Neurednost i neprimjernost stava o Zemlji kao ravnoj ploči

Da ne kažem "glupost", jer takva riječ ponajviše odgovara ovom pitanju. Ali nekad glupost zna postati drskom, pa ublaženo stavljam u naslovu "neurednost i neprimjernost".

Nisam htio osvrnuti se na ovo pitanje smatrajući ga totalno prevaziđenim i neprimjernim za posvetiti mu malo pažnje. Međutim, vidim da ima izvjestan broj kršćana, i to onih koji se općenito trude ozbiljno biti takvima, ali dopuste sebi ući u ovakvu vrst mreže koja nema dobre posljedice.

Ne mogu se opširno posvetiti ovoj tematici, ali dotaknuti ćemo se jedne ključne situacije koja može obasjati ovaj pojam.

Zastupnici Zemlje kao ravne ploče, ili "ravne Zemlje", zasnivaju praktično sve svoje tvrdnje na optičkim varkama koja se zbivaju u atmosferi. Ili na izvjesnim videima i slikama napravljenim iz satelita, za koja kažu da su lažirani itd. Gledaju zvjezde na nebu i njihovo gibanje kroz noć, sad sjeverno od ekvatora, sad južno; uglavnom sve slično tome.

Neke snimke i navodni "dokazi" ravne Zemlje koje mi ponekad netko pošalje su tako smješni da pucam od smijeha. Kako ne vide u čemu je stvar, pitam se?

Stoga, ne ću odgovarati opisivajući ili razglabajući o ovom ili onom videu, već ćemo posegnuti za logikom klasičnih grka o ovom pitanju.

Naime, u Homerovo doba (VIII st. prije Krista), grci su smatrali da je Zemlja ravna ploča. Nije to bilo baš ni glupo, u prvu ruku gledajući iz njihove perspektive, jer popenješ se na neko brdo i vidiš sve ravno; gledaš zvijezde svake noći i uvijek vidiš vrlo sličan raspored konstelacija. Onda, od tako malo prikupljenih podataka počne mašta uzeti maha: Zemlja je ploča koja pluta ne nakom beskonačnom oceanu, gore su zvijezde i gotovo. Zemlja možda plovi na leđima neke ogromne kornjače, itd. Čim su napravili jedan korak ovim putem, eto mitologije koja se rasplamsava u svim mogućim pravcima: svijet je stvoren od bogova koji prebivaju na Olimpu. Ti "bogovi" puni su ljudskih neurednih strasti: ljute se, zavidni su, osvećuju se, prave i kuju spletke, mrze, neiskreni su... Jer ti bogovi ustvari su bili idoli, a znamo tko je iza idola...

[Eratosten pokazujući u Aleksandriji, Bernardo Strozzi]

Ali, već grci u V st. prije Krista počinju otimati se mitološkim projekcijama i počinju razmišljati svojom glavom koristeći strogu logiku kojom grade teorije na osnovu opažanja. Njihovi geometri dolaze do prvih zaključaka koje svrstavaju u teoreme. Počinju od osnovnih pojmova koje zovu aksiomi. Od aksioma i prvih definicija dolaze preciznom logikom do prvih rezultata.
Gledajući nebo, vide da je sjena koju projekcira Zemlja na Mjesecu kružnica. U redu, ta kružnica mogla bi biti i od nekog cilindra poput ravne ploče, ali tada, ako se udaljimo prema zapadu, prema Hispaniji, trebali bi vidjeti na Mjesecu sjenu u obliku elipse. No, vidimo također krug, govore mornari koji se vraćaju sa dalekih plovidbi. To znači da je Zemlja kugla, i kao takva uvijek projekcira sjenu kružnice na Mjesecu.

Lađe idu do Crnog Mora i njegovih sjevernih obala; idu i do egipatskih. Kad idu na sjever, ukazuju se nove zvijezde na obzorju. To jest, konstelacije se podižu za izvjesni kut koji odgovara pređenom putu prema sjeveru. Analogno se događa kada plove prema jugu. Pokazuju se nove zvijezde na južnom horizontu, a gube se na sjevernom. Zašto? Jer je Zemlja sfera, kugla. Čistom logikom prevazišli su mitologiju. Mnoge od tih opažanja ostavlja zapisane Aristotel.

A onda su postavili pitanje: ako je Zemlja sfera, koji je iznos njenog radijusa? Može li mjeriti opseg njenog ekvatora?

