Cjelovito drugo pismo Nadbiskupa Viganò

Apostolski Nuncij Nadbiskupije Ulpiana

Scio  Cui credidi (Znam kome sam povjerovao)(2 Tim 1:12)

Prije nego što počnem pisati, prije svega želim zahvaliti Bogu Ocu i dati mu slavu zbog svake situacije i kušnje koju je On pripremio i pripremiti će za mene kroz cijeli moj život.  Kao svećenik i biskup Svete Crkve, zaručnik Krista, pozvan sam kao i svaki kršteni dati svjedočanstvo istine. Po daru Duha koji me podupire u radosti na putu koji sam pozvan napraviti, imam hoditi istim do kraja mojih dana. Naš Jedini Gospodin također mije uputio poziv: „Slijedi me!“, i imam nakanu slijediti ga uz pomoć njegove milosti do kraja mojih dana.

„Pjevat ću Gospodu dok sam živ;

Slavit ću svojega Boga dokle god postojim.

Nek mu se svidi moja pjesma!

Ja ću se radovati u Gospodu.“ (Ps. 103: 33-34)

Prije mjesec dana ponudio sam moje svjedočanstvo, samo radi dobra Crkve, u vezi onog što se dogodilo u audijenciji s Papom Franjom 23 lipnja 2013 i u vezi izvjesnih stvari koje sam imao priliku upoznati u dužnostima koje mi je povjerio Državni Sekretarijat i u Washingtonu, u vezi onih koji imaju odgovornost prikrivanja počinjenih zlodjela od bivšeg nadbiskupa te prijestolnice.

Moja odluka za objaviti ove teške činjenice bila je za mene najbolnija i najozbiljnija koju sam donio u mom životu. Učinio sam to nakon dugih razmišljanja i molitva, kroz mjesece dubokog trpljenja i tjeskobe, tijekom crescenda kontinuiranih vijesti o groznim događajim, s tisućama uništenih života nevinih žrtava i zvanja i života mladih svećenika i pomućenih redovnika. Šutnja pastira koji su imali lijek kojim su mogli spriječiti nove žrtve postala je neobranjiva, razorni zločin za Crkvu.

Potpuno svjestan posljedica koje će moje svjedočanstvo izazvati, jer je ono što sam imao otkriti uključivalo samog Petrovog nasljednika, odlučio sam progovoriti kako bih zaštitio Crkvu i mirne savjesti pred Bogom tvrdim da je moje svjedočanstvo istinito. Krist je umro za Crkvu, Servus servorum Dei (Sluga slugu Božjih), i osjećam se pozvanim služiti Zaručnici Kristovoj.

Doista, neke od činjenica koje sam htio objaviti bile su zaštićene pontificijskom tajnom koju sam obećao čuvati i koju sam vjerno držao od početka mog služenja Svetoj Stolici. Ali svrha bilo koje tajne, uključujući i pontificijsku, jest zaštiti Crkvu od njenih neprijatelja, ne pokriti je (tajnu) i tako postati suučesnik počinjenih zlodjela počinjenih od nekih od  njenih članova. Bio sam svjedok, ne po mom htjenju, impresionantnih djela i, kako tvrdi Katekizam Katoličke Crkve (2491), žig tajne nije obvcezivajući kada se teška opasnost može izbjeći samo pripovjedanjem istine. Samo ispovijedna tajna bi mogla opravdati moju šutnju.

Ni Papa ni kardinali u Rimu nisu negirali činjenice koje sam iznio u svjedočanstvu   Izreka Qui tacet consentit (Tko šuti, pristaje) svakako pristaju ovom slučaju jer da su htjeli negirati moje tvrdnje, trebali su to samo izreći i podastrijeti dokumentaciju koja potvrđuje njihovu verziju. Kako se može izbjeći zaključak da je razlog na osnovu kojeg se ne prinosi dokumentacija upravo taj jer znaju da bi potvrdila moje svjedočanstvo?

Središte mog svjedočanstva bilo da barem od 23 lipnja 2013 Papa znao od mene o perverznom i zlim kakav je bio McCarrick u svojim nakanama i djelima, i umjesto da donese mjere koje bi svaki dobri pastir donio, Papa je učinio McCarricka jednim od svojih glavnih agenata u vladanju Crkvom, s ozbirom na USA, Kuriju i čak Kinu, te proživljavamo ovih dana veliku brigu i tjeskobu zbog te Crkve mučenice.

