Apostolski Nuncij Nadbiskupije Ulpiana
Scio Cui credidi
(Znam kome sam povjerovao)(2 Tim 1:12)
Prije nego što počnem pisati, prije svega želim zahvaliti
Bogu Ocu i dati mu slavu zbog svake situacije i kušnje koju je On pripremio i
pripremiti će za mene kroz cijeli moj život. Kao svećenik i biskup Svete Crkve, zaručnik
Krista, pozvan sam kao i svaki kršteni dati svjedočanstvo istine. Po daru Duha
koji me podupire u radosti na putu koji sam pozvan napraviti, imam hoditi istim
do kraja mojih dana. Naš Jedini Gospodin također mije uputio poziv: „Slijedi me!“,
i imam nakanu slijediti ga uz pomoć njegove milosti do kraja mojih dana.
„Pjevat ću
Gospodu dok sam živ;
Slavit ću
svojega Boga dokle god postojim.
Nek mu se svidi
moja pjesma!
Ja ću se
radovati u Gospodu.“ (Ps. 103: 33-34)
Prije mjesec dana ponudio sam moje svjedočanstvo, samo
radi dobra Crkve, u vezi onog što se dogodilo u audijenciji s Papom Franjom 23
lipnja 2013 i u vezi izvjesnih stvari koje sam imao priliku upoznati u
dužnostima koje mi je povjerio Državni Sekretarijat i u Washingtonu, u vezi
onih koji imaju odgovornost prikrivanja počinjenih zlodjela od bivšeg
nadbiskupa te prijestolnice.
Moja odluka za objaviti ove teške činjenice bila je za
mene najbolnija i najozbiljnija koju sam donio u mom životu. Učinio sam to
nakon dugih razmišljanja i molitva, kroz mjesece dubokog trpljenja i tjeskobe, tijekom
crescenda kontinuiranih vijesti o groznim događajim, s tisućama uništenih
života nevinih žrtava i zvanja i života mladih svećenika i pomućenih redovnika.
Šutnja pastira koji su imali lijek kojim su mogli spriječiti nove žrtve postala
je neobranjiva, razorni zločin za Crkvu.
Potpuno svjestan posljedica koje će moje svjedočanstvo
izazvati, jer je ono što sam imao otkriti uključivalo samog Petrovog
nasljednika, odlučio sam progovoriti kako bih zaštitio Crkvu i mirne savjesti
pred Bogom tvrdim da je moje svjedočanstvo istinito. Krist je umro za Crkvu,
Servus servorum Dei (Sluga slugu Božjih), i osjećam se pozvanim služiti
Zaručnici Kristovoj.
Doista, neke od činjenica koje sam htio objaviti bile su
zaštićene pontificijskom tajnom koju sam obećao čuvati i koju sam vjerno držao
od početka mog služenja Svetoj Stolici. Ali svrha bilo koje tajne, uključujući
i pontificijsku, jest zaštiti Crkvu od njenih neprijatelja, ne pokriti je
(tajnu) i tako postati suučesnik počinjenih zlodjela počinjenih od nekih
od njenih članova. Bio sam svjedok, ne
po mom htjenju, impresionantnih djela i, kako tvrdi Katekizam Katoličke Crkve
(2491), žig tajne nije obvcezivajući kada se teška opasnost može izbjeći samo
pripovjedanjem istine. Samo ispovijedna tajna bi mogla opravdati moju šutnju.
Ni Papa ni kardinali u Rimu nisu negirali činjenice koje
sam iznio u svjedočanstvu Izreka Qui
tacet consentit (Tko šuti, pristaje) svakako pristaju ovom slučaju jer da su
htjeli negirati moje tvrdnje, trebali su to samo izreći i podastrijeti dokumentaciju
koja potvrđuje njihovu verziju. Kako se može izbjeći zaključak da je razlog na
osnovu kojeg se ne prinosi dokumentacija upravo taj jer znaju da bi potvrdila
moje svjedočanstvo?
Središte mog svjedočanstva bilo da barem od 23 lipnja
2013 Papa znao od mene o perverznom i zlim kakav je bio McCarrick u svojim
nakanama i djelima, i umjesto da donese mjere koje bi svaki dobri pastir donio,
Papa je učinio McCarricka jednim od svojih glavnih agenata u vladanju Crkvom, s
ozbirom na USA, Kuriju i čak Kinu, te proživljavamo ovih dana veliku brigu i
tjeskobu zbog te Crkve mučenice.
Na koncu, Papin odgovor na moje svjedočanstvo bio je: „Ne
ću reći ni jednu riječ!“
Ali poslije, protivrječivši samog sebe, poredio je svoju
šutnju sa šutnom Isusa iz Nazareta i pred Pilatom, i usporedio me sa Velikim
Tužiteljem, Sotonom, koji sije skandal i podjelu i Crkvi, makar ne izgovarajući
moje ime.
Da je on rekao: „Viganò je lagao“, stavio bi pod probu
moju vjerodostojnost nastojeći potvrditi svoju.
Da je to učinio, pojačao bi zahtjevanje naroda Božjeg i
svijeta za potrebnom dokumentacijom za ustvrditi tko je rekao istinu.
Umjesto toga, stavio je izoštreno ogovaranje protiv mene:
ogovaranje je uvreda koju je često uspoređivao sa težinom ubojstva. Doista,
ponovio je to nekoliko puta, u kontekstu slavljenja Presvetog Sakramenta,
Euharistije, gdje nije izložen riziku biti stavljen pod upitnik od novinara.
Kada je govorio sa novinarima, molio ih je da izvrše čin
svoje profesionalne zrelosti i donesu svoje vlastite zaključke.