Prvo bi trebali znati dužinu jednog dijela luka na nekom meridijanu, razmišljao je Eratosten iz Cirene (276-194 prije Krista). Budući je bio bibliotekar Aleksandrijske Biblioteke, znao je procjenu udaljenosti koju su pravli trgovci na putu od Aleksandrije do Siene na gornjem Nilu, tj. do današnjeg Asuana: 5000 stadija (kako je stadij imao oko 200 m, otprilike dakle 1000 km). Put prema Sieni išao je pravo prema jugu, dakle, luk Aleksandrija - Siena je bio dio jednog meridijana.

Rekli su mu da u Sieni ima jedan bunar u koji padaju sunčeve zrake okomito upravo u podne za ljetni solsticij: tog dana u podne sunce obasjava vodu na dnu tog dubokog bunara. Znači, sjena u Sieni pada tog dana okomito na tlo.

A koju sjenu baca bilo koja okomita građevina ili obični štap u Aleskandriji? To je lako bilo izračunati: malo više od 7 stupnjeva. 

Ali, po Talesovim rezultatima kut koji prave sunčeve zrake sa vrhom štapa jest, budući se radi o naizmjeničnim kutovima koji prave paralelni pravci sunčevih zraka, jednak kutu koji pravi radijus koji prolazi kroz Sienu, i radijus koji prolazi kroz Aleksandriju. Taj kut prema tome jednako vrijedi malo više od 7 stupnjeva, i taj kut određuje luk između Aleksandrije i Siene.

Dakle, luk između Siene i Aleksandrije bio je pedeseti dio kružnice (koja ima 360 stupnjeva; 7 X 50 = 350). Kako taj luk iznosi 5000 stadija, cijela glavna kružnica Zemlje, tj. njen meridijan ili ekvator, iznosi 50 X 5000 = 250.000 stadija. Odatle, budući je opseg kružnice jednak 2 X Pi X Radijus, dobijamo odmah radijus Zemlje.

Potrebno je naznačiti da su klasični grčki geometri bili u stanju izračunati ne samo radijus Zemlje, već i udaljenost između Zemlje i Mjeseca (koristeći za jedinicu radijus Zemlje) sa preciznošću boljom od 1%. Također su izračunali udaljenost između Zemlje i Sunca, na osnovu osobina sličnosti između sjene luka Zemlje na Mjesecu i mjesečevog kruga, itd.

Do svih tih zaključaka dolazili su grčki geometri počevši od opažanja i poslije koristeći čistu logiku. Nitko tada nije varao satelitskim snimkama i slično. Njihovi zakljućci su odgovarali opažanjima i bili sukladni istima.

A sad, što je također vrlo bitno za kršćane, treba imati na umu da su mnogi crkveni oci poticali iz plemićkih obitelji. Tj., bili su dobro izučeni i poznavali su postignuća grčkih filozofa i geometara. Da je zemlja okrugla, sfera, kugla kako hoćeš, izričito navode u svojim spisima. Poznavali su svakako dokaze tih zaključaka,ne samo njihove rezultate.

I sad još ovo, jako bitno: Crkveni Oci nisu prikazivali Zemlju kao ravnu, već sferu koja je središte svemira. Tj. bili su geocentristi, zbog mnogih stvari. To je već drugo pitanje, i mnogi će se iznenaditi da je geocentrični svemir ekvivalentan u fizičkim dokazima heliocentričnom, pa čak i da su dokazi geocentrizma logičniji i precizniji od heliocentrizma. Ali to je već nešto potpuno drugo i trebamo to ostaviti za drugi put.

Sada nam ostaje zadnji osvrt. Zašto čak i glavni mediji ne malo puta znaju spomenuti neku osobu koja brani ravnu Zemlju? Prvo, da bi ismijali kršćanstvo i prikazali te zastupnike kao fanatike (što doista i jesu).

Drugo, žele strpati u istu vreću ravnu Zemlju i geocentrizam što je potpuno različito.
Treće: potpiruju dojam da je sve oko nas laž i opsjena, iluzija. Živeći u takvom svijetu u kojem konspiracija sve određuje, nemamo razloga za borbu niti možemo očekivati ikakvu korist od nje. Sve je opsjena što vidimo. A upravo takav stav je čvrsta laž.

Ne, Bog je Tijelom postao. U Bogu nema proturječnosti i razumnost je jedan od njegovih atributa. Vjera i razum su dva vesla istog broda koji ide u istom smjeru. Kristova vjera, jedina istinita, ne proturječuje razum, već ga uzdiže i prosvjetljava.