Na koncu, Papin odgovor na moje svjedočanstvo bio je: „Ne ću reći ni jednu riječ!“

Ali poslije, protivrječivši samog sebe, poredio je svoju šutnju sa šutnom Isusa iz Nazareta i pred Pilatom, i usporedio me sa Velikim Tužiteljem, Sotonom, koji sije skandal i podjelu i Crkvi, makar ne izgovarajući moje ime.

Da je on rekao: „Viganò je lagao“, stavio bi pod probu moju vjerodostojnost nastojeći potvrditi svoju.

Da je to učinio, pojačao bi zahtjevanje naroda Božjeg i svijeta za potrebnom dokumentacijom za ustvrditi tko je rekao istinu.

Umjesto toga, stavio je izoštreno ogovaranje protiv mene: ogovaranje je uvreda koju je često uspoređivao sa težinom ubojstva. Doista, ponovio je to nekoliko puta, u kontekstu slavljenja Presvetog Sakramenta, Euharistije, gdje nije izložen riziku biti stavljen pod upitnik od novinara.

Kada je govorio sa novinarima, molio ih je da izvrše čin svoje profesionalne zrelosti i donesu svoje vlastite zaključke.

Ali, kako mogu novinari otkriti i znati istinu ako oni koji su izravno uključeni u slučaj se negiraju odgovoriti na neko pitanje ili objaviti neki dokument?

Papina nevoljkost da odgovori na moje optužbe i njegova gluhoća na apele za odgovornošću koje su uputili vjernici teško se mogu pomiriti s njegovim konstantnim pozivima na transparentnost i gradnju mostova.

Štoviše, jasno je da prikrivanje McCarricka od Papenije bilo izolirana greška. Nedavno su se dokumentirali još mnogi slučajevi u tisku, što dokazuje da je Papa Franjo branio homoseksualni kler koji je počinio teška seksualna zlostavljanja protiv maloljetnika ili odraslih.

Ovi (slučajevi) uključuju slučaj Vlč. Julio Grassi iz Buenos Airesa, rehabilitacija Vlč. Mauro Inzoli nakon što mu je Papa Benedikt oduzeo službu (bio je čak i poslan u pritvor, trenutak u kojem ga je Papa Franjo sekularizirao), i zaustavljanje istraživanja tužbi za seksualna zlostavljanja protiv Kardinala Cormac Murphy O'Connor.

U međuvremenu, jedna delegacija USCCB, predvođena svojim predsjednikom, Kardinalom DiNardo, otišla je u Rime za zamoliti vatikansko istraživanje u vezi McCarricka. Kardinal DiNardo i drugi prelati trebaju reći Crkvi u Americi i u svijetu: da li se negirao Papa provesti vatikansko istraživanje u vezi zločina McCarricka i odgovornih za njihovo prikrivanje?

Vjernici zaslužuju to znati.

Volio bih uputiti posebni poziv Kardinalu Ouellet, jer kao Nuncij uvijek sam radio u velikoj slozi sa njim, i uvijek sam imao velko poštovanje i privrženost prema njemu.

Sjetiti će se kada me je, na koncu moje misije u Washingtonu, primio u svom apartmanu u Rimu po noći radi dugog razgovora.

Na početku pontifikata Pape Franje, on je držao svoje dostojanstvo, kako je to hrabro dokazo dok je bio Nadbiskup Quebeca.

Kasnije, ipak, kada je njegov posao kao Prefekta Kongregacije za Biskupe bio urušavan odustaoje od borbe jer su dva prijatelja homoseksualca iz njegovog dikasterija predavali Papi direktno prijedloge za biskupska imenovanja, zaobilazeći Kardinala.

Njegov dugi članak u L'Osservatore Romano, u kojem se izrazio u korist najkontroverznijih aspekta Amoris Laetitia, predstavlja njegovu predaju.

Vaša Uzoritosti, Vi ste bili ti koji ste me, prije nego sam napustio Washington, upoznali s Benediktovim sankcijama protiv McCarricka.

Na raspolaganju imate ključne dokumente koji inkriminiraju McCarricka i mnoge druge u Kuriji zbog zataškavanja. 

Vaša Uzoritosti, molim vas da budete svjedok istini.

Na koncu, želim vas podržati, dragi vjernici, moja braćo i sestre u Kristu: ne predajite se nikad!

Vjerujte čvrsto i u potpunom pouzdanju u Isusa Krista, našeg Spasitelja, po primjeru Sv. Pavla u Drugoj Poslanici Timoteju, Scio cui credidi, koje sam izabrao kao biskupsko geslo.

Ovo je vrijeme kajanja, obraćenja, molitve, milosti, za pripremiti Crkvu, zaručnicu Jaganjca, biti spremnom za boriti se i pobijediti s Marijom u okršaju protiv stare zmije.