Ali, kako mogu novinari otkriti i znati istinu ako oni
koji su izravno uključeni u slučaj se negiraju odgovoriti na neko pitanje ili
objaviti neki dokument?
Papina nevoljkost da odgovori na moje optužbe i njegova
gluhoća na apele za odgovornošću koje su uputili vjernici teško se mogu
pomiriti s njegovim konstantnim pozivima na transparentnost i gradnju mostova.
Štoviše, jasno je da prikrivanje McCarricka od Papenije
bilo izolirana greška. Nedavno su se dokumentirali još mnogi slučajevi u tisku,
što dokazuje da je Papa Franjo branio homoseksualni kler koji je počinio teška
seksualna zlostavljanja protiv maloljetnika ili odraslih.
Ovi (slučajevi) uključuju slučaj Vlč. Julio Grassi iz
Buenos Airesa, rehabilitacija Vlč. Mauro Inzoli nakon što mu je Papa Benedikt
oduzeo službu (bio je čak i poslan u pritvor, trenutak u kojem ga je Papa
Franjo sekularizirao), i zaustavljanje istraživanja tužbi za seksualna
zlostavljanja protiv Kardinala Cormac Murphy O'Connor.
U međuvremenu, jedna delegacija USCCB, predvođena svojim
predsjednikom, Kardinalom DiNardo, otišla je u Rime za zamoliti vatikansko
istraživanje u vezi McCarricka. Kardinal DiNardo i drugi prelati trebaju reći
Crkvi u Americi i u svijetu: da li se negirao Papa provesti vatikansko
istraživanje u vezi zločina McCarricka i odgovornih za njihovo prikrivanje?
Vjernici zaslužuju to znati.
Volio bih uputiti posebni poziv Kardinalu Ouellet, jer
kao Nuncij uvijek sam radio u velikoj slozi sa njim, i uvijek sam imao velko
poštovanje i privrženost prema njemu.
Sjetiti će se kada me je, na koncu moje misije u
Washingtonu, primio u svom apartmanu u Rimu po noći radi dugog razgovora.
Na početku pontifikata Pape Franje, on je držao svoje
dostojanstvo, kako je to hrabro dokazo dok je bio Nadbiskup Quebeca.
Kasnije, ipak, kada je njegov posao kao Prefekta
Kongregacije za Biskupe bio urušavan odustaoje od borbe jer su dva prijatelja
homoseksualca iz njegovog dikasterija predavali Papi direktno prijedloge za
biskupska imenovanja, zaobilazeći Kardinala.
Njegov dugi članak u L'Osservatore Romano, u kojem se
izrazio u korist najkontroverznijih aspekta Amoris Laetitia, predstavlja
njegovu predaju.
Vaša Uzoritosti, Vi ste bili ti koji ste me, prije nego
sam napustio Washington, upoznali s Benediktovim sankcijama protiv McCarricka.
Na raspolaganju imate ključne dokumente koji
inkriminiraju McCarricka i mnoge druge u Kuriji zbog zataškavanja.
Vaša Uzoritosti, molim vas da budete svjedok istini.
Na koncu, želim vas podržati, dragi vjernici, moja braćo
i sestre u Kristu: ne predajite se nikad!
Vjerujte čvrsto i u potpunom pouzdanju u Isusa Krista,
našeg Spasitelja, po primjeru Sv. Pavla u Drugoj Poslanici Timoteju, Scio cui
credidi, koje sam izabrao kao biskupsko geslo.
Ovo je vrijeme kajanja, obraćenja, molitve, milosti, za
pripremiti Crkvu, zaručnicu Jaganjca, biti spremnom za boriti se i pobijediti s
Marijom u okršaju protiv stare zmije.
“Scio Cui credidi” (2 Tim 1:12)
U tebe, Isuse, moj jedini Gospodine, stavljam sve svoje
pouzdanje.
“Diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum” (Rom 8:28)
(Onima se koji ljube Boga sve okreće na dobro).
Za konmemoraciju mog biskupskog ređenja 26. Travnja 1992,
udijeljenog od Svetog Ivana Pavla II, izabrao sam ovu sliku mozaika Bazilike
Svetog Marka iz Venecije.
Predstavlja čudo utišavanja vjetra.
Privukla mi je pažnja činjenica da se u Petrovoj lađi, nošena
vodom, dva puta prikazivao lik Isusov.
Isus duboko spava na krmi, dok Petar nastoji probuditi
ga: „Učitelju, zar te ne brine da izginemo?“
U isto vrijeme, apostoli, prestrašeni, gledaju svaki u
drugom pravcu i ne vide da Isus stoji iza njih, blagosloljavajući ih i sigurno
upravlja brodom:
„Probudio se i zaprijeti vjetru i reče moru: Utišaj!
Umukni!... onda im reče, 'Zašto se plašite? Još uvijek nemate vjere?'“ (Mk 4,
38-40).
Scena je vrlo pogodna za prikazati strahovitu oluju kroz
koju prolazi Crkva u ovom trenutku, ali uz binu razliku: nasljednik Petra ne
samo ne vidi Gospodina kontrolirati brod, jer izgleda da nema ni nakanu to
učiniti, ni za probuditi Isusa koji spava na krmi.
Zar je Krist postao nevidljiv za njegovog Vikara?
Možda je kušan za nastojati djelovati kao zamjenik našeg
jedinog Učitelja i Gospodina?
Gospodin je taj koji ima poptunu kontrolu broda!
Neka Krist, Istina, uvijek bude svjetlo na našem putu!
+Carlo Maria Viganò,
Nadbiskup Ulpiane
Apostolski Nuncij