosti.

Neki će biti u nevjerici zbog ove tvrdnje, ali je živa istina koja dovodi zemlje do rasula. Jer, danas sav novac koje koriste zemlje jest dobiven na interes. Prema tome, vi samo možete vratiti kapital, nikad kapital + interes. Kad bi svi mi skupili sav novac što imamo, samo možemo vratiti kapital, nikad interes. I kako onda podmiriti dugove? Novim zaduženjem. Zbog toga zemlje konstantno povećavaju svoj dug. To je ciklus bez rješenja. Kad međunarodni bankari budu htjeli dobiti određenu politiku u nekoj zemlji, samo počnu zahtijevati vraćanje duga koji je nemoguć. Zaboravljaju ga privremeno ako im se učini po volji. Tako međunarodni kapital rukovodi nacijama.

Rješenje je u tome da banke pripadaju državama, ne obrnuto. Uz svakako, ukidanje lihvarenja.

Ali o tom, potom. Razmišljati ćemo malo o tjeskobi uzrokovanoj željom za novcem i o načinu izbjegavanja te teške mane.

Prvi "interes" koji bi čovjek trebao tražiti jest onaj u Nebu, tj., vječno spasenje. Vjernik treba da se plaši pakla, i čezne za Nebom. Treba da zna da spasenje nije garantirano, a da je propast moguća. Odatle neprocjenjiva važnost naših čina. Ipak, svakom dobrom djelo koje počinimo u milosti, Bog daje zaslugu, dakle, vrijedi nam za spasenje. To su kao "plusevi" koji zaređujemo za "nebesku blagajnu". Kad si zadnji put čuo na propovijedi o paklu? I to da možeš tamo da završiš? Sama pomisao da tamo možeš da odeš, i da trpljenju ne bude kraja nikad, nikad, nikad... treba da ti dadne snagu za svako dobro dijelo.

[Bilo u tjelesnim djelima milosrđa: Gladna nahraniti, žedna napojiti, gola zaodjenuti, putnika na stan primiti, sužnja otkupiti, bolesna pohoditi, mrtva pokopati; ili duhovnim: grešnika pokarati, neuka poučiti, dvoumna dobro savjetovati, tužna utješiti, krivicu strpljivo podnositi, uvreditelju oprostiti, za žive i mrtve Bogu se moliti; treba imati nakanu proslaviti Boga, ne sebe. Uvijek ispravljati nakanu prema Bogu, svrsi i cilju života.]

Ovo pak, svaki put kad nešto dobro učiniš, upisuje se u "blagajnu" kao zasluga, kao poeni koji će jednog dana uvečati tvoje blaženstvo na nebu. Zar ne vrijedi to svake muke u ovo određeno vrijeme koje će proći prije nego što trepneš dvaput? Jer nije isto blaženstvo jednog ili drugog. U svakom slučaju, dužan si ljubiti i truditi se onoliko koliko ti je Bog dao, jer u protivnom možeš biti i kriv. Pa još da zaradiš i jedan "minus".

No, nemoj biti skrupulozan i plašljiv. Sv. Filip Neri bio je jedno vrijeme takav, a onda reče: "Bože, nek završim u paklu, ali do tada ja ću te ljubiti svim silama, i bližnjega zbog tebe". I sav strah i skrupuli padnuše s njega. Stavi se u službu Božju aktivno, bez predaha. Jedan čin za drugim. Do kraja života. Ako što pogriješiš, ispovijedi se. Kaj se, obnavljaj bol srca i pravi tihu pokoru nepoznatu drugima. Tako ćeš imati mir i tako ćeš biti koristan.

Imati jasni cilj postići Nebo, i sve aktivnosti ovog života podrediti tome, to je prvo načelo koje oslobađa želje za novcem. Ali želja za novcem odražava se i u malo "prizemnijim" ili praktičnim pokazateljima. Vrlo jezgrovito o njima:

Kapitalistički sustav zasnovan je na stimuliranoj potražnji za dobrima, na potrošačkom mentalitetu, rekli bismo danas. Ljudima se na sto načina ucjepljuje navodna "potreba" za mnogim stvarima. Trebaš imati maksimalno koliko si sposoban, a to se prevodi u želji za imati i više nego što možeš. Tako dolaziš do kredita. No, kad vraćaš kredti, vraćaš mnogo više od pozajmljenog. 10.000 bilo koje valute predstavljaju obično 15.000 za nekoliko godina. To znači da trećinu tvog vremena daješ zelenašima. Što više kredita, veće ropstvo.

Za izbjeći ovakvu situaciju, postoji jednostavni ali učinkoviti lijek: treba da ti je potrebno manje od onog što imaš. Što je u praksi ekvivalento da budeš zadovoljan onim što imaš.

Dalje, ako želiš imati bilo što, ne želi to imati odmah sad, već nakon izvjesnog vremena dok ne uštediš novac za to, ako je ikako moguće. A to je moguće u mnogo više situacija od onih koje se pretpostavljaju. Moraš ostavljati dio novca u štednju, "na stranu" što bi govorili stariji. Smatraj ih već potrošenim, ako ti je tako lakše.

Nevjerojatno je kako su ova dva jednostavna savjeta tako teško prihvatljiva od tolikih. Jer i u ovim stvarima osobe stave neku vrst ideologije ispred realnosti. Jedan primjer: neki dan dajem savjet jednom mladom inžinjeru o ovim stvarima. Govori da je uložio novac u izvjesni penzijski fond koji mu daje možda 3% godišnje. Tako kaže. Ali ide u pozajmicu za kupiti kola sa kojih 7% kamata. Svjestan je gubitka; ali ne želi polovna kola koja bi mogao kupiti i koja bi mu mogla služiti... jer treba biti viđen sa skupim kolima!

[Ne mogu shvatiti koja je "fora" u takvom životu, posebno kad se nameće samom sebi.]

Taj čovjek je dovoljno sposoban za shvatiti svoj materijalni gubitak ovim potezom, ali ne želi preći preko svog načela: dati određen dojam, plod taštine. Zbog te pretpostavke, taštine koju ne želi prevazići, on će trpjeti bez potrebe, živeći lošim životom. A samo je - tehnički gledano - bilo dovoljno ne ulagati novac u penzijski fond - koji se naplaćuje sa kamatama tek u penziji, dakle sada ga gubiš -, ostaviti ga po strani i štedjeti malo godina dok ne bude u stanju kupiti ne tako skupo auto. Da bi ispunio svoju želju, on će raditi prekovremeno da bi vratio pozajmljeno plus kamate. Imati će manje vremena za prijatelje, za molitvu, za čitanje, pa i za dobra djela. Vrlo štetne situacije.

Zaokružimo:

1. Neka ti je potrebno manje nego što imaš. Neka ti je drag skroman i čedan život.

2. Umjesto da kupuješ sa "budućim novcem", tj. preko kredita - novcem koji sada nemaš, kupuj ušteđenim novcem, tj. novcem kojim raspolažeš.