“Scio Cui credidi” (2 Tim 1:12)

U tebe, Isuse, moj jedini Gospodine, stavljam sve svoje pouzdanje.

“Diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum” (Rom 8:28) (Onima se koji ljube Boga sve okreće na dobro).

Za konmemoraciju mog biskupskog ređenja 26. Travnja 1992, udijeljenog od Svetog Ivana Pavla II, izabrao sam ovu sliku mozaika Bazilike Svetog Marka iz Venecije. 

Predstavlja čudo utišavanja vjetra.

Privukla mi je pažnja činjenica da se u Petrovoj lađi, nošena vodom, dva puta prikazivao lik Isusov.

Isus duboko spava na krmi, dok Petar nastoji probuditi ga: „Učitelju, zar te ne brine da izginemo?“

U isto vrijeme, apostoli, prestrašeni, gledaju svaki u drugom pravcu i ne vide da Isus stoji iza njih, blagosloljavajući ih i sigurno upravlja brodom:

„Probudio se i zaprijeti vjetru i reče moru: Utišaj! Umukni!... onda im reče, 'Zašto se plašite? Još uvijek nemate vjere?'“ (Mk 4, 38-40).

Scena je vrlo pogodna za prikazati strahovitu oluju kroz koju prolazi Crkva u ovom trenutku, ali uz binu razliku: nasljednik Petra ne samo ne vidi Gospodina kontrolirati brod, jer izgleda da nema ni nakanu to učiniti, ni za probuditi Isusa koji spava na krmi.

Zar je Krist postao nevidljiv za njegovog Vikara?

Možda je kušan za nastojati djelovati kao zamjenik našeg jedinog Učitelja i Gospodina?

Gospodin je taj koji ima poptunu kontrolu broda!

Neka Krist, Istina, uvijek bude svjetlo na našem putu!

+Carlo Maria Viganò,

Nadbiskup Ulpiane

Apostolski Nuncij

 

Franjo i LGBTI pokret, izuzetna koordinacija

Nema Italija drugih problema nego da se brine o "tranhomofobiji", ili kako se već hoće upotrijebiti koji sličan izraz.

Još manje ta "fobija" je problem za Crkvu; osim što bi upravo nametanje sličnih sodomskih ideologija trebala odlučno da osudi, upozorajavući vjernike i svijet na Božju kaznu za tako teške prekršaje.

Ali tu je novi nadbiskup Ferrare, Gian Carlo Perego, kojemu je to toliko bitno da je odlućio izaći na protest protiv "tranhomofobije" u društvu poznate ferrarske lezbijke, Manuela Macario. Nije ih bilo ni za sliku, ali tu je nadbiskup, nasred trga da ga svi vide i da slika bude na svim portalima. To je glavni problem danas u svijetu, i pošteno je da se tome posveti vrijeme i pažnja.

A tko je Nadbiskup Perego? Tog biskupa stavio je Franjo umjesto konzervativnog Nadbiskupa Luigia Negri, dvije sekunde nakon njegovog odlaska u mirovinu. Svakako da je Franjo imao dobrih razloga za to: Mons. Negri je bio možda najkonzervativniji talijanski biskup, i velika oporba Franji i talijanskim političkim liberalima.

Jednom su ga čuli u vlaku -2015.- da je žudio da za tim ne bi li im Gospa dala milost da ih Bergoglio "napusti":

Nakon atentata u Manchesteru otvoreno upozorava da se radi o "vjerskom ratu", suprotno o tome što ne žele reći političari i klerici:

I svakako, Crvka se predala Islamu i ljevici:

Franjo je nekako izdržao dok ovaj nije napunio 75.

Krajem osamdesetih prošlog stoljeća na Malti 75% katolika je išlo na nedjeljnu svetu misu. Danas, njihovi biskupi su bili među prvima koji su podržali heretičnu (i dosljednu tekstu) intepretaciju Franjine Amoris Laetitia. I njihova vlada hvali se svemašnom podrškom pokretu LGBTI na otoku Sv. Pava.

Umjesto da se spale sodomske zastave u znak gnušanja zbog općeg kvarenja, Franjin krug i dalje u perfektnoj koordinaciji vršeći svoj dio zadaće.

