Diktatura, ili čak apsolutistička monarhija, ne moraju nužno biti loši: ovise od diktatora ili kralja. Ako je diktator dobar, dobra će biti i vlada. Staviti će na prava mjesta dobre i sposobne ljude, i bit će bolje za sve. Ako je diktator loš, onda imamo tiraniju. No, tiranina je lakše skinuti jer se radi samo o jednoj negativnoj osobi ili vladaocu. Skinut taj s položaja, može se staviti bolji od njega i tako biti riješeni mnogi problemi. Iza lošeg predsjednika u demokraciji jesu svi oni koji su ga izabrali, i ako skineš jednog takvog, drugi slični dolazi na vlast.
U čemu je zlo demokracije? Prije svega, zasnovana je na jednoj lošoj osnovi, a to je pozicija prema kojoj svi ljudi su dobri po naravi, i dobro izabiraju. No, to nije tako. Znamo da ima zlih ljudi, i ako takvih bude puno, izabrati će loše predstavnike. Dalje, općenito gledajući, masa ljudi traži samo osobne interese i ne ono što je zajedničko i dobro svima, ne samo njima. Prema tome, vrlo je teško demokratski napraviti neki pozitivn pomak. Takvih slučajeva je vrlo malo.
Demokracija je loša sama u sebi i zbog sljedećeg: izjednačava glas jednog dobrog, poštenog, požrtvovanog čovjeka sa glasom proste, loše osobe i ljenčine. Kako ta dva glasa mogu vrijediti isto? A ipak u ovom političkom uređenju, oni vrijede isto.
Odatle ne može proizaći ništa dobro, kao što možemo i provjeriti. Ako svemu ovome nadodamo diktatorsku i totalitarnu kontrolu medija koju vrše današnji moćnici, tj. mediji su u rukama onih koji imaju novac, jasno je tko će vrlo lako pobijediti na izborima. Oni čije su informacije i propagande sveprisutne.
Škotski povijesničar Sir Alexander Fraser Tytler (1747 – 1813), donosi svoju ispravnu analizu, nimalo danas politički korektnu, koliko nasuprot ispravnu:
„Demokracija ne može postojati kao permanentni oblik vlasti. Samo postoji dok glasači ne otkriju da sa svojim glasom mogu sebi udijeliti darežljive izdatke državne blagajne. Od tog trenutka, većina uvijek glasuje za kandidate koji im obećavaju veće blagodati, uz posljedični rezultad da demokracija uvijek završava u kolapsu zbog nerealne porezne politike, i uvijek je nasljeđuje diktatura.”
U biti, dolazimo na isto: pogubni rezultati demokracije efekt su činjenice tendencije ka lošem od većine ljudi. Efekt su nagnuća na zlo ljudske pale naravi. Nagnuća traženja osobne koristi nasuprot općoj.
Razlog dakle nužno negativnih posljedica demokracije jest život bez milosti, napuštanje Boga od velikog broja građana. To je sažetak proročke poruke Solženjicina u svom nagovoru u Americi, 1983: sve ovo što nam se dogodilo u Boljševičkoj Revoluciji i poslije, jest zbog napuštanja Boga. Nešto što je također vrlo prisutno na Zapadu, i što će biti njegova skora budućnost. Zapad promiče individualnost i zasniva se na sebičnom traženju vlastite koristi koja vodi u propast.
Iz čisto naravne perspektive, protiv demokracije upozorili su i Platon i Aristotel. Prvi je učio da je demokracija – vlast naroda – korupcija Republike, koja treba biti vođenja mudracima, ne glasovima rulje. Zbog toga je tražio da upravno vijeće bude sačinjeno od zrelih i isprobanih osoba starijih od 50 godina, jer tada je već teže da budu izloženi tolikim ljudskim strastima. Gledaju smrti izbliza, izvježbani su u službi narodu i oni koji bi prije tražili osobnu korist, bili bi već udaljeni. Po Platonu vlast treba voditi duhovna i aristokracija koja je pripremljena kreposnm življenjem za vlast na uslugu svima. Totalno suprotni koncept onom što vrijedi danas.
Aristotel ide istim putem naznačujući da je masa „materija”, tj. bezoblična, i treba primiti oblik od sposobne manjine koja će je voditi.
To je koncepcija koja je bila prisutna u Srednjem Vijeku na Zapadu, u Kršćanstvu. I zbog toga to vrijeme danas sotonom opčinjeni zovu „mračno doba”. Ne, ovo danas je mračno doba, ne ono. Uz nadodatak da su zakoni trebali biti inspirirani kršćanskm duhom i evanđeoskom mudrošću.
Kralj je trebao imati dobre, mudre i izučene savjetnike koji bi blagodatno vodili državne poslove. U slučaju kad to ne bi bio, mogao je biti svrgnut. Nekad i od samog Pape, kao što je učinio Inocencije III.
[Engleski kralj Ivan, izopćen iz Crkve 1209. i raskrunjen od Pape 1213. zbog napada na Crkvu i okrutne vlasti]
I što danas? Danas nije kršćansko vrijeme, već vrijeme sotonskog haranja. Sami sotona preko medija pere glave masama i ova izabire svoje robovlasnike.
Jedan pozitivni pomak bio bi u traženju da političari moraju položiti izvjesne ispite kojim bi makar mogli posvjedočiti izvjesnu spremnost. Govorimo o jednoj vrsti tehnokracije. Izvjesne stvari bi mogle biti stavljene na referendum. Uglavnom, cilj bi bio postaviti sposobne ljude na vlast. Za biti direktor jedne bolnice potrebno je biti liječnik, a predsjednik države može biti bilo tko. Apsurd.
Svakako, ni tehnokracija nije nikakva garancija dobrog ishoda. Koji će zakoni na koncu biti donešeni, ovisi fundamentalno o konfiguraciji pučanstva. Što je više dobrih kršćana u nekj državi, to je njena budućnost sigurnija. Samo i jedino tako može se zazvati blagoslov s neba i postići zaštitu. To je polje na kojem trebaju raditi svi kršćani, posebno oni najsvjesniji i požrtvovaniji. „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muči graditelj”, davno je rečeno.
Također je potrebna kulturana borba u koju se trebaju uložiti svi odgovorni ljudi, spremni žrtvovati svoj osobni dobitak na korist općem. Tada, Bog uzvrati i udijeli blagoslov.
Nema komentara:
Objavi komentar