Slučaj Svete Filomene, proglašene ne svetom od Ivana XXIII

Sveta Filomena je bila nepoznata u modernoj povijesti sve do 24 svibnja 1862 kada se slučajno, pri iskopavanju katakumbi Svete Priscile, na Via Salaria Nuova di Roma, jedan radnik spotaknuo o njenu nadgrobnu ploču.

Prva je reakcija bila obustaviti radove i upozoriti lokalne vlasti: u ovom slučaju, jer se radilo o svetom tlu, bio je isti Papa Pio VII koji je preuzeo pregled i otvaranje groba, vršeči ispitivanje već sutradan nakon pronalaska. Sve se učinilo po uobičajenom proceduri dekreta Svete Stolice koje je donio Klement IX, i poslije potvrđenim od Pija IX: posebna komisija, sačinjena od kardinala i prelata savjetnika, bila je odgovorna za odlučiti i suditi identitet relikvija. Otvaranje groba se učinil na dubini od 50 metara ispod zemlje, u prisustvu biskupa Giacinto Ponzetti, prelat 
istražitelj, mnogih svećenika i laika.

Nadgrobna ploča se sastojala od tri ploče od pečene terakote koje su nosile natpis crvenim slovima i drugim prepoznatljivim oznakama koje su privlačile pažnju svjedoka. Natpis, na tri ploče bio je sljedeći:

lumena + Pax tecum + Fi

Mjenjajući redosljed, značilo je:

Pax tecum Filumena (Mir s tobom, Filumena)

[Anđeli pokazuju plan mučenja Svetoj Filemoni]

"Filumena" je ustvari bila loše latinizirano grčko ime Philomena, kako će se svetica nazvati kasnije u ukazanjima.

Prije otvaranja groba, prelat je dao naredbu za provjeriti da li se nalazio kraj nadgrobne ploče koja posuda koja bi sadržavala krvne ostatke (nešto što su običavali činiti prvi kršćani pokapajući svoje mučenike, stavljajuči ih na vanjski dio groba unutar žbuke). Tada je jedan radnik ispitivajući oštrim čekićem probio neku posudu koja je sadržavala osušenu krv. Tamo se dogodilo prvo čudo: čestice osušene krvi koje su izašle van posude, rasipajući se, pretvoriše se u male briljatnevčestice u svim duginim bojama.

Nakon što su častili čudo, otvorivši grob, našli su malu slomljenu lubanju i druge nježne kosti koje su označavale djevojčicu kojih 12 ili 13 godina.

Znači, bili su svjedoci jedne djevice-mučenice (prema natpisu). Grob se zapečatio sa tri žiga i izvadio se sarkofag na svjetlo dana. Vani je čekalo veliko mnoštvo; i u prisustvu mnogih svjedoka otvorio se sarkofag i započeo verbalni proces diktiranja dokumenta koji je bio glasno čitan i potpisan od nadležnih svjedoka. Nakon što su ponovno bili zapečaćeni od biskupa, ostaci su bili polo ženi u relikvarij i stavljeni u pet raznih pretinaca: posuda sa krvlju, glava svetice i tri paketa sa kostima uz prah tijela. Ova je kutija bila odnešena na zvanično čuvanje, očekujući Papine naredbe.

Tri godine kasnije, svećenik u jednom talijanskom seocu, na sjeveru Campanije, blizu Nole (Mugnano del Cardinale), dobio je dozvolu da mu se uruče relikvije. Prenos, obavljen pred brojnim svjedocima, vršio se od 1. srpnja do 10. kolovoza 1805., prilika uz koju su se dogodila nekoliko čudesa: jedna žena je ozdravila od neizlječive bolesti od koje je bolovala dvanaest godina, jedan odvjetnik od išijasa koji je trpio šest mjeseci i jedna dama, čija je ruka imala gangrenu. Čak se zbilo i nebesko čudo: makar je nebo bilo zakrito oblacima, Mjesec se pojavio kroz okrugli otvor u oblacima i njegova svjetlost je pratila relikvarij i procesiju.

Kad su konačno stigli u župu Mugnano, svetica je bila primljena s novim čudom: dijete od dvije godine, osljepljeno od boginja, povratilo je vid nakon što mu je majka trljala oči uljem jedne svjetiljke koja je bdjela nad svetim relikvijama.

Čudesa koja su se događala po zagovoru Svete Filomene bila su takva da je se prozvalo "čudotvoricom XIX stoljeća". Ali tko je bila ta svetica? Jer, mučenica je zasigurno bila, a i djevica, ali tko je ta osoba?

Svećenik župe Mugnano, Don Francesco di Lucia, pozvao je pobožne vjernike koji su se molili novoj zagovornici da je zamole da ona sama na neki način pojasni tko je ona i kakav je bio njen život.

I svetica je odgovorila: preko tri privatne objave predane trima različitim osobama koje se međusobno nisu poznavale. Osobe koje su imale svet i primjeran život. Ta ukazanja sabrana su u jednu knjigu, koja je dobila imprimatur Svetog Oficija 21 prosinca 1833; među njima najznačajnije je bilo Časne Majke Luisa di Gesu, osnivateljka i superiora Samostana Naše Gospe od Žalosti, u Napulju (kojoj je također započet proces proglašenja blaženom nakon njene smrti, 1875). Ovoj svetoj ženi ukazala se Sveta Filomena 1832. za objasniti joj sve detalje njenog života i mučeništva.