Preteške posljedice i efekti vatikanskog dogovora sa Kinom

Život kineskih "disidentinih katolika" podsjeća na život kršćana iz prva tri stoljeća. Članovi nekih obitelji proveli su ukupno više od trideset godina teške robije. Njihovi bogoslovi žive skriveni u kakvom stančiću, praktično ne izlazeći napolje. Tu borave po cijeli dan, učeći i posvećujući malo vremena za tjelesne vježbe da bi održali zdravlje. Nakon završenih studija i ređenja, automatski su poslani u pritvor nekoliko godina. Kad izađu, građeni su trećeg reda, poučavajući u tajnosti vjernike i slaveći misu u skrivenim stanovima i podrumima. Onaj tko je katolik, gubi svaku poziciju u društvu: to znači da će imati loš posao, slabo plaćen i bez ikakvog vanjskog utjecaja u društvu. Žrtvuju sve za Krista, i odatle njihova posljedična pobožnost. Dovoljno je pogledati sliku jedne takve zajednice za uvjeriti se o istinitosti ovog pripovjedanja. Sve žene su pokrite velom, baš kako piše Sv. Pavao i kako je običaj u tradicionalnoj misi. Ruke sklopljene na molitvu očekujući sve od Boga, odajući radost što su Kristovi:

Upravo takve Franjo uručuje "patriotskim svećenicima" i biskupima koji i nakon ugovora potvrđuju svoj stav: lojalni su i poslušni Kineskoj Komunističkoj Partiji. Navodni biskupi poslušni bezbožnicima. Konkretno, Franjo "ukida" izopćenje sedmorici patriotskih biskupa, dok će nekim disidentnim tražiti da napuste svoje biskupije. Od svećenika i vjernika (disidentnih) traži se da se podvrgnu prokomunističkim biskupima. Za jednog od njih je javna tajna da ima i ženu i djecu. To usput.

Franjo je potvrdio ono što sam govorio od početka pisanja na ovom blogu: sve što se događa, to je uz njegovo htjenje, dopuštenje i potpis. To je odgovor na zamjerku Kardinala Zena koji je izgleda htio biti pristojan te kritizirao Kardinala - bilderbergca - Parolina, tražeći od njega da dadne ostavku. Franjo izlazi s odgovorom: ja sam odgovoran. A što kaže disidentnim katolicima? Pa uvijek netko mora da trpi, ali imajte vjeru.

Ali koji je najteži efekt ovog "dokidanja izopćenja"? To što su sada ovi prokomunistički biskupi u zajedništvu sa Franjom, i sa svim ostalim biskupima svijeta koji priznaju Franju. Doista, neki od ovih "novih" kineskih biti će na skoroj biskupskoj sinodi u desetom mjesecu. Disidentni biskupi nikad nisu mogli prisustvovati niti jednoj, a ovi k'o iz topa.

Znači da su svi katolici koji su sa Franjom, u isto vrijeme i sa komunističkim biskupima. Odjednom i toliki katolici diljem svijeta strpani su sa komunjarama. Tako se ispunjava parola: "Komunjisti svih zemalja, ujedinite se!"

Dalja vrlo negativna činjenica jest, kako stalno možemo ustvrditi, da uopće nema reakcije. Daje se prema Amoris Laetitia pričest onima koji su u grijehu - no problem; mjenja se katekizam - no problem; svjedočanstvo Vigana, potkrijepljeno i utemeljeno optužujući Franju za pokrivanje McCarricka i ostalo - Viganò je nazvan od samog Franje kao "Veliki Optužitelj", tj. đavao;  katolici sa komunistima - no problem!

Znači: Franjo ima potpuno otvoren put za sve što mu prohtije.

Kola idu nizbrdo bez kočnica. Sljedeće je dokidanje obavenog celibata, možda još nešto prije, i promjena mise. Reagiraće par "fanatika" poput mene, i to je to.

Nedostatak reakcije učinilo je da Franjo postane neka vrsta tajnog agenta 007: ima dozvolu za sve. Tako, umjereni, ne čudite se onom što se sprema nakon ove uvertire.

Masonerija: mi smo za odvajanje Crkve i Države... ali ne i Džamije i Države

Britanski grad Luton, općinsko zasjedanje prošlog tjedna:

Ne žele suradnju Crkve i Države, imati će Džamije i Države (pod biržnim pogledom Lože). Papa Lav XIII, 1885. u Enciklici Inmortale Dei, "O kršćanskom ustrojstvu Države" podsjeća na nauk Pape Grgura XVI u njegovoj Enciklici Mirari Vos, 1832: "Ne predviđamo sretan ishod za Crkvu i Državu željama onih koji nastoje svim silama da se Crkva odvoji od Države, razbijajući uzajamnu suradnju imperija i svećeništva. Svi dobro znaju da se ove sloge, koja je uvijek bila tako dobrohodna za vjerske i civilne interese, vrlo plaše promicatelji sramotnog slobodarstva."

Drugim riječima, autonomija Crkve i Države ne znači da Crkva i Država ne trebaju surađivati za uzajamno i opće dobro, jer iako se caru treba dati carevo... i car je Božji.

A kad ne želi biti Božji, onda će društvo stenjati pod sotonskim cerenjem.

Kako ležerno manipuliranje lošim argumentima razbija brakove

Interesantno. Prije devet mjeseci napisao sam članak kako "nije bitno biti sretan, već svet". Uglavnom htio sam reći da praksa pokazuje da veliki broj supružnika nije dobro izabralo svog bračnog druga... ali to nije problem. I u takvim situacijama se može izaći naprijed ako se dužnost stavi na prvo mjesto. Malo strpljenja i promjena perspektive može promijeniti naličje mnogim naizgled beznadnim situacijama. Usuditi ću se proporučiti članak ponovno za pročitati. Žao mi je tolikih bračnih parova koji se upropaštavaju bez razloga.

Ovog mjeseca napisao sam nešto slično: "Ljubav nije potrebna za brak, već suglasnost projekta". Također iz sličnih razloga preporučujem članak za čitanje. Poenta bi bila: ljubav, kao osjećaj, dolazi i prolazi poput lasta iz dječije pjesme. Ali ono što ostaje mora biti nešto duboko, nešto za što se čovjek i žena opredjele. To se treba graditi posebno prije braka; ako se takvi temelji stave, i ljuvav ne će jenjavati. Lako će se i probuditi. Stavio sam par primjera za tu svrhu.

Jer mi smo sazdani od praha, i puni smo nesavršenosti. Kome je Bog dao nešto duži život, može posvjedočiti koje je "dijete" bio dvadesetih godina, pa čak i tridesetih. Ne zaboravljajući da neke stvari čovjek shvati po prvi put tek iza 50. Kako onda zahtijevati zrelost sa 25 godina? Ta nemaš je ni sa 40. I to je problem? To ne može biti problem, mi konstantno trebamo da rastemo, i naš se karakter i temperament kroz desetljeća može pretrpjeti kakvu takvu promjenu. Stoga, kad se počnu pojavljivati problemi nakon godinu dana braka, ili pet ili deset, ili čak trideset pa i više... sve to spada pod "normalno". Jer nitko nije anđeo od nas... ali ono što moramo bes prestanka činiti jest boriti se do krvi.

Zbog toga, kad netko počne da "čačka" po mnogim ljudskim nesavršenostima koja se kao pravilo života počinju pojavljivati u braku, sasvim je logično da prouzrokuje cijeli niz "kratkih spojeva" koja vode do tragedije.

Upravo to se dogodilo u Škotskoj prije malo dana. Jedan mladi komičar, Daniel Sloss, izazvao je prekid relacija kod više od 4300 osoba dok se 17 parova odlučilo razvesti. Za samo deset dana nakon njegovog programa u kojem se "šalio" stvarima poput ovih: "Da li si ikad pomislio da bi ti život bio lakši kad bi umro tvoj supružnik?... Da li si se vjenčao samo da ne budeš sam?", itd.

[Hvala ti Daniel što sam se razveo zbog tvoje emisije, otvorio si mi oči!]

Kako rekoh, logično je da kod sklapanja brakova, među bračnim parovima općenito, postoje mnoge nesavršenosti. Jednako je logično da nije svaki dan "tepanje" i gukanje golubića na redu vožnje, nego mrzovoljnost, neraspoloženje, "ima slike ali nema tona", i sl.

U takvim situacijama treba stati na loptu, sjetiti se da nisi samo ti i ona, ti i on u braku, već Bog koji pred kojim je rečeno "Da"; on isti kao i prvog dana gleda sa nebesa. I da on zna da to što si ti možda nekad pomislio da bi ti bilo lakše bez nje, bez njega, da je sve to najnormalnija stvar na svijetu. Jer mi smo ljudi takvi: baš tamo gdje je nekad bilo ljubavi, može doći čas - ne daj Bože! - da se malo i "zamrze", ili barem ne podnose.

Tada treba da se odupređ depresiji snagom Nevinog koji je nosio križ na Kalvariju. A tebe, koji si doista kriv, tada čeka jedan mali čas u kojem trebaš izdržati sa svojim križom - neizbježivi zakon života -, kao pravi muškarac i kao prava žena.