Radilo se o princezi jednog grčkog grada, koju je njen otac obećao Caru Dioklecijanu u cilju
očuvanja mira u Carstvu. Ali Filomena, kao kršćanka, bila je dala zavjet djevičanstva Kristu, na osnovu čega je odbacila ženidbenu nagodbu. Nešto što je razjarilo Cara preko svake mjere. Nakon što ju je bezuspješno  nastojao nagovoriti da zaniječe svoju vjeru i svoj zavjet, bijesan, podvrgao ju je svirepim mučenjima i na koncu dao joj odsjeći glavu. 

[Prikaz u katakumbama koji označava asistenciju anđela mučenicima]

Ali sad je nedostojao, nakon što se preko tih ukazanja dalo upoznati o komu se radi, to i 
provjeriti. Ako je to doista takva mučenica-djevica Filomena, neka to i pokaže kakvim provjerenim čudom upravo po njenom zagovoru. I desilo se tako jedno veliko čudo.1835., Pauline-Marie Jaricot je bila poznata zbog propagiranja vjere i molitve krunica. Trpila je nekoliko godina od neizlječive bolesti, odlučila je protiv svih izgleda putovati do Mugnano iz svog rodnog Liona. Tražila je čudo po zagovoru Filomene. Kad je stigla do Rima, primila je posjet Pape Grgura XVI koji ju je našao istrošenu od vrućice. Sveti Otac je htio zahvaliti joj na njenom ogromnom marijanskom apostolatu koji je činila ova mlada francuskinja diljem Evrope. Videći je u takvom stanju, Papa - suprotno od današnjih običaja koji nikad ne žele suočiti smrt - joj je uručio jednu želju: čim stigne u nebo da moli za njega i za Crkvu.

Da, Sveti Oče - odgovori umiruća - učiniću tako. Ali pitam Vas: ako pri povratku iz Mugnana ja mognem stići pješke do Vatikana, da li će Njegova Svetost dopustiti štovanje Svete Filomene?

Bez i najmanje sumnje - reče Papa - jer bi se radilo o velikom čudu.

[Paul-Marie Jaricot]

Paulin-Marie je nastavila svoj put prema Napulju i stigla je do Mugnanonskog svetišta nošena na nosilima. Kad je došla blizu Svete Filomene, protiv svakog očekivanja, podigla se sa svoje ležaljke i osjećala se potpuno ozdravljena na čudesan način. Pred nevjericom svih prisutnih, htjede ostati tamo nekoliko dana zahvaljivajući Bogu. Prije povratka u Rim, ostavila je svoju ležaljku za svjedočanstvo (vidljivo i dan danas). Došavši u Rim bila je primljena od Pape koji je pristao na njenu molbu, ali prije toga zapovijedivši da se promatra kroz godinu dana zdravlje Pauline, za potvrditi čudo.

Vrativši se u Lion, Pauline-Marie Jaricto je podigla na bržuljku Fourviere kapelicu posvećenu Svetoj Filemoni, obogaćenu relikvijom koju joj je dao sami Papa; s vremenom, ova kapela se promjenila u čuvenu kapelu pučkih hodočašća.

Tako dođe dan, 7. studenog 1849, kad je Blaženi Pio IX otišao u hodočašće u Mugnano za proglasiti tamo sveticu drugom zaštitnicom Napulja; dvije godine kasnije dozvolio je svećenicima iz Mugnona 

liturgijsku službu u njenu čast. 1857 taj kult bio je proširen na druge kršćanske krajeve. Razlog kanonizacije bio je mučeništvo.

Zahvaljujući Svetom Arškom župniku kult Svetoj Filemoni jako se proširio u Francuskoj. Sveti župnik je čuo o njoj po istoj Pauline-Marie.

Sveti Papa Pio X poklonio je zlatni prsten i druge darove u čast svetici usprskos protesta
modernista koji su se opirali pobožnosti svecima.

Štovanje je nastavljeno uobičajenom praksom sve do 1961. kad je pri reviziji rimske martiologije (knjige u kojoj se zapisuju sveci i blaženici), Ivan XXIII potpisao dekret po kojem se izostavlja iz kalendara spomen na Svetu Filemonu (i još svetaca), koja se prije slavila 11. kolovoza. Zbog čega? 

Dali su razlog sumnje o realnom postojanju svetice, makar nikad se nije dao službeni odgovor na taj čin.

U Lionu, kapelica podignuta od Pauline-Marie Jaricot bila je lišena svakog spomena na sveticu.

Zaključak:

1. Od svetice su nađeni smrtni ostaci uz naknadne privatne objave koje je potvrdila Crkva kao vjerodostojnima. Čudesa su potvrđivala zapis na grobu mučenice-djevice.

2. Molite se Svetoj Filemoni.

3. Da nije možda da Ivan XXIII i Pavao VI nisu sveci, umjesto da su "prestajali" to biti oni prije  proglašeni od Crkve.