Cupich kao Tribunal koji sudi Le Pen: kažnjava svećenika koji se pobunio protiv LGBTI, i preporučuje mu psihijatrijski pregled

Znamo što se dogodilo na sudu kojeg globalisti vode protiv Le Pen jer se usudila podijeliti na twitteru slike zaklanih od ISIL-a prije tri godine: poslali su je na psihijatrijski pregled.

Cilj je svakako, ruganje i poniženje bilo koga tko se usudi oduprijeti se sotonskim multikulturalistima.

Vidjeli smo da je i Franjo sa svoje strane potpomogao govoreći o "rasizmu" kao velikom problemu Evrope, jer ljudi eto ne žele tolike muslimane u njihovim zemljama da ih pljačkaju, ubijaju, udaraju, siliju itd. To željeti to je "rasizam". Ustvari, jedini rasizam koji danas postoji kao glavna struja jest protiv bijelaca. O tome se ne može govoriti.

Interesanta stvar se dogodila u biskupiji jednog od najbjednijih Hrvata na svijetu, Kardinala Cupicha. Naime, jedan jadni, dobronamjerni, pristojni svećenik, kad je vidio zastavu LGBTI u skladišnim prostorijama svoje župe, odlučio je izvršiti egzorcizam nad zastavom i javno je spaliti.

Budući da je njegova najava izazvala buku, na koncu je Vlč. Paul Kalchik,

i sam jadan žrtva seksualnog zlostavljanja jednog pedofila dok je bio dijete, i od jednog svećenika kad je imao 19 godina, odlučio je na koncu spaliti zastavu ali u privatnoj ceremoniji u prisutnosti nekoliko župljana. Doista, zastava je u svoje vrijeme bila izložena u blizini oltara župne crkve prije nešto više od 20 godina.

Zbog tog poteza, Karinal Cupich je hitno reagirao: smjenjuje župnika po hitnom postupku:

Plus što mu predlaže da ode kod psihijatra. Ima li većeg cinizma? I takvo štene imenuje Franjo kardinalom? Logično, s druge strane. Koji poznajemo "podvige" i djela Franjina, logično. To je ta njegova "Crkva": dobri se progone, pokvareni se uzdižu.

Franjin portret poboljšan

Prijašnji, Igora Babailova nije bio baš tako dobar, pa je morao biti poboljšan:

 Jer kako bi mogli izostaviti Obamu i Bonino? To bi bilo previše. A ne možemo zaboraviti i starog prijatelja McCarricka. Kuda će Franjo bez njega? Nije mogla faliti ni tetovaža polumjeseca na nozi za pranje.

Svakako ne i Moralesov poklon na grudima, super sada za provizionalni sporazum izdaje kineskih katolika.

 

Bergoglijeva koordinacija sa globalistima ne gubi korak

U Evropi počinju dobivati veću potporu pokreti koje sustav naziva "ekstremnom desnicom" i sl. Ustvari, u najvećem broju slučajeva to su najnormalniji ljudi kojima je preko glave nesigurnosti i poniženja na njihovim vlastitim ulicama. Na obične ljude spada ispaštati na ovom svijetu grijehe bolesnih duhom kojim svojim mračnjaštvom guraju nedužne u neviđenja stradanja i tjeskobu. Zle čeka pakao - ne obrate li se, dobiće što ih spada -, a dao Bog dobrima koji ispaštaju da im posluži za potrebno očišćenje prije Suda.

Ako se bilo tko usudi imalo se oduprijeti planovima perfidnih, biti će progonjen, ismijan, prozvan kao sramota ne bi li nekako izgubio podršku glasača. Marine Le Pen poslana je od suda koji je sudi zbog najobičnijeg podjeljivanja (preko twittera) slika žrtava muslimanskih mučitelja u Siriji, na psihijatrijski ispit. Da bi se navodno vidjelo da li je u stanju pravilno reagirati na određene poticaje: drugim riječima, luda je. Normalno, žena ne može da vjeruje da je to istina, a jest:

Oni koji se usude usprotiviti se, rugaju im se iz sustava nazivajući ih slaboumnima.

Franjo sa svoje strane, također osuđuje "rast rasizma u Evropi". Totalno antifašistički žargon:

Svakako, od samog početka rekao im je da je sa njima i da im služi.

[Spreman sam!]

[Ispunjavam obećano!]

No, dobronamjerne Bog ne ostavlja. Oni koji se makar i malo služe pameću koju im je Bog dao, vide da danas Istok, kao Poljska na primjer, ide dobro i sigurno naprijed, dok se Zapad guši u svom smeću. Novinarka Katie Hopkins uživa u Varšavi - koja je sada poput negdašnjeg Pariza, prije nego što je postao trećesvjetskim đubrištem -, jednom od najsigurnijem gradu za žene u Evropi... jer ne primaju muslimansku migraciju.

Ne treba puno pameti za vidjeti tko je tko i kuda cilja... kao što ne treba puno pameti već malo hrabrosti i odvažnosti za poći kuda idu slobodni.

Traži interes na Nebu preko truda ovog svijeta. O štednji i velikodušnosti

Prije svega, znate li da je svaki zajam na kredit (tj., za neki interes), grijeh sam po sebi? Druga je stvar što danas sustav prisiljava na takve pozajmice, i da mnoge osobe nemaju izbora i njihova krivnja prestaje, ali sam po sebi tražiti interes za pozajmicu je zelenaštvo.

E pa da, to je loše i grijeh samo po sebi. 1745. Papa Benedikt XIV napisao je encikliku Vix Pervenit, koja je tada bila upućena talijanskim biskupima, osuđujuđi zelenaštvo, tj. pozajmljivanje uz bilo koji interes. 1836, Papa Grgur XVI proširio je ovu encikliku na cijelu Crkvu. Tekst ove enciklike bio je uništen u mnogim zemljama samo za prikriti najčuvaniju tajnu socijalnog nauka Crkve. Kaže sljedeće, idući linijom Svetog Pisma i Crkvenih Otaca, i posebno Sv. Tome:

"Vrst grijeha nazvana lihvarenje nalazi se u pozajmici, i sastoji se u činjenici da netko, koristeći kao opravdanje pozajmice - koja po svojoj naravi traži od neke osobe vratiti samo onoliko koliko je primljeno - traži dobiti više od pozajmljenog, i prema tome smatra da, osim kapitala, treba primiti dodatni prihod osim pozajmice. Zbog ovog razloga bilo koja zarada ovog tipa koja premašuje kapital je nedopuštena i lihvarska".

"Novac ne može dati novac", podsjeća Sv. Toma. Ulagač može dobiti korist samo od rezultata rada i ne lihvarske aktivnosti.

Neki će biti u nevjerici zbog ove tvrdnje, ali je živa istina koja dovodi zemlje do rasula. Jer, danas sav novac koje koriste zemlje jest dobiven na interes. Prema tome, vi samo možete vratiti kapital, nikad kapital + interes. Kad bi svi mi skupili sav novac što imamo, samo možemo vratiti kapital, nikad interes. I kako onda podmiriti dugove? Novim zaduženjem. Zbog toga zemlje konstantno povećavaju svoj dug. To je ciklus bez rješenja. Kad međunarodni bankari budu htjeli dobiti određenu politiku u nekoj zemlji, samo počnu zahtijevati vraćanje duga koji je nemoguć. Zaboravljaju ga privremeno ako im se učini po volji. Tako međunarodni kapital rukovodi nacijama.

Rješenje je u tome da banke pripadaju državama, ne obrnuto. Uz svakako, ukidanje lihvarenja.

Ali o tom, potom. Razmišljati ćemo malo o tjeskobi uzrokovanoj željom za novcem i o načinu izbjegavanja te teške mane.

Prvi "interes" koji bi čovjek trebao tražiti jest onaj u Nebu, tj., vječno spasenje. Vjernik treba da se plaši pakla, i čezne za Nebom. Treba da zna da spasenje nije garantirano, a da je propast moguća. Odatle neprocjenjiva važnost naših čina. Ipak, svakom dobrom djelo koje počinimo u milosti, Bog daje zaslugu, dakle, vrijedi nam za spasenje. To su kao "plusevi" koji zaređujemo za "nebesku blagajnu". Kad si zadnji put čuo na propovijedi o paklu? I to da možeš tamo da završiš? Sama pomisao da tamo možeš da odeš, i da trpljenju ne bude kraja nikad, nikad, nikad... treba da ti dadne snagu za svako dobro dijelo.

[Bilo u tjelesnim djelima milosrđa: Gladna nahraniti, žedna napojiti, gola zaodjenuti, putnika na stan primiti, sužnja otkupiti, bolesna pohoditi, mrtva pokopati; ili duhovnim: grešnika pokarati, neuka poučiti, dvoumna dobro savjetovati, tužna utješiti, krivicu strpljivo podnositi, uvreditelju oprostiti, za žive i mrtve Bogu se moliti; treba imati nakanu proslaviti Boga, ne sebe. Uvijek ispravljati nakanu prema Bogu, svrsi i cilju života.]

Ovo pak, svaki put kad nešto dobro učiniš, upisuje se u "blagajnu" kao zasluga, kao poeni koji će jednog dana uvečati tvoje blaženstvo na nebu. Zar ne vrijedi to svake muke u ovo određeno vrijeme koje će proći prije nego što trepneš dvaput? Jer nije isto blaženstvo jednog ili drugog. U svakom slučaju, dužan si ljubiti i truditi se onoliko koliko ti je Bog dao, jer u protivnom možeš biti i kriv. Pa još da zaradiš i jedan "minus".

No, nemoj biti skrupulozan i plašljiv. Sv. Filip Neri bio je jedno vrijeme takav, a onda reče: "Bože, nek završim u paklu, ali do tada ja ću te ljubiti svim silama, i bližnjega zbog tebe". I sav strah i skrupuli padnuše s njega. Stavi se u službu Božju aktivno, bez predaha. Jedan čin za drugim. Do kraja života. Ako što pogriješiš, ispovijedi se. Kaj se, obnavljaj bol srca i pravi tihu pokoru nepoznatu drugima. Tako ćeš imati mir i tako ćeš biti koristan.

Imati jasni cilj postići Nebo, i sve aktivnosti ovog života podrediti tome, to je prvo načelo koje oslobađa želje za novcem. Ali želja za novcem odražava se i u malo "prizemnijim" ili praktičnim pokazateljima. Vrlo jezgrovito o njima:

Kapitalistički sustav zasnovan je na stimuliranoj potražnji za dobrima, na potrošačkom mentalitetu, rekli bismo danas. Ljudima se na sto načina ucjepljuje navodna "potreba" za mnogim stvarima. Trebaš imati maksimalno koliko si sposoban, a to se prevodi u želji za imati i više nego što možeš. Tako dolaziš do kredita. No, kad vraćaš kredti, vraćaš mnogo više od pozajmljenog. 10.000 bilo koje valute predstavljaju obično 15.000 za nekoliko godina. To znači da trećinu tvog vremena daješ zelenašima. Što više kredita, veće ropstvo.

Za izbjeći ovakvu situaciju, postoji jednostavni ali učinkoviti lijek: treba da ti je potrebno manje od onog što imaš. Što je u praksi ekvivalento da budeš zadovoljan onim što imaš.

Dalje, ako želiš imati bilo što, ne želi to imati odmah sad, već nakon izvjesnog vremena dok ne uštediš novac za to, ako je ikako moguće. A to je moguće u mnogo više situacija od onih koje se pretpostavljaju. Moraš ostavljati dio novca u štednju, "na stranu" što bi govorili stariji. Smatraj ih već potrošenim, ako ti je tako lakše.

Nevjerojatno je kako su ova dva jednostavna savjeta tako teško prihvatljiva od tolikih. Jer i u ovim stvarima osobe stave neku vrst ideologije ispred realnosti. Jedan primjer: neki dan dajem savjet jednom mladom inžinjeru o ovim stvarima. Govori da je uložio novac u izvjesni penzijski fond koji mu daje možda 3% godišnje. Tako kaže. Ali ide u pozajmicu za kupiti kola sa kojih 7% kamata. Svjestan je gubitka; ali ne želi polovna kola koja bi mogao kupiti i koja bi mu mogla služiti... jer treba biti viđen sa skupim kolima!

[Ne mogu shvatiti koja je "fora" u takvom životu, posebno kad se nameće samom sebi.]

Taj čovjek je dovoljno sposoban za shvatiti svoj materijalni gubitak ovim potezom, ali ne želi preći preko svog načela: dati određen dojam, plod taštine. Zbog te pretpostavke, taštine koju ne želi prevazići, on će trpjeti bez potrebe, živeći lošim životom. A samo je - tehnički gledano - bilo dovoljno ne ulagati novac u penzijski fond - koji se naplaćuje sa kamatama tek u penziji, dakle sada ga gubiš -, ostaviti ga po strani i štedjeti malo godina dok ne bude u stanju kupiti ne tako skupo auto. Da bi ispunio svoju želju, on će raditi prekovremeno da bi vratio pozajmljeno plus kamate. Imati će manje vremena za prijatelje, za molitvu, za čitanje, pa i za dobra djela. Vrlo štetne situacije.

Zaokružimo:

1. Neka ti je potrebno manje nego što imaš. Neka ti je drag skroman i čedan život.

2. Umjesto da kupuješ sa "budućim novcem", tj. preko kredita - novcem koji sada nemaš, kupuj ušteđenim novcem, tj. novcem kojim raspolažeš.